Tjedan i pol nakon Velike nagrade Italije, naš kolumnist Goran Slavić prisjeća se najizjednačenije završnice F1 utrke ikad! Peter Gethin u Monzi je 1971. pobijedio sa samo stotinkom prednosti ispred Ronnija Petersona. Do danas nitko nije pobijedio s manjom prednošću.

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
...................................................

Dok je većina gledatelja na televizijskim ekranima pratila zanimljive dvoboje između Schumachera, Hamiltona, Vettela i Alonsa, malo se tko prisjetio rekorda postavljenog prije četrdeset godina u Monzi, a koji ni do danas nitko nije uspio oboriti. Toga 6. rujna 1971. danas 71-godišnji Peter Gethin uspio je pobijediti Ronnija Petersona za samo stotinku sekunde! Slučajno ili ne, Gethin je bio sin džokeja i možda je upravo od svojeg oca Kena naučio umješnost pobjeđivanja u foto-finišu. Ili jednostavno, to je morao biti i bio je dan njegovog života, premda bi se moglo reći i krug njegovog života, jer se u 55. i posljednjem krugu 42. Velike nagrade Italije uspio izdići iz prosječnog u vrhunskog vozača i to ne samo na iznenađenje svih, već i na zavist mnogih. „Od polovine utrke nadalje“, prisjećao se Gethin tih dana, „odlučio sam krenuti u akciju i prelazio sam za 500 okretaja u minuti maksimalno dopušten režim okretaja 12-cilindričnog motora mojega BRM-a. Ne znam zašto, ali toga sam dana odlučio pobijediti. Deset krugova prije kraja shvatio sam da želim li uspjeti, moram se nalaziti među vodećom trojicom u posljednjem krugu. Osjećao sam da to mogu učiniti. Razmišljajući o tome sada, moram reći da sam morao biti možda i pomalo lud!“. Stvari su se odvijale upravo tako kako je zamislio Gethin i to ne samo u posljednjem krugu, već na 850 metara dugoj ravnini koja je povezivala izlaz iz zavoja Ascari s ulaskom u Parabolicu. Možda je bolje krenuti redom kako bi se još jednom doživjelo legendarni poduhvat u kojem je Gethin postavio ne samo već spomenuti rekord, već i prosječnu brzinu utrke koja je ostala netaknuta 31 godinu, a koja je danas rangirana kao peta najbrža u Monzi.

Gethin možda i nije uživao veliki ugled među svojim kolegama. Momak iz Surreyja debitirao je u Formuli 1 1970. na Velikoj nagradi Nizozemske kao zamjena Bruceu McLarenu koji je poginuo devetnaest dana ranije na testovima u Goodwoodu. Iduće sezone prešao je u BRM, počevši od Velike nagrade Austrije kao zamjena Pedru Rodríguezu žrtvi kobne nesreće u u jednoj srpanjskoj utrci minornoga značenja u njemačkome Norisringu. Gethin je početkom sedamdesetih bio McLarenov vozač i za ovu je momčad osvojio prva dva prvenstva Formule 5000 organizirana 1969. i 1970. i bilo je logično da je debitirao upravo u McLarenu. Njegov nastup već se osjećao u zraku, a nesretna McLarenova pogibija samo je ubrzala tok stvari.

Na sličan način postao je i BRM-ov vozač u trenucima kada je njegovo vrijeme u McLarenu isteklo. Za sjevernoameričke utrke kojima je zaključeno svjetsko prvenstvo 1971. Teddy Mayer potpisao je ugovor s Rogerom Penskeom, stavivši mu na raspolaganje svoj model M19A povjeren Marku Donohueu. Gethin je tako ranije od predviđenog zaključio sezonu u kojoj zasigurno nije briljirao. Stoga kada mu je Louis Stanley, pitoreskni BRM-ov šef, ponudio ugovor za 1972., Gethin mu je odgovorio da je spreman odmah. Rodríguezova tragedija još jednom je ubrzala razvoj situacije i Gethin se zatekao u školjci BRM-a P160 već na Velikoj nagradi Austrije u kolovozu. Kvalificirao se na šesnaestome mjestu, ali ispred novog momčadskog kolege Helmuta Marka, današnjeg velikog šefa u Red Bullu. U utrci je pobijedio prvi BRM-ov vozač Švicarac Jo Siffert koji je bio najbrži i na treningu. Gethin je osvojio deveto mjesto ispred Marka. Ništa posebno, rekli bi mnogi, ali led je bio probijen, a dvadesetak dana kasnije očekivala ga je utrka u Monzi.