Miami, Florida (SAD), 20. IV. 1927. - Salinas (Kalifornija), 28. VIII. 2008. Zajedno s Mariom Andrettijem jedan je od samo dvojice američkih vozača koji su osvojili svjetsko prvenstvo Formule 1, a jedini koji je rođen u SAD-u. Prema vlastitim tvrdnjama i podacima na njegovoj web-stranici sjedio je za upravljačem Oldsmobilea 1936. u dobi od devet godina. Tada se njegova obitelj preselila u Santa Monicu (Kalifornija) gdje je Phillov otac bio voditelj poštanskog ureda. Strast i opsjednutost utrkama rasplamsala se u njemu još u djetinjstvu, a u ranoj mladosti naprosto je gutao knjige i časopise koji su se bavili automobilističkom tematikom. 1946. postao je jednim od prvih članova Kalifornijskog kluba sportskih automobila. Premda je pohađao studij ekonomije ljubav prema automobilima presudila je u odabiru njegovog prvog mehaničarskog posla. Tada je bio vlasnik MG-a TC s kojim je 1948. na Carrell Speedwayju u San Fernando Valleyju blizu Los Angelesa debitirao u svojoj prvoj utrci. 1949. otišao je u Veliku Britaniju na tečaj za servisere koji se obavljao u tvrtkama SU Carburettors, Jaguar i Rolls Royce. Na povratku u SAD sa sobom je dopremio i Jaguar XK 120 s kojim je 1950. ostvario svoju prvu pobjedu u Pebble Beachu na poluotoku Montereyju. Tada je Hill ponudio svoje mehaničarske usluge kojima bi financirao svoje nastupe i 1952. Allen Guiberson prijavio ga je u Ferrariju na Carreru Panamericanu koja se vozila meksičkim cestama. U ovoj je utrci osvojio šesto mjesto u apsolutnome redoslijedu.

Pobjeda u Pebble Beachu

1953. pretežito je sudjelovao u utrkama sportskih automobila. Tada je prvi put organizirano Svjetsko prvenstvo sportskih automobila i Hill je vozio u dvjema utrkama. Na Dvanaest sati Sebringa nastupio je u Ferrariju 225S zajedno s Williamom Spearom, ali su morali odustati zbog kvara na diferencijalu. Na Carreri Panamericani pratio ga je prijatelj Richie Ginther i doživjeli su tešku nesreću na Guibersonovom Ferrarriju 340 Mexico Vignale. Nesreća se dogodila u mjestu Oaxaca-Puebla i preživjeli su samo zahvaljujući sreći. Tada je Hill razmišljao i o povlačenju, ali se predomislio i prijavio za 24 sata Le Mansa na OSCA-i. 1954. i dalje je nastupao za Guibersona koji ga je s Davidom M. Sykesom na Ferrariju 340 Mexico Vignale prijavio za utrku Tisuću kilometara Buenos Airesa, gdje su odustali zbog kvara na kvačilu. Na Dvanaest sati Sebringa partner mu je kao i prethodne godine bio Bill Spear u novome Ferrariju 375. U trenutku kada su se Taruffijeve i Rubirosine Lancie zaustavile radi nadolijevanja goriva, Spear je izbio na čelo utrke, a nakon što je Hill preuzeo automobil činilo se da ih ništa više ne može zaustaviti na putu prema pobjedi. No kvar na mjenjaču zapečatio je sve njihove nade. Na Panamericani je ponovno vozio zajedno s Gintherom. Osvojili su drugo mjesto s pobjedama na trima brzinskim ispitima, ali je nepogrešivi Maglioli bio nedostižan. Ovaj mu je uspjeh osigurao potporu Luigija Chinettija, Ferrarijevog predstavnika za Sjevernu Ameriku koji ga je preporučio tvrtki iz Maranella. 1955. Guiberson ga je u paru s Carrollom Shelbyjem ponovno prijavio na Dvanaest sati Sebringa. Raspolagli su Ferrarijem 750 Monza i osvojili drugo mjesto. Potom je Chinetti pozvao Hilla da zajedno s Farinom i Magliolijem nastupi u Le Mansu na Ferrariju 118LM. Bio je to još jedan neuspješan pokušaj jer je automobil zbog kvara u sustavu hlađenja zastao već u 76. krugu. Hill je ponovno počeo razmišljati o napuštanju utrka, a tome je pridonijela i Vukovicheva pogibija u Indianapolisu. No još jednom se odazvao Chinettijevom pozivu i pobijedio je u utrci Bahamas Speed Week na stazi Nassau. Bila je to njegova prilično uspješna godina jer je pobijedio i u američkome SCCA prvenstvu rezerviranom za sportske automobile.

Drugi s desne strane

Chinetti je napokon uspio nagovoriti Enza Ferrarija da Philu povjeri tvornički Ferrari u kojemu je u siječnju 1956. zajedno s Gendebienom nastupio na Tisuću kilometara Argentine. Osvojili su drugo mjesto i uslijedio je poziv iz tvornice. Phil se preselio u Modenu i počeo užurbano učiti talijanski. Postao je Ferrarijev tvornički vozač sportskih automobila, ali je unatoč tome pronašao vremena da zajedno s Mastenom Gregoryjem nastupi na Dvanaest sati Sebringa u Ferrariju 860 Monza Georgea Tilpa. 1956. bila je uspješna Ferrarijeva godina u kojoj je tvrtka iz Maranella osvojila svjetsko prvenstvo sportskih automobila, a Castellotti je zajedno s Mossom podijelio krunu najboljeg vozača. Hill je zajedno s de Portagom i Gendebienom osvojio treće mjesto na Tisuću kilometara Nürburgringa, dok je na 24 sata Le Mansa s Castellottijem i Simonom morao odustati. U kolovozu je stigla i željno očekivana pobjeda na Velikoj nagradi Švedske. Hill je u ovoj utrci vozio zajedno s Trintignantom Ferrari 290MM, a iza njih plasirali su se von Trips, Collins i Fangio u identičnom automobilu te de Portago i Hawthorn u Ferrariju 860 Monza. Vozio je i na Pet sati Messine gdje je osvojio peto mjesto. 1957. nastupao je u paru s Collinsom koji se sve do kraja sezone borio za naslov. Na Velikoj nagradi Švedske osvojili su drugo mjesto iza nedostižnih Maseratija 450S Mossa i Behre, a pobjedu su dočekali na Velikoj nagradi Venezuele.

Sebring, Ferrari GTO

1958. počeli su pobjedom na Tisuću kilometara Buenos Airesa i na Dvanaest sati Sebringa. Na Targa Floriju pobjeda je pripala Mussu, a oni su potpomognuti Gendebienom osvojili četvrto mjesto. Isti rezultat Hill je ponovio i na Tisuću kilometara Nürburgringa, ovoga puta zajedno s Mussom. Na sljedećoj utrci, 24 sata Le Mansa vozio je s Gendebienom Ferrari 250 Testa Rossu i upisao se u povijest kao prvi Amerikanac koji je pobijedio u ovoj utrci. Potom je na 500 milja Monze, utrci koja se vozila prema pravilima Indy serije, a u kojoj su se europski vozači ogledali s američkima, vozio na specijalnom Ferrariju i osvojio treće mjesto. Tada je Ferrari spoznao i njegove kvalitete kao vozača jednosjeda premda je u Formuli 1 već nastupio na Bonnierovom privatnome Maseratiju 250F u Reimsu i osvojio sedmo mjesto. U toj istoj utrci poginuo je Ferrarijev tvornički vozač Musso, pa je za utrku u Njemačkoj Hillu ponuđeno da vozi Ferrarijev jednosjed Formule 2. U toj utrci poginuo je i drugi Ferrarijev vozač Collins, pa je Hill preko noći promaknut u tvorničku momčad s precizno postavljenim zadatkom: pomoći Hawthornu u osvajanju naslova koji će izboriti u velikoj borbi sa Stirlingom Mossom na Vanwallu. Hill se prvi put na tvorničkom Ferrariju Dino 246 pojavio u Monzi. Na treningu njegov Ferrari nije bio brz poput Mossovog Vanwalla, premda je njegov momčadski kolega Hawthorn startao iz prvoga reda, oborivši rekord kruga iz prethodne godine. Ostala tri Ferrarija (Gendebien, von Trips i Hill) počela su utrku iz drugoga reda. Početak je bio prilično uzbudljiv. Hawthorn je slabo startao zbog problema s kvačilom, a Gendebiena je prestigao Brabham na Cooperu. U zavoju Lesmo von Trips je udario u stražnji dio Schellovog BRM-a i oba su automobila izletjela sa staze. Ferrarijev vozač u ovoj nesreći zadobio je i ozljedu koljena. Najbrži na startu bili su Mossov i Lewis-Evansov Vanwalli, no u zavoj Ascari Hill je ušao na prvome mjestu. Vodećima se uskoro priključio i Hawthorn koji je od Hilla preuzeo čelo utrke u petome krugu. Hill se zbog probušene gume morao zaustaviti u boksu, ali se uskoro vratio najprije na treće, a potom i na drugo mjesto. Kada se Hawthorn zaustavio u boksu radi promjene guma Hill je ponovno preuzeo vodstvo, ali nakon što se i sam zaustavio radi zamjene prednjega kotača, Britanac je ponovno bio na čelu. Dok se Hill nalazio u boksu prestigao ga je Brooks na Vanwallu. Hawthorna je tada počelo izdavati kvačilo i Brooks ga je uspio prestići. Približio mu se i Hill, ali zbog momčadskih interesa morao je zadržati svoje treće mjesto i drugo prepustiti Hawthornu. Hillu je posebno odgovarala staza u Monzi što je potvrdio i u sljedećim dvjema godinama kada je osvojio drugo (1959.) i prvo mjesto (1960.). Posljednja utrka sezone koja se vozila u Maroku odlučivala je o naslovu prvaka. Ferrari je za utrku osim Hawthorna i Hilla prijavio još i Gendebiena. Hill je poveo, kao i u prethodnoj utrci u Monzi, ali je poslije kontakta s Mossom izletio sa staze. Poslije povratka na asfalt prestigao je drugoplasiranog Hawthorna kojega je kao i u Monzi morao pri kraju utrke propustiti premda je zaostajao gotovo četrdesetak sekunda. Pobjeda je na kraju pripala Mossu, a prvenstvo Hawthornu. Hill je na ljestvici bio deseti s devet osvojenih bodova.

S Gendebienom poslije pobjede u Le Mansu

1959. u momčad je stigao Tony Brooks kojemu je pripala uloga prvoga vozača. Brooks se upustio u borbu za naslov s Jackom Brabhamom, ali se na kraju morao zadovoljiti naslovom viceprvaka. Brabhamova pobjeda u svjetskom prvenstvu utrla je put novim stremljenjima u Formuli 1. Bila je to revolucionarna promjena i prelazak s prednjega na stražnji motor. Hill je četvrti u Montecarlu, šesti u Nizozemskoj, drugi u Francuskoj i Italiji, gdje obara rekord kruga, treći u Njemačkoj. U redoslijedu je četvrti s dvadeset osvojenih bodova. Zajedno s Gendebienom pobjeđuje na Dvanaest sati Sebringa i s Allisonom na Tisuću kilometara Buenos Airesa. No Ferrari je tijekom 1960. još uvijek vozio na automobilima s prednjim motorom koji su zaostajali za svojim suparnicima. Unatoč tome, Hill je uspio pobijediti na Velikoj nagradi Italije, utrci koju su propustili najbolji britanski vozači. Postao je tako drugi Amerikanac koji je pobijedio na jednoj Velikoj nagradi, a poslije Jimmyja Murphyja kojemu je to pošlo za rukom 1921. na Duesenbergu. U ovoj je utrci startao s najboljega startnoga mjesta te oborio rekord kruga i utrke. Tijekom sezone treći je u Montecarlu, četvrti u Belgiji i šesti u Americi. U ovoj utrci, voženoj u Riversideu nastupio je na Cooperu T51-Climaxu  momčadi Yeoman Credit jer Ferrari nije nastupio u posljednjoj utrci sezone. Sezonu je zaključio petim mjestom i sa šesnaest osvojenih bodova.

Aintree, 1961. - Velika nagrada Velike Britanije

U godini koja je uslijedila promijenila su se pravila u Formuli 1 i 1,5-litarski motori zamijenili su stare 2,5-litarske. Ferrari je s ovakvom vrstom motora stekao prilično iskustva u Formuli 2. Za momčad su osim Hilla vozili još von Trips i nekadašnji Hillov suvozač i prijatelj Richie Ginther. Odmah je postalo jasno da će se borba za naslov prvaka voditi između Hilla i von Tripsa. Hill je pobijedio u Spa, a von Trips u Zandvoortu i Aintreeu. Hill je još osvojio treća mjesta u Monaku i Njemačkoj te druga u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. Uoči Velike nagrade Italije u Monzi von Trips je osvojio 33 boda, četiri više od Hilla. Međutim, poslije fatalnog dodira između von Tripsa i Clarka u Lotusu, Ferrarijev vozač završio je među gledateljima. Tu ga je zatekla smrt zajedno s još četrnaestoricom gledatelja, a Hill koji je pobijedio u utrci ponovno se upisao u povijest kao prvi Amerikanac svjetski prvak u Formuli 1. U sezoni je pet puta startao s najboljega startnoga mjesta i dva je puta vozio najbrži krug utrke. Hill je bio svestran vozač. Osim što se dokazao kao vrstan vozač jednosjeda, tri je puta pobijedio na 24 sata Le Mansa kao Ferrarijev tvornički vozač (1958., 1961. i 1962.). Tri je puta pobijedio i na Dvanaest sati Sebringa (1958., 1959., i 1961.), a tome je potrebno pridodati još tri pobjede u utrkama izdržljivosti. No 1962. omjer snaga u Formuli 1 ponovno se promijenio. Hillov 6-cilindrični Ferrari nije se mogao oduprijeti snažnijim britanskim strojevima pa su drugo mjesto u Monaku te treća u Nizozemskoj i Belgiji bile jedine svijetla točke sezone. Ukupno je bio šesti s četrnaest osvojenih bodova. Neuspjehe u Formuli 1 kompenzirao je pobjedama na 24 sata Le Mansa i 1000 kilometara Nürburgringa. Hill je tada u dubokome neslaganju s Ferrarijem. Nije htio sudjelovati u isprobavanjima automobila, a što je bio jedan od uvjeta produljenja njegovog ugovora s Ferrarijem. Stoga je krajem sezone otišao u ATS, novoosnovanu momčad inženjera Carla Chitija sa sjedištem u Pontecchio Marconiju blizu Bologne. Ta ishitrena odluka bila je plod krive procjene jer ATS ne samo što nije mogao pratiti svoju konkurenciju, već se morao zadovoljiti isključivo mjestima na začelju. Sudjeluje u šest utrka, a jedini put prolazi ciljem u Monzi na jedanaestome mjestu sa sedam krugova zaostatka.