U odličnoj posljednjoj analizi, F1Racingov kolumnist Goran Slavić  objašnjava prirodu polemika oko momčadskih naredbi u Formuli 1 te se prisjeća nekih značajnih događaja iz nedavne povijesti. 

piše: Goran Slavić

Mark Webber odbija štedjeti gorivo

Ovogodišnje ionako nemirne vode Formule 1 dodatno su uzbudila dva događaja. Prvi je nesumnjivo privukao mnogo više pozornosti, a radi se o poznatim događajima iz Hockenheima, poprištu Velike nagrade Njemačke i Massinom ustupanju vodećeg mjesta momčadskom kolegi Alonsu. Najglasnije kritike dolazile su iz Red Bullovog tabora. Bilo bi sve to razumljivo i opravdano da nam još uvijek nije svježe sjećanje na Veliku nagradu Turske na koju se moramo nakratko vratiti. Poznato je kako su Red Bullovi vozači riješili svoj međusobni okršaj koji je završio nesrećom i Vettelovim odustajanjem. Premda odgovornost za nesreću najvećim dijelom snosi Vettel, ona se ipak dogodila zbog nepoštivanja naredaba iz boksa. Naime, prije nego što je Vettel pokušao prestići Webbera ovome je iz boksa jasno stavljeno do znanja da troši previše goriva. Drugim riječima, bio je to samo eufemizam za ono što zovemo momčadskom hijerarhijom. Sebastian Vettel štićenik je Red Bullovog vlasnika Mateschitza i njegove emanacije u momčadi Helmuta Marka. Ovaj bivši vozač Formule 1 zadužen je za Red Bullov juniorski program, a najsjajnija zvijezda toga programa za sada je Sebastian Vettel na kojemu se temelji cjelokupan marketinški i promidžbeni program.

Norbert Haug nakon kritiziranja proslava momčadsku pobjedu uz nekoliko krigla Warsteiner piva

Sve to pomalo podsjeća na 1999. kada su za Ferrari vozili Schumacher i Irvine. Schumacher je tada u Silverstoneu doživio tešku nesreću i polomio noge ispavši time iz borbe za naslov. No u Ferrariju se nisu previše uzbuđivali kada je naslov u posljednjoj utrci izmaknuo Irvineu jer se i tu čitava promidžbena i marketinška koncepcija, počevši od Marlbora i Shella kao najjačih sponzora, temeljila isključivo na Schumyju. Nekoliko krugova nakon nesreće Red Bullovih vozača slična je naredba dana i Buttonu koji je u jednom trenutku prestigao Hamiltona. Spomenuli smo ove detalje jer kao što ćemo vidjeti, momčadski dogovori prilično su uzbudili duhove i nekoliko utrka kasnije. U svezi s momčadskim dogovorima članak 39.1 zamršenog pravilnika F.1 govori: „Momčadske naredbe koje utječu na rezultat utrke su zabranjene“. No potrebno je najprije razjasniti je li F.1 individualan sport (i tada ovo pravilo ima smisla) ili momčadski pa u tom slučaju momčad riskira pozamašan novac. Ovakvih je dogovora bilo još u vremenima slavnoga Nuvolarija, a moramo se prisjetiti da su vozači pedesetih godina (kada je doista bilo mnogo više sportskog duha) nerijetko morali ustupiti svoj automobil prvom momčadskom vozaču u slučaju da se njegov automobil pokvario. Tada su i međusobno dijelili bodove, kao što su pravila propisivala. Možda to najbolje zna i slavni Fangio, koji se nikada nije postidio utrka dobivenih na taj način, držeći to nečim potpuno prirodnim. Ono što je u Njemačkoj učinio Ferrari rade i sve ostale momčadi, samo ne na takav način. Ferrari je to učinio odveć prozirno i naivno, a možda i iskreno kako bi ukazao na apsurdnost pravila koja to brane. Najbučniji u osudi bili su već na početku teksta spomenuti McLarenovi i Red Bullovi čelnici. Šutjeli su, naravno, u Mercedesu jer je još uvijek svježe sjećanje na Veliku nagradu Austrije 2002. kada je Barrichello svoju sigurnu pobjedu morao ustupiti Schumacheru. Osim Schumyja u Mercedesu je danas i jedan od onih koji su to naredili (Ross Brown), a drugi je današnji FIA-in čelnik Jean Todt. Stoga ne čudi da će vjerojatno počevši od Velike nagrade Belgije taj apsurdni članak 39.1 biti ukinut. Već spomenute 2002. najesen je održana utrka DTM prvenstva u A1 Ringu. Siguran pobjednik utrke bio je Francuz Jean Alesi koji je na ciljnoj crti ipak pričekao momčadskog kolegu Schneidera koji se borio za naslov prvaka i prepustio mu pobjedu. Norbert Haug u tim je trenucima zaboravio na kritike koje je samo tri mjeseca ranije upućivao svojim kolegama iz Ferrarija, već je pobjedu proslavio grleći i ljubeći sve oko sebe uz nekoliko krigla Warsteiner piva.

McLaren Coulthardu nije naredio da propusti Hakkinena, nego im je se netko ubacio u radijski sustav...

Zbog momčadskih dogovora ne moramo se vraćati daleko u povijest. Kada su za McLaren vozili Senna i Berger nikada nije bilo upitno tko je prvi vozač. Znao je to dobro i Berger koji je shvaćao, cijenio i pokoravao se Senninoj karizmi. dokaz je tome i Velika nagrada Japana 1991. Berger je vodio u utrci, a Senna je držao iza sebe Mansella. Kada je Mansell izišao sa staze Gerhard je dao znak Senni da ga prijeđe. U posljednjem krugu ponovno su izmijenili mjesta kako bi se nagradilo vjernoga štitonošu i Berger je postigao svoju prvu pobjedu u McLarenu, okoristivši se darom momčadskoga kolege koji se nikada ne odbija. Šest godina kasnije dogovora je bilo i u španjolskome Jerezu, poprištu posljednje prvenstvene utrke, a razgovor je tekao otprilike ovako: «Nemoj me razočarati, Jacques, razgovarali smo o tome», bile su riječi Jocka Cleara, Williamsovog inženjera i Villeneuveovog osobnog prijatelja. Schumacher i Ferrari završili su u prašini (u bilo kojem smislu riječi). Jacques Villeneuve morao je godinu dana ranije u svojoj prvoj utrci Formule 1 prepustiti svoje mjesto Damonu Hillu zbog navodnog gubitka ulja, propustivši time i sigurnu pobjedu. No u Jerezu 1997. morao se odužiti McLarenu. Morala je to, zapravo, učiniti njegova momčad. Jacques nije razočarao Jocka Cleara i Mika Häkkinen poslije sedam godina boravka u Formuli 1 pobijedio je u svojoj prvoj utrci. Häkkinen je na sličan način pobijedio i sljedeće sezone. McLaren je u prvoj utrci u Melbourneu znao da nema pravih rivala. Dogovor u momčadi bio je jasan: pobjeđuje najbrži vozač u kvalifikacijama, a to je bio Häkkinen. U McLarenu su tada predvidjeli samo jedno zaustavljanje u boksu, ali se u 36. krugu dogodilo nešto doista čudno. Häkkinen je ušao u boks i prešao ga je vozeći, a da se uopće nije zaustavio. Kada se vratio na stazu Coulthard je bio ispred njega. Tek tri godine kasnije Ron Dennis je krivnju za taj neplaniran prolazak boksom prebacio na nekoga tko se umiješao u radijsku vezu: «Ne, nikada nismo manipulirali rezultatima utrka i nećemo nikada to učiniti. Osim u Australiji 1998. kada se netko umiješao u naš radijski sustav, naredivši Miki da se zaustavi u boksu». Bez obzira što se tada događalo, činjenica jest da je nedaleko cilja Coulthard usporio, maknuvši se u stranu i prepustivši pobjedu onome kome je prvotno bila namijenjena, momčadskom kolegi Häkkinenu. Kasnije se pokazalo da je to bio izuzetno važan potez za momčad jer je Mika tek u posljednjoj utrci osvojio naslov prvaka.

Momčadske naredbe u Ferrariju

Tih godina bodova nije bilo u izobilju kao danas i trebalo ih je sabirati svakom prigodom. Najbolje je to shvatio Ferrari 2002. u Austriji, a Todt je tom prigodom izjavio: «…danas nas kritizirate, ali da smo kasnije izgubili prvenstvo za samo jedan bod proglasili biste nas imbecilima». Luca Baldisseri za vrijeme Irvineove i Schumacherove ere u Ferrariju bio je «obični» inženjer na stazi, ali je situacije znao riješiti elegantnije, Irvineovim progresivnim usporavanjem, uzrokovanim problemima u sustavu kočenja. Jer Irvineu je bila namijenjena ne samo uloga kradljivca bodova protivničkim vozačima, već i ustupanjem vlastitih momčadskoj perjanici, ako se za to pokaže potreba. No 1999. Irvine je zbog na početku spomenute Schumyjeve nesreće u Silverstoneu iskočio u prvi plan i jedini Ferrarijev vozač koji je u tome trenutku mogao osvojiti svjetsko prvenstvo. Uloga njegovog pomoćnika nije prepuštena test-vozaču Badoeru kako su to mnogi očekivali, već Miki Salu, unajmljenome vozaču, kojemu se u Hockenheimu pružila životna prigoda za pobjedom. Namjesto toga, «čekao je telefonski poziv» (kako je sam u šali izjavio) i propustio Irvinea. Bilo je to pretjecanje poput onih na autoputovima, a ne u utrkama. Za uzvrat je dobio ugovor sa Sauberom. Poslije utrke u Hockenheimu, Salo je uronio u anonimnost, a Irvine je u sljedećim utrkama nastupao s promjenljivom srećom. U malezijskome Sepangu Schumy se ponovno vratio za upravljač, pokazavši se u odličnoj formi. Bio je najtrži na treningu sa 947 tisućinki prednosti ispred Irvinea. U utrci je učinio ono što je morao, prepustivši dva puta svoje vodeće mjesto Irvineu.

Drugi događaj...

Drugi događaj koji je podijelio ljubitelje utrka bilo je Schumacherovo nekorektno naguravanje s Barrichellom, no o tome drugi put.