Za razliku od vozača Formule 1 koji Veliku nagradu Kanade nisu mogli početi bez dramatiziranja, vozači prvenstva MotoGP u Silverstoneu na isti dan i po istom vremenu pokazali su puno veću hrabrost. Primjerice, Casey Stoner je po pljusku na pravcima vozio i 270 km/h. Da se smrzneš...

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
...................................................

Na ovogodišnjoj Velikoj nagradi Kanade na kušnji je bila hrabrost današnjih vozača Formule 1. Razlog tome je i Velika nagrada Velike Britanije, motociklistička utrka svjetskoga prvenstva koja je istoga dana održana po sličnim vremenskim uvjetima u Silverstoneu. Za Razliku od svojih automobilističkih kolega, ovi su vozači započeli utrku bez velikog dramatiziranja, premda je površina gume koja se nalazi u izravnom kontaktu s asfaltom mnogo manja. Vettel i društvo ipak raspolaže s četirima, mnogo širim gumama. Stoner je na dvama kotačima vozio ravnim dijelom staze u Silverstoneu brzinom od 270 km/h, vjerojatno riskirajući mnogo više od onih u Montréalu. Je li doista u Kanadi bio potreban start utrke pod režimom sigurnosnog automobila, što je milijune gledatelja diljem svijeta prisililo na gledanje deprimirajućeg spektakla u kojem se vozačka krema doimala poput pokislih i preplašenih pilića? Žalili su se na vidljivost, što smo imali prilike izravno čuti. No je li itko ikada čuo da se njihovi kolege na 24 sata Le Mansa žale na vidljivost, posebice noću? Niti su zahtijevali intervenciju sigurnosnog automobila zbog sporih automobila na stazi, a takvih je u Le Mansu, posebice u GT kategoriji, pregršt. Pod takvim vremenskim uvjetima onaj tko bolje osjeća svoj automobil, naravno postiže i bolji rezultat, izdižući se time iznad prosječnosti, dok ostali jednostavno moraju usporiti. Neosporno je svemu tome kumovalo i nemušto FIA-ino pravilo o zatvorenom parku i nemogućnosti prilagodbe automobila drukčijim vremenskim uvjetima. Mehaničarima bi za to na startnoj rešetki bilo dovoljno tek dvadesetak minuta. I ne samo što je to logičnije, već i mnogo sigurnije od sigurnosnog automobila koji je to možda samo po svojem imenu. Bila je ovo prva kišna Velika nagrada Kanade nakon trideset godina, a vozače možda spašava i to što nitko od njih nije imao iskustva s Pirellijevim gumama na mokrome asfaltu.

I Velika nagrada Kanade 1973. u Mosportu bila je izrazito kaotična utrka i po mnogočemu je ušla u povijest Formule 1. Utrka je započela sa zakašnjenjem od 40 minuta zbog općeg potopa koji je bio samo preludij u enigme koje su uslijedile. Utrku su pratila brojna okretanja i izlijetanja, a vrhunac je dostignut u 33. krugu kada su se sudarili Scheckter i Cévert, djelomično blokiravši stazu. Tada je prvi put u povijesti Formule 1 na stazu izišao sigurnosni automobil (safety-car) Porsche 914. Premda to nije bilo predviđeno pravilima u Formuli 1, u američkim utrkama na ovaj se način uobičajeno neutraliziralo utrku u opasnim situacijama. Na sveopće iznenađenje sigurnosni automobil nije izišao ispred dvojice vozača koji su se u tome trenutku borili za vodeće mjesto u utrci (Fittipaldi i Stewart), već ispred Howdena Ganleyja koji je vozio nimalo konkurentni Williamsov Iso. Ispred Ganleyja zatekli su se Revson u McLarenu i Oliver u Shadowu koji su morali prijeći čitav krug i staviti se iza posljednjeg automobila u utrci koji je vozio brzinom od 80 km/h. Nastala je prava pomutnja. Mjeritelji vremena izgubili su konce iz svojih ruku, a svaka je momčad mjerila vrijeme za sebe. Poslije isteka drugoga sata (maksimalno dopuštenog trajanja utrke u Formuli 1) utrka je prekinuta u osamdesetome krugu. Nakon što je Fittipaldi prošao ciljnom crtom Chapman je bacio u zrak svoju kapu, što je redovito činio u znak pobjede. No direktor utrke ostao je nepomičan i nije označio kraj utrke. Učinio je to krug kasnije kada je ciljem prošla skupina vozača koju su činili Ganley, Revson, Hunt, Reutemann i Hailwood. Neki od njih podigli su i ruku u zrak kako bi obilježili svoju pobjedu. Ispod pobjedničkog postolja okupila su se petorica vozača, ali nitko se nije htio popeti na jedno od mjesta. Nakon što su gledatelji dobrano izviždali organizatora donesena je konačna odluka. Pobjednikom je proglašen Revson ispred Fittipaldija i Olivera. Tri sata poslije utrke ovaj je redoslijed i službeno potvrđen. Fittipaldi je bio uvjeren da je upravo on pobjednik utrke, a sličnog su mišljenja bili Oliver i Ganley, ali im to nije mnogo pomoglo.

Dvije godine kasnije (1975.) slična se situacija poput ovogodišnje kanadske dogodila na Velikoj nagradi Austrije u Österreichringu. Bilo je to u prošlome stoljeću, primijetit će netko, pače tisućljeću. Prije 36 godina junak dana se zvao Vittorio Brambilla, ali da su kojim slučajem i tada bila na snazi sadašnja pravila on nikada ne bi pobijedio u toj utrci, niti bi napisao jednu od herojskih stranica u povijesti Formule 1. Ta se utrka tada jednostavno ne bi održala, jer za razliku od Montréala 2011. u Zeltwegu 1975. kiša nije prestala padati niti jednoga trenutka. Toga 17. kolovoza 1975. na štajerskoj je stazi bilo ponajviše talijanskih navijača koji su došli vidjeti prije svega Nikija Laudu i Ferrari na korak do naslova prvaka i drugoga vozača momčadi iz Maranella Clayja Regazzonija. Manji dio njih došao je i zbog svojih sunarodnjaka Vittorija Brambille i Lelle Lombardi koji su vozili March. O Brambilli su do tada bile poznate mnoge priče, posebice iz vremena Formule 3. Tada je noć uoči utrke otputovao iz rimske Vallelunge u rodnu Monzu i vratio se natrag u jutarnjim satima, donijevši sa sobom rezervni motor jer je onaj pravi bio pokvaren. Svoje vozačke sposobnosti prvi je put iskazao u Formuli 1 te iste sezone na Velikoj nagradi Švedske, održanoj nekoliko mjeseci ranije. Tada je bio najbrži na treningu.

Na treningu Velike nagrade Austrije bio je osmi, zaostavši sekundu za najbržim Laudom. Zeltweg je bio izuzetno brza staza s dugim silaznim zavojima koji su zahtijevali veliku vozačku vještinu. Nedjela je započela tragičnim jutarnjim treningom. Amerikanac Mark Donohue izgubio je kontrolu nad svojim Marchom zbog pucanja gume, završivši u čeličnoj mreži pri brzini od 260 km/h. Bio je ozlijeđen, ali naoko njegovo stanje nije bilo zabrinjavajuće. Ono se navečer pogoršao i umro je nekoliko dana kasnije u bolnici u Grazu. Zbog Donohueove nesreće prekinuti su jutarnji treninzi, ali su ipak kasnije nastavljeni. Utrka je započela sa zakašnjenjem. Nad Zeltwegom su se nadvili tamni oblaci koji su sa sobom redovito donosili kišu. Svi su automobili na startnoj rešetki imali „slick” gume. Gledatelji su počeli zviždati, a vozači su nakon nekoliko krugova da bi izbjegli zamjenu guma skrenuli u boks gdje su trebali pričekati da kiša prestane. Još su se jednom pojavili na startnoj rešetki, ali je staza i dalje bila mokra. Vremenska prognoza i dalje je predviđala kišu po kojoj je utrka drugi puta započela. Lauda i Hunt startali su dobro, ali je najbolje od svih startao Depailler u Tyrrellu. Probio se od sedmoga mjesta i gotovo poravnao s Austrijancem i Englezom. Lauda je vodio nakon prvoga kruga ispred Hunta, Depaillera, Stucka, Emersona Fittipaldija i Brambille koji je uskoro napao i prešao Brazilca. Time je osvojio peto mjesto, započevši magični uspon.

U petome krugu napao je tada još mladoga Stucka. Krug kasnije bio je već za leđima Depailleru kojega je također uskoro prestigao. Hrabri Talijan držao je sigurno u svojim rukama treće mjesto. Njegove sposobnosti i hrabrost pozdravili su i gledatelji i počeli su ga bodriti. Vodeći Lauda u tim je trenucima bio virtualno svjetski prvak. Brambillin narančasti March zaostajao je za Laudinim Ferrarijem četrnaest sekunda jureći po mokroj stazi poput glisera, dok se za ostale vozače moglo reći da veslaju. Nekadašnji mehaničar, potom motociklist i na kraju vozač Formule 1 vozio je kao po suhome. U Dvanaestome krugu smanjio je svoj zaostatak za vodećim dvojcem na pet sekunda. Tri kruga kasnije Hunt je prestigao Laudu, a situaciju je iskoristio Brambilla učinivši isto i probivši se na drugo mjesto. U devetnaestome krugu na nišanu je bio bijeli Huntov Hesketh. Pokušao ga je prestići krug ranije, ali ga je ovaj zatvorio. No ovoga puta Englez nije mogao učiniti ništa i Brambilla je preuzeo čelo utrke. Jurio je munjevito poput uragana koji je gospodario nebom i zemljom Zeltwega. Činilo se da ostali vozači stoje na mjestu, jer je stekao dvadesetak sekunda prednosti ispred Hunta. Kiša se pretvorila u biblijski potop i direktor utrke na Ecclestonov je zahtjev prekinuo utrku u 29. krugu jer je doista bilo nemoguće voziti po takvome vremenu. Brambilla je pobijedio i uzdignuo ruke prema nebu. Bilo je to dovoljno da izgubi kontrolu nad automobilom, okrene se nakon prolaska ciljem i uništi nos svojeg automobila. Unatoč tome uspio je pobijediti i odvoziti počasni krug. Jedan od prvih koji mu je čestitao u boksu bio je mladi odvjetnik i tadašnji Ferrarijev sportski direktor Luca Cordero de Montezemolo. Oštećeni nos svojeg automobila Brambilla je sačuvao objesivši ga u svojoj garaži kao trajno sjećanje na njegovu jedinu pobjedu u Formuli 1.