piše: Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Hockenheim, 7. travnja 1968. Vozila se prva baterija utrke otvorenja europskoga prvenstva Formule 2. Dok je automobil prve pomoći vozio beživotno tijelo Jima Clarka, jednog od najboljih vozača svih vremena, skromni Brabham Bt23C momčadi London Racing Team dostizao je tvornički Lotus drugog «velikog», Grahama Hilla. Trebalo je pričekati tek nekoliko zavoja i uslijedilo je prestizanje. Bio je to zasigurno najljepši trenutak kratke karijere vozača Maxa Mosleyja. «Lovio sam Grahama i prestigao ga», sjećao se tih dana Mosley, «ali samo zato što su gume njegovog Lotusa lošije držale cestu od onih na mome Brabhamu. Ničega tu nije bilo od moje vozačke umješnosti. Dovoljno govori moje jedanaesto mjesto, dok je «brko» utrku završio na dvanaestome. Ma dajte, kao vozač nisam bio ništa...». Tog prokletog dana, kada je Formula 1 izgubila Jima Clarka Max Mosley je imao 28 godina i bio je vozač bez budućnosti.

Jim Clark je rođen u 15,20 sati  14. III. 1936. u Kilmanyju (Fifeshire, Škotska) kao najmlađe dijete i sin jedinac škotskoga farmera uz još četiri starije sestre. Kada je imao šest godina njegova obitelj iz Edington Mainsa blizu Dunsa (Berwickshire) seli se u grofoviju Border, u Škotskoj, gdje ostaje zauvijek. Njegova sestra Betty Peddie često se prisjećala njegovog oduševljavanja biciklističkim utrkama i njegove glazbene nadarenosti koju je iskazivao pjevanjem u školskom koncertnom zboru. Pohađao je privatne škole, ali je od studija odustao u svojoj šesnaestoj godini, kako bi mogao raditi na obiteljskoj farmi. No poslije smrti djeda i strica njegovom ocu je povjereno imanje u Edington Mainsu, kamo se Jim preselio zajedno sa sestrom Isabellom koja je bila i guvernanta. Jim je tada napustio školovanje kako bi pomogao ocu u vođenju farme, no u stvarnosti farmu je vodio on. Prema Bettynim riječima to mu nije teško padalo, jer ga škola nije odveć oduševljavala. Uglavnom je provodio miran i monoton život, baveći se ovčarstvom i pohađajući dražbe. Čak i kada je osvojio naslov svjetskoga prvaka i dalje se zanimao za poljoprivredu. No ipak se upisuje u lokalni moto-klub te sudjeluje u nekim relijima na Sunbeam Talbotu. Reli-vozač Andrew Cowan koji je rastao na obližnjoj farmi bio je član Ednan Young Farmers Cluba i član područnog moto-kluba, uvijek se s nostalgijom prisjećao tih dana, pričajući kako su on i Clark bili pravi huligani. Philip Turner u svom članku napisanom 1993. navodi sjećanja Billyja Pottsa još jednog farmera iz okolice: «Moj uobičajeni suvozač nije mogao nastupiti sa mnom na Škotskom reliju. Kada sam s njime razgovarao o njegovoj mogućoj zamjeni preporučio mi je Jima Clarka koji je netom napustio školu, a već nekoliko mjeseci imao je trkaću licenciju. Telefonirao sam Clarku koji je odmah došao. Raspolagali smo Austinom Healyjem 100M pripravljenom za Le Mans, a postizao je brzinu od 210 km/h, što je bilo sasvim solidno i za današnje sportske automobile. Prvih dvaju dana Jim je sjedio na svome mjestu suvozača, no trećega dana, jednog lijepog sunčanog jutra dok smo se spuštali prema Great Glenu, ponudio sam mu da vozi. Sve je bilo prilično mirno do trenutka kada nas je prestigao jedan Jaguar XK 120. Jim je instinktivno pritisnuo papučicu gasa. Premda nikada ranije nije vozio automobil i imao je za sobom malo trkaćeg iskustva, u nekoliko minuta pokazao je svoje umijeće i brzinom od 160 km/h prestigao je XK 120.» Svoje veće zanimanje za utrke iskazao je 1951. poslije jednog putovanja u Irsku, zajedno sa šogorom Alexom Calderom koji je u Dundrodu nastupao na Riley Brooklandsu. Jim je tada nastupao u reljima sa Sunbeamom Rapierom. U klubu mladih poljoprivrednika upoznaje Iana Scott-Watsona s kojim se uskoro sprijateljio. 3. lipnja 1956., s dvadeset godina Clark sudjeluje u prvoj utrci u Edinburgu na Sunbeam Talbotu i pobijedio u klasi. Dva tjedna kasnije nastupio je na škotskoj stazi Crimond blizu Aberdeena. Scott-Watson prijavljuje DKW-e 3-6 Sonderklasse na dvjema utrkama i poziva Jima da nastupi u jednoj. Od Scotta-Watsona posuđuje kacigu i rukavice i u prvome je krugu brži za tri sekunde. Ne samo što nije pobijedio, nego nije ni završio utrku, ali nije klonuo duhom. Pribavio je vlastiti Sunbeam Talbot Mark III s kojim je sudjelovao u brojnim lokalnim utrkama, relijima i brdsko-brzinskim utrkama. Njegovi roditelji nisu blagonaklono gledali na sinovljevu automobilističku aktivnost, bojeći se da ne zapusti vođenje farme. Clark je i dalje ostao privržen farmerskim korijenima no približavalo se vrijeme koje će ga odvesti daleko od Škotske. Bill Gavin pripovijedao je da Clark tada ni u jednoj prigodi nije iskazivao svoje ambicije da postane vozač Velikih nagrada, no drugi koji su spoznali njegove vozačke sposobnosti ohrabrivali su ga da proširi svoje horizonte.

1957. na Porscheu 1600 super posuđenom od prijatelja osvaja najprije jedno drugo i jedno treće mjesto. 5. listopada ostvario je svoju prvu pobjedu u Charterhallu, osvojivši Trofej trkaćeg moto-kluba iz Bordera. Nastavio je nastupati na Triumphu TR-3, svojem privatnom automobilu u kojemu je pobijedio na jednoj brdsko-brzinskoj utrci. Postignuti rezultati otvorili su mu vrata u momčadi Border Reivers Jocka McBaina, gdje Scott-Watson postaje sportskim direktorom. McBain kupuje Jaguar tip D 3400 s kojim je već nastupao Henry Taylor i 5. travnja 1958. momčad dolazi na uzletište Full Sutton u Yorkshireu kako bi sudjelovala u utrkama. Clark pobjeđuje u dvjema utrkama i postavlja rekord kruga, vozeći prosječno 167,05 km/h postavši tako prvim Britancem koji je vozio brzinom većom od 160 km/h. McBain se toliko oduševio tim rezultatom pa ga odmah prijavljuje na Veliku nagradu Spa, utrku sportskih automobila koja se održavala 18. svibnja. Prijavljuje i jednog Porschea na popratnu GT utrku. Četrnaest kilometara duga staza predstavljala je za Clarka pravi izazov jer je do tada uglavnom nastupao po engleskim i škotskim stazama izvedenim iz uzletišta. Nikada prije toga nije nastupao na nekoj poznatoj engleskoj stazi poput Silverstonea, Brands Hatcha, Goodwooda, Aintreea ili Snettertona. GT utrku završava na petome mjestu u klasi, dok je s Jaguarom osmi iza mnogo poznatijih vozača poput Gregoryja, Frčrea, Shelbyja, Bueba, Bianchija, Rousellea i Fairmana koji su nastupali za tvorničke momčadi. U ovoj je utrci Archie Scott-Brown poginuo za upravljačem Listen Jaguara, što je Jima prilično pogodilo. Uspjesi s Jaguarom i Porscheom počeli su se nizati jedan za drugim, pa Jock McBain odlučuje kupiti Lotus 16-Climax Formule 2 koji Clark isprobava u Brands Hatchu u listopadu 1958. Bio je to Clarkov prvi izlaz s jednosjedom na pravu stazu i vozio je samo 2,6 sekundi sporije od Grahama Hilla. Kasnije je Hill zbog gubitka kotača uništio svoj automobil, a Clark ga je kupio. Scott-Watson pak naručuje Lotus Elite za 1959., a McBain dobavlja stari, ali još uvijek konkurentni Lister Jaguar Brucea Halforda. 26. prosinca 1958. Jim nastupa u Brands Hatchu na GT utrci s Eliteom. Veliki dio utrke vodi ispred Colina Chapmana. No vozač koji je zaostao za krug okreće se ispred Clarka koji je prisiljen usporiti i završiti utrku na drugome mjestu. 1959. Clark vozi Lotus Elite i Lister Jaguar, pretežito u Škotskoj i na sjeveru Engleske, svraćajući povremeno u Brands Hatch, Snetterton i Goodwood. Na Eliteu sudjeluje na 24 sata Le Mansa u paru s Johnom Whitmoreom, pa unatoč problemima s pokretačem motora utrku završavaju na desetome mjestu i drugi u klasi. Na Tourist Trophyju koji se boduje i za svjetsko prvenstvo sportskih automobila, a vozio se u Goodwoodu, Clark sudjeluje prvi put kao profesionalac. Suvozač mu je u ovoj utrci Masten Gregory, a s Jaguarom Tojeiro brane boje momčadi Ecosse. Njihov se automobil nalazio na sedmome mjestu, kada je Gregory izletio sa staze i potpuno ga uništio u jednoj od njegovih brojnih nesreća. Clark sezonu završava u prosincu na Geminiju Mk 2 Formule Junior u Brands Hatchu i to odustajanjem. Tada se našao na životnome raskrižju. Poslije razgovora McBaina i Rega Parnella, direktora momčadi Aston Martin, Jim u veljači 1960. isprobava u Goodwoodu model D B34/250 za Formulu 1 i zajedno s Royom Salvadorijem i Mauriceom Trintignantom ulazi u momčad. Parnell je došao osobno u Kilmany kako bi od Clarkovog oca osobno dobio dopuštenje da ga dovede u svoju momčad. Kada je gospodin Clark upitao Parnella je li njegov sin doista tako dobar vozač ovaj mu je odgovorio: «Vaš će sin postati prvakom svijeta u Formuli 1».

No istodobno i Lotus isprobava svoj model 18 za Formulu Junior i poziva Clarka da ga isproba. Chapman mu nudi da vozi kao Lotusov tvornički vozač u Formuli Junior te u momčadi Formule 2 za 1960. Osim toga, Chapman ga je htio i u svojoj momčadi Formule 1, premda je već imao vozače poput Innesa Irelanda, Johna Surteesa i Alana Staceyja te Trevora Taylora kao rezervu. Planovi Astona Martina uskoro su se raspršili, jer se momčad povukla iz Formule 1 zbog nekonkurentnog automobila, a Clark nije nastupio ni u jednoj utrci. Od Velike nagrade Nizozemske u Zandvoortu vozi u momčadi Colina Chapmana, umjesto Surteesa koji je još uvijek zauzet motociklističkim utrkama. Clark se na Lotusu 18-Climaxu kvalificirao na jedanaestome mjestu ispred Ferarrijevih vozača von Tripsa, Ginthera i Phila Hilla. U utrci se borio za četvrto mjesto protiv Grahama Hilla na BRM-u, a najveći dio utrke bio je i ispred slavnoga Mossa na jednakom automobilu. No morao je odustati zbog problema s prijenosom u 43. krugu. Već na sljedećoj utrci u Belgiji osvaja dva boda. U ovoj ga je utrci duboko pogodila pogibija Chrisa Bristowa. Naišao je na mjesto nesreće upravo u trenutku kada su suci iznosili tijelo vozača. Usporio je, ali ga je upravo u tome trenutku prešao njegov momčadski kolega Alan Stacey koji će nekoliko krugova kasnije poginuti od udara ptice u kacigu pri brzini od 250 km/h. Momčad Lotusa te su sezone pratili mnoge tragične nesreće, a nedostatak novca kočio je tehnološki razvoj. Unatoč tome Clark je peti i u Francuskoj, dok je u Velikoj Britaniji bio dugo vremena na trećemu mjestu sve dok se nije oštetio ovjes. Na Velikoj nagradi Portugala na treningu je gotovo u potpunosti uništio svoj automobil. No poslije neprospavane noći zajedno s mehaničarom Jimom Endruweitom automobil je osposobljen za utrku i Jim je završava na trećemu mjestu, zaostavši dvije minute za neuhvatljivim Jackom Brabhamom koji će se drugu godinu zaredom okruniti naslovom svjetskoga prvaka. Kako su sve britanske momčadi bojkotirale Veliku nagradu u Monzi, Lotus se vratio utrkama posljednjom utrkom sezone u američkom Riversideu. Prvo mjesto na startnoj rešetki pripalo je Mossu ispred Brabhama u Cooperu, dok su Clark, Surtees i Ireland zauzeli peto, šesto i sedmo mjesto. Moss i Ireland u utrci su osvojili prvo i drugo mjesto dok je Clark bio tek šesnaesti s velikim zaostatkom. No i to je bilo dovoljno da opravda Chapmanovo povjerenje. Na kraju sezone ukupno je osmi s osam osvojenih bodova. Bila je to ujedno posljednja sezona u kojoj su korišteni 2,5-litarski motori koji su sljedeće sezone morali ustupiti svoje mjesto 1,5-litarskim. Clark je u kolovozu sudjelovao i u utrci u Brands Hatchu koja se nije bodovala za svjetsko prvenstvo i do posljednjeg se kruga borio s Jackom Brabhamom za čelno mjesto. Zajedno s Royom Salvadorijem sudjeluje na Aston Martinu u utrci 24 sata Le Mansa i završava je na trećemu mjestu, što je bio jedini Aston Martinov koristan rezultat sezone. Louis Stanley, suprug BRM-ove suvlasnice Jean Stanley prepoznao je u Clarku velikog vozača i držao ga je Lotusovim najvećim dobitkom.

Za 1961. Clarku su ponuđeni ugovori za momčadi UDT-Laystall Kena Gregoryja i Parnella poduprte Yeoman Creditom. Teško je bilo donijeti odluku, ali se Jim na kraju odlučio za tvornički Lotus kao drugi vozač uz Innesa Irelanda. Premda su mu druge dvije momčadi ponudile višu svotu odlučio se na potpis jednogodišnjeg ugovora s Chapmanom za 4000 funta. Većinu novca nije dobio od Lotusa, već od tvrtke Esso. Prije početka sezone vozio je u utrkama Tasmanskog kupa. Njegov Lotus 18-Climax pokazao se krhkim automobilom na neravnim stazama, što je bio uvod u lošu Lotusovu sezonu. Prva pobjeda stigla je na Velikoj nagradi Paua, no ta se utrka nije bodovala za prvenstvo. Na Lotusu 21-Climaxu u Nizozemskoj i Francuskoj osvaja treća mjesta, a u Njemačkoj je četvrti. Bilo je to sve što je mogao učiniti s Climaxovim motorom koji je imao šanse samo na onim stazama koje nisu zahtijevale veliku snagu, već vozačko umijeće, a što je potvrdio Moss u Monaku i Nürburgringu na Rob Walkerovom Lotusu 18. Bila je to ujedno i tragična godina. Wolfgang von Trips koji se borio za naslov svjetskoga prvaka pogiba u Monzi, usmrtivši svojim automobilom četrnaest gledatelja. Premda je nesreća Clarka duboko pogodila, nije se osjećao odgovornim. Clark je uoči utrke u Monzi bio vodeći na ljestvici ispred Phila Hilla. U prvim krugovima utrke Ferrari i Clarkov Lotus dodirnuli su se prednjim kotačima prilikom kočenja u zavoju Parabolica, poslije čega je uslijedilo kobno von Tripsovo izlijetanje. Iz Monze se vratio u Veliku Britaniju, a da nije talijanskoj policiji dao cjelokupnu izjavu o nesreći. Stoga su ga talijanski policajci godinu dana kasnije praktički uhitili i ispitivali tri sata. Chapman je u Watkins Glenu udovoljio želji Innesa Irelanda i ustupio mu Clarkov automobil u kojem je izborio pobjedu. Clark je osvojio ukupno sedam bodova dovoljnih tek za jedanaesto mjesto. Ukupno uzevši, Lotusova sezona u Formuli 1 bila je ispod očekivanja, ali je Chapman i za sljedeću namjeravao potvrditi oba svoja vozača, premda nije krio svoju naklonost prema Clarku. S druge strane Ireland nije tajio svoje nezadovoljstvo, pa mu je Chapman otkazao ugovor prije kraja godine i namjesto njega angažirao Trevora Taylora. Krajem godine momčad se seli u Južnu Afriku i nastupa u seriji utrka Formule 1. Clark pobjeđuje u trima, a u četvrtoj pobjeđuje njegov novi momčadski kolega. U godini u kojoj su dominirali Ferrarijevi automobili Clark povremeno nastupa u utrkama izdržljivosti na Aston Martinu, ali bez značajnijih rezultata.

1962. Lotus je na svoj novi model 24 ugradio motor Coventry Climax FWMV 8V i ponovno je bio konkurentan automobil. Premda je dobio ponude od Ferrarija i Porschea, Clark je ostao u momčadi i jedan je od glavnih favorita za osvajanje naslova svjetskoga prvaka. Nakon što se Moss ozlijedio u Goodwoodu i ispao iz utrke za naslovom izgledalo je da Clark nema pravoga protivnika. Sezona je počela prilično dobro pobjedama u neprvenstvenim utrkama održanima u Silverstoneu i Aintreeu. Tome je potrebno pridodati još jedno drugo mjesto u Silverstoneu, gdje je bolji od njega bio Graham Hill na BRM-u P56.  Na otvorenju sezone u Zandvoortu Chapman je iznenadio sve i predstavio novi Lotus 25 u kojemu se Clark kvalificirao na trećemu mjestu. U utrci je vodio jedanaest krugova, ali je morao odustati zbog kvara na kvačilu. U Monaku je prvi put započeo utrku s najboljega startnoga mjesta, ali nakon što je postavio rekord kruga, morao je zbog kvačila odustati u 56. krugu. U Belgiji se kvalificirao tek na dvanaestome mjestu, ali je već u devetome preuzeo vodstvo i zadržao ga do kraja utrke, pobijedivši s pola minute prednosti. U Francuskoj je ponovno bio na čelu utrke u trenutku odustajanja. Svoje najbolja startna mjesta u Velikoj Britaniji i SAD-u pretvorio je u uvjerljive pobjede. Međutim, šest je puta odustajao i na ljestvici je bolji od njega bio Graham Hill na BRM-u. Clark je naslov prvaka prepustio Hillu na posljednjoj utrci sezone u Južnoj Africi, gdje je odustao u 62. krugu zbog gubitka ulja. Prema vlastitom priznanju najteža mu je utrka bila Velika nagrada Njemačke, kada je na startu zaboravio pokrenuti pumpe za gorivo, pa se poslije znaka za početak utrke njegov automobil ugasio. Poslije prvoga kruga zaostajao je 55 sekundi za vodećima, ali se do kraja utrke uspio probiti do četvrtoga mjesta kradući četiri sekunde po krugu. Četiri kruga prije kraja izgledalo je da ga je sreća ponovno izdala jer se njegov automobil okretao 200 metara po mokroj stazi. Uspio je zadržati prisebnost i četvrto mjesto. Bila je to godina u kojoj je nastupio na 1000 kilometara Nürburgringa u Lotusu 23B opremljenom 1,5-litarskim Fordovim motorom koji je još uvijek bio u fazi razvoja. No to mu nije smetalo pa je dvanaest krugova bio na čelu utrke s prednošću od 1,5 sekundi ispred dvolitarskog Porschea i trolitarskog Ferrarija. Vozio je poput projektila, ali je tada počelo kišiti. Clark je poslije prvoga kruga imao prednost od dvadeset sekunda ispred Ferrarija, a prednost se poslije šest krugova povećala na dvije minute. Potrebno je reći da je mali Lotus 23 izuzetno dobro držao cestu i bio je nadmoćniji nad ostalim automobilima na zahtjevnoj stazi poput Nürburgringa. U dvanaestome krugu izišao je sa staze zbog problema s ispušnim kolektorom i mjenjačem. U ovoj je utrci vozio za momčad Essex Racing. Pravu snagu twin-cam Fordovog motora upoznao je vozeći Ford Angliju u Škotskoj na dionici dugoj 560 km. Jim je predviđao sporu vožnju sve do trenutka dok nije shvatio da vozi 150 km/h na jednom kratkom ravnom potezu. Potom se zaustavio, otvorio poklopac motora i shvatio što je imao pod «haubom».

1963. s pravom se očekivala Clarkova potpuna afirmacija. To je godina potpune premoći Clarka i njegovog Lotusa 26. Sedam je puta bio najbolji na treningu od ukupno deset odvoženih utrka. Sabrao je maksimalan broj bodova (54), jer se računalo samo šest najboljih rezultata. U Monaku je vodio do 61. kruga, ali je morao odustati. Potom je pobijedio četiri utrke za redom (Belgija, Nizozemska, Francuska, Velika Britanija), nalazeći se u vodstvu 244 od 247 krugova. U posljednjih pet utrka sezone izborio je tri pobjede (Italija, Meksiko, Južna Afrika), jedno drugo (Njemačka) i jedno treće mjesto (SAD), pa je na kraju lakoćom osvojio svjetsko prvenstvo. Clark se ogledao i u jednoj od najslavnijih svjetskih utrka, 500 milja Indianapolisa. Lotus je za ovu utrku pripremio tri automobila: po jedan za Clarka i Gurneyja te treći za rezervne dijelove. Radilo se o modelu 29 koji je bio širi od verzije 25 za Velike nagrade. Utrku je započeo iz drugoga reda i vozio se iza Gurneyja. Na čelu utrke, zahvaljujući svome velikom iskustvu, bio je Parnelli Jones. No zbog manje potrošnje goriva oba su Lotusa u 64. krugu izbili na vodeća mjesta. Zbog neiskustva u ovakvoj vrsti utrka, Lotusovi su vozači gubili dosta vremena prilikom zaustavljanja u boksu, pa je Gurney izgubio bilo kakvu mogućnost da se bori za pobjedu. Poslije posljednjeg punjenja goriva (150 milja prije kraja utrke) Clark je počeo hvatati Jonesa i poslije trideset krugova preuzeo je vodstvo u utrci. Tada je Jonesov automobil počeo gubiti ulje i nekoliko se automobila zbog toga okrenulo na stazi. No organizator nije zaustavio Jonesa koji je pobijedio u utrci, jer je Clark smanjio ritam zbog ulja na stazi, vjerujući da će Jones odustati. Jedino zadovoljstvo koje je pripalo Clarku bio je naslov debitanta godine. Premda bi ovaj rezultat više nego zadovoljio mnoge europske vozače, Clark je poslije utrke bio bijesan jer je pobjednik Parnelli Jones trebao biti diskvalificiran zbog gubitka ulja. Nekoliko tjedana kasnije pojavio se na utrci u Milwaukeeju i za čitav je krug ostavio sve vozače osim slavnoga Foyta kojega nije htio prestići zbog poštivanja. Sudjeluje i u nekim utrkama koje se ne boduju za svjetsko prvenstvo te pobjeđuje u Pau, Imoli, Silverstoneu, Karlskoga i Oulton Parku. Ostvario je i pobjede u kategoriji turističkih automobila gdje je vozio Ford Galaxie i Lotus Cortinu, čime je produbio i učvrstio svoje veze s Fordom.

U 1964. ušao je trima pobjedama (Nizozemska, Belgija, Velika Britanija) i jednim četvrtim mjestom (Monako), a zbog svojih zasluga u utrkama primio je odličje Britanskog imperija. Posebno je bio zanimljiv tok Velike nagrade Belgije u Spa-Francorchampsu. Bila je to utrka u kojoj se činilo kao da nitko ne želi pobijediti. Clark se četiri kruga prije kraja morao zaustaviti u boksu kako bi regulirao torzijsku motku. Vodeće mjesto preuzeo je Gurney koji je uskoro odustao zbog nedostatka goriva. Tada je poveo Hill ispred McLarena, dok je Clark bio treći zaostajući čitav krug. Bilo je to dva kruga prije kraja. No Hillu je u zavoju Stavelot otkazala pumpa goriva i morao je odustati. Činilo se da su McLarenu vrata prema pobjedi širom otvorena, ali mu je puknuo remen na alternatoru i ispraznio akumulator. Inercijom je pokušao presjeći ciljnu crtu kao pobjednik, ali ga je Clark prestigao u posljednjim trenucima. Bilo je to prvi put da su mediji napisali da je Clark nekome «ukrao» pobjedu. U Monaku je odustao drugu godinu zaredom, ali je svejedno ušao u redoslijed. No u sljedećih pet utrka uspio je osvojiti samo dva boda (Meksiko). Tako se na kraju prvenstva morao zadovoljiti trećim mjestom iza Surteesa i Hilla. U Indianapolisu je u svome Lotusu 34 zauzeo prvo mjesto na startnoj rešetki, a odmah do njega bili su Bobby Marshman i Rodger Ward koji su poput Clarka vozili na Fordovom motoru. Utrku je obilježila pogibija Edija Sachsa u prvome krugu u kojemu je Clark već izbio na čelo. Prvi je bio i poslije drugoga starta no gume Dunlop D12 za Formulu 1 nisu izdržale specifične napore ove utrke, pa su on i Marshmann morali odustati zbog oštećenih ovjesa i to u trenucima kada su počeli bježati svojim pratiteljima. U Formuli 2 pobjeđuje u šest utrka, vozeći novi Lotus 32-Cosworth. U Lotusu Cortini osvojio je i naslov prvaka Velike Britanije u utrkama turističkih automobila, zabavljajući u mnogim prigodama gledatelje svojom vožnjom na dvama kotačima.

1965. počinje s Lotusom 32B-Climaxom pobjedom na Tasmanskome kupu. U Lotusu 33-Climaxu ponovno dominira prvenstvom koje je započeo sa šest pobjeda (Južna Afrika, Belgija, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Njemačka) i s isto toliko najboljih vremena na treningu. Posebno je bila teška pobjeda u Belgiji, gdje je imao problema s mjenjačem koji nikako nije htio ulaziti u brzinu. Jednom je rukom držao upravljač, a drugom ručicu mjenjača. Poslije utrke o tome nikome nije rekao ništa kako bi izbjegao uzaludne rasprave  i Chapmanovu nervozu. Lotusova momčad nije nastupila u Monaku jer je Jim vozio Lotus 38-Ford obujma 4200 cm³ i pobijedio na 500 milja Indianapolisa. Vodio je gotovo čitavu utrku koju je završio s prosjekom od 242,51 km/h, postavivši novi rekord. Vodstvo je samo jednom prepustio A. J. Foytu i to kada se zaustavio u boksu. Postao je prvi Europljanin koji je poslije 1916. pobijedio u ovoj utrci. Poslije pobjede u ovoj utrci povjerio se jednom svom prijatelju: «U svakom sam krugu vidio kako rastu dolarske novčanice ispred mojih očiju». Odmah je dodao kako ga čitav scenarij u Indianapolisu nije nimalo oduševljavao jer je u duši ipak ostao dobar škotski poljoprivrednik. Premda je odustao u posljednjim trima prvenstvenim utrkama, osvojio je svoj drugi naslov i ukupno 54 boda. U povijest je ušao kao vozač koji je do tada najranije tijekom sezone matematički osigurao naslov svjetskoga prvaka. Bilo je to 1. kolovoza 1965. poslije pobjede na Velikoj nagradi Njemačke u Nürburgringu. U utrkama Formule 2 vozio je Lotus 35-Cosworth Rona Harrisa, ali uz punu tvorničku asistenciju. Pobjeđuje u Pau, Crystal Palaceu i Brands Hatchu, osvojivši naslov prvaka Velike Britanije i Francuske. 1966. stupaju na snagu pravila o trolitarskome motoru, pa se Lotus 33 s dvolitarskim Climaxovim motorom nalazi u podređenome položaju.  Clark je četvrti u Velikoj Britaniji, treći u Nizozemskoj i prvi u SAD-u na 16-cilindričnom BRM-ovom motoru. Ukupno je šesti sa šesnaest osvojenih bodova. Na utrci u Indianapolisu je drugi iza Grahama Hilla na Loli. Tom je prigodom Lotus uložio žalbu tvrdeći da je Clark pobijedio na utrci s jednim krugom prednosti ispred Hilla. Clark je iznenadio sve na engleskom reliju u kojem je sudjelovao s tvorničkim Fordom Cortinom Lotus. U ovom je natjecanju nastupio gotovo iz zabave, ali je iznenadio izuzetno dobrim vremenima u specijalnim dionicama (tri najbolja vremena). Na četrdesetom brzinskom ispitu izletio je sa staze oštetivši svoj automobil. Poslije ovoga relija mnogi su specijalisti ove kategorije ostali otvorenih usta.

1967. zbog fiskalnih razloga Jim se seli u Pariz i stanuje u stanu francuskoga novinara Jabbyja Crombaca. Kupuje i kuću na Bermudama, ali ga sve više pritišće nostalgija za Škotskom i roditeljima. Samo jednom prigodom dolazi u Veliku Britaniju i to kada vozi utrku u Silverstoneu. Poslije prvih dviju utrka 1967. Chapman je pripremio Lotus 49 opremljen novim Cosworthovim DFV motorom i Clark je pobijedio na prvoj utrci u Zandvoortu. S novim automobilom šest je puta startao s najboljega startnoga mjesta i pobijedio u trima utrkama (Velika Britanija, SAD, Meksiko) te je jednom bio treći (Italija). No kako je pet puta odustajao na kraju prvenstva u redoslijedu je bio treći iza Hulma i Brabhama na Brabham-Repcu. Većina povjesničara Formule 1 slaže se da je svoju najbolju sezonsku utrku vozio u Monzi. Nakon što je bio najbolji u kvalifikacijama poveo je u utrci i zadržao vodstvo do devetoga kruga. Tada se morao zaustaviti radi zamjene probušenog kotača. Izgubio je čitav krug i uključio se u utrku na petnaestome mjestu. Tada je uslijedio pakleni lov i počeo je prelaziti jednog protivnika za drugim i uspio je smanjiti svoj zaostatak od jednoga kruga. U 61. od 68. predviđenih krugova preuzeo je čelo utrke. Učinio je ono što je mnogima izgledalo nemogućim. Ali njegovim nedaćama ni tu nije bio kraj. Posljednji krug utrke započeo je kao vodeći, ali je u zavoju Parabolica ostao bez goriva, nastavivši smanjenim ritmom i završivši utrku na trećemu mjestu iza Surteesa (Honda) i Brabhama (Brabham-Repco). Ta je utrka ušla u povijest kao jedan od najvećih poduhvata nekog vozača Velikih nagrada. No Clark je bio drukčijeg mišljenja i svojom najboljom utrkom držao je Veliku nagradu Njemačke, voženu u Hockenheimu 1962. Utrka je vožena po jakoj kiši, a na samome startu zaboravio je uključiti benzinsku pumpu, stoga je ostao zaustavljen na startu nekoliko sekunda i praktički je utrku započeo s dna startne rešetke. U prvome krugu već je bio na desetome mjestu. Poslije pet krugova bio je već peti, a utrku je završio na četvrtome mjestu iza Hila (BRM), Surteesa (Lola) i Gurneyja (Porsche).

Te je godine posljednji put sudjelovao na utrci u Indianapolisu i odustao. No prije utrke obavio je testove s turbinskim STP Paxtonom Andyja Granatellija. Bio je to automobil u kojemu je Parnelli Jones bio na čelu utrke u Indianpolisu do tri kruga prije kraja. Nakon što je isprobao STP Paxton povjerio se jednom svom prijatelju novinaru: «Vozio sam automobil koji će pobijediti u Indianapolisu!». Gotovo da je bio u pravu! Ponovno pobjeđuje u Tasmanskome kupu na Lotusu 33 s 2-litarskim Climaxovim motorom. Sudjeluje čak i u dvjema utrkama NASCAR serije. U utrci Rockingham 500 vozio je Ford Fairlane, a na Rex Mays 300 Vollstedt-Ford, ali je dustao u objema. U španjolskoj Jarami pobijedio je u utrci Formule 2, ali nije imao pravo osvajanja bodova. 1968. počinje pobjedom na Velikoj nagradi Južne Afrike koja se vozila upravo za Novu godinu. Bila je to njegova dvadeset i peta pobjeda u karijeri kojom je nadmašio Fangia s dvadeset i četiri pobjede. U ovoj je utrci startao s najboljega startnoga mjesta te oborio rekord kruga i utrke. Potom pobjeđuje na Tasmanskome kupu. 7. travnja 1968. sudjelovao je u utrci Formule 2 u Hockenheimu. Clark je prilično olako shvatio ovu utrku i u njoj je nastupio iz fiskalnih razloga. Naime, istodobno se u Brands Hatchu održavala utrka za koju je Clark bio zainteresiran, ali zbog problema s porezom nije otišao u Veliku Britaniju. Clark je vozio tvornički Lotus 48B-Ford. Automobil je stigao u Hockenheim popravljen poslije nesreće koja se tjedan dana ranije dogodila u Barceloni. Tada je Ferrari Jackyja Ickxa ostao bez kočnica i snažno je udario u stražnji dio automobila, oštetivši mu pritom i jedan kotač. Na treningu je postigao tek sedmo vrijeme, a njegov Lotus, kao i onaj momčadskog kolege Grahama Hilla nije se pokazao odveć konkurentnim. Prvi je red startne rešetke bio rezerviran za Beltoiseovu i Pescarolovu Matru. Ujutro uoči utrke padao je snažan pljusak, dok je nedjeljno popodne bilo prilično vjetrovito. Prva baterija startala je u 12,30 i Clark se poslije starta nalazio na sedmome mjestu. Njegov motor nije savršeno radio i na startnoj je ravnini postizao brzinu od 250 km/h, praćen na udaljenosti od 200 metara od Chrisa Irwina. U četvrtom je krugu pao na osmo mjesto, a potom na deveto. Vozio se peti krug po hladnome i kišovitom vremenu i bilo je 12,45 sati kada je izletio u stabla pri brzini od 260 km/h te umro nekoliko minuta poslije nesreće. Direktor Lotusove momčadi Andrew Ferguson telefonom je obavijestio Colina Chapmana koji se nalazio u Brands Hatchu i prema svjedočenju očevidaca briznuo je u plač. Dosta se vremena nagađalo o razlogu Clarkova izlijetanja, jer se nesreća dogodila gotovo na ravnome dijelu staze. Mnogi su vozači izrazili sumnje u Lotusovu sigurnost. Tako je Jackie Ickx izjavio da ne bi nikada vozio Lotus jer da nema nikakvih simpatija prema kotačima koji otpadaju. U Monzi zbog nesreće između Clarka i Von Tripsa 1961. i Jochena Rindta 1970. Colin Chapman je imao problema s talijanskim pravosuđem. Kada je Jim Clark imao nesreću u Hockenheimu nalazio se za upravljačem Lotusa 48B F.2. Tjedan dana ranije Clark je u gradskome parku Montjuich u Barceloni također izletio sa staze. 1975. izišla je knjiga o Jimu Clarku koju je napisao njegov stari prijatelj Graham Gauld, uvjeren da je do nesreće došlo zbog ispuhavanja gume, a ne zbog Lotusove strukturalne greške. Gauld je dugo razgovarao s Chapmanom o ishodu istrage provedene u Farnboroughu. Istrazi su bili nazočni Chapman, Firestonovi tehničari i stručnjaci Royal Aircraft Establishmenta. Tom je istragom utvrđeno da se guma polako ispuhavala zbog oštećenja. O ishodu istrage javnost je doznala tek nekoliko godina kasnije. Činjenica je da su Firestonove gume po mokroj stazi bile mnogo lošije od Dunlopovih koje su koristili ostali vozači. Druga je pretpostavka bila da mu je stazu u tome trenutku pretrčalo dvoje djece, što se Beltoiseu dogodilo tijekom treninga, ali je ona otklonjena jer tu uopće nije bilo djece u tome trenutku. Clark je tijekom čitave svoje karijere ostao vjeran Lotusu i odbio je mnoge ponude. Između njega i Chapmana vladala je svojevrsna magična privlačnost. Premda nije bio dobar test-vozač ne stoje tvrdnje da je svoje uspjehe postigao samo zahvaljujući Lotusu. Clark je tijekom svoje karijere uvijek znao zaštititi svoju osobnost te je bio sklon izolaciji i nije gajio simpatije prema novinarima. Bio je ponosan svojim rezultatima, ali je uvijek ostajao diskretan. Slava mu nikada nije udarila u glavu. Govorili su da je bio prilično kolebljiv kada je morao donijeti neku odluku Nikada se nije oženio premda su njegovi prijatelji držali pitanjem trenutka kada će ozakoniti svoju vezi sa Sally Stokes. No Clark je prilično nespretno stvarao svoj imidž i ponekad je iznenadno znao eksplodirati. Ostali su upamćeni njegovu sukobi s čuvarima u Monzi poslije utrke 1967. ili u Zandvoortu 1965. kada je priskočio u pomoć Collinu Chapmanu kojega je uhitila policija. Bio je prvi vozač u povijesti koji se zbog fiskalnih razloga preselio najprije u Švicarsku, a potom u Pariz koji je strastveno obožavao. Tijekom svoje karijere zaradio je mnogo novca, ali isključivo od svojega vozačkog zanata, bez ikakvih dodatnih zarada od reklama. Na Bermudama je imao prekrasnu kuću i tu je često dolazio svojim privatnim zrakoplovom. Unatoč obilju novca najviše je vremena volio provoditi na svojoj farmi u Škotskoj i nikada nije bio u novinama zbog nekog skandala. Od njegovih kolega najkritičniji je prema njemu bio John Surtees: «Clark je bio veliki prvak, ali ne odveć borben. U trenucima kada nije imao tehnološku prednost postajao je prilično nervozan. Bio je tigar samo onda kada nitko drugi nije imao zube za ujedanje.» Suparništvo između Surteesa i Clarka potječe iz 1964. kada su se obojica borila za naslov svjetskoga prvaka. Stewart i Hill uvijek su o Clarku govorili s poštovanjem. Svoje mišljenje o Clarku imao je i Chris Amon: «Siguran sam da je Clark bio najjači vozač kojeg sam ikad upoznao. I Jackie Stewart bio je izuzetan vozač, gotovo jednako brz kao i Clark, no morao je raditi mnogo kako bi dostigao ritam svog sunarodnjaka, dok je Clark bio prirodni talent, jedan od onih koji su u stanju voziti bilo što. Prisjećam se Nürburgringa iz 1964. kada je jedan privatni vozač zatražio da Clark isproba njegov automobil. Jim je udovoljio njegovom zahtjevu i odmah je bio brži deset sekunda po krugu. Eto tko je bio Jim. Teško ga je uspoređivati s ljudima poput Fittipaldija ili Laude. Jim je jednostavno bio drukčiji, kreatura s drugoga planeta». Amon je pokazao u nekoliko prigoda da može pobijediti Clarka u utrkama Tasmanske serije, no odgovor novozelandskog veterana ne ostavlja mjesta nagađanjima: «Ne, ne, nikada se nisam osjećao jednakim Clarku. U Tasmanskoj seriji iz 1968. istina je da smo se strastveno borili, no on je uvijek pronalazio dodatnu snagu. U posljednjoj utrci u kojoj je pobijedio vodili smo nevjerojatnu borbu; čas jedan iza drugog, a čas s poravnatim kotačima. Njegov Lotus je imao bolje kočnice, a moj 2,5-litarski Dino bio je lakši. Na kraju me pobijedio upravo na kočenju. Učinio sam sve da ga pobijedim i znao sam kako to učiniti. Sve se odvijalo prema predviđenom, ali je na kraju bio prvi on, tek za nekoliko centimetara. To je bio Jim Clark».

Sally Stokes koja je od početka  karijere bila njegova djevojka i pratila ga u utrkama rekla je o njemu: «Jim je bio miran, prilično rezerviran, možda čak i zatvoren, ali je na stazama uvijek bio pravi džentlmen. Bio je osoba koja je živjela u dvama svjetovima: onom svakodnevnom i onom na stazi. Među prijateljima se volio smijati i šaliti, no kada je vozio u utrkama bio je izrazito usredotočen. Ponekad je izvan automobila iskazivao znakove neodlučnosti i nervoze. Tada nisu postojali veliki kamioni za odmor kao što je to danas slučaj, a Clark je obožavao sjediti na vrhu stupova složenih od guma gdje je u miru mogao razmišljati. Ljutilo ga je kada su ga prepoznavali na cesti. Nije volio da se ljudi zaustavljaju i promatraju ga. Imao je običaj gristi nokte i to je bio jedini vidljiv znak nervoze». Jackie Stewart je primijetio da Jim ne samo što je grickao nokte, već i kožu oko njih. Možda bi se Jim i Sally bili oženili no to su planirali tek poslije njegovog povlačenja s utrka jer je bio svjestan rizika kojemu su tada bili izloženi vozači i bojao se da mu se nešto ne dogodi. Čini se da je Sally bila umorna od čekanja i odlučila je krenuti svojim putem, udavši se 1967. za nizozemskoga vozača Eda Swarta s kojim je otišla živjeti u Los Angeles.

Dave Sims, zvani «Beaky», koji je šezdesetih bio Lotusov mehaničar pričao je o Jimovoj nevjerojatnoj sposobnosti da se lakoćom prilagodi bilo kakvoj situaciji, a posebice bilo kakvom automobilu, pa čak i onda kada je znao da automobil nije savršen i da više nema vremena za njegov popravak. «Bio je pravi fenomen u prilagođavanju svoje vožnje različitim situacijama, uspijevajući postići vremena koja bi u drugim situacijama ostvario u savršenom automobilu. Samo je još jedan vozač bio takav: Mario Andretti. No bilo je nečega neobičnog u svemu tome. Jimmy nije mnogo znao o automobilističkoj tehnici, ali je znao savršeno interpretirati i objasniti ponašanje automobila. To je Lotusovom osnivaču Colinu Chapmanu umnogome olakšalo pripremu automobila za utrku».

Clarkova je sreća bila da je upoznao Chapmana u pravome trenutku. Premda je Stirling Moss ranije pobjeđivao s Chapmanovim automobilima, nikada nije uspio osvojiti svjetsko prvenstvo. Govorilo se da je ostao možda odveć privržen Chapmanu. Ron Tauranac, ondašnji Brabhamov projektant, tvrdio je da se najveća Lotusova kvaliteta zove Jim Clark. No Lotusuvi su automobili ponekad bili odveć krhki. Chapman je pretjerivao u riskiranju s laganošću svojih automobila koji su se ponekad razbijali, uzrokujući teške nesreće. Kada je u Rouenu puknuo ovjes Clarovog automobila ovaj se ljutito obratio Chapmanu: «Ovaj put si me gotovo ubio!». O njemu je govorio i Dick Scamell drugi Clarkov mehaničar: «Na Velikoj nagradi Monaka 1964., u prvome krugu Jimmy je dodirnuo balu slame pri izlasku iz jednoga zavoja pa se stražnja torzijska motka pomaknula udesno. Odmah su se povećala njegova vremena po krugovima, da bi se uskoro vratila u normalu. Bilo je očito da je Jim samo u nekoliko krugova shvatio bolnu točku svoga automobila i znao joj se prilagoditi drukčijom vožnjom. Ovo su bile velike Jimmyjeve kvalitete». Drugi Clarkov prijatelj, vozač Graham Gauld govorio je: «Jimmy je prije svega volio voziti i htio je otkriti svaki detalj vožnje, htio je «osjećati» automobil. Mnogo se zabavljao s turističkim automobilima poput Forda Cortine Lotus». Clark je znao zapaliti svoje navijače kada se u zavojima podizao prednji kotač njegove Cortine. Clark je 1964. i osvojio britansko prvenstvo turističkih automobila u Fordu Cortini Lotus. Clark je uživao i u vožnji starih automobila. Kada mu je ponuđeno da isproba Bugatti 51 Grand Prix iz 1931. niti jednoga trenutka nije oklijevao. Kada je poslije vožnje izišao iz automobila bio je sretan poput djeteta. U Rouenu je isprobao ERA-u iz 1935. koju mu je stavio na raspolaganje Patrick Linsday. ERA je imala mjenjač s predselektorom bez pedale spojke, što je ipak zahtijevalo stanovitu prilagodbu, ali Clark koji nikada ranije nije sjeo u ovaj automobil, u samo nekoliko krugova izjednačio je vrijeme ERA-inog vlasnika.