Naš kolumnist Goran Slavić se prisjeća  nedavno preminulog Petera Warra, posljednjeg barda tvrtke koja je osmislila modernu Formulu 1. 

Formula 1 izgubila je još jedno veliko ime, mlađim generacijama možda premalo poznato, a ponetko ga je možda samo usputno pročitao na nekoj web-stranici ne pridajući mu veće značenje. Peter Warr, simboličnog prezimena, doduše pisanog s dvostrukim „r“ bio je onaj koji je znao sjediniti strasti i trgovinu, dalekovidna osoba (ne zbog toga što je nosio naočale), autor odličnih poteza, ali i nenadanih padova. Bio je posljednji bard tvrtke koja je osmislila modernu Formulu 1, čovjek koji ju je vodio nakon Chapmanove smrti, spasivši je od propadanja i odgodivši njezino iščeznuće iz Formule 1. Warr se istaknuo i kao vozač jednosjeda, a oni koji ga se prisjećaju govore da je bio izuzetno brz u utrkama Formule Junior, preteče buduće Formule 3. U tom je svijetu postao respektabilno ime krajem pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih. Zanimljivo je spomenuti da je na prvoj Velikoj nagradi Japana, pozivnoj utrci sportskih automobila organiziranoj u Suzuki, pobjeda pripala upravo njemu u Lotusu 23 ispred Mikea Knighta i Arthura Owena. No uskoro je u njega prevladao trgovački instinkt nad trkaćim duhom i nakon što je kao časnik odslužio vojni rok, nije mu bilo teško pronaći posao. Kao dvadesetogodišnjak ušao je 1958. u Lotus Engineering, tvrtku koja je tih godina bila u začetku, čime se nije odveć udaljio od njemu voljenog Londona. Nakon samo jedne godine provedene u tvrtki prešao je u novi odjel, Lotus Components, kojemu je na čelu stajao Colin Bennett, a Warrov je primarni zadatak bila prodaja Lotusa 18 Formule Junior, jednosjeda u kojemu su se tada mogli postići vrhunski rezultati. Boljega čovjeka Chapman nije mogao naći.

Warr je i dalje vozio, ali i prodavao, pokazavši na bojnome polju velike mogućnosti automobila. Bio je mlad, poznavao je posao i doimao se uvjerljivim. Bilo mu je potrebno vrlo malo za uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici Lotusove kuće i uskoro je prerastao u operativnog direktora, brinući se i dalje za prodaju automobila. Bio je izuzetno vjeran Colinu Chapmanu kojega je cijenio zbog njegovih bizarnih ideja, mašti i karizme osnivača. Prvi ga je put napustio 1966. kada su u Lotusu spoznali da je došao trenutak da se prošire i udalje od Londona te presele sjevernije prema Norfolku gdje je utemeljena nova struktura koja će kasnije ući u legendu. Warr ga nije slijedio jer je za njega London bio odveć dragocjen. Osjećao je da se neće moći dobro snaći u samoći. Stoga je ostao u prijestolnici, baveći se i dalje komercijalnim poslovima vezanim za prodaju automobila, no tri godine provedene na taj način malo bi koga zadovoljile, a ponajprije ne bivšega vozača Formule Junior i sportskih automobila. Ponovno se pridružio Lotusu krajem 1969., izuzetno značajne godine za tvrtku i njezine vozače. Model 49 u kojemu je Graham Hill osvojio 1968. svjetsko prvenstvo došao je na kraj svoje duge i slavne parabole. Lotus 63 s integralnim pogonom bio je jednako lijep koliko i nekonkurentan i doimao se automobilom bez prave budućnosti. Bilo je potrebno promijeniti sve i Chapman nije propustio prigodu. Zamijenio je svojega sportskog direktora Andrewa Fergusona (u Lotusu od 1961.) upravo Peterom Warrom, a s tehničke strane u Lotus je stigao iz BRM-a Tony Rudd kako bi koordinirao rad Mauricea Phillippea i drugih dizajnera koji su osmislili još jedan mitski jednosjed, Lotus 72. Bila je to lijepa, ali i tragična godina koju je Rindt započeo u starome Lotusu 49 pobjedom u Montecarlu ispred Jacka Brabhama. No taj je automobil tada već dao svoje i počevši od Velike nagrade Nizozemske zaredao je četiri pobjede zaredom, a osim u Zandvoortu pobijedio je u Clermont-Ferrandu, Brands Hatchu i Hockenheimu. Time je Lotus 72 debitirao na najbolji mogući način. Nažalost, kobna nesreća u Paraboliki (Monza) i Rindtova prerana smrt zasjenili su postignute rezultate. Austrijanac je bio vodeći na ljestvici, ali ga je opasno ugrožavao Ickx u Ferrariju 312 B koji je tijekom prvenstva prerastao u izuzetno konkurentan automobil. Lotus osim Rindta u tom trenutku nije imao velikih vozača, barem je tako izgledalo. Osim Austrijanca za momčad je vozio plavokosi Šveđanin Reine Wisell, test-vozač John Miles kojega je u momčadi zamijenio upravo Wisell te mladi Brazilac Emerson Fittipaldi koji je, nakon onoga što je pokazao u Brands Hatchu, promoviran u prvoga vozača. Lotus je činio očajničke pokušaje da osvoji prvenstvo i bilo je nužno utrke završiti ispred Ferrarija kako bi se zaštitilo Rindtovu prednost na ljestvici. Ickx je odustao u Monzi i Englezima time olakšao posao.

No Belgijanac je pobijedio u Kanadi, gdje je Fittipaldi osvojio nula bodova. Posljednja utrka sezone vožena je u američkom Watkins Glenu i Warru je donijela prvi naslov u ulozi sportskoga direktora, zahvaljujući Fittipaldijevoj pobjedi i Wisellovom trećem mjestu. Obojica su uspjeli držati Ickxa daleko od postolja. U manje od godinu dana bivši prodajni asistent u Lotus Componentsu prešao je iz anonimnosti u slavu. Postao je neodvojiv od Chapmana, razgovarao je s vozačima, hrabrio ih, pomagao im rješavati teške situacije, a brinuo se i za odnose sa sponzorima. Stekao je neograničeno Chapmanovo povjerenje. Kada je Fittipaldi 1972. osvojio svoj prvi naslov prvaka, Chapmanova i Warrova pozornost počela se okretati Ronniju Petersonu. Njegova se brzina dopadala obojici, ali je Šveđanin bio ugovorom čvrsto vezan za Maxa Mosleyja i March. „Ronnie“, govorio je sa sarkazmom Warr, „znao je samo jednu riječ engleski: F.1. Kada ju je Max izgovorio naslijepo je potpisao“. No uoči 1973. Chapmanovi i Warrovi napori urodili su plodom i uspjeli su dovesti Petersona u Lotus. Godina je bila bogata pobjedama, ali u konačnici nije bila onakva kakvu su očekivali. Razlog tome bio je pretjerani rivalitet između Petresona i Fittipaldija. Emo je pobijedio u trima utrkama, a Ronnie u četirima što je bilo dovoljno „samo“ za drugo i treće mjesto prvenstvene ljestvice iza Jackija Stewarta. Warr se našao između čekića i nakovnja. Poznavao je Petersonove ograničene mogućnosti kao test-vozača, ali je neizmjerno cijenio njegov talent. U sljedećim, prilično blijedim Lotusovim godinama, bio je najpouzdaniji Petersonov savjetnik, sve do njegovog odlaska iz momčadi 1976. U tom vremenu naftne krize i odlasku tradicionalnog sponzora John Player Speciala, Warr je bio umješan u prodaji Petersonovog ugovora, čime je donekle napunio momčadsku blagajnu, ali je i sam krajem godine otišao u novostvoreni Wolf. I nije pogriješio. Na pepelu bivšega Williamsa izrasla je momčad koja je imala sve ono po čemu se morala razlikovati od ostalih već na samome debiju. Misli se prije svega na vrsnog inženjera Harveyja Postletwhaitea i vrhunskog vozača Jodyja Schecktera. Jody je pobijedio već u prvoj sezonskoj utrci u Argentini, a sezonu je zaključio na drugome mjestu. Momčad je izgledala poput maloga dragulja. Činilo se da je sve u redu, a rad se odvijao momčadski. Pred njom je bila velika budućnost, no uskoro se pokazalo da su najsvjetliji trenuci ostali iza leđa. Iduća, 1978. godina bila je ispod očekivanja, a 1979. još gora, unatoč činjenici da je Warr uspio oteti konkurenciji Jamesa Hunta. Bio je to ipak jedan od njegovih promašaja, a Hunt je napustio momčad nakon Velike nagrade Monaka. Vlasnik momčadi, bogati Walter Wolf počeo je razmišljati o prepuštanju momčadi drugima. Warr je započeo pregovore o njezinoj prodaji Emersonu Fittipaldiju, njegovom drugom trofejnom vozaču iz Lotusovih vremena. Ovi pokušaji nisu donijeli ništa dobrog osim dubokog razočaranja, a Warr se igrom sudbine ponovno zatekao u Lotusu. Nakon Chapmanove smrti potkraj 1982. stupio je na čelo momčadi iz koje je poniknuo. Bio je to vruć krumpir, ali je na kraju uspio u poduhvatu.

Dao je momčadi kontinuitet i nakon prvih negativnih trenutaka uspio je barem djelomično postići svoj cilj. Doveo je u momčad mladoga Sennu, kreiravši time u neku ruku njegov početni mit. No tim je potezom uništio Elia de Angelisa i Nigela Mansella. Rimljaninu je 1985. poklonio lijepe riječi i ulogu drugoga vozača, a svojemu sunarodnjaku osmislio je karijeru u Formuli 1 da bi ga potom odstranio kako bi napravio mjesto Brazilcu. „Sve dok budem imao rupu na stražnjici, taj neće pobijediti ni u jednoj utrci!“, govorio je za Mansella. Povijest ga je demantirala jer je Mansell počeo pobjeđivati potkraj 1985., ali već tada u mnogo pouzdanijem Williamsu. „Ne znam kada će se to dogoditi“, govorio je prilikom potpisivanja ugovora s Ayrtonom, „ali sa sigurnošću mogu reći da će postati svjetski prvak jer ima talent. Znamo koga dovodimo u Lotus“. Toga se puta doista nije prevario. Warr je dobro znao kojega vozača treba i koliko platiti. Taj je osjećaj naslijedio od Chapmana, posebno što se tiče izuzetnih vozača, onih koji odskaču od prosjeka. Imao je intuiciju velikog trgovca i pomogla mu je da spasi Lotus nakon osnivačeve smrti. Međutim, nije mu uspjelo nagovoriti Ayrtona da ostane u Lotusu i 1988. i njegov odlazak u McLaren značio je početak kraja momčadi. Zamijenio ga je sunarodnjak Piquet, prvak iz 1987., koji je u rukama zatekao prosječan automobil u kojemu nije mogao otići dalje od trećih mjesta u Brazilu, San Marinu i Australiji. Dotadašnji projektant Gérard Ducarouge vratio se u Francusku i Warr je za 1989. uzeo bivšeg Williamsovog projektanta Franka Denija, ali je istodobno izgubio Hondine turbo-motore i morao se okrenuti slabašnom Juddovom atmosferskom V8 motoru. U katastrofalnoj godini Piquet i Nakajima nisu se uspjeli kvalificirati u Belgiji, čime se počela privoditi kraju i Warrova priča u Formuli 1.

Poznata afera s Johnom De Loreanom i državnim zajmovima s kojima momčad doduše nije imala ništa i bila je povezana isključivo s Chapmanom, doveli su do pogoršanja situacije u Lotus Carsu i uhićenja direktora Freda Bushella. Obitelj Chapman nominirala je Tonyja Rudda iz Lotus Engineeringa generalnim direktorom koji je morao reorganizirati momčad u financijskom i sportskom pogledu, a prvi koji je platio danak bio je upravo Peter Warr, čovjek koji je dvadesetak godina dijelio s momčadi tamne i svijetle trenutke i koji je prema Ecclestonovim riječima „...bio jedan od onih koji je promatrao rast Formule 1 i pridonio mnogo da je osuvremeni. Bio je čovjek s mnogo svijetla i pokojom sjenom“. Još i danas ima onih koji su ga optužili da je dokrajčio Lotosuvu momčad, zaboravivši da je Peter Warr, a ne drugi spasio momčad 1982. i doveo je nakon sivih godina u sam vrh kategorije.