piše: Goran Slavić

Michael Schumacher ostat će ubilježen u povijesti oktanskih športova ne samo po svojim brojnim i teško dostižnim rekordima u Formuli 1, već i po svojoj izuzetno lakoj prilagodljivosti svijetu dvaju kotača. Premda zasigurno svoju karijeru neće nastaviti u motociklističkim utrkama i u tom je svijetu pokazao svoje umijeće. Po tome se ne razlikuje mnogo od svojih četrdesetogodišnjih vršnjaka koji poput njega imaju višak slobodnog vremena, novca i atletski razvijen organizam. No ono što je upravo za njega znakovito jest manijačka savršenost u svemu čemu se posveti. Schummy je odabrao stazu, njemu najprisnije područje. Trenirao je u Mađarskoj, a potom u Španjolskoj. U početku nije vozio utrke, već samo trenirao, a međunarodnu FIM-inu licenciju dobio je uoči utrke u Misanu. Bila je to utrka KTM kupa rezervirana za motocikle bez oklopa. Super Duke koji je vozio ima dvostruko manje konjskih snaga od motocikala kategorije GP, a u Misanu su ovakvi motocikli šesnaest sekunda sporiji po krugu. Njegovi protivnici nisu bili profesionalci, već motociklisti iz hobija, ali s mnogo većim stažem u utrkama od samoga Schummyja. Unatoč tome uspio je osvojiti treće mjesto.

On je sve svoje dosadašnje motociklističko iskustvo uglavnom stekao na svome Harleyju Davidsonu, a prvi susret sa stazom uslijedio je prije osamnaest mjeseci, a svoj veliki talent pokazao je na kraju prošlogodišnje Moto GP sezone kada je isprobao Ducatijev motocikl i bio tek nekoliko sekunda sporiji od najpoznatijih svjetskih imena.

Ove se godine prvi put pojavio u motociklističkim utrkama na mađarskom Pannonia Ringu 20. ožujka na Hondi CBR 1000 RR. Tom je prigodom osvojio treće mjesto u Skoox Cupu, a potom prvo u kategoriji vozača amatera. Premda se u toj utrci suočio s naoko amaterskim vozačima, ipak je njegov rezultat bio vrijedan spomena. Nakon što je bio najbolji na treningu s 3,7 sekudna prednosti od drugoplasiranog, Schummy je odlučio da utrku započne na samom dnu startne rešetke zajedno s dvama profesionalcima. Bili su to Austrijanci Martin Bauer (aktualni prvak u kategoriji IDM i prvak u njemačkom Superbike prvenstvu) i Andreas Meklau (dugogodišnji privatni vozač u svjetskom superbike prvenstvu sa šestim mjestom kao najboljim rezultatom). Poslije deset krugova Schummy je dostigao i prestigao sve svoje protivnike, osim dvojice spomenutih. Njegov najbolji rezultat bio je 2'01''309, što znači da je bio pet sekunda sporiji od Bauera. No ukoliko se razmotre vremena postignuta u utrkama superbike kategorije na ovoj stazi, Schummy bi uvijek s lakoćom ušao među prvu desetoricu.

U Schummyja veliki povjerenje ima i Ducatijeva tvornička momčad, jer nakon što se ozlijedio njihov test-vozač Vito Guareschi pozvali su upravo njega da iskuša Ducatijev GP u Mugellu. Po kišovitom vremenu odvozio je 42 kruga, a kronometar je zaustavio u vremenu od minute i 58 sekunda, što je za osam sekunda bolje od njegovog vremena ostvarenog najesen 2006.

No da i veliki poput Schumachera nisu imuni na pogreške potvrdila je utrka na francuskoj stazi Bresse 5. travnja ove godine. Bila je to utrka roadstera u kojoj je Schummy nastupio na Triumphu Daytoni 675. Pao je u prvoj utrci poslije snažnog kočenja stražnjim kotačem.

Nakon što je pomogao svome mehaničaru da osposobi motocikl za sljedeću utrku, krenuo je s dna startne rešetke i prestigao sve svoje protivnike. Poslije dva kruga provedena u vodstvu ponovno je pao. Ne zaboravimo spomenuti da je u kvalifikacijama bio najbrži. Bila je to prva utrka organizirana na ovoj stazi izgrađenoj prije dvije godine, a njegov je pad zabilježio francuski fotograf, 25-godišnji Rémi Mothré. Treći pad dogodio se prilikom testova u Lausitzringu.

Povijest motorističkih športova do sada je uglavnom poznavala obrnutu situaciju, da motociklisti prelaze na četiri kotača, pogotovu zbog toga što bi obrnuti put bio u pravilu traumatičan i praćen strahom od padova. Pokušaja poput Schummyjevog u Formuli 1 bilo je i ranije, ništa manje zanimljivih, a javnosti možda mnogo manje poznatih.

Jedan od njih je i slučaj Talijana Gianfranca Brancatellija koji se u povijest Formule 1 upisao 1979. samo po svojim neuspjelim kvalifikacijama na eksperimentalnim i zanatskim šasijama Kauhsena i Merzarija. Nakon što je svoju automobilističku karijeru zaključio utrkama talijanskoga prvenstva turističkih automobila, Brancatelli se kao 42-godišnjak prijavio na utrke talijanskog Sport Production prvenstva na Ducatiju 888 Sp4. U tim je utrkama uspio doći do finala, ali je doživio pad u Misanu, a posljedično tome i lom prsta koji ga je prisilio na propuštanje važnih utrka. Svoj je talent dokazao u Mugellu gdje je startao iz prvoga reda, a utrku završio na šestome mjestu.

Još je izazovnija bila sudbina Jacquesa Laffitea i Philippea Alliota koji su se 1995. na motociklu ogledali na najizazovnijoj utrci današnjice, maratonskoj utrci Pariz – Dakar. Nastupili su u momčadi koja je bila sastavljena od istinskih prijatelja i stoga ne slučajno nazvana «Les Copains», a društvu su im činili Christian Sarron, Philippe Bermudes, Raphanel de Montremy i Pierre Landereau. Vozili su Yamahe francuskog uvoznika Sonauta. Laffitea su već prvoga dana počeli pratiti problemi s dovodom goriva. Potom je u Maroku doživio jači pad i odustao je prije dolaska u Ouarzazate. Nešto dalje stigao je Alliot koji je također zbog pada morao odustati. Obojica su se složila da je to bilo izazovno i prelijepo, ali ujedno i izuzetno opasno iskustvo koje je bolje ne ponoviti.

Slučaj Mikea Hailwooda zasigurno je jedinstven. «Mike the Bike» je poslije izuzetno uspješne motociklističke karijere odlučio prijeći u jednosjede. 1972. kao tvornički vozač u momčadi svoga bivšeg kolege Johna Surteesa osvojio je europsko prvenstvo vozača Formule 2. U Surteesovom bolidu Formule 1 ostao je 1973. upamćen spasivši život Clayu Regazzoniju na Velikoj nagradi Južne Afrike u gorućem BRM-u. 1974. postao je vozačem trećeg McLarena M23, obojenog u boje sponzora Yardley, dok su druga dva (Fittipaldi i Hulme) bili obojani Marlborovim bojama. Nakon što je u Nürburgringu doživio tešku nesreću oprostio se s utrkama u dobi od samo 34 godine. Tada je odlučio u potpunosti promijeniti svoj život. Zajedno sa suprugom Paulineom preselio se u Novi Zeland i počeo živjeti mirnim životom motociklističkog koncesionara. Prolazili su mjeseci i godine sve dok se u njemu ponovno nije upalila iskra strasti za utrkama. Ali tada je svijet motociklističkih utrka bio u potpunosti promijenjen i umnogome se razlikovao od nekadašnjeg njegovog. Iščezli su četverotaktni motori i ustupili svoje mjesto dvotaktnim, gotovo isključivo japanskim. Jedino se na otoku Manu i na Tourist Trophyju mnogo toga nije promijenilo. I upravo se na toj 60 kilometara dugoj stazi koja je vrludala između zidova, stupova i kuća gotovo 40-godišnji Hailwood vratio motociklima. Vratio se pobjedom na Ducatiju u klasi F1, ponizivši sve svoje protivnike, pa i slavnog sunarodnjaka Phila Reada koji je tom prigodom vozio Hondu. Godinu dana kasnije ponovio je uspjeh i to na dvotaktnom Suzukiju RG 500, ovoga puta u klasi Senior TT, najznačajnijoj kategoriji, da bi u kategoriji Classic Race osvojio drugo mjesto. «Doista, vratio sam se utrkama na motociklima koje nemaju baš ništa s onima na kojima sam ja obilježio svoju epohu. Drukčije su gume, način kočenja... Imao sam malo vremena na raspolaganju, a počeo sam od nule. Nije bilo lako, jer nisam bio samo bivši vozač motociklističkih utrka, već i automobilističkih i teško sam se prilagodio novoj stvarnosti».

Mjesec dana kasnije u Doningtonu, zahvaljujući susretljivosti vlasnika staze Toma Wheatcrofta, Hailwood se ipak konačno oprostio od utrka na Suzukiju RG500 momčadi Heron. Bio je to vrhunski motocikl na kojemu je Hailwood od samoga treninga postizao odlična vremena, ali je trenutak neopreza bio dovoljan da utrku završi izlijetanjem u zavoju. Godinu dana kasnije poginuo je u automobilističkoj nesreći, no njegov povratak na otok Man 1978. engleski je tisak proglasio «Najvećim povratkom u povijesti čovjeka, poslije onog Isusa Krista na dan Uskrsa».

Ian Ashley nije bio prvak Formule 1 iz prvoga plana, a o njegovim podvizima u Formuli 1 dovoljno govori nadimak «Crashley» (nešto slično poput «Hunt the Shunt»). Nakon što se iskazao u britanskim minornim formulama, dobre je vožnje pružio i u Formuli 5000 koja mu je otvorila put u Formulu 1 kroz mala vrata. Nastupio je na Heskethu, istom onom koji je ranijih godina vozio Hunt i doživio tešku nesreću na treningu za Veliku nagradu Kanade s višestrukim prijelomima nogu. Poslije dugotrajnog oporavka susreli smo ga u Formuli CART, da bi nakon toga prešao u svijet sidecara, a za sada je najvjerojatnije jedini bivši vozač Formule 1 s takvim iskustvom. No i ove je utrke napustio nakon što su izostali očekivani rezultati.