«Kojeg si mi to vraga donio? Ovoga puta si pretjerao!», rekao je zabrinuti Ecclestone Morisu Nunnu. Goran Slavić se prisjeća karijere Ricardo Londona, vraga kojeg je Nunno donio, bivšeg vozača Formule 1 na kojeg je nedavno izvršen atentat.

piše: Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Matulji, Hrvatska
.......................

Policajci mjesta San Bernardo del Viento u blizini Córdobe u zaljevu Cispatá zatekli su okrutnu scenu koja je potresla i njih naviknute na slične obračune između narko mafijaša diljem Kolumbije. Ispred restorana, igrom sudbine nazvanog Isla dos milagros (otok čuda) ležala su tri nepomična tijela prostrijeljena projektilima. Bila su to ljudi čija su imena bila dobro poznata kolumbijskoj policiji: Jairo Herrera, Geovanis Osorio i Ricardo Londono, zvani «Cuchilla», britva, svi odreda uvučeni u trgovinu drogom. Bilo je to izravnavanje računa između njih i Daniela Rendona Herrere, poznatijeg kao Don Mario, danas možda najjačeg šefa kolumbijske narko mafije koji je protiv navedene trojice poslao šest plaćenih ubojica. S dvanaest projektila (tri u glavi) okončan je život prvog kolumbijskog vozača u Formuli 1, 59-godišnjeg Londona. Njegovo je puno ime i prezime Ricardo Londoño-Bridge (često se navodi i kao Londono). Mnogima će se njegovo prezime isprva činiti neobičnim. On je, naime, osim očevog prezimena zadržao i majčino, a što je čest slučaj u zemljama španjolskog govornog područja. Londono zapravo nikada nije nastupio u nekoj utrci Formule 1 jer mu je FIA zanijekala izdavanje superlicencije. Bila je to pomalo nevjerojatna priča koje su se mnogi prisjetili sada kada je njegovo ime počelo puniti rubrike crnih kronika.

Ensign, momčad Morrisa Nunna nikada nije plovila sigurnim vodama, pa ni 1981. nije bila iznimka. Poslije teške Regazzonijeve nesreće 1980. u Long Beachu momčad je ostala ne samo bez svojeg najznačajnijeg vozača, već i bez Unipartovog sponzorstva koji je trebao jamčiti financijsku stabilnost i kontinuitet, a koji je od kraja 1979. osiguravao trajan priljev novca. Tada su čelnici Uniparta pokušali stvoriti od Ensigna novi Williams, a iz Lotusa su stigli dizajneri Ralph Bellamy i Nigel Bennett koji su u manje od tri mjeseca morali napraviti novi automobil. Postojali su i drugi načini Londonova ulaska u Formulu 1. Colin Bennett htio je prijaviti svoju momčad za nastup u najvišoj kategoriji i koristiti Williamsovu šasiju. Međutim FIA je tada donijela propis prema kojemu svaka momčad treba konstruirati vlastitu šasiju, stoga je Londono prešao u Ensign. Poslije Nunnovih iluzija o samostalnoj i financijski neovisnoj momčadi, morao je prihvatiti sudbinu onih koje su preživljavale od dana do dana, živeći od vozača koji su plaćali, neprestano strahujući da se štogod ne dogodi šasiji ili motoru. U Long Beachu je Ensign vozio europski prvak u Formuli 2 iz 1979. Marc Surer, no da bi momčad mogla nastaviti prvenstvo bio je potreban novac.

Mnogi su se tada upitali tko je Londono, a prije svega FIA-ini komesari koji su odlučivali o njegovoj superlicenciji, motreći svaki njegov pokret na slobodnim treninzima. Njegova biografija nije bila bogata uvjerljivim rezultatima. Karijeru (ako bi se to moglo tako zvati), započeo je u kolumbijskom stock car prvenstvu. Tome je potrebno pridodati i njegove povremene utrke na Yamahi 350. No na prve konkretne rezultate morao je počekati sve do 1979. Tada odustaje na Dvanaest sati Sebringa u Porscheu 935 Turbo zajedno s Johnom Gunnom i Georgeom Garcesom. U nastavku sezone osamnaesti je na 250 milja Daytone i četiri osvojena boda donijela su mu 45. mjesto u ukupnom redoslijedu. 1980. vozio je u Daytoni i Sebringu. Obje ove utrke, osim za IMSA-prvenstvo, bodovale su se i za svjetsko prvenstvo utrka izdržljivosti. U Daytoni je nastupio u Porscheu Carreri zajedno s Mauriciom De Narvaezom i vlasnikom momčadi Albertom Naonom. U ukupnom redoslijedu osvojili su sedmo mjesto i drugo u GTO klasi. U Sebringu, gdje je nastupio samo s De Narvaezom 26. je u ukupnom redoslijedu i deseti u GTO klasi. Ostvareni rezultati donijeli su mu 104. mjesto u svjetskome prvenstvu i sedamnaesto u IMSA-seriji. Tijekom 1980. s vlastitom momčadi Londono Bridge Racing Team sudjelovao je u Can-Am utrkama u Loli T530-Chevroletu. Deveti je u Laguna Seci, osmi u Brainerdu, šesti u Sonomi, Road Americi i Riversideu te peti u Mosportu. Ukupno je osvojio pet bodova i dvanaesto mjesto u konačnom redoslijedu. Time je dokazao da osim novca koji je imao u izobilju, ima i nešto vozačkog talenta. Krajem sezone otisnuo se u Europu i nastupio je na Pentax trofeju u Silverstoneu, utrci koja se bodovala za Formulu Aurora. U ovoj kategoriji vozio je za momčad RLB Colina Bennetta koji ga je proglasio perspektivnim vozačem, na što su mnogi skeptično vrtjeli glavom, držeći perspektivnim jedino njegov novac. Londono je vozio stari Lotus 78 koji su ranije vozili Andretti i Nilsson. Početkom sezone ovaj je automobil prošao kroz dvije teže nesreće, kada su ga vozili Gianfranco Brancatelli i Desiré Wilson. Bolje sreće na treningu nije bio niti Ricardo koji je sa svojim automobilom završio u ogradi, a ostvareno vrijeme bilo je jedanaest sekundi slabije od najboljeg, de Villotinog. Tako je utrku počeo s osamnaestog startnog mjesta, a iza njega su bili plasirani samo dva automobila Formule 2. U utrci je stigao do sedmoga mjesta poslije velike borbe s Kimom Matherom koji je vozio jednosjed Formule 2. To je uvjerilo vlasnika momčadi da za njega nastupi u nekoliko utrka i Londono je svoj posao solidno obavio drugim mjestima u utrkama Evening News i Sun Trophies. Za utrku u Monzi automobil je prepustio Gianfrancu Brancatelliju koji ga je u potpunosti uništio. Prije utrke u Brazilu ponovno je nastupio na 24 sata Daytone u BMW-u M1 momčadi Red Lobster Racing. U ovoj je utrci automobil dijelio s Kenperom Millerom i Daveom Cowartom, ali su zbog kvara motora morali odustati

1981. Bennett zajedno s Mo Nunnom postaje suvlasnik Ensigna i pozvao je Ricarda na Veliku nagradu Brazila koja se tada prvi put vozila na stazi Jacarepaguá. Kako se zbog financijskih problema na ovoj stazi nije vozilo još od 1978., FIA je dopustila slobodne treninge u srijedu uoči utrke. Učinjeno je to da se vozači što bolje upoznaju sa stazom. Na veliko iznenađenje Ensign je prijavio u svojem automobilu anonimnog 32-godišnjeg vozača Ricarda Londona kojemu je na automobilu kao jedini sponzor bilo istaknuto ime matične države: Colombia. Londonu je dopušteno da u Ensignu N180 starta bez dobivene FIA-ine licencije. Nepoznati vozač počeo se pripremati u uvjerenju da će u nedjelju nastupiti u utrci zajedno s Alanom Jonesom, Carlosom Reutemannom, Gillesom Villeneuveom i Nélsonom Piquetom, onodobnim najjačim svjetskim imenima. No njegov debi, koliko iznenađujući, toliko je bio i misteriozan. Prema službenim verzijama FIA mu je odbila superlicenciju jer je bio prespor. No je li to bilo doista tako? Najbolje vrijeme postigao je Carlos Reutemann: 1'37''48. Londono je na debiju u Ensignu vozio 1'41''77 i bio je bolji od Piqueta, Arnouxa, Dalyja, Giacomellija, Serre, Guerre, Jabouillea, Stohra, Gabbianija, Zunina i Salazara. Presudio je sudar s Rosbergom po kojemu je Londono ostao upamćen. Finac je, kako bi ga primirio i prestrašio, naglo zakočio (što je tada za njega bilo uobičajeno). Londono nije bio pripravan na takav potez i završio je u Rosbergovom automobilu, izguravši ga sa staze. Bilo je to presudno za odluku komesara koja nije uzela u razmatranje niti ideju o izdavanju superlicencije samo za jednu utrku. U stvarnosti su stvari tekle drukčijim tokom. Kada se njegovo ime pojavilo na popisu prijavljenih, FIA i Ecclestone počeli su se raspitivati o vozaču i njegovim sponzorima. Odgovore su dobili već kada su slobodni treninzi bili u tijeku, jer u protivnom ne bi mogao nastupiti ni u njima. «Kojeg si mi to vraga donio? Ovoga puta si pretjerao!», rekao je zabrinuti Ecclestone Morisu Nunnu koji je ranije uživao veliku naklonost patrona Formule 1. Ecclestone je bio zabrinut za ugled Formule 1 jer je i Alex Hawkridge iz Tolemana bio uvučen u ružnu priču seksualnih odnosa s maloljetnicama, stoga si nije mogao priuštiti vozača na startu kojega su financirali najjači trgovci kokainom iz kartela u Medellinu, u bliskim vezama s Pablom Escobarom. FIA mu nije izdala toliko željenu superlicenciju, a svoje mjesto u momčadi morao je prepustiti Švicarcu Sureru, koji se kvalificirao na osamnaestome mjestu. Bilo je to za Surera svojevrsno iznenađenje jer ga je upravo Londono, koji je tada bio i vlasnik tvornica tjestenine, svojim novcem izbacio iz momčadi poslije prve prvenstvene utrke.

U utrkama Formule Aurora Londona je još uočio i Alan Docking, jedan od vlasnika momčadi Docking Spitzley Racing Team i poslije nesuđenoga nastupa na Velikoj nagradi Brazila pozvao ga je u momčad Formule 2 kao trećega vozača uz Stefana Johanssona i Kennyja Achesona. Svoju prvu utrku za novu momčad odvozio je na zahtjevnoj gradskoj pisti Pau, smještenoj u francuskome dijelu Baskije. Uspio se kvalificirati na posljednjem mjestu, no potrebno je imati na umu činjenicu da to nije pošlo za rukom nekim mnogo iskusnijim i poznatijim vozačima. Utrku u kojoj je zbog nesreća odustalo mnogo vozača, završio je na osmome mjestu ispred Jima Crawforda koji mu je olakšao posao zaustavljanjem u boksu. Momčad ga je ponovno pozvala za utrku u talijanskoj Pergusi. Na treningu je bio bolji od budućih vozača Formule 1 Dannera, Cecotta i Barille, ali mu je motor otkazao već u devetome krugu utrke. Za utrku u belgijskoj Spa kvalificirao se u sredini startne rešetke, a u utrci voženoj po kišovitom vremenu, odustao je u petnaestome krugu zbog gubitka kotača. Za sljedeću utrku u Doningtonu kvalificirao se na 23. mjestu od ukupno 29 vozača, ali nije nastupio u utrci zbog nesreće na nedjeljnom jutarnjem treningu. Poslije iskustva stečenih u utrkama jednosjeda, preselio se na sportske automobile i nastavio je nastupati u BMW-u M1. Zajedno s K. Millerom i D. Cowartom sudjeluje na 24 sata Daytone, ali odustaju zbog kvara motora. 1983. vozi u Sebringu s Johnom Gunnom za momčad Holly Racing Phoenix na Chevroletu JG-1, ali ponovno odustaje zbog kvara na motoru. Mnogo su bolji na 250 milja Daytone gdje osvajaju šesto mjesto. 1984. zajedno s Tommyjem Rigginsom odustaje u utrci Charlotte 500, a potom i na Tri sata Daytone (s Luisom Londonom). To je ujedno i godina njegovih posljednjih nastupa koju zaključuje odustajanjem u Miamiju u Pontiacu Firebirdu.

Tada je nestao iz svijeta utrka i o njemu se nije govorilo sve do nedavnog 18. srpnja. Za razliku od mnogih, Mo Nunn ostao je u kontaktu s Londonom: «Bio sam u kontaktu s Robertom Guerrerom i Ricardom Londonom. Rekli su mi da bi Kolumbija mogla biti dobra država za pronalaženje sponzora. S ono malo novca koji mi je preostao otputovao sam tamo kako bih eventualno pronašao potreban novac. Tom sam prigodom posjetio Londona i njegovu obitelj. Boravio sam na njihovoj hacijendi i ostalo mi je u sjećanju privatno uzletište s dugom pistom. Susreo sam brojne poslovne ljude koji su stanovali u nevjerojatnim kućama, gotovo nedostupnim običnim cestama, a čuvali su ih brojni naoružani stražari. Koju godinu kasnije, gledajući američku televiziju shvatio sam da sam susreo pojedince za kojima je tragalo američko pravosuđe. No kao vozač Ricardo nije loš, bio je hrabar tip».

Poslije neizdavanja potrebne licencije prošlo je podosta godina i Ricardo Londono postao je jedan od gospodara droge čiji je zadatak bio investiranje novca zarađenog drogom. U prosincu 2000. jedan kolumbijski sud presudio je sekvestriranje dvanaest nepokretnih vlasništva u vrijednosti od dvadeset milijardi pezosa. U posljednje vrijeme Londono se bavio uvozom zrakoplova, helikoptera i glisera iz SAD-a, robe koja je bila na cijeni u narko trgovaca. Plaćao je u gotovini i nastojao je to činiti u potpunoj diskreciji. Igrom slučaja kupio je i hotel blizu otoka na kojem je ubijen zajedno sa svojom tjelesnom stražom. Bio je to lijep hotel s velikom terasom prema moru. Možda je sjedio i razmišljao o mogućem drukčijem toku svoje sudbine da je kojim slučajem te srijede, 25. ožujka 1981. dobio FIA-inu superlicenciju.