piše: Goran Slavić

Rupert Keegan ostavio je tek blijede tragove u Formuli 1. Statistički rečeno njegova se karijera u Formuli 1 svodi na dvadeset i tri održane utrke i deset neuspješnih kvalifikacija, a suvišno je reći da nije osvojio niti jednoga boda. Možda razlog tome treba tražiti i u njegovom neurednom životu uoči utrka i subotnjim noćima provodima u barovima. U početku je izgledalo da pred njim stoji blistava karijera. U to je bio siguran i njegov otac koji mu je ujedno bio i najvjerniji navijač. No njegova pojava nije prošla nezapaženo, barem što se sponzora tiče. Njegovih sponzora poput Penthousea i Durexa mnogi bi se vozači tada i posramili, no danas u vrijeme opće gospodarske krize i svjetske recesije zasigurno bi bili dočekani raširenih ruku. Životnu priču ovog engleskog vozača započeli bismo na neuobičajen način, završetkom njegove vozačke karijere na jednoj od najpoznatijih svjetskih utrka. Bilo je to nedjeljne zore 1995. na 24 sata Le Mansa kada se u predjelu Tetre Rouge koji je prethodio Hunaudieresu razletio mjenjač njegovog Listera. Tada je i sam Rupert rekao u sebi da je gotovo s utrkama, što se doista i obistinilo.

Nesumnjivo, bio je tatin sin, što je značilo bogat, a usto je bio i ugodne vanjštine. Novaca za pražnjenje njegovih hirova nije nedostajalo u obiteljskoj blagajni, stoga je 1973. kao osamnaestogodišnjak debitirao u utrkama u Fordu Escortu. Njegove su ideje i misli već tada bile okrenute na drugu stranu i stremile jednosjedima, njegovoj jedinoj i pravoj automobilističkoj ljubavi. Stoga je 1974. prešao u Formulu Frod 1600 za upravljačem Hawkea. 1975. popeo se stepenicu više i na bivšem Hentonovom Marchu 743 vozio je u nacionalnom prvenstvu Formule 3, istaknuvši se kao jedan od najperspektivnijih. Pratile su ga i brojne nesreće, a najtežu je doživio u Thruxtonu. 1976. vodio je velike dvoboje protiv Talijana Bruna Giacomellija. Jack O'Malley, kako su Englezi uobičavali zvati dečka iz Brescije, pobijedio je u Shellsport prvenstvu, dok je Keeganu pripao naslov u nešto slabijoj BP Super Visco seriji s ukupno devet pobjeda. Vozio je najprije March, a potom Chevron B34. No imao je prilično težak posao jer je ukupno uzevši Giacomelli bio kvalitetniji vozač i Keegan se naslova uspio dokopati tek nakon što je Talijana izbacio sa staze na posljednjoj utrci sezone. «Izbacio sam ga bez ikakvih komplimenata. Učinio sam ono što sam morao učiniti», ispovjedio se Keegan dvadesetak godina kasnije jednom engleskom tjedniku. Sudjelovao je i u ponekoj utrci europskoga prvenstva Formule 3, pa je tako u talijanskoj Vallelungi osvojio peto mjesto i dva boda te je u ukupnom redoslijedu osamnaesti. Osim toga, u Hockenheimu je sudjelovao i u utrci Formule 2 na Chevronu B35 Freda Operta, ali je odustao. Poslije završene sezone Giacomelli mu je poručio: «Vidimo se u Formuli 2». «Ne», odgovorio je, «jer sljedeće ću sezone voziti u Formuli 1». I to se doista i ostvarilo.

Bila je to 1977., kada je aktualni svjetski prvak bio James Hunt, a Keegan je tada spadao među one britanske vozače koji su bili neprimjetni i uglavnom zanemarivani od nacionalnih medija. Keegan je imao sreću da je njegov otac Mike (1925.) bio supermilijunaš, u britanskim funtama, naravno. Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je RAF-ov pilot, a poslije rata uložio je novac u civilno i trgovačko zrakoplovstvo, postavši vlasnikom British Air Ferriesa (BAF) sa sjedištem u Southendu. I upravo jednim od njegovih linijskih zrakoplova prvi je put u povijesti upravljala žena, stanovita Caroline Frost. Tata Mike postao je 1976. većinski vlasnik Hawkea, male tvrtke koja je konstruirala šasije Formule Ford. Stoga je naložio da za njegovog sina izrade specijalni model za Formulu 3, a u mislima je imao i Formulu 1. Taj neobičan automobil pronašao je svoje mjesto u hangaru između Mikeovih zrakoplova. Mike je bio svjestan da mediji ignoriraju njegovog sina i prigodom prestižne utrke Formule 3 u Montecarlu, upao je u komentatorske kabine i jednome komentatoru oduzeo je mikrofon, duboko uvjeren da premalo spominje Rupertovo ime.

Zahvaljujući očevoj velikoj novčanoj potpori 1977. stigao je do Formule 1 na Heskethu 308E momčadi Penthouse Rizla Racing. Raspolagao je s ne odveć uvjerljivim automobilom, ali se uspio kvalificirati za svih dvanaest utrka u kojima je sudjelovao. Prva od njih bila je u Španjolskoj, a unatoč lošem automobilu u Austriji je osvojio sedmo mjesto. Sezonu je završio u Kanadi na najgori mogući način: izlijetanjem sa staze i ozljedom ramena. Tada su Heskethovi automobili poprilično zaostajali za svojom konkurencijom i bio je pravi uspjeh uopće se plasirati na utrku, što je Rupertu prilično dobro uspijevalo. Kao što smo već rekli, gledatelji su uglavnom upamtili njegove sponzore, posebice porno časopis Penthouse, a uzduž njegovog jednosjeda bila je naslikana ljepotica bujnih grudi. Premda sve ovo danas izgleda poprilično smiješno BBC je 1976. odbio izravan prijenos utrke prvaka jer je jedan od Surteesovih sponzora bila i tvrtka Durex. Neobična je bila ugovorna klauzula koji su nametnuli najprije Hesketh, a 1978. i Surtees. Otac Mike morao je biti udaljen od boksa najmanje sto metara. Rupert se prilično brzo priviknuo na novi svijet, a ostao je upamćen po svojoj otvorenosti, smiješku u pravo vrijeme i na pravome mjestu. Priprostim jezikom rečeno, volio je dobro popiti, zabaviti se, a bio je uspješan i u dovođenju u krevet Penthouseovih ljepotica. I dok je britanska javnost to isto tolerirala Jamesu Huntu, čini se da Keeganu nije oprostila. Ugled mu je još više opao odlaskom u Surtees, gdje se na njegovom automobilu pojavio sponzor Durex.

1978. vozio je Surtees TS19. Peti je u Utrci prvaka u Brands Hatchu, a u prvenstvu jedini put prolazi ciljem na jedanaestome mjestu u španjolskoj Jarami. No ponovno ga je nesreća u Zandvoortu udaljila s utrka do kraja sezone. Keegan tada više nije smatran velikom nadom engleskog automobilizma. Tijekom dviju godina u Formuli 1 nije dao niti jedan intervju, a Autosport neprestano ga je ignorirao. Keegan je i dalje privlačio pozornost svojim postupcima, a najupečatljiviji je bio onaj uoči Velike nagrade Brazila. Poslije slobodnih treninga u petak vratio se u hotel Sheraton minutu prije šesnaest sati, zatraživši ručak. Jedan od konobara odgovorio mu je da je došao trideset sekunda prekasno i da ručka za njega više nema. Rupert mu je uzeo poslužavnik i okrenuo mu ga na glavu. Tada je na njega nasrnulo nekoliko konobara, ali se srećom tu zatekao i njegov brat, pa su zajedno u stilu Buda Spencera sredili četvoricu konobara.

1979. ostao je bez posla u Formuli 1. Pregovarao je i s Colinom Chapmanom kako bi dobio privatan Lotus. Chapman je navodno zatražio pozamašan novac, a Keeganovi su ga već poprilično potrošili u Formuli 1 i posustali su. Rupert je svejedno krenuo u Argentinu s kombinezonom i kacigom pod rukom. Kada su ga engleski novinari zatekli kako se sunča ispred hotela gotovo da i nisu povjerovali. Na pitanje zašto se tu nalazi, kada nema angažmana u Formuli 1, dobili su neočekivan odgovor: «Jednostavno. Čekam da neki od vozača padne u kadi i ozlijedi nogu, pa da bih ga potom mogao zamijeniti». Bila je ipak to tek iluzija, a jedino preostalo rješenja bila je britanska Formula Aurora AFX. Bila je to nova kategorija utemeljena u Engleskoj, a natjecali su se vozači sa starim Formulama 1. Raspolagao je Arrowsom A1 mk2 i sponzorstvom tvrtke Clowes. Preskočio je prvu utrku, da bi na sljedećoj u Oulton Parku startao s dna startne rešetke i u dvadesetome krugu izbio na čelo. U trinaest utrka nalazio se u vodstvu. S Arrowsom je pobijedio u pet utrka i osvojio naslov, ali ni to nije bilo dovoljno da ga uoče momčadski menadžeri. U Vallelungi je sudjelovao u utrci Formule 2 u tvorničkome Marchu 792, ali je odustao u 27. krugu zbog mjenjača. Krajem godine dočekao je svoj prvi intervju u Autosportu, a i njega je platio službeni sponzor serije Aurora.

1980. vratio se u Formulu 1 na privatnom Williamsu 07 momčadi RAM Johna McDonalda, a najbolji mu je rezultat deveto mjesto u SAD-u. Njegov automobil držali su muzejskim primjerkom, a sponzori su mu kao i ranije bili Penthouse i Rizla, no ovoga puta pridružila im se marka viskija Old Smuggler, što bi u prijevodu bilo stari krijumčar. 1982. ponovno je u Formuli 1 na Marchu 821 kada nastupa u pet utrka, a jedini mu je rezultat dvanaesto mjesto u Las Vegasu. I upravo je tu, na parkiralištu blizu Caesar Palacea završila njegova karijera. Krajem sezone potpuno je napustio Formulu 1 i posvetio se utrkama izdržljivosti, ali ni tu nije uspio postići zapažene rezultate. U pronalaženju sponzora pomogao mu je bivši vozač Guy Edwards koji je u tome bio prilično umješan. S Edwardsom je 1981. vozio Lolu, a potom Porsche 956 Johna Fitzpatricka. Tada se na njega gotovo zaboravilo. 1985. otisnuo se u Ameriku i sudjelovao je u trima utrkama Indy serije za momčad Machinists Union. Najbolji je bio u Miamiju, deseti. 1986. pokušao se kvalificirati za utrku 500 milja Indianapolisa u momčadi Dicka Hammonda kojega je Keegan kasnije optužio da mu nije stavio na raspolaganje dovoljno konkurentan automobil. Početkom devedesetih postao je momčadski menadžer u Formuli Opel, potom 1992. sudjeluje u utrci Indy Light serije s momčadi Leading Edge Team. Posljednji ga se put moglo vidjeti na stazi 1995. kada je bio peti u Monzi u kategoriji sportskih automobila, dok je u Le Mansu vozio Lister Storm zajedno s Geoffom Leesom i Dominicom Chapellom. Tada se konačno povukao s utrka.