Naš kolumnist, Goran Slavić piše o jednoj od najmističnijih priča Formule 1 - smrti Colina Chapmana. Odlično štivo, prepuno informacija za slobodni srpanjski vikend. 

piše: Goran Slavić

Bio je genij. I oni koji su ga mrzili, a bilo ih je mnogo, morali su to priznati. Nije bio znanstvenik u strogome smislu riječi, sposoban razgovarati s atomima, već sa svojom djecom i ostatkom svijeta. Anthony Bruce Colin Chapman znao je upravljati olovkom, idejama, ljudima, novcem, strojevima i svakom drugom stvari s istom magičnom lakoćom. Živio je i radio u razdoblju kada kapital i tehnologija nisu bili presudni za postizanje rezultata, a svoje je putove utirao gotovo zanatskim načinom. I to kakve putove! Od 1963., godine prvoga naslova Jima Clarka do 1978., Andrettijeve godine, njegove je uspjehe krasila serija brojeva: 25, 33, 49, 72, 78. Sve su to oznake jednosjeda koji su pobjeđivali diljem svijeta čineći ga slavnim i bogatim. Tu nije uključen Indianapolis, avantura u koju se upustio s arogantnom jednostavnošću koja je za američke proizvođače bila gorko zvono za uzbunu, a europskim je pokazala put kojim su se kasnije otisnuli u novi svijet.

Potom nenadani odlazak. 16. prosinca 1982 pretrpio je infarkt nedugo nakon što se svojim privatnim zrakoplovom vratio iz Pariza. Kada je vijest odjeknula svijetom bio je već pokopan. Chapman je napustio scenu u vremenskom razmaku od nekoliko sati. Prijatelji, poznanici, kolege i novinari čitavog svijeta počeli su uskoro postavljati pitanja. Razlozi sumnjama bili su mnogi. Ovim se problemom prvi u Italiji započeo baviti Autosprint koji je u listopadu 1986. u članku Giancarla Ceveninija na naslovnoj stranici objavio senzacionalan naslov: Colin Chapman je živ?

Razlog sumnjama bio je veliki novac namijenjen jednoj tvrtki koja je morala nastati u Sjevernoj Irskoj radi proizvodnje automobila, Northern Ireland Sports Car Company. Novac je osigurao industrijalac John De Lorean, Amerikanac koji je sanjao o proizvodnji GT automobila s najsuvremenijim tehničkim rješenjima po razumnim cijenama. De Lorean je ranije bio jedan od čelnih ljudi General Motorsa (spasio je od propasti marku Pontiac). Osim što je bio jedan od projektanata futurističkog coupéa, Chapman je bio i De Loreanov poslovni partner i od njega je primio popriličan novac za razvoj ovjesa. U glavnici novonastale tvrtke imali su udjela britanska vlada, American Express i stotinjak većih dioničara privučenih karizmom genija, čovjeka koji je vladao uspjehom kao što je dreser u cirkusu vladao nervoznim lavovima.

No tvornica nije izgrađena nikad, a kapital se razmilio diljem svijeta: Švicarska, Njemačka, Brazil, Kajmanski otoci. Automobil je napravljen u samo nekoliko primjeraka i nikada nije testiran, stoga nije mogao voziti redovitim cestama. De Lorean je ipak postao poznat ne zbog kraha koji je odveo u zatvor američkog industrijalca niti vrata napravljenih u stilu galebovih krila prema uzoru na slavni Mercedes 300 SL iz pedesetih, već stoga što je korišten za probijanje vremenske barijere u poznatome filmu Povratak u budućnost. De Loreanove nedaće započele su na uzletištu u Los Angelesu gdje je 1984. zatečen s drogom, čime je počeo puniti naslovnice brojnih svjetskih novina. De Loreanov branitelj Hoxard L. Weitzman tvrdio je da ga je FBI izravno uvukao u trgovinu, nudeći mu drogu po neuobičajeno niskoj cijeni. FBI i DEA prikazali su na suđenju film o De Loreanovom uhićenju u kojem se vidi kako De Lorean preuzima drogu od DEA-inih agenata zamaskiranih u trgovce. De Loreanov bankrot ipak nije bio običan financijski krah. U računovodstvenim knjigama nedostajala je poveća svota. Tako se primjerice nije moglo utvrditi kamo je nestalo devet milijuna dolara od 140 malenih dioničara, kao i drugih 18,8 milijuna koje je posudila britanska vlada. FBI je istragama utvrdio da je nekoliko milijuna dolara sam De Lorean usmjerio na račune švicarskih i njemačkih banaka u trenutku kada je proglašen bankrot. To je utvrđeno ishodom istrage koju je za potrebe američke vlade obavio Roy C. Hayes. Optužnica je 61-godišnjeg De Loreana teretila za 76 točaka, a petnaest od njih odnosilo se na fiktivni bankrot, neplaćanje poreza i nedopušteno iznošenje novca. Dvije godine kasnije oslobođen je optužaba i umro je 19. ožujka 2005. kao i Chapman od infarkta.

Nedugo prije svoje smrti o Chapmanu se podosta nagađalo. Ispitivala ga je engleska policija, a isto je htjela učiniti i američka. Govorilo se o skorom uhićenju, čak i prije Božića, ali je zbog iznenadne srčane krize bio pošteđen te moguće i ponižavajuće kalvarije. Nitko, s izuzetkom obitelji, nikada nije vidio njegovo tijelo koje je zahvaljujući brzo izdanom certifikatu o smrti pokopano za nekoliko sati. Emerson Fittipaldi i Mario Andretti s kojima je Lotus osvajao svjetska prvenstva telefonirali su iz SAD-a, najavljujući svoj dolazak, ali ih je obitelj zamolila da to ne učine. Sprovod u usko privatnom krugu već je bio održan.

U Velikoj Britaniji pojavili su se gotovo odmah prvi tračevi. Na uzletištu u Norwichu gdje je njegov zrakoplov sletio poslije povratka iz Pariza nitko se ne sjeća da ga je osobno vidio. Pomalo je čudna i neobjašnjiva odluka obitelji koja je otklonila bilo kakvu mogućnost da mu zadnju počast odaju prijatelji i štovatelji. Čak je i liječničko izviješće koje govori o srčanom zastoju izazvalo sumnje. Netko je, naime, otkrio da se Chapman samo nekoliko dana prije smrti zbog zahtjeva osiguravatelja londonskog Lloyda podvrgnuo detaljnom pregledu s izrazito umirujućim nalazima. Prve glasine govorile su o samoubojstvu zamaskiranom infarktom zbog razumljivih razloga zaštite ugleda. Lotusov vlasnik, pričalo se, bio je depresivan i prepun dugova, prestrašen i bez jasnih ideja. Postavilo se i pitanje o De Loreanovih tridesetak milijarda. Šutnju je nekoliko mjeseci poslije smrti prekinuo BBC koji je obavio malenu istragu s brojnim filmskim zapisima i intervjuima u kojima je ukazano na mogućnost da je Chapman inscenirao vlastitu smrt kako ne bi svoju izuzetnu karijeru završio zatvorom i kako bi spasio ono što se moglo od preostale imovine. Jedina osoba koja je bila u toku s njegovim poslovima, dakle tajnica, bila je uglavnom nedostupna.

Posljednji element, ali zasigurno ne i manje sugestivan, odnosio se na njegovu suprugu Hazel. Ona je postala Lotusovim vlasnikom i mnogi su se ne bez razloga upitali što će sada učiniti ova žena koja je često pratila supruga u boksovima na Velikim nagradama, a koja zasigurno nije mogla sama držati pod kontrolom tako složeno tehničko i ljudsko nasljeđe. Hazel je 1983. u sezoni bez pobjeda pratila momčad u Brazil. Bilo je to pomalo čudno jer je redovito izjavljivala da ne podnosi tu zemlju i čak ju je deset godina izbjegavala. Toga je puta ipak otišla, izazvavši čuđenje onih koji su je poznavali. I ne samo što je otputovala u Brazil, već se poslije povratka momčadi u Europu tamo zadržala sama četrdesetak dana. Bilo je to doista dugo razdoblje, službeno opravdano željom za turističkim razgledavanjem. Pojavile su se i mnogobrojne sumnje, a 1986. objavljena je vijest da FBI i DEA (Drug Enforcement Agency) imaju spoznaje da je Chapman živ u Južnoj Americi te da mu je napravljena plastična operacija lica kako ga javnost ne bi prepoznala.

Da bi se doznala prava istina bilo je potrebno potražiti obitelj koja o tome nije htjela govoriti, a britanski novinari nisu mogli dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje. Jedini valjani oslonac bila je britanska policija. Cevennini je srećom u nekim svojim knjigama pisao o aspektima organiziranog kriminala i imao je poznanstva u talijanskome sudstvu i istražnim tijelima. Stoga je svoj problem izložio Criminalpolu u Rimu. Osoba s kojom je komunicirao bila je prema njegovim riječima ljubazna, raspoloživa za razgovor i pomalo sama znatiželjna. Objasnila mu je da kada policija neke države traži kriminalca ili je u potrazi za nekom osobom, o tome obavijesti sve članice Interpola. Članice ovog međunarodnog policijskog tijela bile su tada sve države svijeta (176 od 177), osim otočja-države Vanuatu smještenog između Australije i Fijija. Ako bi u kojem slučaju policija Ujedinjenog kraljevstva tražila primjerice Colina Chapmana u Brazilu ili negdje drugdje, o tome bi se znalo i u Rimu, ali u tome trenutku potrage nije bilo. Svaki se slučaj arhiviralo pet godina i ukoliko u tome razdoblju nije bilo promjena ili novih podataka pristupalo se njegovom uništavanju. To je bilo nužno zbog toga jer je tijekom 45 godina bilo protokolirano gotovo milijun slučajeva. U današnje vrijeme sve se pohranjuje u računala, ali 1982. radilo se papirima i ako u Chapmanovom slučaju nije bilo novih spoznaja moralo ga se uništiti 1987.

Razumljivo je bilo Cevenninijevo razočaranje kao novinara, ali nije odustajao. Upitao je svojega sugovornika za mišljenje o tome koliko je Brazil prikladna država za nestajanje i koji su najbolji načini da se to učini. Onaj tko bi se želio prikazati nevidljivim ili nestalim redovito odabere državu gdje dosjei nisu pohranjeni u računalu i to federalnu državu. Brazil, za razliku od SAD-a, tada nije imao centraliziranu pohranu podataka. S lažnim dokumentima ili čak i bez dokumenata moglo se podnijeti zahtjev za naturalizacijom, popraćen svotom američkih dolara. Jedno od mjesta pogodno za skrivanje identiteta bio je i Venezuelski otok Margarita. To su bila uglavnom mjesta gdje su plaće uredskih policajaca bile izuzetno niske.

Sredstvo kojim je najbolje nestati bez sumnje je privatni zrakoplov. Onome koji ga nema dobar je i zračni taksi. Porast broja takvih letjelica bio je izuzetno brz i često nekontroliran. Letjelice su prelazile iz ruke u ruku nevjerojatnom lakoćom. Neovlašteno su slijetale pod plaštem protupožarnih letjelica ili kao sredstvo za prijevoz ranjenika, a koristile su se zapravo za krijumčarenje, bilo ljudi ili droge. Vlasti su se uglavnom zadovoljavale predočenim planom leta ili putovnicama koje je zapovjednik letjelice pokazao na polazištu ili odredištu. Jednostavnim rječnikom rečeno, voziti kriomice neku osobu u takvom zrakoplovu bilo je jednostavno i ne odveć rizično.

Sugovornik je Cevenninija predstavio svojim kolegama u londonskom Interpolu, no tu su stvari išle teže. Ako je ikada postojao dosje o Chapmanu zasigurno još nije bio uništen. No i taj je sugovornik bio ljubazan, doduše manje od onog talijanskog, ali još uvijek dovoljno. Poznavao je dobro Chapmana i Lotus i žalio je za gubitkom proslavljenog dizajnera i ništa manje slavne tvrtke. Nakon što je Cevennini izložio svoja pitanja telefonom, nije uspio učiniti ništa. Morao je pisati, predstaviti se i objasniti tko je, tko ga šalje, za koji časopis piše, što želi znati i zašto. Nije odustajao i postavio je šest jednostavnih, ali konkretnih pitanja. Je li britanski Interpol ikada posumnjao da je Chapman doista mrtav? U Italiji se ne može pokopati pokojnika prije nego li su istekla 24 sata od smrti, a kako je to u Velikoj Britaniji? S obzirom da su sredstva namijenjena izgradnji tvornice u Irskoj nestala, je li britansko sudstvo pokrenulo istragu o tome? Jesu li znali o neobičnom putovanju Hazel Chapman u Brazil? Jesu li nestala sredstva ikada lokalizirana? Postoji ili je ikad postojao dosje Chapman ili Interpol još od prvoga trenutka nije držao oportunim posvetiti prostor onome što su mogle biti samo glasine? Sva pitanja, osim posljednjeg nisu držana opasnim za nacionalnu sigurnost koja je bila vječna tvrđava u koju su se zatvarale vlade i javna tijela kada nisu htjeli odgovarati. Tjedan dana nakon odaslanog pisma Cevennini je pozvao svog britanskog sugovornika koji mu je potvrdio primitak i njegovo prosljeđivanje onome tko je bio zadužen za odgovor. Cevennini je bio oduševljen brzim djelovanjem svojega sugovornika i zajedno su popričali o razlici u brzini postupka između Italije i Ujedinjenog Kraljevstva. Obuzet nacionalističkim oduševljenjem, britanski je sugovornik naglasio da su u njegovoj državi sve informacije javne, osim onih koje nose oznaku državne tajne ili koje se drže opasnim za nacionalnu sigurnost. To se nije odnosilo na opće policijske registre, već na one tajne civilne službe M15, dobro poznate iz brojnih špijunskih priča.

Cevennini je s Englezom razgovarao o svemu pomalo: o Ustici, Italicusu, trgu Fontana i još o pokojoj zagonetki talijanskoga pravosuđa. Dvadesetak dana kasnije primio je toliko očekivani odgovor koji se sastojao od jedanaest redaka, uključujući i pozdrave. National Criminal Intelligence Service odgovorio mu je da pregovara samo s drugim policijama, a zasigurno ne s osobama, preporučivši mu da stupi u vezi s talijanskom policijom koja bi se trebala povezati s talijanskim Interpolom, a ovaj s britanskim. Na taj bi način možda mogao dobiti traženi odgovor ili što je još vjerojatnije tumačenje da se radi o privatnim pitanjima i stoga bez ikakvog interesa za talijansku policiju i odgovor bi izostao. No pomalo je čudno što su Englezi sugerirali Cevenniniju da im uputi pisana pitanja ako su znali da mu neće odgovoriti. Kada se Cevennini poslije niza pokušaja ponovno čuo sa svojim engleskim sugovornikom ovaj mu je objasnio da se radi o odluci njegovih nadređenih i da mu je zbog toga žao. U njega je tada splasnulo i oduševljenje britanskim pravosuđem koje se u toj prigodi pokazalo mnogo manje susretljivijim od talijanskog.

East Carleton, mjesto u kojem je živio i u kojem je pokopan, smješteno je u zelenim ravnicama istočne Engleske, blizu brze ceste koja vodi prema Norwichu. No čim se iziđe s glavne ceste ulazi se u paralelan i zamršen čvor uskih cesta. U tom krajobrazu šuma i pašnjaka brojna su mjestašca čija se imena neprestance izmjenjuju i na razdaljinama manjim od pola milje, a posjetio ga je talijanski novinar Alberto Antonini. Iza neprobojnog zelenog zida smješten je Manor, obitavalište obitelji Chapman, a u blizini se nalazi malena crkvica s grobljem. Najstariji grobovi napravljeni od sivog kamena djelomično su uronjeni u zemlju i podsjećaju na scene iz opskurnih filmova. Jedan od novijih grobova napravljen je od tamnosivog mramora i na njemu je na latinskom uklesan natpis: «Crescit sub pondere virtus» (vrlina raste pod teretom). Tu je o 1982. i službeno posljednje počivalište Anthonya Colina Brucea Chapmana. Ono Colin i Chapman istaknuto je većim slovima, a Anthony Bruce manjim. Odmah do njega pokopan je i unuk Thadeus koji je umro odmah poslije rođenja. Malo žitelja East Carletona dobro poznaje to mjesto, premda je grobnica njihovog najslavnijeg sugrađanina jedna od ljepših i većih, ali još uvijek skromnih dimenzija. «Da, povremeno netko od obitelji dolazi voditi brigu o grobnici i donosi cvijeće… ne često. Prolaze ovuda, vidite? Iza šumarka je put koji vodi prema Manoru. Hazel, suprugu, ponekad vidimo u prolazu». Stanoviti gospodin Bobbin, tada osamdesetogodišnjak, običavao se tim puteljcima šetati sa svojim psom: «Colin Chapman? Naravno da sam ga poznavao. Nije bio svetac, to ne. No bio je dobar vrag, poslije svega. Vidite, imam zemlju tu naokolo i on me je nekoliko puta upitao želim li je prodati. Uvijek sam mu odgovarao: Colin, prije mi pokaži boju tvojega novca, a onda ćemo razgovarati. Ne znam kako mu je išlo u posljednje vrijeme. Sjećam se da sam ga toga dana vidio kako prolazi u automobilu, upravo odavde, vidite? Mahnuo mi je rukom… Iste je večeri otišao. Da, čuo sam priče na njegov račun, ali prema mojem mišljenju Colin Chapman je mrtav i pokopan».

Four Quarters bijela je vila blizu crkve. Njezin vlasnik, gospodin Cuttridge bio je umirovljeni zrakoplovni časnik i zaljubljenik u utrke. Njegova je supruga čuvala ključeve obližnje crkve koju je otvarala jednom mjesečno. I ona je, poput gotovo svih žitelja mjesta, poznavala Chapmanovu obitelj. Odmah je uputila pitanje talijanskome novinaru: «Vi koji se bavite tim stvarima znat ćete sigurno priču o nadnevku…». «O kojem nadnevku?», upitao je ovaj znatiželjno. «Hm, evo… čini se da je nadnevak Chapmanove smrti u župnim knjigama promijenjen. Ima nešto čudno. Jednom sam doznala od Hazel Chapman da je liječnik koji je potpisao izvješće o smrti iščeznuo nedugo zatim. Ovdje svi govore da je otišao zajedno s Chapmanom i podijelio novac». Dodala je, ne baš uvjerena: «Ima još jedna stvar. Nisam osobno upoznala Colina Chapmana jer tada još nisam stanovala u East Carletonu. Međutim, poslije njegove smrti razgovarala sam s vlasnikom pogrebnog poduzeća koje je pripremalo tijelo za pokop. Bio je siguran da je čovjek u lijesu upravo Chapman, poznavali su se čitav život. No rekao mi je jednu čudnu stvar. Vidite, upravo je tih dana jedan čovjek, diplomat čini mi se, bio ubijen u jednom špijunskom slučaju. Učinjeno je to otrovnim vrhom kišobrana. Stvari za kriminalističke filmove, zar ne? Evo, vlasnik pogrebnog poduzeća rekao je da je izraz Chapmanovog lica poslije smrti bio identičan onome žrtve tog atentata. Vjerovao je da se radi upravo o trovanju, a ne o infarktu…».

G.S.