Birrane, Damon Hill, Surtees, Broadley

Početkom pedesetih ime Lola učestalo se pojavljivalo na vrhu ljestvica. Nije se doduše radilo o automobilističkim utrkama, već o top-listama, a posebice je bio poznat motiv Whatever Lola wants, Lola gets (Sve što Lola poželi, Lola dobiva) i možda je upravo on inspirirao Erica Broadleyja kada je tražio prikladno ime za svoju prvu kreaturu, sportski automobil opremljen Fordovim motorom obujma 1172 cm³ koji je 1956. u svojoj klasi dominirao britanskim klupskim utrkama. Dvije godine kasnije, zajedno s bratom Grahamom Eric Broadley koji je netom završio studij arhitekture, osnovao je tvrtku Lola Cars Ltd., sa sjedištem u Napier Roadu u Bromleyju (Kent). Podrijetlo samog naziva tvrtke donekle je zagonetno, a nije ga se prisjećao ili nije htio prisjetiti ni njezin osnivač Eric Broadley. No čini se da se tim imenom zvala jedna od ljubavnica njegovog brata Grahama kada je 1956. nastao Broadley Special, prerađena od Austina 7 Speciala. Bez obzira na sve Lola je jedna od automobilističkih maraka s dugom tradicijom, a u utrkama je nazočna više od pedeset godina.

Sigurno je da se Lola zvala prva Broadleyjeva kreatura, Mk 1 iz 1958. Bio je to brz, okretan i lagan 1,1-litarski sportski automobil u kojemu je Peter Ashdown 1959. dominirao u utrkama, iskazavši se i na kontinentu pobjedom u Clermont-Ferrandu. Broadley i Chapman dva su najznačajnija imena britanskog automobilističkog sporta koji su se u koncipiranju automobila vodili različitim konstrukcijskim filozofijama. Genijalni Chapman svoje je znanje crpio iz područja aeronautike, dok je racionalni Broadley potjecao iz obitelji industrijalaca tekstilom i njegova prvotna sudbina trebala je biti izgradnja kuća. No kada je zakoračio u tridesete Broadlay je spoznao da je njegova jedina sudbina konstruiranje automobila.

Kada je Mk 1 pušten u prodaju Chapman je tada svoj Lotus 11 zamijenio manjim modelom 17 koji je bio lakši od Lole, ali je imao pogrešno koncipirane ovjese pa je bio gotovo nemoguć za vožnju. Broadleyjev automobil bio je pravi pogodak na tržištu. Uskoro je napravljeno četrdesetak modela Mk 1 i tridesetak Mk 2 Formule Junior s prednjim motorom, a 1961. zamijenio ih je model Mk 3 sa stražnjim. Najpoznatija imena koja su sjedila u Lolinim jednosjedima bila su ona Petera Ashdowna, Dicka Priora iz momčadi Fitzwilliams i Dennisa Taylora iz Speedwella. U velikim rezultatima sputavali su ih neučinkoviti motori.

Broadley je do 1962. sabrao dovoljno iskustva i odlučio se na veliki korak. Napravio je svoj rpvi jednosjed Formule 1, Mark 4. Zasluge za to pripadaju dijelom i Broadleyjevom prijatelju Johnu Surteesu, višestrukom svjetskom prvaku u motociklizmu koji je tada prelazio na četiri kotača i probijao se u Formulu 1. Vozio je za momčad Rega Parnella Bowmaker koja je naručila dva modela Mk 4 pripremljena za Climaxov V8 motor. Sponzor momčadi bio je tada Yeoman Credit, a osim Surteesa vozio je i Roy Salvadori. Model Mk4 bio je lagan automobil i na početku je bio opremljen četverocilindričnim Coventry-Climax motorom koji je uskoro zamijenjen 8-cilindričnim istoga proizvođača. Ugrađen je mjenjač Colotti tip 32 s pet brzina. Debi u Formuli 1 mnogo je obećavao, a Surtees je imao prvo vrijeme na treningu Velike nagrade Nizozemske sve do izlijetanja sa staze. Plodovi uspješnog rada uskoro su se osjetili. Surtees je drugi u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a Lola je četvrta u redoslijedu proizvođača, plasirana ispred Ferrarija. Postignuta je i pobjeda u utrci održanoj u Mallory Parku ispred Clarka, Hilla i Brabhama, no ta se utrka nije bodovala za svjetsko prvenstvo. Bio je to veliki uspjeh za sanjara i hobby-racera kakav je bio Eric Broadley. Unatoč dobrim rezultatima momčad se razišla krajem sezone i u sljedećoj su Lolini automobili prijavljivani za utrke u rukama privatnih vozača. Za Parnella je tada vozio Bob Anderson koji je pobijedio na Velikoj nagradi Rima. Surtees kojemu je pripala čast da debitira u Lolinom automobilu pobijedio je 1963. na neprvenstvenoj Velikoj nagradi Novoga Zelanda, ali bodovne utrke nije vozio jer je tada vozio za Ferrari.

David Hobbs (Lola T300), 1973.

Podsjetimo da su automobili Formule 1 te sezone bili opremljeni 1,5-litarskim motorima. Na otvorenju sezone u Monaku, Lolu je vozio Trintignant koji je odustao u 35. od sto predviđenih krugova. Razlog odustajanju bio je kvar motora. U drugoj utrci, Velikoj nagradi Belgije nastupili su Chris Amon i Luciano Bianchi. Amon je odustao u jedanaestome krugu zbog kvara motora, a Bianchi u osamnaestome zbog nesreće. Nakon što je preskočena utrka u Nizozemskoj, Lola se ponovno pojavila na startu Velike nagrade Francuske u Reimsu. U utrci koja je pripala Clarku, Amon je osvojio sedmo mjesto zaostavši dva kruga. U Velikoj Britaniji Amonu su se pridružili Anderson i Campbell-Jones, osvojivši sedmo, dvanaesto i trinaesto mjesto. U Njemačkoj je Amona zaustavila nesreća, a u Italiji gdje je Clark svojom petom pobjedom došao do svog prvog naslova prvaka, Mile Hailwood i Bob Anderson osvojili su deseto i dvanaesto mjesto. Masten Gregory vozio je Lolu na Velikoj nagradi SAD-a, ali je odustao zbog pregrijavanja motora u petnaestome krugu. Polagao je velike nade u utrku jer je na treningu bio sedmi. Gregory se pojavio i na startu Velike nagrade Meksika, odustavši u 23. krugu zbog uništenog stražnjeg ovjesa. Time je završilo prvo razdoblje Lolinih nastupa u Formuli 1, a nastavit će se ponovno 1974., prije svega zaslugom Grahama Hilla.

Tony Adamowicz (Lola Formule Indy), 1973.

U razdoblju između 1964. i 1973.  Lola je prerasla u top-model i poželjnu udavaču za mnoge tvrtke i momčadske menadžere. Jedan od njih bio je i Roy Lunn, Fordov menadžer. Bilo je to u razdoblju kada su propale sve Fordove namjere o preuzimanju Ferrarija. Kada je vidio Lolu Mk 6 GT prepoznao je u njoj temelj za stvaranje automobila koji je trebao prekinuti Ferrarijevu premoć u utrkama izdržljivosti. Svemu je kumovao i John Wyer, ali je razvod uslijedio poslije osamnaest mjeseci. Lunn je namjesto cjevaste šasije zatražio školjku od aluminija, a Mk 6 je prerastao u legendarni GT 40 koji se na početku doimao katastrofalnim. 1963. Lola je proizvela model Mk5 jednosjed Formule Junior u kojemu je Attwood pobijedio na Velikoj nagradi Juniora u Monaku. Mark 6 spomenuti je poznati Lolin GT model. Bio je opremljen stražnjim središnjim Fordovim V8 motorom obujma 4200 cm³. Ovaj je automobil kasnije prerastao u Ford GT, sportski automobil koji je dominirao kategorijom u drugoj polovini šezdesetih godina, pobijedivši na četiri Le Mansa. Zahvaljujući Fordovom novcu, Broadley se preselio u nove suvremene pogone u Sloughu (Buckinghamshire). Tu je nastavio konstruirati jednosjede dodajući im ispred broja slovo T. Tako je model T60 bio predviđen za utrke Formule 2 i 3, T61 i a T62 bili su sljedeći korak u razvoju prethodnog modela namijenjenog Formuli 2, a proizvođeni su sve do kraja 1966.

Guy Edwards - Velika nagrada Brazila, 1974.

Kao što rekosmo, poslije osamnaest mjeseci uslijedio je razvod s Amerikancima, ali ne i rastanak s Amerikom. Novi horizonti postale su bogata kategorija Can-Am i najpoznatija američka utrka Indy 500. Uvijek u 1965., svjetlo dana ugledao je model T70, dvosjed u kojemu je John Surtees osvojio Can-Am prvenstvo. Sam Surtees, a uz njega Amon i Attwood, pobijedili su tijekom sezone i u nekoliko utrka Formule 2 u modelu T60. Model T70 imao je na početku Fordov 4,7-litarski V8 motor a u sljedećim razvojnim koracima do 1970. korišten je 5,9-litarski Chevrolet-Traco. 1966. Lola je postala miss svijeta. Osim što je Surtees je u modelu T70 osvojio Can-Am prvenstvo, dvije Lole nalazile su se na čelu utrke u Indianapolisu četrdesetak kilometara prije cilja. U njima su sjedili Stewart i Graham Hill. No Stewartu je otkazao motor njegove Lole T90 i čast da svoj automobil zaustavi na Victory Laneu pripala je Grahamu Hillu. Kada je nekoliko dana uoči utrke Tony Hulman upitao Hilla što misli o Indianapolisu, ovaj mu je odgovorio: «Užas, ali samo zbog toga što zahodi za muškarce nemaju vrata». Sljedeće jutro Hulman je ugradio i vrata. Učinio je to malo prije nego što su se jedna druga vrata širom otvorila Lolinoj budućnosti. Bio je to drugi Lolin pokušaj u Indianapolisu poslije onoga iz prethodne godine kada je Al Unser u modelu T80 osvojio osmo mjesto. Unser je ponovno u Loli bio uspješniji 1966. kada je zauzeo drugo mjesto iza već spomenutog pobjednika Hilla.

Lolu T70 Mk III iz 1967. mnogi su smatrali najljepšim trkaćim automobilom svih vremena. Imala je ugrađen novi Aston Martinov motor V8 obujma 5064 cm3, a razvijala je 460 KS. Ostali Mk III koristili su V8 Chevroletov motor obujma 5463 cm3 (460 KS pri 6300 okretaja u minuti). Svi su ovi automobili postizali brzine veće od 300 km/h. Premda je angažman u utrkama sportskih automobila zahtijevao velike ljudske i novčane resurse, nisu zanemarivane ni utrke jednosjeda. Svoje šasije Formule 2 (T100) ustupila je tvorničkome BMW-u, a u njima su solidne rezultate postizali Joseph Siffert i Hubert Hahne.

John Surtees (Lola T60) - Oulton Park,  18.IX.1965.

Polovinom 1966. Surtees je otpušten iz Ferrarija zbog svojih interesa sve više povezanih s Lolinom proizvodnjom, postavši u neku ruku pretečom Nigela Stepneyja. Bez obzira jesu li ili ne bile istinite tvrdnje o Surteesovoj špijunaži u Ferrariju, Lola Mk III izgledala je ne samo poput sestre, već i blizanke Ferrarijevih modela P3 i P4 proizišlih iz pera inženjera Maura Forghierija. Najveći uspjeh ovog automobila bila je 1969. pobjeda na 24 sata Daytone s momčadi Rogera Penskea. Ali to nije bilo sve. Dvosjed 210 odlično se prodavao u kategoriji sportskih automobila, a i suradnja s BMW-om u Formuli 2 bila je zadovoljavajuća. Tada je poput bombe odjeknula vijest o joint-ventureu s Hondom za Velike nagrade, ugradivši V12 motor na šasiju Formule Indy. Surtees se u Hondinom automobilu (T130) 1967. osvetio Ferrariju, pobijedivši u njegovom dvorištu u Monzi. Broadley je za Indy 1968. pripremio model T150 na kojemu se moglo odabrati pogon na dva ili četiri kotača. Ova potonja verzija bila je opremljena Fordovim motorom s kompresorom. Al Unser izletio je sa staze u trenutku kada se nalazio na šestome mjestu, a godinu dana kasnije (1969.) njegov brat Bob osvojio je treće mjesto u modelu T150 s Offenhauserovim motorom. U novoj verziji nazvanoj T154, Donohue je 1970. osvojio drugo mjesto.

Graham Hill - Austrija, 1975.

No razmotrimo i druge modele koji su se pojavili tih godina. Lola T120 iz 1967. bio je trkaći dvosjed tipa Can-Am projektiran kako bi prekinzi McLarenovu dominaciju, ali nikada nije do kraja razvijen. Sve do pojave Marcha koji je preoteo značajan dio kolača, Lola je bila količinski najznačajniji svjetski proizvođač trkaćih automobila. U bilo kojoj kategoriji moglo se susresti Lolin automobil: Indy, Formula 1, Formula Ford, SuperVee, klupske utrke, utrke izdržljivosti, brdsko-brzinske utrke... Lola je dominirala i u novoutemeljenoj Formuli 5000 kojoj je polazište bilo u američkoj Formuli A. Veliku ulogu u tome odigrao je test-vozač Frank Gardner koji je pridonio europskim uspjesima modela T140, prerađenog kasnije u T300 i potom u gotovo nepobjedivi T332. Ovaj je automobil pobjeđivao u brojnim prvenstvima diljem zemaljske kugle, a jedna od njegovih inačica – T333 – trijumfirala je u preporođenoj Can-Am seriji utrka jednosjeda s momčadi Haas-Hall. I upravo je u Loli Jima Halla Al Unser senior pobijedio 1978. na 500 milja Indianapolisa. S obzirom na veliki komercijalni uspjeh (1970. napravljeno je više od pedeset Lola T70 i prodano dvjestotinjak automobila), Broadley se 1970. preselio u veće pogone u Huntingdonu blizu Cambridgea. Iste je godine započela proizvodnja modela T200 namijenjenog Formuli Ford, a postigao je brojne uspjehe diljem europskih, britanskih i američkih staza. U njemu su vozili Peter Hull i Tony Trimmer u Europi te Ron Dykes i Mike Hiss u Americi.

1971. pokrenuta je značajna komercijalna proizvodnja modela T240 prikladnog s manjim preinakama za Formulu 2, B i Atlantic te modela T250 za Formulu Super Vee. Model T270 bio je još jedan jednosjed tipa Indianapolis (1972.). T280 bio je trolitarski sportski model opremljen Cosworthovim motorom. U jednom takvom automobilu poginuo je u Le Mansu švedski vozač Bonnier koji je godinama bio vjerni Broadleyjev suradnik. Sportska Lola T290 obujma dvije litre pobijedila je 1973. u europskom prvenstvu proizvođača. Iste su godine brojne uspjehe postigli Brian Redman, David Hobbs i Vern Schuppan u utrkama Formule 5000 vozeći Lolu T330.

Rolf Stommelen - Južna Afrika, 1975.

Broadley je na poticaj Grahama Hilla i pod sponzorstvom proizvođača cigareta Embassyja projektirao i napravio model T370 namijenjen utrkama Formule 1. Automobil je bio prerađen od modela T330 i opremljen Cosworthovim motorom. Hill, osim što je bio vozač, obavljao je dužnost momčadskog direktora, menadžera i otkrivača novih talenata. Iza sebe je imao jednogodišnje iskustvo sa Shadowom u čemu ga je već tada pratio Embassy i povjerio je Broadleyju konstruiranje novoga automobila. Broadley je s druge strane imao poprilično iskustva stečenog u sektoru jednosjeda. Nova Formula 1 potjecala je od modela Formule 5000 i u početku je to bio pretežak automobil, teži čak 63 kilograma od dopuštene minimalne težine. S vremenom je Broadley smanjio težinu za tridesetak kilograma, a do kraja sezone automobil je bio poput ostalih. Rezultati su ipak bili ispod očekivanih. Razlog tome bila je Hillova veća angažiranost u ulozi momčadskog menadžera, neiskustvo drugoga vozača Guyja Edwardsa i Stommelenov prilično dug izostanak iz Formule 1. Automobili su ipak pokazali veliku dozu izdržljivosti i prilagodljivosti omogućivši vozačima da većinu svojih utrka privedu kraju. U Velikoj Britaniji Edwardsu se pridružio Gethin, pobjednik 1971. u Monzi, ali je odustao na samome početku utrke zbog kvara motora. Sve što je uspio učiniti bilo je deveto mjesto u Njemačkoj. 1975. Hill je svojoj momčadi dao vlastito ime, no šasija je i dalje bila Lolina, preciznije model T370, a od Južne Afrike T371. Stommelen je u španjolskome Montjuichu doživio tešku nesreću, zadobivši višestruke prijelome. U Monaku se Graham Hill konačno oprostio od utrka. Nije se probio u kvalifikacijama, ali je otkrio svojeg budućeg vozača Tonyja Brisea, protagonista subotnje utrke Formule 3. Brise je debitirao na sljedećoj utrci u Belgiji sedmim mjestom na treningu, ali je u utrci izletio sa staze u trećemu krugu. U Švedskoj je osvojio svoj prvi bod. Tijekom sezone za momčad je vozio još i Francuz Migault bez značajnijih rezultata, pa ga je od Nizozemske mijenjao Alan Jones, novo otkriće sezone. Izgledalo je da se pred Hillovom momčadi nalazi lijepa budućnost no sve je tragično prekinuo jedan maglovit londonski dan u studenome kada su u Hillovom privatnom zrakoplovu poginuli osim njega samoga Tony Brise i njegovi najbliži suradnici.

Nestankom Hillove momčadi privremeno je ugašena Lolina priča u Formuli 1 koju je započeo Surtees, a nastavili su je 1985. Beatrice i Carl Haas, 1987. Larrousse i 1993. Scuderia Italia. Najveća zadovoljstva Broadleyju su stizala iz Formule Indy. Amerika je bila tržište u procvatu. Osim pobjeda na 500 milja Indianapolisa u Huntingdon su stizali i naslovi prvaka, a svakako nama najzvučniji i najbliži jest onaj Mansellov iz 1993. Od druge polovine devedesetih drugi plodan i siguran feud postala je Formula 3000 u kojoj su posljednjih godina (do 2004.) nastupali isključivo Lolini automobili, sve do pojave GP2 kategoriji i Dallarinih jednosjeda.

U drugoj polovini sedamdesetih Lolini su automobili dominirali u kategorijama dvolitarskih automobila. 1980. nastao je model T600 koji se odlikovao savršenim linijama i naglašenom aerodinamikom, a iskazao se u utrkama američke IMSA serije u rukama neuništivog Briana Redmana. Poslije modela napravljenog za račun Nissana, posljednji automobil u svjetskom prvenstvu proizvođača bio je model T92.10 koji je svoju karijeru završio u Interseriji.

Vincenzo Sospiri (Lola T97-F.1), 1997.

1997. Broadley je pompozno najavio svoj povratak u Formulu 1 s modelom T97-Ford koji je uskoro trebao zamijeniti V10 napravljen u vlastitim pogonima. Taj je posao povjeren Alu Mellingu, a novac je trebao osigurati Mastercard. «Ne budemo li ispred Stewartovih automobila slobodno nam možete dati vritnjak», bile su riječi staroga Erica. Udarci u stražnjicu stigli su već prvim prvenstvenim utrkama kada su razlike između Sospirijeve i Rossetove Lole od drugih vozača bile ne kronometarske, već kalendarske. Sve se završilo u dugovima od šest milijuna funta i tvrtka je potpala pod režim administrativne kontrole.

Spas se pojavio u Martinu Birraneu, trgovcu nekretninama, a kojega je Sunday Times procijenio kao najbogatijeg Irca, vlasnika staze u Mondello Parku. Ovaj bivši vozač-džentlmen ponovno je krenuo u osvajanje CART serije i angažirao je kao dizajnera Franka Dernia. 2000. Lola se ponovno vratila uspjesima sa sedam pobjeda u CART seriji. Ofenziva protiv Reynarda je uspjela, ali je Lola 2002. bankrotirala. Novi spasitelj pronađen je u šeiku Maktoumu al Maktoumu koji je naručio pedesetak jednosjeda za novoosnovanu kategoriju A1 GP. Budućnost ipak nije bila toliko ružičasta kao što se to na prvi pogled činilo. 2005. FIA je namjesto Lole odabrala Dallaru za GP2 kategoriju, 2008. izgubljena je i A1 GP, a 2009. i japanska Formula Nippon u korist Swifta.

Lola je u svojoj 50-godišnjoj povijesti napravila gotovo 4000 automobila i danas živi od projekata prototipova. Obujam automobilističkih poslova Lola Carsa iznosi tek osam milijuna funta, a dvije trećine prihoda dolaze od konzultantskih poslova Lola Compositesa u službi britanskog ministarstva obrane i aeronautičkog sektora. I u nekoliko posljednjih utrka u Le Mansu, vozili su iza nedostižnih Audija i Peugeota prototipovi Lola B07 i B08 momčadi Charouz kako bi možda pokazali da san Erica Broadleyja još nije završio.