Goran Slavić piše o vozačima koji su doživjeli teške, gotovo fatalne nesreće, da bi se iz njih izvukli jači nego što su bili prije i vratili se utrkama. Među njima su Lauda, Sheene, Regazzoni, Berger, Zanardi, Massa i Nannini.

piše: Goran Slavić
Matulji, Hrvatska
...................................................

Između velikih prvaka i običnih smrtnika postoji precizna, mogli bismo reći demarkacijska crta. To je zapravo snaga kojom se oni vraćaju u igru i onda kada se sudbina okrutno poigra s njima. Postaju time prvaci u životu, a ne samo u sportu. Put do pakla i natrag je ono što je Niki Lauda učinio 1976. u Ferrariju, kada mu je Nürburgring utisnuo neizbrisive znakove u lice i tijelo. Lauda niti jednoga trenutka nije oklijevao u svojoj odluci da ponovno sjedne za upravljač. Nije prošlo niti mjesec i pol dana od te užasne nesreće kada se pojavio u Monzi na Velikoj nagradi Italije s još nezaliječenim ranama koje su krvarile ispod kacige. U Japanu je izgubio naslov, ali je pobijedio u osobnom izazovu s hrabrošću.

Slično se dogodilo i Englezu Barryju Sheeneu koji je bio na vrhuncu slave i uspjeha otprilike kada i Lauda. Svjetski prvak iz 1976. i 1977. doživio je teške padove 1975. u Daytoni i 1982. u Silverstoneu. Englez se u svojoj karijeri ogledao s „velikima“ poput Agostinija, Lucchinellija i Reada i jedan od prvih svjedočio je smjeni nacija i usponu američkih vozača u vrh svjetskog motociklizma. U Daytoni mu je eksplodirala stražnja guma njegovog Suzukija 750 pri brzini većoj od 270 km/h. U Silverstoneu je naletio na motocikl vozača koji je pao ispred njega. Polomio je obje noge i liječnici su mu ih uspjeli spasiti, ugradivši bezbrojne vijke. Vratio se utrkama iduće sezone. Bila je to ujedno i njegova posljednja sezona u svjetskome prvenstvu koju je završio na šestome mjestu.

Pokojni Clay Regazzoni ostao je zauvijek prikovan za invalidska kolica nakon što je 1980. u Long Beachu pri brzini od 270 km/h završio u trotonskome zidu Shoreline Drivea, pomaknuvši ga za metar i pol. Izdala ga je pedala kočnice od titanija u njegovom Ensignu. Bilo je to više nego dovoljno da objesi kacigu o klin, ali to nikada nije učinio.

Na popisu sretnika stoji i ime Gerharda Bergera koji je 1989. na Velikoj nagradi San Marina završio u zidu Tamburella. Dogodilo se to na istome mjestu na kojemu je 1994. Formula 1 izgubila Ayrtona Sennu. Berger je imao sreće da je udario pod drukčijim kutom a njegov plamteći automobil spasili su ljudi CEA-e, ali je po rukama zadobio pozamašne opekline. Preskočio je samo sljedeću utrku u Montecarlu, vrativši se u Meksiku 35 dana kasnije, ostavši zapisan velikim slovima u srcima Ferrarijevih navijača.

Heroj suvremenog doba je svakako Alex Zanardi. Svijet su obišli snimci njegove teške nesreće 2001. u Lausitzringu kada je njegov automobil prepolovio Kanađanin Alex Tagliani. No prepolovio je i njegove noge. Zanardijeva odlučnost bila je mnogo jača od bilo kakve ozljede. Unatoč protezama na objema nogama vratio se 2003. utrkama turističkih automobila i dvije godine kasnije u BMW-u je pobijedio u utrci WTCC-a održanoj u Oscheslebenu. Te je godine osvojio i naslov prvaka Italije u superturizmu. Slična je priča nama možda slabo poznatog Argentinca Adriana Hanga koji je 1996. u Monzi izgubio nogu u utrci Superformule. I njegov je oporavak bio brz. Vratio se utrkama turističkih automobila.

Najsvježiji primjer je onaj Felipea Masse u kvalifikacijama Velike nagrade Mađarske 2009. Prisjetimo se, tada ga je u glavu pogodila opruga Barrichellovog Brawna. Strahovalo se za njegov život, nagađalo o posljedicama, ali se i Brazilac oporavio izuzetno brzo.

Kronološki smo morali ranije spomenuti i Alessandra Nanninija koji se u petak 12. listopada 1990. srušio sa svojim helikopterom. Desnu ruka otrgnula mu je elisa, ali je u firentinskoj bolnici profesor Carlo Bufalini učinio čudo vrativši mu je natrag. Tada je imao 31 godinu i te je sezone u Benettonu uspio osvojiti 21 bod. Osim toga rekao je „ne“ Ferrariju koji mu je ponudio angažman za iduću godinu. I njegova karijera izgledala je završena, ali je i on nastavio putem zatvorenih kotača, najprije u talijanskome prvenstvu turističkih automobila, a potom u DTM-u kao tvornički vozač Alfa Romea. Nanninija smo namjerno spomenuli na kraju jer između njegove i Kubičine nesreće, premda vremenski odmaknutih dvadesetak godina, postoje i određene tragične podudarnosti. Obojica su teško ozlijedila desnu ruku, važniju za njih kao vozače, a i kao obične smrtnike. Kada je ona bila odsječena Nanniniju bio je na vrhuncu karijere, a godinu dana ranije osvojio je u Japanu svoju prvu Veliku nagradu koja je ušla u povijest Prostovim i Senninim naguravanjem te diskutabilnim izlijetanjem i Brazilčevom diskvalifikacijom. Italija je u Nanniniju vidjela potencijalnog prvaka koji bi joj vratio izgubljenu slavu još od Ascarijevih vremena 1952. i 1953. Kao što rekosmo, odbio je Ferrarijevu ponudu za 1991. izazvavši blago rečeno čuđenje svojih sunarodnjaka. Odlučio se radije za ostanak u Benettonu. Podudarnost ili ne, taj Benetton je tijekom godina nizom transakcija prerastao upravo u Kubičin Renault.

Nannini i Kubica nisu nastradali u jednom od jednosjeda Formule 1, ne od onoga što im je bio svakodnevni posao, već od hobija, od onoga što su voljeli i od onoga što im je bilo pomalo bijeg od svakodnevice. Nanninija je tog tragičnog jesenjeg dana zahvatila elisa helikoptera koji se prevrnuo kada je dodirnuo zemlju. Kubicu je izdala strast za relijem, možda niti dvadeset suvišnih centimetara u zanošenju automobila. Za razliku od Nanninija, Kubici ruka nije bila otrgnuta. Nannini je imao podosta sreće jer je jedan od njegovih spasitelja zadržao dovoljno hladnokrvnosti i ubacio je njegovu ruku u priručni hladnjak te ju dopremio u bolnicu gdje mu je ponovno sašivena. Robert nije ozlijedio arteriju i krv je nastavila teći. To je ogromna razlika jer dok se Nannini nadao da će jednoga dana uspjeti možda samo prenijeti čašu do usana, Kubica se doista s podosta optimizma može nadati da će njegovoj ruci biti u potpunosti vraćena funkcionalnost. I stoga kada se Nannini vratio utrkama u DTM-u, Kubica se doista može nadati nečemu jačem. Najpopularniji Poljak nakon pape uspio se dva puta izvući iz smrtonosnog zagrljaja. Prvi je put to bilo na početku karijere kada mu je zbog prometne nesreće 2003. u Poljskoj prijetila amputacija ruke, a čudo je učinio doktor Riccardo Ceccarelli u Viareggiu. Njegovoj drugoj spektakularnoj nesreći asistirali su gledatelji diljem svijeta na Velikoj nagradi Kanade, ali je Robert i toga puta imao sreću. „Sreća prati hrabre“, pomalo je otrcana fraza, ali nadajmo se da će i ovoga puta funkcionirati.