Naš kolumnist Goran Slavić se prisjeća čudnog odnosa između Johna Surteesa i Ferrarija koji je uzburkao vode Formule 1.

piše: Goran Slavić

Prošlo je više od četrdeset godina od razlaza Johna Surteesa s Ferrarijem i premda se radi o popriličnom vremenskom odmaku on još uvijek nije bio dovoljan da do kraja razjasni istinu začinjenu nepoznanicama koje su poprilično uzburkale vode Formule 1. Ni danas, a tada još manje, nije bilo jasno kako se mogla raspasti pobjednička kombinacija i zašto su sve zainteresirane strane u igri bile na kraju zadovoljne. Surtees, poznat otprije kao neosporivi motociklistički div i Ferrari, trofejna momčad na četirima kotačima, postali su neodoljiv par, idealna koalicija koja je plijenila simpatije i oduševljenje motorističkih zaljubljenika diljem svijeta. Činilo se nevjerojatnim i nemogućim da bi moglo doći do nepopularnog razilaženja u kojem nitko nije mogao dobiti ništa. Dapače, gubile su obje strane koje su se svaka na svoj način osjećale ogorčenom i razočaranom i pritom su išle do kraja unatoč strahu od posljedica koje bi ih na tome putu mogle snaći. Surtees nakon odlaska iz Ferrarija više nije pobjeđivao, a Ferrariju je bilo potrebno čitavo desetljeće da se vrati starim putovima slave.

Još uvijek je moguće napraviti povijesnu rekonstrukciju svega što se dogodilo, premda više nema među živima mnogih ljudi koji su u tome odigrali značajnu ulogu, a i mnoga su sjećanja s vremenom izblijedjela. Osim toga, glavni protagonisti ovoga razlaza bili su u svojim sjećanjima aproksimativni i nedorečeni. U svojoj knjizi, objavljenoj u suradnji s novinarom Alanom Henryjem, Surtees je pisao da su početkom 1966. iskrsnuli problemi tehničkog karaktera, a posebice politički problemi u momčadi. Radilo se prema njegovim riječima o problemima koji bi «...u bilo kojoj drugoj momčadi bili razjašnjeni međusobnim razgovorima između ljudi i šefova, ali zbog svih svojih intriga Ferrari nije bio normalna momčad. Stoga nisam vidio drugog izlaza, osim prekida veza, ne vodeći računa o šteti koja bi u kratkom vremenu mogla iz toga proizići...».

Surtees je došao u Ferrari 1963., poslije razočaravajuće sezone 1962. u kojoj su za momčad vozili Phil Hill, Mairesse, Baghetti i Bandini. Sa sobom je donio novi vjetar. Ferrari se vratio pobjedama na Velikoj nagradi Njemačke čime je momčadi podignut moral i vraćeno samopouzdanje. Godinu dana kasnije zajedno su osvojili naslov svjetskih prvaka, ali je Surtees u Kanadi doživio tešku nesreću zbog koje se strahovalo da je izgubljen za utrke. Nasuprot tome, izuzetno se dobro oporavio i bio je spreman za sezonu 1966. za koju se činilo da bi s lakoćom mogao osvojiti još jedan naslov. Ferrari nikada nije tajio svoje simpatije prema njemu. Zvao ga je «kanarincem». Bio mu je izuzetno blizak što je svakom prigodom i javno isticao. «Poznate su moje simpatije za bivše motocikliste koji imaju iskustvo, poznavanje mehanike, brzinu, natjecateljski duh i radinost. John Surtees je jedan od tih bivših i imao je sve sposobnosti koje sam nabrojio. U Johna mi se dopadala tehnika, strast, duh, koje jednakomjerno unosi u utrke. Dopadala mi se njegova ozbiljnost: proučavao je utrku i za nju se pripremao. Vodio je brigu o svakome detalju, proučavao je protivnike, automobile, značajke staze, nastojeći uvijek pronaći neki detalj koji bi iskoristio u svoju korist. Takav je bio i u odnosu prema svojem automobilu s kojim nikada nije bio do kraja zadovoljan jer je kao vrstan poznavatelj mehanike znao da se uvijek može izvući više. Utrku je živio minutu za minutom. Nakon što je bio veliki prvak na dvama kotačima – sedam svjetskih prvenstava – osvojio je u 1964. Ferrariju 158 naslov prvaka. Potom je doživio tešku nesreću u Kanadi, ali se u kratkom vremenu vratio stazama. Razišao se s Ferrarijem 1966. kada je s lakoćom mogao osvojiti svoj drugi naslov na četirima kotačima. Uzaludno je podsjećati kako i zašto je došlo do razilaženja koje se najmanje dopalo sportskim zaljubljenicima, niti želim podsjećati na pojedina polemička stajališta koja je John zauzimao prema momčadskome kolegi Bandiniju, sportskome direktoru Dragoniju i tehničarima trkaćeg odjela». Ferrari je bio zadovoljan njegovim oporavkom poslije nesreće u Kanadi. Pozvao ga je da se preseli u Modenu, da nauči bolje talijanski, ukazujući u svojim izjavama da za njega ima buduće projekte koji prelaze njegovu vozačku karijeru. Radilo se o povjerenju, srdačnosti i potpunoj harmoniji...

Nikada ranije jedan vozač nije bio toliko potpuno uvučen u život i aktivnost momčadi. Bilo je to neuobičajeno, a i kada se stvari sagledaju s duljeg vremenskog odmaka teško je reći je li pogriješio Ferrari dajući veliki autoritet vozaču ili vozač koji se s vremenom osjetio izigranim. Bez obzira o čijoj se krivnji radi, takvo stanje nije moglo dugo potrajati u raznolikom ozračju koje je vladalo u tvornici trkaćih automobila. Surtees je unio i ponešto reda među mehaničare. Imao je potporu Franca Rocchija (odgovornog za motore u tehničkom odjelu), Giancarla Bussija (šefa odjela isprobavanja motora) i Dina Taddeia (odgovornog za ugradnju motora). Zajedno s njima nije bio zadovoljan novim 3-litarskim 12-cilindričnim motorom, držeći da ima samo 270 KS nasuprot 290 Brabham-Repca. Razgovarao je i s Maurom Forghierijem u konstruktivnom, ali pomalo polemičnom tonu. Nije bio zadovoljan s novim automobilom opremljenim 12-cilindričnim 3-litarskim motorom i bio je skloniji laganijem 6-cilindričnom, obujma 2400 cm³. Sa svojim momčadskim kolegama dobro se slagao i svi odreda priznavali su mu ulogu prvoga vozača ne samo u utrkama Formule 1, već i prototipova. Nije prihvaćao način na koji je pripremljen Ferrari Sport 330 P3 koji je usavršavao njegov sunarodnjak Mike Parkes i s nevjericom je gledao na dobre rezultate Ludovica Scarfiottija čije su vozačke mogućnosti prijetile da umanje sjaj njegove slave.

Ferrarijev sportski direktor u razdoblju od 1962. do 1966. bio je Eugenio Dragoni, izuzetno uljudan milanski zaljubljenik u utrke i vlasnik momčadi Sant'Ambroeus. Čini se da je upravo on bio razlog neslozi, barem prema Surteesovom viđenju stvari: «Još danas ne znam sa sigurnošću», pisao je Surtees u svojoj knjizi objavljenoj 1991., «kakvi su bili odnosi između gospodina Ferrarija i Dragonija. Iskreno govoreći, morali su postojati zajednički interesi još od ranijih vremena, vjerojatno povezani s kakvim investicijama. Postojala je snažna politička aktivnost, posebice u odnosima s Fiatom i možda bi tu trebalo potražiti odgovor. Objasnio sam Ferrariju da bacamo u vjetar naše mogućnosti zbog apsurdnih političkih igara u tvornici koje su se odražavale i na utrke. On je prokomentirao situaciju značajnim riječima i izgovorio je stvari koje nikada nije rekao u svojemu životu, a koje ne bih htio otkrivati poslije njegove smrti». Surtees je bio uvjeren da Dragoni podastire Ferrariju filtrirane i iskrivljene informacije, što ničim nije mogao dokazati. No sigurno je to da nakon što su propale kombinacije s Baghettijem, Dragoni se usredotočio na Scarfiottija, nastojeći ostvariti san svih Talijana i napraviti od njega svjetskoga prvaka, novog Ascarija.

Keith Ballisat, odgovoran za Shellove sportske aktivnosti, osjetio je da se odnosi u Ferrariju pogoršavaju i pokušao je posredovati u korist vozača. U Shellu su strahovali da Ferrari ne ostane bez velikog imena jer u kratkoročnom razdoblju Surteesu nije bilo moguće pronaći odgovarajuću zamjenu. Ballisat je odgovorne u Ferrariju upozorio o trenutnoj situaciji na tržištu. Stewart je bio vezan za Ford ugovorom kojemu se nije znao rok. Raspoloživa su bila dva Novozelanđanina: iskusni Denis Hulme i mladi Chris Amon o kojemu mnogo toga dobrog govorilo, ali niti jedan od njih nije bio na razini Surteesa i obojica su bila raspoloživa tek za 1967. Postojala je mogućnost razmjene s Jochenom Rindtom, ali je Ferrari i o tome dobro razmislio jer se i ta operacija nije mogla ostvariti odmah. Stoga bi Surteesov odlazak značio i veliku prazninu za 1966.

Osobna nesnošljivost s Dragonijem koja je podosta vremena tinjala izbila je u javnost 30. svibnja 1966. na Velikoj nagradi Monaka. U ponedjeljak nakon utrke sazvan je sastanak u Maranellu na kojem su padale teške riječi i situaciju više nije bilo moguće popraviti. Dragoni je podastro pismo u kojem je izričito bilo naglašeno «ili-ili», premda se izjasnio spremnim na povlačenje. Izjavio je da je u Engleskoj osobno vidio Lolin sportski automobil koji je napravio Eric Broadley, Surteesov kompanjon, a prema njegovom viđenju bio je identičan onome koji se radio u Ferrariju. Surtees koji se svakodnevno slobodno kretao Ferrarijevom tvornicom mogao je u svakome trenutku vidjeti taj automobil. Ferrari je donio odluku i odredio je svojega predstavnika na sljedećoj utrci u belgijskoj Spa sa zadatkom da u novinarskoj sali poslije utrke i javno objavi Surteesovo otpuštanje. Objava je ipak izostala jer bi podigla previše prašine, s obzirom da je Surtees pobijedio u toj utrci, ali se radilo samo o odgodi. Tjedan dana kasnije na 24 sata Le Mans Dragoni je Surteesu pripremio strog tretman. Pomno je pratio je svaki njegov pokret i kaznio ga je zbog toga što je na trenutak sjeo u drugi momčadski automobil. Namjesto da on započne utrku, učinio je to njegov momčadski kolega Scarfiotti, čime je bio degradiran na ulogu drugoga vozača. Nakon što je Surtees iskazao prve znakove nestrpljivosti, suspendirao ga je i nije mu dopustio da nastavi utrku. U utorak poslije utrke posljednji se put susreo s Enzom Ferrarijem i poslije tog razgovora posljednji je put prošao ulaznim vratima Ferrarijeve tvornice. Ferrari ga je ponovno pozvao za nekoliko godina, ali je Surteesovo doba tada bilo pri kraju jer su dolazili mladi vozači poput Ickxa koji su bili mnogo brži.

«Što se mene tiče», pisao je Ferrari, «htio bih samo podsjetiti na ono što sam rekao u trenutku rastanka, kao potvrdu onoga što osjećam prema Surteesu: Znam što gubim, ali ne znam što bih izgubio da sam ga potvrdio. Nikada moja procjena nije bila toliko teška». Znajući koliko je Enzo Ferrari držao do svojih automobila, smatrajući ih svojom pravom tehničkom djecom, može se naslutiti što ga je najviše pogodilo u sukobu između Surteesa i Dragonija i navelo da prekine običaj ili bolje rečeno pravilo koje je primjenjivao u sličnim situacijama. Tada je uobičajeno bio u krivu sportski direktor kojega je bilo lakše zamijeniti nego li vozača. Krajem godine, da sli slučajem ili silom prilika i Dragoni je završio svoj ciklus u Ferrariju.

G.S.