Naš kolumnist Goran Slavić seriju o ženama u Formuli 1 započinje pričom o Giovanni Amati. Privlačna Rimljanka ostat će upamćena kao posljednja vozačica u Formuli 1, ali poznata je i po otmici iz 1978. Lopov i otmičar je ruci pravde uzmicao dvadesetak godina, a uhićen je prošlog travnja.

piše: Goran Slavić
Matulji, Hrvatska
...................................................

Sjećate li se kojim slučajem Giovanne Amati? Možda će mnogi niječno odmahnuti glavom, no bila je peta po redu i za sada posljednja žena koja je nastupala u Formuli 1 i tek blijeda sjena svojih sunarodnjakinja Marie Terese de Filippis i Lelle Lombardi koja je 1975. uspjela osvojiti samo pola boda na tragičnoj Velikoj nagradi Španjolske, voženoj ulicama Barcelone. Zasigurno, ostala je upamćena ponajprije kao pripadnica nježnijega spola jer statistički gledano, uglavnom je lakše upamtiti iznimke od pravila. U suprotnom, podijelila bi svoju sudbinu sa sunarodnjacima Apicellom, Bertaggiom, Brancatellijem i mnogim drugima koji su na svojemu putu prema zvijezdama ipak zastali u pepelu. Giovanna je ipak još jednom privukla pozornost protekle godine, kada je uhićen njezin nekadašnji otmičar koji se dvadesetak godina otimao ruci pravde. Mnogo više od samog uhićenja talijanske je medije privukla njihova romantična ljubavna priča.

Svjetlo dana ugledala je u bogatoj rimskoj obitelji vlasnika kinematografskog lanca Giovannija Amatija i glumice Anne Marije Pancani, trideset godina mlađe od svojega supruga. Automobili su je privlačili od ranoga djetinjstva. Jednoga dana, šećući se s majkom ulicama Rima ugledala je u knjižari plakat Emersona Fittipaldija s odsjajem njegovog crno-zlatnog Lotusa na mokroj stazi. Majka joj ga je morala kupiti, a od toga dana brazilski je vozač postao njezin idol. Njegovu sliku gledala je svake večeri prije nego bi usnula. Bilo joj je samo osam godina. Automobil je prvi put vozila kao trinaestogodišnjakinja, kada se zatekla na selu. Prva joj je vožnja trajala kratko i završila je u žitu. Prvi motocikl, Hondu 500, kupila je kriomice u dobi od petnaest godina. Tjedno je od oca dobivala deset tisuća lira. Prijavila se na tečajeve tenisa, gitare, španjolskog i matematike, ali je nakon prvih satova preskočila ostale, zadržavši novac kojim je pribavila polovni motor, sakrivši ga u garaži supruga svoje sestre. Držala ga je u tajnosti dvije godine sve dok je jednom nisu zaustavili policajci. Nije imala dozvolu za vožnju niti potrebne godine, stoga su pozvali oca koji je bio uvjeren da se ne radi o njegovoj kćeri. No kada je shvatio da je to doista Giovanna ukinuo joj je za određeno vrijeme tjednu plaću. Unatoč činjenici što je rođena u bogatoj obitelji, njezin je život od samoga djetinjstva bio začinjen avanturama i opasnošću.

Mlada i nadasve privlačna Rimljanka prvi je put popunila stupce novinskih kronika kada je 12. veljače 1978. oteta blizu obiteljske vile. Na silu je izvučena iz automobila u kojemu se nalazila zajedno s dvojicom prijatelja s kojima je provela večer, a jedan od njih bio je i rimski aristokrat Urbano Barberini, potomak obitelji Sforza. Podosta se nagađalo o toj otmici i govorilo da se Giovanna u doba zatočenja zaljubila u jednog od svojih otmičara Marsejca Jean-Daniela Nieta koji je nekoliko dana nakon njezinog puštanja na slobodu uhićen u Ulici Veneto. Nieto se skrivao u Rimu nakon što je 1976. uspio pobjeći iz jednog francuskog zatvora. Prema kasnijoj optužnici tada 31-godišnji Daniel odveo je Giovannu u skrovište bande i tamo je silovao. Bio je to povod talijanskome tisku koji se o čitavom događaju raspisao kao o ljubavnoj priči, a Giovannin slučaj liječnici su ubrojili u klasične primjere Stokcholmskog sindroma, poput onog Patricije Hearst, Clare Rojas ili Natasche Kampusch, kada se žrtva zaljubi u nasilnika i postane mu podložna. Otmica je trajala nekoliko mjeseci i stavila je na veliku kušnju Giovannine roditelje koji su tada bili rastavljeni, a oboje su odvojeno održavali vezu s otmičarima. Nakon što je plaćena odšteta od oko 800 milijuna lira, Giovanna se vratila kući. Daniel joj je, međutim, obećao da će joj se uskoro javiti. To je doista i učinio. Kupio je buket ruža i dogovorio susret u ulici Veneto gdje ga je čekala policija, a ne Giovanna koja je u u suzama vriskala da ga puste jer da joj nije učinio ništa nažao. Godine 1980. osuđen je na osamnaest godina zatvora i zatočen je u zatvoru u Volterri odakle je pobjegao nakon nagradnog dopusta, a nakon što je odležao nešto manje od deset godina. Nedugo zatim ponovno je uhićen u Parizu u trenutku dok je dogovarao prodaju ukradenih dragulja, a pripisivali su mu i otmicu policajca u Belgiji. No ponovno je uspio pobjeći, ali je pukim slučajem uhićen 24. travnja 2010. nakon 22 godine skrivanja. Otkrio ga je jedan od agenata POLFER-a (Polizia ferroviaria = Željeznička policija) u vlaku Milano – Ventimiglia.

Nieto je imao nesreću da mu je pri ulasku u vlak na postaji Genova Brignole ispala putna karta i kada se sagnuo da je podigne, policajac je učio neobičnu tetovažu. „Da sam vidio tetovažu na nekom mladiću ne bi mi bilo ništa sumnjivo, ali na čovjeku u tim godinama tetovirani gušter mogao je značiti nešto“, izjavio je policajac. Sumnju je pojačala i činjenica da je takva vrsta tetovaže bila raširena među zatočenicima. Nakon nekoliko sati postalo je jasno tko je zapravo Nieto koji je živio na imanju u Caldoliveu (Francuska) kao otac dviju kćeri i djed petero unučadi koji je policajcima pokazao autentične isprave i koji će morati odležati još deset godina osim onih osam provedenih u zatvoru do 1989. Na temelju naredbe o uhićenju i odluke rimskog prizivnog suda Nieto je završio u zatvoru Marassi. O njemu se govorilo da je lopov-džentlmen jer se redovito ljubazno, gotovo u rukavicama, ponašao prema onima koje je otimao. Svojedobno je bio čovjek marsejskog klana, bande koja je operirala u Francuskoj i Italiji, a ostala je upamćena po otmicama, krađi, prodaji droge. Pripisivale su joj se veze s ekstremnom desnicom i s drugim srodnim kriminalnim organizacijama. Akcije ove bande bile su obavijene velom misterije, a ovjekovječene su filmom Marsejski klan u kojem su glavne uloge igrali Jean-Paul Belmondo i Claudia Cardinale. „Bilo vam je potrebno dvadeset godina da me pronađete. Evo me, tu sam, jeste li sada na miru? Sada sam ostario. Nekoć bi to bilo drukčije“, izjavio je pružajući ruke prema agentima da mu navuku lisičine. Potrebno je reći da ima i onih koji sumnjaju da je Giovannin otac platio traženu svotu.

Uskoro nakon ove avanture Giovanna se upustila u drugu. Njezin prijatelj još od djetinjstva bio je Elio de Angelis koji je u to vrijeme nastupao u Formuli 3. Poput Giovanne i on je pripadao bogatoj rimskoj obitelji. Nakon upornog nagovaranja povezao ju je s Henryjem Morroghom, vlasnikom trkaće škole vožnje, ali je za upis trebala pribaviti milijun lira. Polovinu svote dobila je od krsne kume kao božićni poklon, a ostatak pomoću isprobanog trika, preskačući satove upisanih tečajeva. Bila je najbolja učenica i pobijedila je u završnoj utrci. Tada je imala osamnaest godina. Tečajeve u Morroghovoj školi krila je od oca, kao što je to učinila i s prvim nastupima u utrkama. No otac je u ured dobivao časopis Eco della stampa (Jeka tiska) koji je na zahtjev objavljivao sve ono što je u pojedinim časopisima pisano o Amatijevoj obitelji. Tako je u Autosprintu našao vijest da je stanovita G. Amati pobijedila u jednoj automobilističkoj utrci. Giovanna je zanijekala sve, no kada je otac pokazao i drugi članak koji piše o pobjedi Giovanne Amati u Formuli Ford morala je priznati. Rekla je, doduše, da se to dogodilo slučajno, ali nije bila dovoljno uvjerljiva.

Giovannin otac umro je 1980., a ona je početkom 1981. potpisala profesionalni ugovor za nastup u Formuli Fiat Abarth. Nastupala je čitavu sezonu, doživjevši u Monzi spektakularnu nesreću. Vozila je u kategoriji mladih vozača do 23 godine. Na prvenstvenoj ljestvici zauzela je deseto mjesto, a najbolji joj je rezultat bio treće mjesto u Pergusi. 1982. druga je u kategoriji do 23 godine, zaostavši na ljestvici devetnaest bodova iza pobjednika Giugnija. U kategoriji seniora podijelila je trinaesto mjesto s još šestoricom vozača, a najbolji joj je rezultat četvrto mjesto u Imoli. U Formuli Fiat Abarth nastupala je sve do kraja 1983. Sljedeće godine prvi se put okušala i u Formuli 3. Uz Doru Pupu bila je jedina žena prvenstva. I dok su se Pupini nastupi bili tek sporadični, Giovanna je propustila tek nekoliko utrka. Sve do ljeta vozila je Ralt s Fiatovim motorom koji je pripremao vlasnik momčadi G. Pirola. No rezultati su bili razočaravajući i poslije nekoliko utrka svoj je dotadašnji motor zamijenila Volkswagenovim. U Mugellu je kao privatni vozač nastupila u utrci europskoga prvenstva u Raltu Rt3-Lanci koju je završila na petnaestome mjestu. U godinama koje slijede u potpunosti se posvećuje Formuli 3. 1985. prešla je u momčad Prema Racing i osvojila prve bodove četvrtim mjestom u Mugellu i petim u Varanu. Ukupno je petnaesta s pet osvojenih bodova. Isti je učinak ostvario i Stefano Modena koji se mnogo prije Amatijeve probio u Formulu 1. 1986. vozila je Dallaru 386-Volkswagen momčadi Forti, a jedina dva boda osvojila je petim mjestom u Monzi. 1987. prelazi u utrke europskoga prvenstva Formule 3000 i u Loli T87/50-Cosworth vozi četiri utrke za momčad BS Automotive. Uspjela se kvalificirati samo u Doningtonu i u utrci je osvojila šesnaesto mjesto. 1988. uspješnija je u  Loli T88/50 pokretanoj Cosworthovim motorom koji je pripremao nekadašnji bivši vozač Formule 1 i kasniji konstruktor John Nicholson. S momčadi Colt Team uspijeva se kvalificirati za četiri utrke te osvojiti deseta mjesta u Jerezu i Monzi. 1989. odlazi u Japan kako bi nastupala u tamošnjem nacionalnom prvenstvu Formule 3000, no uskoro se vraća kući bez ikakvih rezultata. 1990. ponovno se vraća u europsko prvenstvo Formule 3000. Sezonu počinje u Reynardu 90D-Cosworth momčadi Roni Motorsports, no poslije četvrte utrke prelazi u momčad Cobra Motorsports gdje joj na raspolaganje stavljaju Reynard 90D-Mugen. Giovanna uglavnom zastaje u kvalifikacijama, a kada ih prolazi starta uglavnom s mjesta na začelju. Jedini put prolazi ciljem na petnaestom mjestu u Hockenheimu. 1991. ponovno mijenja momčad te prelazi u GJ Motorsports i vozi Reynard 91D-Cosworth. Od ukupno deset pokušaja, kvalifikacije prolazi sedam puta, a blizu je osvajanju bodova sedmim mjestom u Le Mansu. Neosporna je činjenica da je mjesta u momčadima Formule 3000 dobila više zahvaljujući očevim novcima nego li vlastitim vozačkim sposobnostima. Krajem 1991. Flavio Briatore omogućio joj je da u tridesetak krugova isproba Benetton 191. David Tremayne, autor biografije Damona Hilla u svojoj je knjizi dao naslutiti da su ovome testu prethodila i romantična druženja s Benettonovim šefom. Prema vlastitom pričanju pružila joj se prigoda za nastup u Formuli Indy, ali je pristigla neočekivana ponuda iz Brabhama. Englezi su tražili 500.000 dolara za nastup i morala je pronaći sponzore. Bila je to životna prilika i nije htjela odustati. Obratila se jednome moćnom političaru, prijatelju pokojnog oca, priznavši da joj je to bilo jedini put u životu da traži preporuku. Zakazao joj je sastanak za šest i pol sati ujutro kako bi bio siguran da je čvrsta u svojim naumima. Objasnila mu je da joj nitko ne želi ukazati povjerenje zbog toga što je žena i upravo se ta činjenica nije mogla uklopiti u Marlborov stil na čijoj je marki bio kauboj. Giovannin sugovornik imao je poznanstva u Philipu Morrisu i uspio je izgladiti situaciju, a nakon dva dana dobila je poziv za razgovor i dogovoren je njezin prelazak u Formulu 1.

Osim Marlborovog sponzorstva većim je dijelom presudio obiteljski novac i Giovanna je 1992. potpisala ugovor s Brabhamom koji se polako počinje odricati svojeg tradicionalnog imena i sve više isticati službeni naziv Motor Racing Developments Ltd. Giovanna se bezuspješno pokušava kvalificirati u Južnoj Africi, Meksiku i Brazilu, čime ujedno i zaključuje svoju karijeru u Formuli 1. Svemu tome treba dodati da je Brabham momčad u agoniji, a na treningu za prvu utrku sezone u Kyalamiju momčad nije imala niti gorivo za svoje vozače. No dok je za drugoga vozača Van de Poelea stigao BP-ov benzin iz Lotusa, Giovanna je na slobodnom treningu morala nastupiti na Shellovom aviogasu koji je tada već bio zabranjen, dok je za službeni trening benzin dobila od Agipa. Osim toga, mehaničari su njezino sjedalo u automobilu počeli prilagođavati tek na treninzima u Kyalamiju. Unatoč svemu, u povijest je ušla kao peta i za sada posljednja žena koja se okušala u Formuli 1. Prvi koji joj je zaželio dobrodošlicu u najjaču kategoriju i gotovo isključivo muško društvo bio je Ayrton Senna. No Giovanna je u utrkama imala i drukčijih susreta sa svojim muškim kolegama. jedan od njih bio je s Jeanom Alesijom u Formuli 3000 koji ju nije uspio prestići tijekom 73 kruga. Nakon utrke izišao je iz automobila, bacio kacigu i povikao: «Ja iza jedne žene! Nikad više». No njihovi su odnosi kasnije bili prilično korektni. Pozornost na sebe mnogo je više privukla svojim izgledom. Jedan od njezinih mladića bio je Luis Perez-Sala kojega je upoznala u Formuli 3 i bili su pred ženidbom. Novine su pisale i o vezi s Nikijem Laudom. Upoznala ga je 1992. u Monzi i bili su zajedno dvije godine, ali ga je napustila jer se htio oženiti njome, ali nije htio imati djece. Giovanna je i sama obrazložila svoj dolazak u Formulu 1: „Reći ću vam istinu. Nisam morala donijeti svoj novac za nastup u Formuli 1. Oko mojega dolaska angažirao se Brabhamov japanski sponzor. Ulaskom u Formulu 1 mnogi su se zainteresirali za mene, ali ne mogu zanijekati da sam ranije kucala na mnoga vrata u potrazi za novcem. Posljednjih pet godina redovito sam posjećivala teretanu nekoliko sati na dan. Tjelesno sam ojačala, a brigu o tome vodio je moj privatni trener Loris Galippi”. Za njezin ulazak u Formulu 1 založio se osobno Bernie Ecclestone, držeći da bi njezinim dolaskom mogla porasti gledanost utrka.

Godine 1993. sudjeluje u utrkama Porscheovog Super Cupa i najbolje je plasirana žena. U razdoblju 1994.-96. vozi u utrkama Ferrarijevog Challengea gdje se ravnopravno bori sa svojim muškim kolegama i u nekoliko prigoda stiže i do postolja. 1997. u Calloway Corvetteu sudjeluje u utrkama BPR-serije. 1998 ponovno nastupa u Ferrariju 355. Osim toga u BMW-u M3 zajedno s Craigom Carterom i Andyjem Peteryjem sudjeluje u utrci Dvanaest sati Sebringa, no odustaju zbog kvara kvačila. Ponovno je susrećemo na Tisuću kilometara Monze. Zajedno s Loîcom Depaillerom i Xavierom Pompidouom u Centenariju odustaje na samome startu. Uspješnija je na Dva sata Le Mansa, gdje s Guidom Knyczom i Giovannijem Gulinellijem osvaja jedanaesto mjesto. Prigodom utrke američke CART-serije u Homesteadu pozvana je da nastupi u karting-utrci gdje se ogledala s mnogo poznatijim Laffiteom, Andrettijem, Pescarolom, Regazzonijem i Merzariom. Potom sudjeluje u slavnoj karting-utrci na pariškome Bercyju gdje su joj protivnici Herbert, Doohan, Gardner, Courtney, Alboreto i Reutemann. 1999. zatičemo je u međunarodnoj seriji ISRS (International Sport Racing Series) u Tampolliju RS2-RTA99 Caudura Tampollija koji dijeli sa svojim sunarodnjakom Lancelottijem. Na utrkama u Magny-Coursu i Nürburgringu zajedno s H. Groenewaldom i N. Blommom u Pilbeam-Nissanu MP84 pobjeđuje u klasi SR2. U Magny-Coursu je četvrta u apsolutnome redoslijedu. 2000. njezino se ime spominje kao jedno od mogućih Cadillacovih vozača u Le Mansu i u američkoj ALMS-seriji (American Le Mans Series). Nakon povlačenja s utrka posvećuje se novinarskom poslu i piše članke za ženski časopis Amica, a bila je i redoviti, premda ne odveć uvjerljivi gost talijanske satelitske TV-postaje Nuvolari, za koju je komentirala događaje s utrka Formule 1. Imala je dovoljno vremena da se posveti svojim hobijima poput skijanja, plivanja i sviranja glasovira.