Baner
Vittorio Brambilla (1937. - 2001.)
Nedjelja, 29 Ožujak 2009 04:24    PDF Ispis E-mail

Vittorio Brambilla

piše: Goran Slavić

Mjesec svibanj bio je koban za mnoge vozače koji su svoj život položili na stazi radeći ono što su najviše voljeli. Jedan od takvih nije bio Vittorio Brambilla, premda mu je pogibelj nerijetko prijetila. «Gorila» koji je za sebe znao u šali reći da nema četrdeset već trideset plus deset godina (a po svojoj tjelesnoj spremi bio je u pravu) umro je ipak u vožnji, ali ne automobila, već kosilice, uređujući travnjak oko svoje kuće.

Ernesto-Tino Bramiblla

Braća Brambilla posebna su pojava u svijetu utrka. Držali su ih tvrdim i tvrdoglavim do krajnosti, pa čak i onda kada su ležali u bolničkom krevetu s polomljenim kostima u situaciji za mnoge druge neizdržljivoj. Ostali su u sjećanju mnogih kao nepopustljivi prema svojim protivnicima, posebice su ostali upamćeni motociklistički dvoboji i naguravanja između Ernesta Brambille i Zubanija. Onodobne utrke (pogotovo u kartingu) nerijetko su završavale masovnim tučnjavama u kojima su braća redovito sudjelovala. Bili su idoli svojih navijača, običnih ljudi. Zajedno su nastupali na motociklima, u kartingu i u Formuli 3. Mehaničari, tehničari, vozači, istodobno protivnici i saveznici. To su bila braća Tino i Vittorio Brambilla, uvijek spremni žrtvovati se jedan za drugog. Obojica su svoju karijeru započela na motociklima, da bi potom prešli u karting i stigli do Formule 1. I dok je Vittorio ostao upamćen po svojim majstorskim vožnjama na mokrom asfaltu, Ernesto se gotovo u potpunosti posvetio mehaničarskoj radionici smještenoj u prizemlju njihove kuće. Tu je radio zajedno s ocem i pokojnim, mnogo poznatijim bratom, Vittoriom. U toj radionici u ulici Bellini nasuprot ulazu u park, Tino i Vittorio radili su godinama. U vremenu motociklističkih utrka tu su isprobavali svoje motocikle, a pripovijedalo se da je jedan od takvih testova završio u procesiji koja je krenula iz obližnje crkve.

Vittorio Brambilla na Mmoto Guzziju (1971.)

Vittorio je svoje prve korake napravio u dvorištu ispred radionice svoga oca, a prve su mu igračke bili motori. Kao dvanaestogodišnjak vozio je motocikl, a godinu dana kasnije automobil. Motosportom se počeo baviti u sjeni starijega brata Ernesta, a prve je utrke vozio u dobi od devetnaest godina. Svoje vozačke strasti morao je nakratko obuzdati i primiriti zbog služenja vojnoga roka. Poslije otpuštanja iz vojske oženio se i počeo raditi u očevoj garaži. Nastavio je sudjelovati u utrkama, no umjesto na dvama učinio je to na četirima kotačima za upravljačem kartinga. 1961. u kartingu je pobijedio u svjetskome kupu klase 200. Povratak motociklima uslijedio je 1965. kada je vozio tvorničku Parillu 175. Svoju prvu utrku nacionalnoga prvenstva vozio je u Monzi i završio je drugim mjestom. U nastavku karijere vozio je Motobi, Aermacchi i Ducati. S Aermacchijem je 1968. i 1969. osvojio naslov nacionalnoga prvaka, a Brambillu su posebno cijenili kao dobrog test-vozača. Svoje posljednje motociklističke utrke vozio je za Moto Guzzi i od 1969. bio je član tvorničke momčadi ove slavne talijanske tvrtke. 1971. u paru s Guidom Mandraccijem, a 1972. s bratom Ernestom sudjelovao je u slavnoj francuskoj utrci izdržljivosti Bol d'Or. Kao i obično dao je sve od sebe no kvarovi su ga zaustavili oba puta.

1968. kombinirao je svoje motociklističke utrke s automobilističkim. U početku je vozio jednosjed Formule 3 koji je pripremao zajedno s bratom Ernestom. 1969. vozio je svoju prvu cjelovitu godinu u Formuli 3 i osvojio naslov viceprvaka. Tijekom sezone s Gilerom je postavio niz svjetskih rekorda, a mnogi od njih izdržali su do druge polovine sedamdesetih.1970. debitirao je u Formuli 2 s Brabhamom Bt23 momčadi Scuderia Picchio Rossa. Sudjelovao je u pet utrka a od utrke u Pergusi vozio je za momčad North Italian Racing Developments na novijemu Brabhamu Bt30. Prve je bodove osvojio u Tulln-Langenlebarnu četvrtim mjestom pa je u ukupnom redoslijedu četrnaesti s tri osvojena boda. Premda mu je glavni cilj bio Formula 2 i dalje je nastupao u Formuli 3 kojoj tih godina posvećuje mnogo više vremena. 1971. u Formuli 2 vozi za momčad Ala d'oro (uvijek na Brabhamu) bez ikakvih rezultata. Posljednju utrku sezone u Vallelungi vozio je kao privatni vozač na Marchu 712 i osvojio peto mjesto. Bili su mu to jedini bodove sezone koji su mu donijeli tek osamnaesto mjesto na ljestvici. 1972. prvak je Italije u Formuli 3 na Brabhamu, s pobjedama u Misanu, Monzi i Vallelungi. U europskome prvenstvu Formule 2 vozio je samo u dvjema utrkama kao privatni vozač isti automobil na kao i prethodne godine. Jedini je put prošao ciljem u Österreichringu i to na devetome mjestu. Brambilla je bio svestran vozač i nije se ograničavao isključivo na utrke jednosjeda te se istaknuo i u vožnji sportskih automobila.

Debi u Formuli 1 - Velika nagrada Južne Afrike, 1974.

1973. drugi je u europskome prvenstvu Formule 2 iza nedostižnoga Jariera. Poput Jariera i Brambilla je raspolagao novim Marchom 712 momčadi Beta Racing Team. Pobjeđuje u Salzburgringu i Albiju gdje je startao s prvoga startnog mjesta, drugi je u Pergusi i Vallelungi, treći u Nürburgringu i Nivellesu, četvrti u Hockenheimu, peti u Mallory Parku te šesti u Thruxtonu. Bio je tada najbolji talijanski vozač trenutka, ali u Ferrariju nisu iskazali zanimanje za njega. Njegove značajke provjerenog test-vozača uočio je Robin Herd i pozvao ga je u March. Tome su naravno pripomogli i novci sponzora Bete. Brambilla je 1974. vozio March 741 s kojim je debitirao u Formuli 1 na Velikoj nagradi Južne Afrike u Kyalamiju. S jednim ne baš odveć konkurentnim automobilom vozio se uglavnom oko desetoga mjesta, a u Austriji je osvojio jedini bod sezone. U Formuli 2 odvozio je utrku u Vallelungi za momčad Briana Lewisa i osvojio dvanaesto mjesto. 1975. sudjeluje u pet utrka Formule 2 na Marchu 752 momčadi Project Three Racing i pobjeđuje u Vallelungi čime je ušao u redoslijed na trinaestome mjestu. U Formuli 1 pobijedio je na Velikoj nagradi Austrije, utrci voženoj po silovitom pljusku, a trajala je 29 krugova. Brambillin ritam bio je nedostižan i on je u svakome krugu povećavao svoju prednost za pet sekunda. Odmah nakon što je prošao ciljnu crtu u 29. krugu zavrtio se i oštetio svoj automobil. Premda je organizator najavljivao mogućnost ponovnoga starta to se nije dogodilo jer je kiša neprestano padala istim intenzitetom. Brambilla je od te utrke sačuvao nos svojega automobila koji mu je ostao visjeti na zidu njegove garaže kao sjećanje na njegovu jedinu pobjedu. Spomena je vrijedno još peto mjesto u Španjolskoj i šesto u Velikoj Britaniji, a na Velikoj nagradi Švedske u Anderstorpu bio je najbrži na treningu. Ukupno je jedanaesti sa 6,5 osvojenih bodova, a na utrkama u Austriji i Španjolskoj dodijeljena mu je samo polovina bodova jer nije odvoženo 75% utrke. 1976. i dalje je u Marchu s kojime osvaja jedini bod u Nizozemskoj. U Formuli 2 odvozio je dvije utrke (Vallelunga i Pergusa); jednu kao privatni vozač, a drugu za momčad Project Four Racing, ali je odustao u objema.

March 761 - Velika nagrada Brazila, 1976.

1977. imao je četrdeset godina i bio je najstariji vozač Formule 1, ali je njegov organizam bio snažniji od mnogih mlađih vozača. Prešao je u Surtees, ali nije postigao značajnije rezultate jer ni Surtees nije spadao u vrhunske formule. Ipak je automobil bio pouzdaniji od onog iz prethodne godine. Glavni sponzor mu je i dalje Beta koja ga je pratila od početka karijere u utrkama jednosjeda. Četvrti je u Belgiji, peti u Njemačkoj i šesti u Kanadi te ukupno petnaesti sa šest osvojenih bodova. Utrka u Belgiji vožena je po kiši i pod sličnim uvjetima kao dvije godine ranije u Zeltwegu. U jednom trenutku našao se na čelu utrke s velikim izgledima za konačnu pobjedu, no poslije predugog zaustavljanja u boksu zbog sporosti mehaničara, vratio se u utrku na petome mjestu. U utrkama svjetskoga prvenstva sportskih automobila nastupao je kao Alfin tvornički vozač i pridonio je osvajanju naslova prvaka.



Surtees TS 19 - Brazil, 1978.

1978. i dalje je u Surteesu s kojime osvaja jedini bod u Austriji. Na utrci u Italiji 10. rujna uvučen je u nesreću u kojoj je prošao s višestrukim prijelomima. U nesreći u kojoj je Peterson izgubio život Brambillu je u glavu pogodila guma koja se otkačila od jednog automobila. Uspio se oporaviti, ali je godinu dana bio odsutan s utrka. Ponovno se pojavljuje 1979. upravo u Monzi s novoosnovanom Alfinom momčadi. U Alfi nisu zaboravili njegov doprinos u utrkama sportskih automobila. Brambilla je vozio na novi Alfa Romeo 177 i u utrci je osvojio dvanaesto mjesto. Na sljedećoj utrci u Kanadi odustao je zbog problema s napajanjem, dok se u Watkins Glenu nije uspio kvalificirati za utrku. 1980. nastupio je samo u dvjema utrkama (Zandvoort i Imola). U objema je odustao i odlučio se povući. Posljednju je utrku u Formuli 1 odvozio u rujnu 1980. kao 43-godišnjak u Imoli. 1993. povremeno je nastupao kao suvozač na relijima. Umro je u svojoj kući od srčane kapi u trenucima dok je uređivao travnjak oko svoje kuće. Sudbina je htjela da je Velika nagrada Austrije bila posljednja utrka koju je gledao na televiziji.