| Neostvareni povratci | ||||
|
|
piše: Goran Slavić Neostvareni povratak Michaela Schumachera u Ferrariju nije iznimka u povijesti utrka Formule 1, pa ni svojevrsno iznenađenje kako su to pokušali predstaviti pojedini mediji. Jer ne samo Formula 1, već i Formula Indy, poznaju brojne neostvarene i promašene povratke velikih vozača, umornih od kućne dosade i naporne žene. Redovito je takav povratak pompozno najavljivan i u pravilu medijski dobro popraćen s otrcanim tumačenjima kako godine ništa ne znače i da se radi o novoj mladosti. No poslije hladnoga tuša, stari su se prvaci ponovno morali vratiti u kolotečinu svakodnevice. Stirling Moss doživio je tešku nesreću 1962. u Goodwoodu. Danima je bio u dubokoj komi, a spori i dugi oporavak nije u njemu zatro volju za utrkama. I neokrunjeni kralj Formule 1 vratio se u jednosjed kada je mislio da je sakupio dovoljno snage i hrabrosti. Čekao ga je Ferrari privatne momčadi prijatelja Roba Walkera, no poslije brojnih testova shvatio je da za njega više povratka nema. Njegove vozačke sposobnosti ostale su netaknute, ali usredotočenost ne. Prevladao je razum i oprostio se od Formule 1.
Dvije godine ranije, poslije sezone provedene izvan Formule 1 jedan drugi četrdesetogodišnjak - Jean Pierre Beltoise - bio bi se rado vratio u Formulu 1, ali je ponuđeni automobil (Ligier) ustupljen mlađem i bržem Laffiteu. Tim je njegov povratak izostao i završila još jedna vozačka karijera.
Potpuno je drukčija sudbina Didiera Pironija koji je čudesno oporavio svoje noge poslije nesreće 1982. u Hockenheimu. Polovinom osamdesetih isprobao je AGS više zbog dokazivanja hrabrosti nego li ozbiljnih ambicija. Shvatio je da se ne smije ići dalje, premda je postojalo zanimanje medija i sponzora. Poginuo je kasnije u utrci offshore čamaca, postavši žrtvom tužne zacrtane sudbine.
Ista je sudbina zatekla i njegovog vječnog rivala A. J. Foyta koji je rekao dosta američkim utrkama 1990. Povukao se u dobi od 55 godina i poslije 33 odvožena Indianapolisa. Godinu dana kasnije vratio se, opravdavši svoj povratak neobičnim načinom: «Voziti u Indianapolisu 34 puta bolje je od samo 33». 1992. bilo mu je 57 godina i činilo se da vozi posljednji put, ali se prijavio i 1993. No njegov učenik Robby Gordon uništio je svoj automobil i Foyt mu je morao ustupiti svojega. Osjetio je da je to pravi trenutak za povlačenje i odvozio je čitav krug malom brzinom pozdravljajući prijatelje i navijače. Godinu dana kasnije red je došao na Ala Unsera seniora. Tijekom kvalifikacija za 500 milja Indianapolisa zaustavio se u boksu i nakon što je izišao iz svoje bijele Lole momčadi Arizona Motorsport lakonski je izjavio: «Ne osjećam se više sposobnim. Neću pokušati kvalificirati automobil. Moja karijera je završena». I Riccardo Patrese odbio je kao četrdesetogodišnjak ponudu Franka Williamsa da uskoči kao Sennina zamjena, a iste godine Benetton se nije uspio dogovoriti s 47-godišnjim Hoshinom za nastup u Japanu premda je ovaj raspolagao potrebnim sponzorima, no prošlo je šesnaest godina od njegove posljednje pojave u Formuli 1. Vratimo se Schummyju i prisjetimo se na njegov debi 1991. u Spa-Francorchampsu. Jedan od zainteresiranih za njegovo mjesto u Jordanu bio je i 43-godišnji Keke Rosberg, otac aktualnog Williamsovog vozača Nica. Keke je htio novac, a Schummy je za razliku od njega sa sobom nosio onaj Mercedesov, pa je Jordanov odabir bio više nego logičan. |
| Ažurirano ( Petak, 11 Rujan 2009 06:27 ) |
Nakon Schumacherovog, Goran Slavić se prisjeća drugih neostvarenih povrataka, od kojih su neki bili pompozno najavljivani. Umorni od kuće i dosadne žene, vozači su pokušali živjeti novu mladost, no sve ih je vrlo skoro čekao hladni tuš. 
Nakon što se 1973. u Watkins Glenu oprostio od Formule 1, Jackije Stewart redovito je davao povoda glasinama o njegovom povratku. One su se pojavljivale neprekidno najmanje pet do šest godina i mnogi su bili uvjereni da je i dalje najbolji vozač. I sam Ken Tyrrell svake mu je godine redovito nudio mjesto u svojem automobilu koje bi malo tko odbio. Zimi 1978. promotivno je isprobao gotovo sve tadašnje najbolje automobile (osim Ferrarija) i Tyrrell mu je bez oklijevanja ponudio mjesto. Tada je izgledalo da se dvoumi i da bi mogao popustiti, no četrdesetogodišnji Stewart jasno je izjavio: «Znam, bilo bi mi dovoljno nekoliko krugova i bio bih onaj od nekoć, ali nisam motiviran za to: dosta. neću više voziti Formulu 1». I to se doista i dogodilo.
Krajem 1981. povukao se Carlos Reutemann poslije olako izgubljenog naslova svjetskoga prvaka. No tijekom zimskih mjeseci se predomislio i 1982. pojavio se u prvoj utrci u Williamsovom jednosjedu. Bilo je dovoljno tek nekoliko velikih nagrada pa da njegova odluka o povlačenju postane konačna. Njegovo je mjesto zauzeo Rosberg i postao svjetski prvak. Sljedeće zime Carlos je ponovno isprobao Ligier i čini se da ponovno korača putem povratka, ali je trezveno izjavio: «Ne, neću to učiniti. Jer u mojoj je sudbini zapisano da neću postati svjetski prvak. Da sam protekle godine vozio Williams Renault se nikada ne bi kvario, Ferrari ne bi imao nesreće, a moj FW08 ne bi bio toliko pouzdan. I sada me moj fatalizam prisilio izjaviti da je moja trkaća karijera završena zauvijek». Upravo tih istih dana 49-godišnji Bobby Unser vozio je prve kilometre poslije jednogodišnje stanke u CART prvenstvu. Trebao je voziti za Pata Patricka, imao je već određen broj i potpisane ugovore sa sponzorima i čekala se njegova pojava na stazi. Poslije samo jednih kraćih obavljenih testova dao je odrješit odgovor: «Neće biti ništa. Predomislio sam se. Napuštam, doista. Ne osjećam se više sposobnim, nemam više srca da počinjem iznova, gotovo je!».
Prošla je godina dana i još jedan najavljeni povratak. Početkom 1984. Emerson Fittipaldi, dvostruki svjetski prvak, bio je u dobi od 38 godina i već tri sezone prošle su od njegovog povlačenja. Poslije warm-upa Velike nagrade Brazila 1981. odvozio je i nostalgičan počasni krug u jednom svojem Fittipaldiju s brojem jedan, kako bi posljednji put pozdravio gledatelje. Ali to ipak nije bilo tako, jer se do tri godine našao za upravljačem Spirita s Disneyjevim sponzorstvom i s glavom Mikija Mausa nacrtnom na bokovima. Razlog tome bile su dobre veze Talijana Fulvija-Marije Ballabio koji je priskrbio neobično sponzorstvo. Emerson se maksimalno založio i bio je u dobroj formi, uvjerivši mnoge u svoj skori povratak. No radilo se o nekonkurentnom automobilu, kojemu je također trebalo zatvoriti financijsku konstrukciju. Nekoliko dana zatim FIA je Ballabiju zanijekala licenciju. Time je otišao sponzor, a Fittipaldi je zauvijek napustio ideju o povratku u Formulu 1. Svoju karijeru kasnije je nastavio u SAD-u i prerastao u zvijezdu i jednog od ponajboljih vozača, zaključivši američku karijeru sredinom devedesetih poslije teške nesreće u Michiganu. 1989. ponovno mu se pružila prilika za povratak u Formulu 1. Onaj koji je tko htio 1989. u Japanu bio je upravo Bernije Ecclestone. Nastojao ga je privremeno udomiti u Minardiju namjesto ozlijeđenog Martinija, ali je brži od njega bio jedan od kraljeva talijanske tjestenine Paolo Barilla.
Polovinom osamdesetih nesreća je prelomila noge i karijeru Jacquesa Laffitea, koji nije posustajao i najavio je poslije oporavka svoj povratak. Postojala je volja i sponzori, ali su ga u tome spriječili odvjetnici. Jacques je zbog posljedica nesreće u Brands Hatchu dobio pozamašnu odštetu od osiguravajućeg društva upravo zbog toga što su ga ozljede spriječile u nastavku karijere. Drugim riječima, nastupi li u utrci Formule 1, morao bi vratiti sav dobiveni novac. Uspio je doskočiti i tome problemu, pojavivši se na motociklu u maratonskoj utrci Pariz-Dakar koja u ugovornim klauzulama nigdje nije bila spomenuta.
Jedini koji se nije šalio sa svojim povratkom bio je Mario Andretti. Nakon što se 1982. vratio postoljem na Velikoj nagradi Italije u Monzi, bio je jedan od najozbiljnijih kandidata koji je 1989. trebao zamijeniti u Imoli ozlijeđenoga Bergera. Mariju je bilo 49 godina i odbio je ponudu zbog prekratkog roka za pripremu. Iz utrka Formule Indy povukao se krajem 1994. kao 54-godišnjak. Ponovno se vratio 2003. u dobi od 63 godine i pokajao. Vozio je za momčad sina Michaela, ali je na treningu za 500 milja Indianapolisa doživio tešku nesreću praćenu lupingom i višestrukim prevrtanjem. Izvukao se neozlijeđen i konačno povukao.