MONTRÉAL, 1979.

Lauda je pomalo nenadano krajem 1979. napustio Formulu 1 u kojoj je osvojio dva naslova svjetskoga prvaka, a koja mu je zamalo oduzela život, ostavivši mu na licu trajne tragove vatrenih jezika Nürburgringa. Bez utrka je uspio izdržati dvije godine i 1981. ponovno je sjeo u školjku jednosjeda, vodeći se mnogo više intuicijom, a manje njemu svojstvenim racionalnim razmišljanjem. Bio je pritom u pravu jer je 1984. osvojio svoj treći naslov svjetskoga prvaka. U petak 28. rujna 1979. tijekom treninga za Veliku nagradu Kanade u Montréalu Lauda je pozvao novinare u Brabhamov kamper, počastivši ih sljedećim riječima: «Odjednom sam shvatio da sve ovo što sam do sada činio nema više nikakvog smisla. Ovo više nije moj svijet». Imao je tada trideset godina i bio je na vrhuncu karijere, ali jednostavno u tom sportu nije pronalazio valjane motive. Poput Schumachera i on je bio svojevrsna ikona tadašnje Formule 1 i bio je drugi vozač koji je u toj sezoni odlučio objesiti kacigu o klin. Prije njega učinio je to u svibnju i James Hunt koji je tri godine ranije za samo jedan bod preoteo Laudi naslov svjetskoga prvaka u posljednjoj utrci sezone u japanskom Fujiju. Lauda se povukao u utrci, ocijenivši je odveć opasnom i njegova gesta podijelila je navijače na one koji su je držali hrabrom te na one druge koji su to smatrali kukavičlukom. Podsjetimo se da je Lauda 1. kolovoza 1976. teško nastradao u nesreći na treningu Velike nagrade Njemačke u Nürburgringu, zadobivši teške opekline lica, a samo 42 dana kasnije pojavio se u Monzi s nezaliječenim ranama koje su se lijepile za njegovu kacigu i krvarile. «Ferrari me plaća da bih vozio, a ne da se bacam s prozora. Staza je bila poput jezera, nisam vidio ništa. Nastaviti utrku bila bi čista ludost». U Ferrariju ovu tumačenje nisu primili s oduševljenjem, ali se Lauda već sljedeće sezone «osvetio» osvojivši drugi naslov svjetskoga prvaka.

FERRARIJEVA GODINA

Ružan, ali učinkovit Ferrari 312 T4 Jodyja Schecktera i Gillesa Villeneuvea 1979. nije imao pravih protivnika i Južnoafrikanac je osvojio svoj jedini naslov prvaka. U Dijonu na Velikoj nagradi Francuske ostalo je u sjećanju prva Jabouilleova, ali i Renaultova pobjeda u Formuli 1. Bila je to prva povijesna pobjeda automobila opremljenog turbo-motorom, no ostala je pomalo u sjeni zbog nezaboravnog dvoboja između Villeneuvea i Arnouxa do same ciljne crte. Villeneuve je u Zandvoortu učinio još jedan korak prema mitu, vozeći čitav krug na trima kotačima prije nego li se uspio dokopati boksa. Bila je to i godina Alfinog povratka u visoko društvo, ali kao što rekosmo na početku i godina Laudinog povlačenja iz tog istog svijeta. Malo je tko tada mogao shvatiti odluku Austrijanca koji je u Formulu 1 stigao poslije ne baš uvjerljivih rezultata u nižim kategorijama jednosjeda. O tome je svoje rekao i Robin Herd, glavni Marchov projektant: «Kada sam ga upoznao nije odavao dojam da se radi o vozaču. Ni po čemu se to nije moglo reći, stoga prema mojem viđenju nije trebao biti ni dovoljno brz». Njegove procjene pokazale su se pogrešnima, a demantirao ih je sam Lauda koji je tijekom četiriju godina u Ferrariju osvojio dva naslova svjetskoga prvaka, pobijedivši u petnaest utrka. Bila je to epopeja nezaboravnog Ferrarijevog modela 312T. Ovaj je automobil bio remek-djelo Maura Forghierija, a bio je opremljen poprečnim mjenjačem smještenim ispred stražnje osovine. Time je postignuta bolja raspodjela težine i učinkovitija aerodinamika. Lauda je svoj drugi naslov osvojio dvije utrke prije kraja sezone, začinivši ga velikom rastavom od Ferrarija i prelaskom u Brabham. Bila je to jedna od njegovih rijetkih krivih procjena u karijeri.

NIKAD NE REĆI NIKAD – POVRATAK U STARO DRUŠTVO

Kada se 1981. počelo govorkati o njegovom povratku u Formulu 1, prvi je iskorak učinio Frank Williams, ponudivši mu više nego što je to kasnije učinio McLaren. Lauda koji je do tada bio uglavnom sklon višku novca, odlučio se za budućnost jer je znao da inženjer Hans Mezger u Porscheu razvija V6 turbo namijenjen McLarenu. 23. siječnja 1982. na Velikoj nagradi Južne Afrike zatekao se na trinaestome mjestu startne rešetke. Utrka je vožena u Kyalamiju na 1500 metara nadmorske visine. Lauda je bio siguran u sebe kao i uvijek i izgledalo je kao da želi reći: «Dakle, gdje smo ono stali?». Lauda nije bio u potrazi za izgubljenim vremenom, kako su zlobnici ocijenili njegov povratak u staro društvo. Nije to činio ni zbog novca, a možda je prvi put u njegovoj karijeri proradilo srce. Iza njega su bile dvije godine posvećene vlastitoj zrakoplovnoj tvrtki LaudaAir. U početku, odmah poslije povlačenja, činilo se da je u potpunosti izgubio zanimanje za utrke, kao da je želio zaboraviti sve i svih. Potom je proradila nostalgija i volja da ponovno odjene kombinezon i stavi kacigu te da pokaže sebi i dokaže drugima da je još uvijek onaj stari.

Formula 1 koju je zatekao 1982. nije bila mnogo drukčija od one koju je ostavio nekoliko godine ranije, barem ne na tehnološkoj razini. Velika novost bila je školjka napravljena od ugljičnih vlakana, prvi put primijenjena 1981. na McLarenu MP4-1, djelu Johna Barnarda. U međuvremenu su zabranjene mini-suknje, genijalni izum Colina Chapmana koji je svojim Lotusom 78 iz 1977. otvorio razdoblje «wing cara». No pojavili su se hidraulični ovjesi koji su se aktivirali u boksu kako bi podignuli automobil i postigli minimalnu udaljenost od tla propisani pravilima. Ovjesi su za razliku od dotadašnjih bili prilično tvrdi i značili su popriličan stres za vratne mišiće vozača. Što se tiče motora, bila je to potpuna afirmacija turbo-kompresora. Naslov prvaka ipak je tada osvojio Rosberg u Williamsu opremljenom atmosferskim Ford Cosworthom DFV. Pobijedio je, doduše, samo u jednoj utrci, Velikoj nagradi Švicarske u Dijonu, a na ruku mu je išla Villeneuveova pogibija i teška ozljeda Didiera Pironija na treningu u Hockenheimu. U Kyalamiju se Lauda iskazao i po još jednome činu, više političkom, a manje sportskom. Zajedno s Didierom Pironijem predvodio je vozače u borbi protiv klauzula potrebnih za dobivanje superlicencije, a koje je nametnuo FISA-in čelnik Jean-Marie Balestre. Vozači su zaprijetili da neće nastupiti u utrci i poslije trodnevnog natezanja Federacija je pristala na razmatranje ovog problema u skoroj budućnosti. Utrka u trajanju od 77 krugova ipak je održana. Laudin i Watsonov McLaren opremljen Fordom Cosworthom V8 koji je bio na kraju svoje neuništive epohe, bili su jedni od najboljih, ali ne i najučinkovitijih automobila. Lauda je prilično ležerno započeo svoju utrku, ali se na polovini probio do šestoga mjesta iza momčadskog kolege Watsona. Utrku je završio na četvrtome mjestu, zaostavši tridesetak sekunda za pobjednikom Prostom u Renaultu. Bilo je potrebno još nekoliko utrka da bi se moglo realno govoriti o njegovoj formi.

PRVA POBJEDA U LONG BEACHU

Nekoliko mjeseci kasnije pokazao je svoju veličinu između betonskih zidova kalifornijskog Long Beacha. Premda su mnogi vozači na ovoj stazi redovito pružali spektakularnost, Lauda je to učinio samo u jednome trenutku. U petnaestome krugu milimetarskom preciznošću prestigao je Alfa Romeo Andree de Cesarisa koji ga je iznenadio preotevši mu najbolje mjesto startne rešetke za samo desetinku sekunde. Bili su to naizgled jednaki automobili, obojani u boje zajedničkog sponzora Marlbora i kada su poravnati prolazili ravnim dijelovima staze doimali su se poput jednog automobila. Na startu je Lauda prepustio inicijativu De Cesarisu, znajući da mladome vozaču time prepušta i psihološki teret. Trajalo je to samo pola sata i od toga trenutka postao je neuhvatljiv za bilo koga. Lauda je uoči sezone smatrao da su potrebne četiri utrke u donošenju suda o njemu, no bile su mu dovoljne samo tri. Nevjerice njegovih kolega s početka sezone pretvorile su se sada u zavist. John Watson tvrdio je da se nimalo ne plaši Laude kao vozača, već mnogo više kao političara jer je poznavao Laudine velike sposobnosti u stvaranju sebi sklonog ozračja u momčadi.

TRAGIČNA SEZONA

Sezona u kojoj se Lauda prvi put oprostio od utrka bila je bogata događajima, kao i ona u kojoj se vratio, no ovoga se puta radilo o tragičnim nesrećama. Gilles Villeneuve zadobio je 8. svibnja na treningu u Zolderu smrtonosne ozljede od kojih je navečer umro u bolnici. Nakon što je naletio na March Jochena Massa izbačen je iz automobila i letio je zrakom pedesetak metara. 13. lipnja Riccado Paletti započeo je Veliku nagradu Kanade u svojoj Oselli s dna startne rešetke. Imao je 24 godine i prvi je put nastupio u utrci Formule 1. I dok se očekivalo zeleno svjetlo na semaforu, najbržem na treningu Pironiju ugasio se motor. Uspjeli su ga izbjeći svi vozači osim jednog. Prost, Giacomelli, Rosberg, De Cesaris i Lauda izbjegli su taj crveni zid, ali ne i Paletti. Sraz je bio neminovan i strahovit, a za nesretnog vozača nije se moglo učiniti ništa.

7. kolovoza kišilo je na treningu u Hockenheimu. Pironi je naletio na Prostov Renault i zadobio teške ozljede koje su mu zauvijek zapečatile karijeru. Poginuo je pet godina kasnije blizu britanskog otoka Wight u utrkama offshore čamaca. 16. prosinca umro je od srčane kapi Colin Chapman, vlasnik Lotusa i jedan od najgenijalnijih i najinovativnijih tehničara Fromule 1 svih vremena. O njegovoj smrti bilo je kasnije brojnih nagađanja i obavijena je velom tajne. To je ujedno i godina afirmacije Kekea Rosberga koji je u Williamsu osvojio svoj jedini naslov svjetskoga prvaka. Stoga se zbog svih ovih događaja o Laudinom povratku govorilo malo i činio se potpunom prirodnim. Drugu sezonsku pobjedu izborio je na asfaltu zahtjevnog Brands Hatcha, posvetivši je svom fizioterapeutu Willyju Dunglu, držeći ga zaslužnim za svoju dobru formu. Na prvenstvenoj ljestvici zauzeo je peto mjesto, odmah iza Alaina Prosta.

PUT PREMA NASLOVU I PONOVNI OPROŠTAJ

1983. bila je mnogo slabija, bez ijedne pobjede i s desetim mjestom kao ukupnim učinkom. Uporno je radio na usavršavanju V6 turbo-motora koji je Porsche napravio novcem tvrtke TAG (Technique d'Avantgarde) Mansoura Ojjeha jednog od današnjih suvlasnika McLarenove momčadi. Time su postavljene sve premise za Laudin treći naslov osvojen 1984. u posljednjoj utrci sezone, Velikoj nagradi Portugala u Estorilu. Njegov najveći protivnik bio je momčadski kolega Alain Prost. Osam godina ranije Lauda je izgubio prvenstvo u Fujiju za samo jedan bod od vozača koji je vozio za istu momčad za koju sada Lauda. 1984. u Estorilu Lauda je osvojio treću zlatnu kolajnu s prednošću od samo pola boda. Za to mu je bilo potrebno drugo mjesto. Na trećini utrke bio je šesti, potom je prešao mladoga Sennu, buduću nadu koja je u Montecarlu zasjenila Prosta. No to još uvijek Laudi niej bilo dovoljno. Poslije Mansellovog odustajanja zbog kvara kočnica njegovog Lotusa, Lauda je ušao u zonu koja mu je jamčila naslov. Kronike radi, Prost je u Portugalu pobijedio u svojoj sedmoj sezonskoj utrci, dok je Lauda to učinio samo u pet. Svoju konačnu prednost od polovine boda može zahvaliti vremenskim uvjetima iz Montecarla koji su umnogome podsjećali na one iz Fujija 1976. No ovoga je puta utrka bila prekinuta i pobjednik Prost osvojio je 4,5 bodova namjesto devet koliko se dobivalo za čitavu utrku.

Lauda se vratio u Formulu 1 kako bi dokazao da je još uvijek sposoban graditi uspjehe. To je značilo ne samo da mora biti brz i proračunan, što je bilo njemu svojstvenu, već i da mora raditi na usavršavanju automobila i radnih metoda. Vozio je još jednu sezonu i na Velikoj nagradi Nizozemske postigao je svoju posljednju utrku karijere. Borbu za naslov prvaka prepustio je kolegi Prostu koji je toga puta nije propustio. Lauda se krajem 1985. konačno oprostio od Formule 1 poslije 171 Velike nagrade, 25 pobjeda, 24 najbrža vremena na treningu, 25 najbržih krugova utrke i tri naslova svjetskoga prvaka.