Govori se podosta i o tome da se radi na novoj stazi uzduž morske obale u Cape Townu. Za nove generacije bit će to utrka poput mnogih drugih, a za one koji su u Kyalamiju doživjeli sve ono lijepo i ružno u Formuli 1 zatvorena knjiga koja se više nikada neće otvoriti.

piše: Goran Slavić
Matulji, Hrvatska
\n Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
..................................

Kada sam sredinom sedamdesetih još grijao školske klupe posljednjeg razreda osnovne škole, Formula 1 tradicionalno je počinjala sredinom siječnja Velikom nagradom Argentine. Dva tjedna kasnije red je bio (od 1973.) na Brazilu, a potom nakon dvomjesečnog vremenskog odmaka na Južnoj Africi. Televizijski prijenosi utrka ne samo iz tih «egzotičnih» država, već i iz pojedinih europskih, bili su uglavnom iznimka, a mnogo manje pravilo. Ondašnjem JRT-u (Jugoslavenska radio televizija) nisu bili ni iznimka ni pravilo. No ono o čemu bih htio reći riječ-dvije, jest staza koje više nema. Možda ne fizički, jer vjerojatno nitko još uvijek nije ostrugao asfalt Kyalamija, no ta je staza od proteklog studenog prepuštena na sjećanje uglavnom automobilističkim nostalgičarima.

Utrke svjetskoga prvenstva u Južnoj Africi, doduše, nisu započele na ovoj stazi, već u East Londonu, smještenom na polovini ceste koja vodi iz Durbana u industrijski dio Cape Towna. Od prijeratnih utrka na običnim cestama, prešlo se na one po stazama, koristeći i dalje postojeće ceste kojima su za tu prigodu dodane trajne građevine, poput tribina, garaža, boksova…, sve to prema uobičajenim kanonima koji su vrijedili pedesetih godina prošloga stoljeća. Na stazi u East Londonu vođene su mnoge nezaboravne automobilističke bitke, kojih je odjek u Europi i ostatku svijeta pomalo kasnio, ponajprije zbog sporosti komunikacija. Prisjetimo se da je Gigi Villoresi bio jedan od prvih Europljana koji je u Južnoj Africi postigao zapažene rezultate prije nego li je Drugi svjetski rat prekinuo automobilističku aktivnost. East London postao je dijelom svjetskoga prvenstva od 1962., kao posljednja utrka sezone. Premda se nadnevak utrke naizgled doimao nesretno odabranim, upravo je u East Londonu odlučeno o novom svjetskom prvaku u borbi između Grahama Hilla i Jima Clarka. I sljedeće, 1963. godine, East London je bio posljednja postaja svjetskoga prvenstva koje je završeno Clarkovom pobjedom. Godine 1964. izostao je iz popisa utrka svjetskoga prvenstva, ali samo naizgled. Južnoafrička utrka premještena je od posljednjih prosinačkih dana na početak siječnja, postavši 1965. prvom prvenstvenom utrkom, održanom upravo na dan Nove godine. U međuvremenu Formula 1 na starome kontinentu počela se seliti od cestovnih staza na suvremene zatvorene staze, pri čemu ni Južna Afrika nije ostala iznimkom. Automobilistička industrija najrazvijenije afričke države usredotočila se u području Johannesburga, gdje je napravljena nova staza – Kyalami – jedna od najsuvremenijih, a što je još važnije, mnogo bliža vrelu potencijalnih gledatelja. Konkurencija gradova koji su htjeli prigrliti ovo zanimljivo automobilističko natjecanje, nije išla na ruku East Londonu, ponajprije zbog financijskih mogućnosti. Stoga je Velika nagrada Južne Afrike s lakoćom preseljena 1967. u Kyalami.

Staza udaljena dvadesetak kilometara od Johannesburga na cesti prema Pretoriji i smještena na 1700 metara nadmorske visine, bila je najviša od svih staza Formule 1. I upravo ju je nadmorska visina činila specifičnom jer se zbog rijetkoga zraka negativno odražavala na snagu motora koja se time poprilično smanjila, a posebice se to odrazilo na motore s većim brojem cilindara. Vozilo se uglavnom početkom ožujka, što bi odgovaralo australskoj jeseni, dakle u vremenu kad su promjene vremenskih uvjeta bile učestale. Nenadane, snažne oluje bile su normalna pojava, a umnogome su utjecale na osjetnu promjenu temperatura. Staza je omogućila postizanje velikih brzina, a maksimum od otprilike 290 km/h dostignut je na kraju ravnoga dijela koji je iziskivao naglo kočenje i popriličan rad s mjenjačem, a upravo na tome mjestu dolazilo je i do teških nesreća. Jedan do takvih primjera je i apsurdna pogibija Velšanina Toma Prycea, o čemu će biti govora i na drugome mjestu. Jedna od znakovitosti Velike nagrade Južne Afrike bio je dolazak gledatelja mnogo ranije od početka utrke, a vozilo se isključivo subotom. Bila je to tradicija čitavog Commonwealtha koja je kasnije narušena, isključivo zaslugom Velike Britanije. Projektiran 1964., Kyalami je prvi put ušao u krug utrka svjetskoga prvenstva 1967., kao prva prvenstvena utrka. Potrebno je priznati da su se međunarodne utrke Formule 1 održavale na ovoj stazi i ranije, ali niti jedna od njih nije bila važeća za svjetsko prvenstvo. U prvoj prvenstvenoj utrci sve je iznenadio pobjedom Pedro Rodríguez u Cooper-Maseratiju. Bio je to početak Formule 1 s 3-litrenim motorima. Mnogi su još tada vozili na šasijama Formule 2, rabeći Coventry-Climaxove motore obujma 2000 ili 2200 cm³. Zabilježena je duga serija odustajanja, a Rodríguez je zastao na startu zbog djelomično blokiranog mjenjača. Nekoliko krugova prije kraja vodio je John Love u automobilu Formule 2 opremljenom malenim spremnicima goriva. No morao se zaustaviti zbog dodatnog nadolijevanja, što je bilo dovoljno iskusnom Rodríguezu u pouzdanom automobilu, pa da povede i pobijedi te ujedno i spasi pomalo smiješnu utrku. Velika nagrada Južne Afrike potom je premještena u ožujak. Taj je nadnevak mnogo više odgovarao organizatorima, što zbog bolje klime, a što zbog većega broja gledatelja. Potrebno je imati na umu činjenicu da je većina žitelja Johannesburga u siječnju bila na godišnjem odmoru, dok su u ožujku bili većinom u svojim domovima. Kraj veljače i početak ožujka bilo je idealno razdoblje za utrku jer temperature više nisu bile visoke kao u prvim danima siječnja. No vrijeme je ipak bilo nestabilnije, pa se nerijetko dogodilo da je kiša znala narušiti odvijanje utrke i treninga.

Veze između Europe i Južne Afrike bile su u automobilističkom pogledu prilično čvrste i izvan svijeta Formule 1. Posebno je bila zanimljiva utrka prototipova Tisuću kilometara koja se 1974., 1983. i 1984. bodovala i za svjetsko prvenstvo. Ili Devet sati Randa, utrka nazvana po regiji gdje se sama staza nalazi, a koja je bila otvorena mnogim kategorijama, počevši od turističkih automobila skupine 2. Velika nagrada Južne Afrike u Kyalamiju, poput mnogih drugih staza, nije bila imuna na političke igre koje su Formulu 1 pratile od početka osamdesetih. Rat između FISA-e i FOCA-e dostigao je 1981. kulminaciju upravo tu. Proizvođači povezani s Ecclestoneom umetnuli su Veliku nagradu Južne Afrike u svoj, neovisan kalendar i na vrata Johannesburga pokucali su Williams, Brabham, McLaren, Lotus, Fititpaldi, March, ensign, Arrows i ATS, ali su nedostajali «legalisti» poput Ferrarija, Renaulta, Ligiera, Alfa Romea i Oselle. Nedostajale su čak i gume jer je tijekom zime Goodyear najavio povlačenje, pa su se sve britanske momčadi morale okrenuti Avonu. Utrka je održana mimo svih pravila i nikada nije ušla ni u privatni arhiv Carlos Reutemanna, Nélsona Piqueta i Elia de Angelisa koji su stajali na postolju, jer nije priznata kao prvenstvena utrka. Međutim, nedugo iza 5. ožujka, dana održavanja utrke, potpisan je sporazum Concordia kojim su se utrke normalizirale. Dvanaest mjeseci kasnije Kyalami je ponovno bio u središtu zbivanja zbog štrajka vozača. GPDA (Grand Prix Drivers Association) uvela je obvezatnu superlicenciju za vozače koji sudjeluju u utrkama Formule 1. No glavni razlog štrajku bio je ipak ugovor kojim je Niki Lauda bio vezan s McLarenom. Na taj način vozači nisu više imali nikakve mogućnosti i moći prema vlastitoj momčadi. «Zločesti dečki» okupili su se u četvrtak i odlučili su ne nastupiti u utrci i na treninzima. Bila je to stvarna i konkretna prijetnja koja je pomalo podsjećala na studentske pobune, sastanke i razmjene mišljenja. Vozači su nastupili složno, ostavivši po strani individualne interese i na kraju su uspjeli u opozivu superlicencije navedene u Laudinom ugovoru. Utrka se održala, pobijedio je Alain Prost u Renaultu i to godinu dana nakon što je na ovoj istoj stazi doživio jednu od najtežih nesreća u svojoj karijeri.

Kyalami je bio brza, složena i u tehničkom pogledu zahtjevna staza, tada još bijele Afrike koja je u svoj album upisala tragedije i drame. Svakako najupečatljivija je ona iz 1977. kada je žrtvom postao Tom Pryce. Nesreću je prouzročio neoprezan sudac koji je s vatrogasnim aparatom u rukama pokušao pretrčati stazu na ravnome dijelu kako bi ugasio požar na Shadowu Talijana Renza Zorzija. U tom je trenutku naišao drugi Shadow u kojemu je sjedio Tom Pryce. Automobil je pri brzini od 300 km/h raspolovio suca zavoja, a aparat za gašenje pogodio je nesretnog pilota u glavu, usmrtivši ga na licu mjesta. Njegov je automobil nastavio nekontroliranom vožnjom, jer je Pryceova noga i dalje pritiskala akcelerator. U tih stotinjak metara udario je u Laffitov Ligier, zaustavivši se u žičanoj mreži. Slike koje su obišle svijet pridonijele su da je Kyalami ostao u kolektivnom sjećanju svih ljubitelja automobilizma. To ipak nije bio jedini danak koji je životom plaćen na ovoj stazi. 22. ožujka 1974. održavali su se prvi zimski testovi. Peter Revson, bogati i lijepi, ali nadasve brzi nasljednik dinastije Revlon okončao je život na jednom od najbržih dijela staze kada je njegov Shadow, najvjerojatnije zbog kvara na kočnicama, probio zaštitnu ogradu i zapalio se. Godinu dana ranije slična je sudbina zamalo zadesila i Clayja Regazzonija kojega je iz plamtećeg BRM-a spasio Mike Hailwood, zadobivši pritom i sam opekline.

Kyalami, posebice klasični dug 4104 m, bio je mnogima razlog veselju. Karte je znao ispremiješati već spomenuti rijedak zrak. Najviše uzbuđenja bilo je u prvome opasnom zavoju Crowthorne koji je uslijedio nakon dugoga ravnoga dijela u blagome padu. Staza je bila znakovita po zavojima koje su vozači morali prolaziti u harmoniji, jer se pogreška u jednome nije opraštala u drugome.

Od ove klasične staze na kraju nije ostalo mnogo i posljednja dva izdanja održana su na stazi dugoj 4261 metar. Bila je to spora, uska staza, doduše jednostavnija, ali teška za prestizanje. Tu je Ayrton Senna osvojio 1984. prve bodove. Prisjetimo se 1985. Mansellove pobjede koju nismo mogli gledati jer su svjetski mediji, zbog politike rasne odjelitosti, bojkotirali prijenos utrke. Tu je Jim Clark 1968. postigao svoju posljednju pobjedu prije pogibije u Hockenheimu. Svoj talent iskazao je 1979. Gilles Villeneuve pobijedivši Schecktera u vlastitom dvorištu u Ferrariju 312 T4 u kojem je Južnoafrikanac na kraju osvojio prvenstvo. Južna Afrika domovina je i vozačice Desiré Wilson, pobjednice na Tisuću kilometara Monze iz 1981. Tu su stvarane generacije lokalnih vozača koji su kasnije prerasli u međunarodne fenomene; počevši od Jody Schecktera koji ipak nije usamljen. Kada se šezdesetih dolazilo u Kyalami bilo je uobičajeno vidjeti kućne heroje koji su od velikih momčadi unajmljivali automobile i koji su znali zasjeniti svjetske zvijezde. Jedan od njih je i spomenuti Rodezijac (danas Zimbabwe) koji je 1960. zamalo pobijedio u utrci. Rođenjem Englez, a življenjem Južnoafrikanac Dave Charlton, prijavljivao se za utrku od 1971. do 1974. u Brabhamu, Lotusu i McLarenu momčadi Scribante, ali nije učinio mnogo.

Vozači su posebno voljeli ovu utrku i zbog uvjeta boravka koje im je nudio poznati «ranč», a koji im nisu nuđeni na drugim stazama. Bila je to ipak samo nerealna slika «bijeloga» svijeta koji je imao malo toga zajedničkog s tamnoputima koji su utrku mogli promatrati s posebnih tribina, ali njihov odaziv nikada nije bio velik. Mnogo se toga promijenilo u dvjema posljednjim izdanjima utrke (1992. i 1993.) Nelson Mandella postao je 1991. premijer Afričkog nacionalnog kongresa (ANC = African National Congress), a 1994. stupio je na čelo države, pozvavši za dopredsjednika bijeloga političkog prvaka de Klerka. Činilo se da je time naoko umireno stanje, no radilo se o propagandističkom, gotovo kozmetičkom potezu. Bijelci više nisu ugnjetavali crnce, ali je stanje u državi preraslo u anarhiju koja se najviše očitovala na ulicama kojima nije bilo sigurno hodati. Bio je to pomalo logičan tok stvari. Mandella je dobro znao da se stvari ne mogu riješiti odmah, a Kyalami, nekoć dragulj utrka, postao je sekundaran problem afričkog «new deala». Da se podosta toga promijenilo uočili su 1993. ljubitelji lagodnog života. U hotelu s pet zvjezdica u Johannesburgu na petome je katu nedostajala je voda, a holom u prizemlju dominirale su gojazne prostitutke. Bijelci su hodali ulicama naoružani pištoljima, a djeca Afrikanera živjela su zabarikadirana u vilama predgrađa. Bilo je to vrijeme socijalne osvete u kojem su tamnoputi htjeli silom povratiti ono što su im bijelci uzurpirali: zemlju, a prvenstveno ponos. No kada se tih godina dolazilo na stazu, izgledalo je kao da se ništa ne događa.

Napokon, još 2009. održana je utrka Superbike svjetskoga prvenstva koja je Ducatijevom vozaču Regisu Laconiju zauvijek zapečatila sportsku karijeru, a u prvi je plan izbila nesigurnost na stazi. Time je završena epoha staze koja je godinama odašiljala u svijet lažnu razglednicu svijeta, ne mareći mnogo za gete, siromaštvo i nerede. Govori se podosta i o tome da se radi na novoj stazi uzduž morske obale u Cape Townu. Za nove generacije bit će to utrka poput mnogih drugih, a za one koji su u Kyalamiju doživjeli sve ono lijepo i ružno u Formuli 1 zatvorena knjiga koja se više nikada neće otvoriti.