Nakon uspjeha u reliju, Todt je uspjehe ubrao i u Formuli 1, a Vatanen je zauzeo udobno mjesto na stražnjem sjedalu tamnoplavih limuzina koje su ga desetak godina vozile u europski parlament. Sudbina je ponovno spojila ovu dvojicu, ali sada su na suprotnim stranama i bore se za jedno mjesto. 

piše: Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Matulji, Hrvatska
........................

Priča o dvojici kandidata za mjesto čelnoga čovjeka FIA-e, priča je o neobičnom odnosu u kojem se miješaju rivalitet, solidarnost, rizik, prijateljstvo, poštivanje.., a počinje još krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća u engleskim šumama kojima se vozio RAC reli. Radi se, naravno, o fizičkim antipodima Ariju Vatanenu i Jeanu Todtu. Prvi, visok i finski tipično plavokos, a drugi nizak, crn, reklo bi se tipični Transalpinac, no sin poljskog Židova koji se pred progonima sklonio u Francusku gdje je Jean rođen. I dok je Vatanen bio najprije reli-vozač, potom reli-maratonac i političar, Todt je od reli-suvozača prerastao u uspješnog organizatora i šefa momčadi.

Njihov prvi međusobni dvoboj odigrao se u studenom 1981., kada se na RAC reliju, posljednjoj prvenstvenoj utrci odlučivalo o naslovu prvaka među vozačima i proizvođačima. Ari Vatanen vozio je tada zajedno s Davidom Richardsom Ford Escort s Rothmansovim sponzorstvom i s registarskom tablicom VLE756X. Jean Todt sjedio je kao suvozač pokraj Guya Frequelina u Talbot Lotusu s tablicom PVC999W. Dvoboje su vodili čitavu sezonu, a uoči posljednjeg Frequelin je imao prednost od osam bodova, no uspio je ubilježiti samo jednu pobjedu, onu u Argentini. Vatanen je pobijedio u trima (Acropolis, Brazil i Tisuću jezera), no komplicirana igra eliminiranja pojedinih rezultata njemu je mnogo više odgovarala. Frequelin je u utrci morao biti plasiran ispred Vatanena. Finac je naravno morao biti plasiran ispred njega i barem peti. Trebao je to biti po svemu uobičajen reli, no je li to bilo baš tako? Gledatelji su mogli vidjeti različite tipove automobila, pa se Alen primjerice pojavio u Lanci Stratos kojoj su dani u reliju već bili odbrojeni, a Francuskinja Michele Mouton i Vatanenov sunarodnjak Hannu Mikkola vozili su Audije Quattro s pogonom na sva četiri kotača, kao najavu automobila buduće skupine B. No već poslije nekoliko specijalnih dionica nazirao se završni scenarij jer Frequelin i Todt nisu uspjeli pratiti ritam posade Vatanen-Richards i pali su na 26. mjesto. Pokušali su učiniti nemoguće, ali ih je kvar pumpe goriva prisilio da polože oružje. Pobjeda u utrci pripala je Mikkoli, dok je Vatanen bio drugi, osvojivši time i naslov prvaka, no onaj u prvenstvu proizvođača pripao je Talbotu zahvaljujući trećemu mjestu Stiga Blomqvista i osvojenim bodovima. Bio je to ujedno i kraj Vatanenove i Todtove izravne borbe, barem one s kacigom na glavi.

Jean je ovim relijem zaključio svoju natjecateljsku karijeru jer ga je čekalo menadžersko mjesto. Zahvaljujući svojim velikim organizatorskim sposobnostima zauzeo je mjesto čelnog čovjeka u Peugeot Sportu koji je 1984. u svijet relija lansirao svoju bombu grupe B u formi modela 205 Turbo 16. Na razvoju modela radio je Jean-Pierre Nicolas iskusni reli-vozač, kojemu je ovo bila također jedna od posljednjih misija. Za vozača novoga automobila odabran je Ari Vatanen koji je dvije godine proveo u nekonkurentnim automobilima i bez značajnijih rezultata, ali uvijek prepun volje za dokazivanjem i povratkom u velikom stilu. U Peugeotu su bili svjesni da ih očekuje težak posao jer su njihovi veliki konkurenti bili Lancia i Audi. Todt je znao da u novome poslu greškama nema mjesta, jer bi to bio ujedno i njegov kraj. Sve svoje planove temeljio je na visokom Fincu koji mu je nekoliko godina ranije ukrao naslov svjetskoga prvaka u keltskim šumama Walesa. Peugeot 206 Turbo pokazao se na svojem debiju senzacionalnim i donekle nepouzdanim, da bi uskoro postao samo senzacionalan. Kraljem ljeta i početkom jeseni Vatanen je pobijedio na Tisuću jezera i Sanremu, a uspjeh je ponovio krajem sezone i na RAC reliju.

Poznavatelji relija bezpogovorno su se slagali samo u jednome. Vatanen i Peugeot 205T16 bili su veliko otkriće i iznenađenje, a ujedno i najozbiljniji kandidati za osvajanje naslova u 1985. U tom je poduhvati Vatanenu pridružen i njegov sunarodnjak Timo Salonen koji mu je morao čuvati leđa i krasti bodove protivničkim momčadima. No stvari se za Vatanena nisu odvijale prema Todtovom, a vjerojatno i prema njegovom očekivanju. Poslije pobjeda u prvim dvjema prvenstvenim utrkama činilo se da sigurno kroči prema još jednom naslovu prvaka, no njegov je pohod potom nenadano usporen. Uoči osme sezonske utrke, Argentinsoga relija, Peugeot je sigurno vodio u prvenstvu, ali je čelo prvenstvene ljestvice neočekivano držao Salonen, dok ga je Vatanen morao slijediti. I upravo u ovoj utrci Vatanen je doživio tešku nesreću. Njegov se automobil nekoliko puta preokrenuo, pretvorivši se u hrpu zdrobljenog željeza u kojem je Ari ostao zarobljen. Nakon što je oslobođen iz olupine automobila, liječnici su ga intubirali i helikopterom je prevezen na odjel intenzivne njege. Njegov život bio je u opasnosti, no uspio se probuditi iz kome i oporaviti. Malo je tko tada bio uvjeren u nastavak njegove sportske karijere, no Todt mu je obećao: «Jednoga dana, Ari, vratit ćeš se utrkama i pobjeđivati i to u automobilu koji ću ti još jednom dati ja». Prolazili su mjeseci, dani, godine, mijenjala se pravila u reliju, a 1987. iščezla su i čudovišta skupine B. Bili su to lijepi, ali preopasni automobili koje je FIA poslije pogibije Attilia Bettege (Korzika, 1985.) i Henrija Toivonena (Korzika,1986.) zabranila. Peugeot je stoga svoje automobile usmjerio u maratonske utrke koje još uvijek nisu imale organizirano svjetsko prvenstvo, a najpoznatiji od njih bio je Pariz – Dakar. Najprije je to bio model 205 T16, a podom još jači 405 T16 Grand Raid. Vatanenovom pobjedom 1987. u modelu 205 otvorilo se novo poglavlje i u Todtovoj karijeri, povezano s maratonskim utrkama, a na svojem dvoru uz Vatanena je ugostio nekoć slavne vozače kojih su se reliji i utrke na staze odavno odrekli, poput Ickxa, Kankkunena, Waldegaarda. Todt je osim nepobjedivim automobilom, raspolagao i vrhunskim vozačima i našao se u nedoumici kojemu će od njih prepustiti pobjedu. Poslije Vatanenove pobjede 1987., red je 1988. došao na Kankkunena. 1989. kada je bio pripremljen model 405 T16 u borbu za pobjedu upustili su se Ickx i Vatanen, no prijetila je opasnost da se u žaru borbe međusobno eliminiraju. Stoga je njihova sudbina odlučena bacanjem novčića, a učinio je to, naravno, Jean Todt. Izbor je time pao na Vatanena, no mnogi su tvrdili da bi se Todt i bez toga odlučio za plavokosog Finca. Ari je pobijedio i sljedećih dviju godina; 1991. doduše u Citroënu ZX iste grupacije, a onda su se njihovi putovi razišli.

Peugeot se početkom devedesetih usredotočio na utrke prototipova, a poslije povlačenja iz ove kategorije Todt je prihvatio Ferrarijevu ponudu, a suvišno je razglabati o tome što je učinila njegova magična ruka i Schumacherovo vozačko umijeće. Vatanen je u međuvremenu svoje suvozačko umijeće pretvorio u političko i za mnoge nenadano izabran je u europski parlament. Sudbina četiriju relijaša koji su se zajedno zatekli na RAC reliju 1981. krenula je različitim putovima, na kojima im je mnogo više od trkaćeg srca bila potrebna i glava. David Richards postao je veliki vlasnik i šef Prodrivea, osim što se iskazao i kao sportski direktor u Benettonu i u BAR-u. Frequelen je postao strateg grupacije PSA u relijima. Todt je ubirao uspjehe u Formuli 1, a Vatanen je zauzeo udobno mjesto na stražnjem sjedalu tamnoplavih limuzina koje su ga desetak godina vozile u europski parlament.

Krug se počeo zatvarati ovoga vrućeg ljeta. nakon što su pobijedili ne u svemu, ali u svemu zajedno, Todt i Vatanen našli su se poslije trideset godina na suprotnim stranama u borbi za mjesto predsjednika FIA-e. Todt, nakon što je izišao iz Ferrarijeve orbite postao je Mosleyjev pouzdanik i potencijalni nasljednik, a Vatanen mu se kao i 1981. našao na putu.