David Coulthard ne spada u one kojima je potreban novac. Dapače, podosta ga je zaradio u Formuli 1 i dobro uložio u hotelske lance. Stoga njegova nasušna potreba nije navlačenje kacige i kombinezona. Mnogi su skloni reći da su njegova vremena prošla. S Formulom 1 prekinuo je potkraj 2008. i nije uspio dočekati prvu Red Bullovu pobjedu. Nije mu pošlo za rukom ni da postigne najbolje vrijeme u kvalifikacijama. Coulthard je 2008. zaključio nesumnjivo bogatu i uspješnu karijeru u kojoj je oduvijek vozio vrhunske automobile. Najprije je to bio Williams, potom McLaren, a pri kraju karijere Red Bull. Pobijedio je na trinaest Velikih nagrada, a prva od njih bila je u portugalskome Estorilu u Williams-Renaultu. Posljednju je izborio za upravljačem McLaren-Mercedesa 2003. Statistiku bismo dopunili s dvanaest najbržih vremena u kvalifikacijama, osamnaest najbržih krugova utrke i s ukupno 62 osvojena postolja. Kada se sve to zbroji dobivamo brojku od 535 osvojenih bodova tijekom petnaestogodišnje karijere koju je započeo u teškoj i nimalo zahvalnoj ulozi Senninog nasljednika. U Formuli 1 debitirao je na Velikoj nagradi Španjolske u Barceloni. Imao je tada 23 godine i povjerena mu je nemoguća misija Senninog nasljednika u momčadi. Williams FW16-Renault bio je brz automobil, ali izuzetno težak za vožnju, na što je ranije ukazivao i Senna. Poslije blijede pojave na treninzima, u utrci se uglavnom vozio u vodećoj skupini, ali se morao predati polovinom utrke zbog problema s paljenjem koje je počeo iskazivati njegov Renault V10.

No ono što nas više od njegove biografije zanima na ovome mjestu jest njegov angažman u za njega novoj a i na svjetskoj razini neobičnoj automobilističkoj kategoriji, njemačkom DTM-prvenstvu koje više nego dobro oodolijeva svjetskoj gospodarskoj krizi. Kategorija čini se plovi mirnim i sigurnim vodama unatoč problemima u kojima su se našle mnoge velike tvrtke, uključujući Mercedes i Audi, jedine dvije marke koje se natječu u ovoj kategoriji. Tvrtke iz Stuttgarta i Ingolstadta ovo natjecanje drže izuzetno dobrim sredstvom promocije, posebice na unutarnjem, njemačkom tržištu. Coulthardovo se ime na taj način pridružilo Häkkinenovom i Alesijevom koji su ranijih godina postigli solidne rezultate u ovome prvenstvu.

Bernd Schneider

Gledajući statistike DTM-a lako se može uočiti da je zastupljenost bivših vozača Formule 1 konstantna i to ne samo u Mercedesu. Devedesetih je Alfa Romeo angažirao u svojim redovima imena poput Nannijija, Tarquinija, Larinija, Modene, Alboreta, Fisichelle i Dannera. S promjenljivom srećom ogledali su se svjetski prvak Rosberg, Frentzen, Wendlinger, Pirro, Christian Fittipaldi, De La Rosa, Dalmas, Suzuki, Bartels, McNish, Wurz, Albers, Sullivan, van de Poele, Berger, Brancatelli, Cecotto, Laffite, Magnussen, Mass, Montoya, Winkelhock, Schlesser, Lehto, Michael Schumacher (1991.), Hattori, Grouillard, Lamy, Ratzenberger, Zonta. DTM je bio jedina mogućnost koju je prihvatio i Schumyjev brat Ralf, ali istini za volju nikada nije briljirao. Jedan od onih koji nije uspio u Formuli 1 je i Bernd Schneider. Razlog tome bio je neuvjerljivi jednosjed Zakspeed, pokretan motorom pripremljenim poput šasije u vlastitoj kući, a ništa bolji nije bio ni kada je u njega ugrađen Yamahin motor.. Vlasnik momčadi, Nijemac poljskoga podrijetla Zakowski, imao je uspješnu momčad u utrkama prototipova i turističkih automobila koja je dominirala njemačkim stazama, ali se Formula 1 za njega pokazala prevelikim zalogajom. Najbolje je to osjetio Schneider tijekom 1988. i 1989. kada nije uspio privući pozornost velikih menadžera i morao se oprostiti od Formule 1. Njegov posljednji pokušaj bio je 1992. u Arrowsu kada se pokušao probiti na Veliku nagradu Španjolske, ali je zaostao u kvalifikacijama. Od tada se posvetio isključivo automobilima zatvorenih kotača.

David Coulthard

U Mercedesu su bili drukčijeg mišljenja, uvjereni da velika imena iz Formule 1 mogu privući na tribine veliki broj gledatelja. Bio je to prirodno promišljanje marketinga, jer DTM, osim tehničkih aspekata prodaje i imidž, a bivši veliki vozači Formule 1 mogu samo donijeti dobro kategoriji. Jedan od razloga je i taj što nitko ne može jamčiti da će takav vozač doista i pobijediti u utrci, a drugi što pobjeda solidnih profesionalaca nad zvijezdama Formule 1 dokazuje visoku kvalitetu automobila i složenost igre koja novacima – pa makar i proslavljenima – ne olakšava život. Dapače, statistike od 2000., godine u kojoj je DTM postao interno nadmetanje između njemačkih grupacija (sada samo između Mercedesa i Audija), govore da su najbolji rezultati bivših asova Formule 1 Alesijeva (2002. i 2003.) i Häkkinenova (2005.) peta mjesta na prvenstvenoj ljestvici. U «plemenito» područje prvih triju mjesta prvenstvene ljestvice nitko poznatiji još nije uspio zaći, a Ralf Schumacher u godini debija nije se maknuo dalje od jedanaestoga mjesta sa samo trima bodovima osvojenim u deset utrka. Sada je red na Coulthardu da pokuša slomiti ovu nesmiljenu statistiku, što nije nimalo lak posao. Uspjeh u DTM-u, kao što je redovito slučaj i u sličnim kategorijama, rezerviran je za specijaliste kategorije koji nisu nužno i velika imena. Potvrđuje to i već spomenuti Schneider koji je u ovoj kategoriji osvojio nekoliko prvenstava.

U DTM-u nema popusta i specijalisti serije nemaju razumijevanja za pedigre protivnika. U svakoj prilici nastoje ih podučiti trikovima, no to ne čine na zajedničkim sastancima već na stazi, bez obzira radilo se o naguravanju na startu, tijekom utrke ili iznenadnim prestizanjima i to u neuobičajenim putanjama. Stoga se mnoga velika imena povlače iz ove kategorije poslije jedne ili dvije godine, kako ne bi uništili svoju reputaciju građenu godinama u utrkama najjače kategorije. U tome su im najneugodniji protivnici iskusni ljudi poput Bernda Schneidera ili mladi vozači koji čine sve kako bi što prije stigli u cirkus Formule 1. Coulthard će i u vlastitim redovima zateći mladce poput Garyja Paffetta ili Paula di Reste koji su prošle godine osvojili drugo i treće mjesto prvenstvene ljestvice. Prvi je McLarenov test-vozač, a drugi jedan od onih na kojemu bi tvrtka iz Stuttgarta temeljila svoj pomladak za što mu je pronašla mjesto test-vozača u Force Indiji koja nastupa na Mercedesovom motoru. Ovakva politika započela je još početkom devedesetih sa Schumacherom, Wendlingerom i Frentzenom te nastavljena s Hamiltonom u Formuli 3, a pokazala se dobro zamišljenom.

Nicola Larini, pobjednik iz 1993.

Vratimo se za kraj još jednom «bivšima» iz Formule 1. Prvo zvučnije ime bilo je ono Alesijevo. Francuz je za Mercedes vozio od 2002. do 2006. Potom je pristigao Frentzen kao Opelov vozač od 2004. do 2006. Svakako najbolji posao učinio je Norbert Haug dovođenjem Mike Häkkinena, dvostrukog svjetskog prvaka koji je u DTM-u nastupao od 2005. do 2007. Haug je svoje sposobnosti nagovaranja iskazao i ove zime kada je uspio uvjeriti Michaela Schumachera na povratak u Formulu 1. Poslije Häkkinena u DTM je stigao «baby» Schumacher (Ralf) i ove godine David Coulthard. Sve su to vozači koji su napisali stranice povijesti Formule 1 te ne samo pobjeđivali u utrkama već i osvajali postolja. No njihov «drugi» život u utrkama nije bio učinkovit, barem ne onoliko koliko se od njih očekivalo, ali ih je DTM-prvenstvo dočekalo raširenih ruku. Ova kategorija na mnogo izravniji način komunicira s gledateljima, otvarajući im vrata boksova i paddocka gdje mogu iz blizine vidjeti nekadašnje vozače Formule 1 koji su im do tada bili nedostupni. Ne samo što ih mogu vidjeti, već ih mogu ponešto i priupitati te dobiti autogram. To je njihov najvažniji zadatak koji DTM od njih očekuje da ispune, a rezultati su možda ipak u drugome planu. Jer kralj DTM-a je već prije spomenuti Schneider koji je u Formuli 1 imao kratak život, dok je u DTM-u od 1995. do 2006. osvojio pet naslova prvaka. Coulthard je debitirao u nedjelju 25. travnja u Hockenheimu za upravljačem Mercedesa C Klasse. Mnogo se govorilo o njemu jer je medijska priprema njegovog povratka savršeno provedena. Unatoč tome, Škot je u kvalifikacijama bio razočaravajući devetnaesti, dakle pretposljednji, dok je u utrci osvojio trinaesto mjesto, nimalo sretan broj. Mnogi će reći da se radi o njegovom debiju, ali ovdje govorimo o vozaču koji iza sebe ima 246 nastupa u Formuli 1.

 Bernd Schneider

Izuzetno je slab i učinak Ralfa Schumachera koji je ovamo došao izravno iz Formule 1. I premda već treću sezonu nastupa u ovoj kategoriji nije učinio ništa, ali mu Mercedes i dalje ukazuje povjerenje. U prvoj ovogodišnjoj utrci kvalificirao se na osamnaestome mjestu, a u utrci se uspio probiti do devetog. Njegova bilanca do sada je krajnje negativna jer je tijekom dviju cjelovitih sezona njegov najbolji rezultat bio peto mjesto 2009. u francuskome Dijonu. Nikada nije bio blizu postolju, a nikada nije bio na startnoj rešetki bolji od trećega reda. Alesi i Häkkinen učinili su mnogo više. Finac je tijekom svojih triju sezona u Mercedesu pobijedio u trima utrkama, ali je samo jednom bio najbrži u kvalifikacijama. Francuz je tijekom pet prvenstava pobijedio u četirima utrkama i nekoliko je puta bio najbrži u kvalifikacijama, a najbolji je bio 2003. kada je osvojio peto mjesto u ukupnom redoslijedu. Frentzen donekle ima razloga za ispriku jer je raspolagao nekonkurentnim Opelom koji se u službenoj formi povukao s utrka. Bivši viceprvak iz 1997. i trećeplasirani u 1999. tijekom triju godina nastupa u DTM-u jednom je bio najbrži u kvalifikacijama, a četiri je puta osvajao jedno od mjesta postolja.

 Michele Alboreto. Alessandro Nannini. Hans-Joachim Stuck, NIcola Larini, Bernd Schneider, Klaus Ludwig, Stefano Modena

Bivši veliki vozači Formule 1 za razliku od Mercedesa nisu nikada oduševljavali Audi koji je uvijek angažirao svoje provjerene vozače, premda su pokoji od njih nakratko sudjelovali u Formuli 1, poput Christijana Albersa, Emmanuele Pirra i Allana McNisha. Još uvijek ostaje nepoznanica zašto se velika imena Formule 1 nisu uspjela u potpunosti afirmirati u DTM-u, dok je onima malo manje velikima poput Larinija, Nanninija, Stucka, Modene i već spomenutog Schneidera to uspijevalo. Larini je 1993. pobijedio u prvenstvu. Mnogi bi jednostavno odgovorili da njima više odgovaraju utrke jednosjeda, ali što reći o dobrim vožnjama prvaka iz Formule 3 poput Jamie Greena ili Paula di Reste, koji su se vrlo brzo priviknuli novom tipu automobila. Jedan od razloga može biti i taj što su se u Formuli 1 navikli gospodskom načinu vožnje, zakinutog naguravanjima, emocijama i adrenalinom, a svakoj smionijoj i temperamentnijoj vožnji kruti sportski komesari prijete sankcijama.

Garry Paffet

G.S.