Naš kolumnist Goran Slavić se detaljno psirjeća neobičnih događaja iz 1958. kada su Castrovi revolucionari na Kubi oteli Fangija.

Piše: Goran Slavić

Ujutro 25. veljače 1983. Diario Popular iz Buenos Airesa objavio je tekst brzojava koji je dan ranije primio od Juan Manuel Fangia. Brzojav je stigao iz Havane i sadržavao je sljedeću poruku: «Prigodom 25. obljetnice povijesnog susreta s Pokretom 26. srpnja, ostali ste nam u prijateljskom sjećanju te vam želimo puno zdravlja i svako dobro. Ova je epizoda, više od otmice i patriotskog čina, pridonijela zajedno s vašim plemenitim držanjem i razumijevanjem, stvari našega naroda koji za vas osjeća živu simpatiju i u ime toga pozdravljamo vas poslije četvrt stoljeća. U očekivanju da vas ponovno vidimo na Kubi, vaši prijatelji otmičari». Slijedili su potpisi Arnolda Rodrígueza i Faustina Péreza u ime kubanskog ministarstva vanjske trgovine. Doista je neobično kada se netko predstavlja kao prijatelj, a usto i otmičar. No potrebno je shvatiti ono što se dogodilo 25 godina ranije kada je uoči Velike nagrade Kube otela Fangia skupina Castrovih gerilaca. Bio je, doduše, pušten već idućeg dana, živ i zdrav. U tom je razdoblju uživao veliku popularnost na svjetskoj razini, a ona je u Latinskoj Americi bila neizmjerna. Stoga je Movimiento 26 de Julio, tada u borbi protiv diktature generala Fulgencia Batiste, uspio ne samo privući pozornost čitavog svijeta, već je pokazao svoju snagu, čvrstoću i učinkovitost. Time su umnogome uspjeli umanjiti promidžbene poruke vladajućeg režima koji je putem svih medija najavljivao skori krah Castrovog pokreta, prikazujući ga kao malog i dosadnog kukca. 47-godišnji Fangio bio je tada na vrhuncu svoje karijere. Oduvijek je govorio da će se s prvim naznakama popuštanja oprostiti od aktivnog bavljenja sportom bez većih uzbuđenja i žaljenja. No takve naznake još nisu bile vidljive niti ih je osjećao. Zaključio je 1957. osvojivši s Maseratijem svoj peti naslov svjetskoga prvaka Formule 1, porazivši svoje mnogo mlađe protivnike Mossa, Mussa, Hawthorna, Brooksa i Collinsa. Maserati je u trenucima svojeg najvećeg prestiža počeo osjećati probleme u vođenju tvrtke koji su prijetili da se nepovratno naruši najosjetljivija ravnoteža između troškova i prihoda. Početkom prosinca momčad je najavila svoje povlačenje u službenoj formi, ali je istodobno osigurala asistenciju svojim sportskim klijentima i momčadima koje su nastavile svoju aktivnost u Formuli 1.

Početkom 1958. činilo se da je sve ostalo po starom. U utrkama argentinske Temporade kojima je tradicionalno otvorena automobilistička sezona u razdoblju kada je na starome kontinentu vladala zima, bili su najbrojniji upravo Maseratijevi vozači. Fangio je 19. siječnja u svojem Maseratiju 250F osvojio četvrto mjesto na Velikoj nagradi Argentine koja je ostala upamćena po povijesnoj pobjedi maloga Coopera-Climaxa sa stražnjim motorom, a vozio ga je Stirling Moss. Sedam dana kasnije odustao je na Tisuću kilometara Buenos Airesa. Kasnije je priznao da se te utrke prilično posramio jer je izlijetanjem sa staze propustio gotovo sigurnu pobjedu. Tom je prigodom vozio Maserati 450S zajedno sa Španjolcem Franciscom Godiom-Salesom, prijateljem i vlsnikom automobila. 2. veljače pobijedio je na Velikoj nagradi Buenos Airesa, prestižnoj, ali neprvenstvenoj utrci.. Malo je tko mogao zamisliti da je to bila njegova posljednja pobjeda.

Potom je otputovao u Havanu na drugu Veliku nagradu Kube, međunarodnu utrku sportskih automobila. U prvom izdanju godinu dana ranije pobjeda je pripala upravo Fangiu u Maseratiju 300S momčadi Madunina i upravo je zbog toga njegovo ime plijenilo pozornost više od ostalih. Ovoga je puta imao na raspolaganju Maserati 450S u vlasništvu Amerikanca Templea Buella i govorilo se o angažmanu vrijednom dvadesetak tisuća dolara. Utrka je bila na programu u ponedjeljak, 24. veljače, kada je kubanski karneval bio u punome tijeku. Staza duga 5591 metar vijugala je cestama prijestolnice, prolazeći velikim dijelom uzduž morske obale Meksičkog zaljeva poznatim Malecónom, da bi putom ulazila u unutrašnjost i na kraju se ponovno vraćala obali. Prvi treninzi obavljeni u subotu protekli su u znaku tragedije. Kubanski vozač Diego Veguillas za upravljačem vlastite 2-litarske tvorevine nazvane Mike Special izletio je s ceste, njegov se automobil prevrnuo i zapalio, a nesretnom Veguillasu više nije bilo spasa.

Fangio je odvozio nekoliko krugova u Maseratiju 450S, ali je odmah primijetio da nešto nije u redu. «Na jednome dijelu Malecóna», pripovijedao je, «bila je izbočina na asfaltu na kojoj je automobil poskakivao i zanosio se od jednog dijela ceste na drugi». Nakon zaustavljanja u boksu zatražio je od šefa Maseratijevih mehaničara, Guerina Bertocchija, da pregleda šasiju. Poslije detaljnog pregleda ustanovljeno je da se deformirala. Razlog tome bilo je prevrtanje Mastena Gregoryja nekoliko mjeseci ranije na Velikoj nagradi Venezuele. Međuosovinski razmak na desnoj i lijevoj strani razlikovao se za nekoliko centimetara. I dok su njegovi mehaničari pokušavali dovesti šasiju u normalno stanje, Paco Godia posudio mu je svoj 300S u kojem je postigao vrijeme od 2'03''2. Rekord staze postavio je prethodne godine de Portago u Ferrariju 857S u vremenu od 2'01''1. Njegov je Ferrari imao obujam motora od 3,4 litre nasuprot 3-litarskom Fangiovom Maseratiju. Bolji od njega bili su Stirling Moss u 4,1-litarskom Ferrariju 335S Chinettijeve momčadi NART i Masten Gregory u starome 4,9-litarskome Ferrariju 860 Monzi Johna Edgara. Postigli su identično vrijeme od 2'00''7. Treninzima je prisustvovao i diktator Bautista zajedno s malodobnim sinom. Bio je dobro čuvan u boksu gdje je pozdravio vozače, prije svega Fangia kojega je poznavao ne samo kao višestrukog svjetskog prvaka, već i zbog toga što mu je godinu dana ranije uručio nagradu za osvojeno prvo mjesto.

Navečer se taj maleni svijet utrka (bez sponzora i bez obveza) preselio u više ili manje ekskluzivna turistička odredišta. Fangio se zajedno s prijateljima otisnuo na jedan od brojnih otočića kubanskog arhipelaga gdje je u jednoj luksuzno uređenoj vojarni Batistin ministar rata, general Fernández Miranda, priredio primanje. Atmosferu na banketu zabilježio je Marcello Giambertone, Fangiov menadžer i član organizacijskog odbora utrke te autor jedne diskutabilne, ali izuzetno zanimljive Fangiove biografije Moj život sa 300 kilometara na sat: «Dok sam ulazio u veliki salon pripremljen za proslavu, jedan me vojnik obavijestio da me čekaju na telefonu. Uputio sam se prema tjelesnoj straži no moj je sugovornik s druge strane žice očito izgubio strpljenje i spustio slušalicu. Vraćajući se u salon prošao sam dvorištem i kada sam pokušao ući jedan mi se časnik s dvojicom naoružanih vojnika ispriječio na putu, upitavši me kamo idem. Iznenađen, mirno sam odgovorio da se vraćam generalu Fernándezu Mirandi i Fangiu. Nimalo uvjeren odgovorom, časnik je zatražio moje dokumente. Pokazao sam mu putovnicu i objasnio da sam Fangiov menadžer». «Ah, napokon smo te uhvatili», odgovorio je časnik. «Ne miči se odavde ako ne želiš otići stvoritelju deset minuta prije predviđenog vremena». «Što?», iznenađeno sam uzviknuo, ali su crne i okrugle oči iza triju mitraljeza bile odveć blizu da bih bilo što pokušao. Odveli su me u zapovjedništvo zatvora. «Već podosta vremena tragamo za Fidel Castrovim špijunom koji se predstavlja kao Fangiov menadžer», objasnio mi je časnik. «Sada smo te uhvatili, eh, castrista!». Pokušao sam nešto odgovoriti ali me jedan drugi prekinuo: «Tišina, skini odmah kravatu, remen i vezice s cipela». Nisam to odmah učinio, ali je odmah naslonio na mene pištolj. Kada sam učinio što su tražili od mene prasnuli su u smijeh, a na prozoru sam ugledao nasmiješena lica Fangia i Fernándeza Mirande te drugih prijatelja. Smijala su se i dva vojnika. «Je li ti se dopala šala?», upitao me general Miranda držeći ruke na velikom trbuhu pucajući od smijeha. Da ih ne bih razočarao na kraju sam se nasmijao i ja, premda sam bio zelen u licu».

Mnogo su se manje smijali prethodne godine švedski vozači Ulf Norinder i Joakim Bonnier. Dok su se vozili gradom začuli su zvuk policijske sirene koja im se približavala. Sjedili su u Ferrariju i odlučili su se poigrati lopova i policajaca. Nakon što su im blokirali cestu morali su se zaustaviti, ali su im odmah nataknuli lisičine i odvezli ih u središnji zatvor. Uspjeli su se izvući poslije nekoliko sati tek na intervenciju organizatora utrke. Nije naodmet spomenuti da su oba vozača nosili brade, što je zbog aktivnosti Castrovih barbudosa stvorilo dodatnu psihozu.

U nedjelju 23. veljače u Havani je osvanuo topao dan tropskoga proljeća. Toga se dana odlučivalo o rasporedu startne rešetke i odmah je postalo jasno tko su najveći protagonisti. Prije svih bio je to Fangio u popravljenom 4,5-litarskome Maseratiju 450S i Moss u Ferrariju. Postigli su identično vrijeme od 1'59''2. Prvi je red bio, dakle, rezerviran za dva crvena automobila iza kojih su slijedili uglavnom Ferrariji i Maseratiji između koje su se uspjeli ubaciti pokoji Porsche i OSCA jer je bio predviđen redoslijed i za klasu do 2000 cm³. Najpoznatija imena, osim već spomenutog Gregoryja, bila su ona Carrolla Shelbyja, Phila Hilla, von Tripsa, Behre, Schella, Bonniera, Scarlattija, Trintignanta i Mieresa. Posebnu je pozornost privlačio poznati plejboj Porfirio Rubirosa. Na Kubi se poslije dugotrajne stanke utrkama vratio i Cesare Perdisa u 3-litarskome privatnom Maseratiju. Tada se nalazio na bračnome putovanju, a pratila ga je mlada supruga Carla, kći bolonjskog nakladnika Cappellija.

Treninzi su završeni bez značajnijih nesreća i postojali su svi preduvjeti da se drugoga dana prisustvuje borbenoj i lijepoj utrci. Brojni gledatelji stajali su uzduž staze na opasnim mjestima, no to čini se nikoga nije previše brinulo. Fangio se poslije odvoženog treninga vratio u hotel Lincoln na Calle de las Virtudes u srcu Havane. Istuširao se, popio čaj, proćaskao u holu hotela i otišao na večeru. S Bertocchijem je razgovarao o omjerima prijenosa u mjenjaču. Zajedno s njima bili su bivši Maseratijev sportski direktor Nello Ugolini, Fangiov kubanski prijatelj Carlos González te vozači Talijan Gerino Gerini i Argentinac Alejandro de Tomaso, budući proizvođač automobila i industrijalac. «Nije bilo Giambertonija koji se na trenutak udaljio», prisjećao se Ugolini. «Bilo je negdje oko šest sati popodne kada se jedan mladić počeo približavati. Držao je u rukama pištolj i kretao se odlučnim korakom».

«Señor Fangio», rekao je, «pripadam pokretu 26. srpanj». «Nije mi poznat», odgovorio je Fangio ne gubeći mirnoću. «Morate krenuti sa mnom». De Tomaso je pokušao reagirati približivši se mladiću, na što je ovaj usmjerio pištolj prema njima. Shvatili su da je situacija krajnje ozbiljna. Ugolini je pomislio da se možda radi o karnevalskoj šali, kao što je bio slučaj prethodnog dana s Giambertoneom. Mladić je ponovno okrenuo pištolj Fangiu i nedvosmisleno je rekao: «Ako se netko od prisutnih makne, bit će za njega problema». Fangio je vidio da se mladiću lagano tresu ruke, što ga je dodatno zabrinulo i nastojao je prekinuti nesigurnu situaciju rekavši kratko: «Vamos». Krenuli su prema vratima, ali prije nego što su izišli mladić ih je prijeteći upozorio: «Neka nitko ne izlazi iz hotela prije nego što prođe pet minuta. Napolju su četiri čovjeka s mitraljezima spremni da otvore vatru».

Mnoštvo detalja o tome što se događalo proslijedile su svjetske tiskovne agencije brojnim redakcijama. Bilo je mnogo toga aproksimativnog, netočnog i senzacionalnog. Gotovo svugdje se moglo pročitati da se otmica odigrala u devet sati navečer, a ne u šest, kao što je doista i bilo. Prema istim vijestima otmičara je napolju čekao automobil, no Calle de las Virtudes bila je uska uličica i  upaljen automobil mogao je otmičarima stvoriti samo poteškoće. Nagađalo se o broju otmičara i o tome da su Fangiu bile prekrivene oči.

Srećom, Fangio nije znao ništa o tome što ga očekuje, bojeći se da ga ne odvedu u Sierru Maestru, brdsko područje na kojem je više nego drugdje bjesnio gerilski rat. Uspio je zadržati mirnoću i prisebnost zahvaljujući svojim živcima koje je dobro očeličio u utrkama. Stoga je s mnoštvom detalja opisao to što mu se dogodilo u knjizi Kada je čovjek više od mita (Cuando el hombre es más que el mito), autobiografiji koju je napisao zajedno s Robertom Carozzom: «Izišli smo kroz vrata, hodali tridesetak metara i odmah iza ugla čekao nas je automobil. Vjerujem da su imali više od jednog jer nismo krenuli sami. Dali su mi znak da uđem u crni Plymouth. Čini mi se da je bio model iz 1947…». U Plymouthu su bila dva čovjeka: jedan za upravljačem i drugi pored njega naoružan mitraljezom usmjerenim u Fangia. Ovaj mu je objasnio da za to nema potrebe jer da neće pokušati pobjeći. Odgovorili su mu da opasnost leži na drugoj strani: «Ako nas otkriju i počinju pucati, morat ćemo odgovoriti vatrom». Fangio je zatražio kapu i naočale kako ga ne bi lako prepoznali, ali otmičari očito o tome nisu razmišljali i nisu ih ponijeli sa sobom. Uskoro su se zaustavili u pozadini jedne kuće i protupožarnim stepenicama popeli u stan u kojemu su zatekli jednu ženu s djetetom. «Bila je još jedna osoba, bolesna ili ranjena, u sobi do naše. Gospođa me zamolila da joj potpišem autogram za njezinog sinčića». «Želite li da napišem nadnevak?», upitao sam. «Da, može biti korisno za nas». Potom smo se drugim automobilom uputili do druge kuće. Bila je to lijepa kuća u El Vedadu, jednoj od aristokratskih havanskih četvrti.». Čim su ušli shvatio je da među prisutnima vlada napetost koju je sam razbio: «Dajte komplimente mojem otmičaru, obavio je savršen posao». Nakon što je vidio da je društvo postalo opuštenije, nastavio je: «Mogli ste me barem pustiti da nešto pojedem…».

Najstarija iz skupine, vlasnica kuće, ponudila mu je jaja i prženi krumpir. Jeo je zajedno sa svojim otmičarima koji su bili gladni poput njega. Tu je napokon doznao razloge otmici i objašnjeno mu je da se za njegovo puštanje neće tražiti odšteta. Rečeno mu je da je otmica političke naravi i da je njome postignuti promidžbeni učinak snažno odjeknuo. Gerilci su uspjeli sabotirati utrku, oduzevši joj najpoznatijeg sudionika, pokazavši pritom ranjivost svojih protivnika kojega su zastrašili ne noćnom zasjedom u Sierri, već nasred bijeloga dana u središtu Havane, bez jednog ispaljenog metka. Jedan od najboljih poznavatelja novije kubanske povijesti, Carlos Franqui u svojem Dnevniku kubanske revolucije ovom je događaju posvetio nekoliko redaka: «Otmica Juan-Manuela Fangia, svjetskog prvaka u automobilizmu kojega su 23. veljače 1958. otele milicije 26. srpnja iz Havane, imala je svjetski odjek. Fangio je dan kasnije trebao nastupiti u utrkama u Havani. Otet je u jednome hotelu, s njime se pažljivo postupalo i pušten je nakon što je režim ismijan. Prvi su put u Europi i diljem svijeta mediji počeli govoriti o borbi kubanskog naroda, o Batistinoj tiraniji i o 26. srpnju». Fangio je kasnije izjavio da su otmičari s njime dobro postupali, što nije uspjela spriječiti ni cenzura oslabljenog Bautistinog režima.

No vratimo se večeri otmice. Dok su Fangia vodili na viši kat kuće i dopustili mu da se odmori u udobnom krevetu, u gradu se činilo da je nastupio smak svijeta. Nedugo nakon Fangiovog i otmičarevog izlaska iz hotela, Giambertone se vratio u hol, zatekavši prisutne u poluparaliziranom stanju. Shvatio je što se dogodio i okrenuo je telefonski broj generala Fernándeza Mirande koji se odmah javio. «Generale, oteli su Fangia!», rekao sam mu uzbuđenim glasom. «Što?», upitao me general. «Oteli su Fangia!», ponovio sam. «Došao je jedan čovjek s pištoljem u atrij hotela Lincoln i…» General se grohotom nasmijao. Imao je svojstven način smijanja, rekao bih muzikalan, no u tim mi se trenucima nije nimalo dopadao. «Ah, oteli su ga, eh?» mrljao je smijući se. «Dobro! Kladio bih se da su ga odveli u letećem tanjuru ili na bijelome konju!» «U ime neba, generale!», inzistirao sam. «To je istina, kad vam kažem! Jedan mladić ga je oteo u atriju hotela Lincoln». Miranda se i dalje smijao. «Generale, zaklinjem vam se da…». U tom sam trenutku shvatio da je general spustio slušalicu.» No stvar je uskoro postala jasna i netko drugi, ne toliko sumnjiv kao Giambertone koji se mogao time osvetiti za šalu iz prethodnog dana, napokon je uvjerio generala, ali su već bili izgubljeni dragocjeni minuti. Tek nakon pola sata pojavio se u hotelu jedan policijski pukovnik. Objasnio je da je naložio blokadu čitave četvrti i pretragu svih kuća. Noć je protekla u uzaludnom traganju, blokadama i pokojem nepotrebnom privođenju. Giambertone je odlučio uputiti apel otmičarima, no ideja o tome bila je Ugolinijeva koji je o tome zapisao: «Giamba je zajedno s De Tomasom otišao na televizijsku postaju i ispred televizijskih kamera zaigrao je na emotivnu kartu: «Fangio je prijatelj kubanskog naroda. Nikada nije bio uvučen u političke događaje. U ime njegove stare majke i njegove Andreine, obraćam se sportskim i viteškim duhovima onih koji su ga oteli kako bih zatražio da mu ne učine ništa nažao i da ga uskoro puste na slobodu. Bit će to gesta koju će sportaši čitavog svijeta znati cijeniti».

Fangio je i sam imao političkih problema. U prvim poslijeratnim godinama kada je odlazio preko Atlantika u Europu kako bi se ogledao s najboljim europskim vozačima, uživao je veliku pomoć argentinskoga predsjednika Juan Dominga Peróna. Ovaj je poput svih diktatora savršeno dobro shvatio snagu sporta kao sredstva osvajanja, zadržavanja i osnaživanja narodnog jedinstva. U automobilizmu je prepoznao onu snagu koja će iznjedriti vozače svjetske razine stoga je odlučio dati državnu pomoć najboljim vozačima. U Maranellu je za njih kupio dva Ferrarija 166 F2; jednog za Fangia, a drugog za Benedicta Camposa. Fangio je svojim rezultatima ubrzo potvrdio ispravnost Perónove investicije pobjedom na netom rekonstruiranoj Monzi. Bio je to 26. lipnja 1949. i Fangiova zvijezda započela je blistati na argentinskome nebu sjajem koji se nikada nije ugasio. No isti slučaj nije bio s Perónovom zvijezdom s kojim je Fangio ostao u prisnim odnosima, osjećajući prema njemu dužnu zahvalnost. Stoga su ga držali peronistom, premda to nije bio. U svakom slučaju nije bio ništa više peronista nego što je bio primjerice Nuvolari fašista ili Rosemeyer nacista. Ovi su vozački asovi razmišljali isključivo o utrkama i da su se kojim slučajem suprotstavili režimu njihova bi životna priča bila drukčija. Perón je smijenjen u rujnu 1955. poslije tzv. Osloboditeljske revolucije (Revolución Libertadora), a radilo se u stvarnosti o vojnome puču kojim je na vlast u Casi Rosado došao general Eduardo Lonardi, a nedugo zatim njegov kolega Pedro Aramburu. Fangio je bio optužen kao sudionik u poslovima bivšeg režima i sve su njegove aktivnosti podvrgnute kontroliranoj upravo. U tom je razdoblju bio glavni uvoznik Mercedes-Benza za Argentinu, a imao je i druge razgranate poslove. Otvorena je istraga koja je potrajala četiri godine, nakon čega je bio oslobođen svih sumnji. U doba otmice optužili su ga za protuzakonito bogaćenje zajedno s Perónom. Mnogi su otmicu tumačili njegovim protukastrističkim političkim stajalištima, ali je doista neobično da bi ga u tom slučaju tretirali u rukavicama. Bio je otet isključivo zbog svoje slave i osvojenih naslova svjetskog prvaka. U Latinskoj Americi bio je popularniji od pape, a Velika nagrada Kube bez njega je vrijedila više nego dvostruko manje.

U ponedjeljak 24. veljače, na dan utrke, sve su novine objavile na prvoj stranici senzacionalne naslove. One europske učinile su to dan kasnije zbog vremenske razlike. Fangio ih je pročitao odmah poslije buđenja. Donijeli su mu ih u krevet zajedno s doručkom. Tu je upoznao Faustina Péreza, čelnika pokreta 26. srpanj u Havani i idejnog začetnika otmice. «Vidim da ste dobro organizirani», rekao mu je Fangio i zatražio da jave njegovoj obitelji da je dobro i da mu se neće dogoditi ništa. Faustino je to obećao i održao riječ. Smijući se objasnio mu je da je otmica planirana još prethodne godine poslije treninga, ali se Fangio te večeri brzo izgubio. «Da», prisjećao se, «otišao sam u kino vidjeti film s Garyjem Cooperom». Cooper je upravo tih dana boravio u Havani zajedno sa suprugom kao Hemingwayjev gost.

Utrka je trebala započeti u tri sata popodne i proširile su se nekontrolirane vijesti o tome da se očekuje njegovo puštanje za nekoliko minuta i da bi trebao nastupiti u utrci. Njegov Maserati nalazio se na startnoj rešetki pokraj Mossovog Ferrarija kao da se ništa nije dogodilo. Gledatelji su bili brojni. «Doista», prisjećao se Nello Ugolini, «kako bi dokazali da kastristi nisu uspjeli uništiti utrku Batista je naredio da se ulaznice prodaju ispod cijene i čak da se ljudima dopusti besplatan ulaz. Svijet se sjatio uzduž staze, zauzevši i najopasnija mjesta». Prošlo je pola sata, čitav sat i poslije sata i pol dat je znak za start. Bilo je ukupno 27 automobila, a Fangiovo mjesto zauzeo je Maurice Trintignant. U utrci je poveo Masten Gregory, ali ga je uskoro dostigao i prestigao Moss, dok se na trećemu mjestu nalazio Shelby. U petome krugu Gregory je ponovno preuzeo vodstvo. Tada je jedan od vozača začelja, Kubanac Armando Garcia Cifuentes u Ferrariju Testa Rossi 2.0 izgubio kontrolu i završio među gledateljima udaljenim svega jedan metar od ceste. Tragedija je bila neizbježna. Automobil se, prema pisanju Diane Bartlett, izvjestiteljice časopisa Auto Italiana srećom zaustavio u jednoj dizalici, čime su ublažene posljedice nesreće. Poginulo je ipak petero ljudi, a brojni su bili ozlijeđeni. Utrka je odmah prekinuta. Moss je uočio da je Gregory usporio, ne vidjevši ili ne želeći vidjeti crvene zastave kojima su mahali suci, prilično neiskusni u svojemu poslu i prestigao ga je. Utrka je završila redoslijedom iz petoga kruga: Moss, Gregory, Shelby, von Trips, Schell, Bonnier itd., a međusobno su dogovorom ravnopravno podijelili nagrade koje su im ipak dodijeljene premda nisu prešli trećinu utrke (trideset od devedeset krugova).

Fangiu su otmičari ponudili slušanje radijskog prijenosa utrke, ali on to nije htio. Nedugo zatim obaviješten je o tragičnom ishodu utrke i tada se uputio u drugu sobu kako bi na televiziji vidio snimku nesreće. Kratko je komentirao: «Mislim da ste mi otmicom učinili uslugu». Otmičari su u međuvremenu počeli razmišljati o načinu Fangiovog oslobađanja. Najprije su pomislili da ga ostave negdje na cesti, ali je ta ideja otklonjena bojeći se eventualnog ubojstva Batistinih ljudi koje bi kasnije pripisali njima. Predloženo mu je da ga ostave u jednoj crkvi, ali je Fangio otklonio tu mogućnost, zatraživši da ga izruče argentinskome veleposlaniku. Dvije djevojke uputile su se u argentinsko veleposlanstvo kako bi dogovorile operaciju. Nikada nije do kraja razjašnjeno kako su se uspjele probiti jer je veleposlanstvo bilo pod neprestanom opsadom velikog broja novinara i snimatelja. Susret je dogovoren za pola sata poslije ponoći. Nekoliko trenutaka nakon što je veliko zvono Nuestra Señore de la Navidad označilo pola noći, Fangio je bio u automobilu zajedno s dvama naoružanim mladićima i dvjema djevojkama. U svojoj je torbi nosio dva pisma; jedno za njega osobno, a drugo za argentinsko veleposlanstvo. U njima su otmičari objasnili da nemaju ništa osobno protiv vozačkog asa i da su ga oteli zbog unutarnjih političkih problema u državi. Na kraju su se ispričali zbog uznemiravanja.

Kada je automobil stigao u jednu četvrt predgrađa, zaustavio se blizu nebodera. Sva su se petorica popela na osmi kat i pokucala na vrata jednog od čelnika argentinskoga veleposlanstva koji se u tome trenutku nalazio u Buenos Airesu. Nije bilo nikoga i zavladala je prilična napetost. No uskoro su se veleposlanik Raul Guevara Lynch i njegov tajnik Julio López spustili s kata iznad, gdje su se uspaničeno sklonili i preuzeli su Fangia. Otmičari su se još jednom ispričali i nestali u noćnoj tami. Fangio je zatražio od veleposlanika da nekoj tiskovnoj agenciji objavi vijest o njegovom puštanju kako bi umirio svoju obitelj, a prije svega majku, družicu Andreinu zvanu Beba, sina Oscara zvanog Cacho, braću, sestre i prijatelje. Sve je to trebalo učiniti na tiskovnoj konferenciji u veleposlanstvu. Fangio je umješno odgovarao na sva novinarska pitanja, izbjegavajući otkrivanje identiteta otmičara i mjesta na kojem je bio zatočen. Isto je učinio i u razgovoru s policijom. Vijest o njegovom puštanju idućeg su dana objavile sve novine uz uobičajeno veliki broj neispravnih podataka o satu, mjestu i načinu puštanja. Mnogi su napisali da je Velika nagrada Kube krvavo završila, a kao razlog su navodili sabotažu terorista koji su dječjim pištoljima raspršili ulje po stazi. Corriere Lombardo iz Milana objavio je naslov: «U Havani gangsterizam i krv. Fangio oslobođen. Deset mrtvih na stazi». Broj mrtvih u ovom je prikazu udvostručen. Rečeno je da se barbudosi nisu zadovoljili samo otmicom Fangia već su namjeravali isto učiniti s Mossom. Tehničko povjerenstvo zaduženo za utvrđivanje uzroka nesreće nedvojbeno je utvrdilo da je kubanski vozač Cifuentes bio neiskusan u vožnji snažnih automobila te da je izgubio kontrolu poslije zanošenja automobila. Razlog tome moglo je doista biti ulje ispušteno iz nekog automobila, ali da je staza bila preplavljena uljem ne bi se nesreća dogodila samo njemu.

U Corriere della sera objavljen je članak pod naslovom «Propao pokušaj Mossove otmice»: «Pokušaj Mossove otmice dogodio se u hotelu Presidente blizu morske šetnice Malecón, gdje se održavala Velika nagrada. Pokušaj su otkrili djelatnici hotela koji su spriječili ulaz u hol sumnjivim osobama. nedugo zatim, policijska su pojačanja blokirala sve ulaze u hotel». Ovi su članci bili posljedica nagađanja o tome da se i Mossu može dogoditi ono što se dogodilo Fangiu. Odmah nakon Fangiovog nestanka svim su vozačima dodijeljeni tjelesni čuvari i tajni agenti koji su prema Mossu imali mnogo gori izgled od očekivanih otmičara. Strah je obuzeo i direktora utrke Ernesta Azuau koji je noću posjetio sve vozače, a probudio je i Mossa kako bi se uvjerio da je doista tamo. Otmica Juan Manuela Fangia samo je nakratko plijenila pozornost svjetskih medija koji su se uskoro počeli baviti drugim vijestima, počevši od Churchillove bolesti do Lolobrigidinog odlaska u Hollywood.

Poslije odlaska iz Havane Fangio se uputio u Indianapolis kako bi isprobao jednosjed za predstojećih 500 milja. Automobil ga nije oduševio i nije nastupio. Tu ga je dočekao telefonski poziv 26. srpnja koji je zatražio njegovu intervenciju kod generala Fernándeza Mirande jer je Fangiov mladi otmičar bio uhićen i osuđen na smrt. Fangio je nazvao Mirandu koji mu je obećao da će se zauzeti za momka, ali se o njemu kasnije više nije doznalo ništa. Veliki argentinski prvak oprostio se od utrka 6. srpnja u Reimsu na Velikoj nagradi Francuske. Fangio je i dalje ostao u doticaju sa svojim «prijateljskim otmičarima» i 1982. kada je ponovno otišao na Kubu kako bi pregovarao o prodaji Mercedesovih industrijskih vozila kubanskoj vladi (što se nikada nije ispunilo), ponovno je sreo Faustina Péreza koji je u međuvremenu postao ministar vanjske trgovine. Zahvaljujući njegovom posredovanju uspio se susresti i s komunističkim diktatorom Fidelom Castrom. Nekoliko mjeseci kasnije Fangio je u Buenos Airesu podvrgnut kirurškoj intervenciji radi ugradnje pet premosnica; po jedna za svaki osvojen naslov, kako su neki govorili. Iz Kube mu je tom prigodom (24. veljače 1983.) stigao brzojav koji ste pročitali na početku ove priče.

G.S.