Paul Newman otkrio je čari utrka 1969., u dobi od 44 godine. U tom su vremenu na kugli zemaljskoj postojala samo dva čovjeka za kojima su ludjele brojne žene i htjele s njima dijeliti krevet. Osim plavookog Paula, to je bio i Steve McQueen, kralj Coola, sirov, tvrd, bezobrazan, sklon porocima, prepun izazova. Stoga je neminovno privlačio pozornost mlađih generacija. Newman je bio njegova čista suprotnost, a obožavale su ga podjednako nevjeste i svekrve. Bio je uzoran muškarac koji je svakim svojim potezom ulijevao sigurnost, jednostavno rečeno čovjek obiteljskog formata. Međusobno su se prezirali i McQueen ga nikada nije zvao imenom, već jednostavno «mudonja», s velikim slovom «m». Kada je krajem šezdesetih Paul Newman glumio vozača u filmu «Indianapolis paklena pista» bilo je to za McQueena (rođenog u Indianapolisu) nešto mnogo gore od poniženja. No problem je bio i u tome što je Paul Newman otkrio da ga utrke doista privlače, ne samo na filmu, već i u stvarnosti. U utrkama je otkrio sebe samoga, nešto što do tada nije poznavao niti isprobao. Ono što mu se u početkom činilo avanturom kasnije mu je ispunilo život. «Bio sam loš boksač, loš igrač američkog nogometa, tenisa, badmintoma, slab skijaš. Nisam imao sklonosti prema sportovima. Potom sam jednoga dana rekao sam sebi: Vidi, ipak si nekakav vozač!».

Scena iz filma

Početkom sedamdesetih plavooki je glumac angažirao bivšega vozača Formule 1 Boba Bonduranta kao učitelja vožnje, čineći pritom ono isto što i McQueen s Richijem Gintherom. Potom je 1972. pribavio Lotus Elan i kao 47-godišnjak debitirao u utrkama: «Nije bilo prekasno, dapače. Tek u tom trenutku imao sam dovoljno novca da bih si mogao priuštiti dobar automobil i producentskim kućama ugovorno nametnuti stanku od svibnja do listopada i posvetiti se u potpunosti utrkama».

O tome svjedoče i riječi amaterskoga vozača Michaela Brockmana, jednog od najboljih Newmanovih prijatelja: «Od proljeća do ljeta njegova i moja obitelj živjela je u kamperu, seleći se s jednog dijela Amerike na drugi. Treninzi, utrke, navečer roštilj s djecom koja su uživala u igri i suprugama koje su se morale priviknuti na takav život. Mislim da je to bio najljepši dio njegovog života, a sigurno i moga».

1976. Newman je osvojio naslov SCCA u kategoriji D-Production za upravljačem Triumpha TR6 i tako je stigao do svoje pedesete kada se osjećao spremnim za veliki izazov. Najviši ciljevi kojima je jedan amaterski vozač mogao stremiti bili su Daytona, Sebring, a prije svega 24 sata Le Mansa, utrka u koju je sebe založio Steve McQueen i to ne samo kao glumac. Na maratonskoj utrci u Floridi Paul je u Ferrariju Daytoni osvojio peto mjesto, no stvari se potom u Sebringu nisu odvijale kako je zamislio. U godini koja je slijedila doživio je tešku obiteljsku tragediju. Dok se pripremao za 24 sata Le Mansa umro mu je sin Scott zbog predoziranja. I kada je prvi telefon zazvonio duboko u noći s druge je strane bio glas Stevea McQueenea koji mu je prvi uputio riječi suosjećanja.

Dvanaest sati Sebringa (Ferrari Daytona)

Le Mans, noć između 9. i 10. lipnja 1979. Iz tog su francuskog grada počele stizati neobične vijesti o za njih najznačajnijoj utrci na svijetu. Glavni favoriti utrke Porscheovi i Mirageovi prototipovi nenadano su odustali i u utrci za prvo mjesto ostali su dva automobila kategorije silhouette. Za Porsche-Kremerom 935 K3 Klausa Ludwiga i trgovaca marihuanom Bila i Dona Whitingtona jurio je Porsche 935 verzija IMSA u kojem je sjedio Rolf Stommelen, raniji pobjednik na Targa Floriju (Porsche 917). Jedan od suvozača provjerenom Stommelenu bio je vlasnik automobila Dick Barbour, dok je treći vozač crvenog Porschea 935 obojanog u boje Hawaiian Tropica i pripremanog od Boba Garretsona bio gospodin Paul Newman. Oni koji su ga vidjeli pričali su da je nevjerojatnom mirnoćom ušao u školjku svoga 935. Vozio je ukupno četiri od 24 sata utrke, a noćnu dionicu odvozio je između 4,16 i 4,42 sata, tek toliko da vidi kako je to. Barbour je vozio dvanaest sati, dok je preostalih dvanaest prepušteno Stommelenu koji je vozio napadački, svjestan odgovornosti koju je primio na svoja leđa. Vozio je konstantno u vremenu od 3'55'', dok je Newman bio mnogo sporiji s vremenom od 4''12, a mnogo češće i 4''22. Barbour je vozio otprilike poput Stommelena, postižući vremena od otprilike 4'14''. Problem je u biti bio drukčiji. I dok je Ludwig bio brži prosječno sekundu po krugu od Stommelena, Whittingtoni su bez većih problema bili brži 8-10 sekunda, stoga je bilo potrebno pravo čudo da ih dostigne.

Porsche 935

U nedjelju ujutro u 10,43, pet sati prije završetka utrke počeo je kašljucati turbo-kompresor Porschea 935 K3, koji je uskoro zablokirao na sredini ravnoga dijela Hunaudieres i prisilio Billa Whittingtona da se zaustavi. Kreativni Amerikanac učinio je ono što bi malo tko u njegovoj situaciji. Otkopčao je kombinezon i pomokrio se na turbo-kompresor kako bi se što prije ohladio. Potom se bacio na posao kako bi ga što prije odblokirao, a što nije bio nimalo lagan posao s obzirom da se nekoliko minuta ranije užario do temperature od 1200 stupnjeva. Stommelen je u tim trenucima nekoliko puta prošao kraj njega brziom većom od 300 km/h i smanjio svoj zaostatak od devet krugova na samo četiri kada je Whittington ponovno krenuo. Newman i Barbour samo su izmijenili poglede znajući da je to kraj svih njihovih snova o pobjedi.

Stommelen, Newman i Barbour

Slast prvoga mjesta Newman je donekle okusio krajem zime u američkom Sebringu kada se u dvanaestsatnoj utrci određeno vrijeme nalazio na čelu utrke, dok ga nije izdalo brtvilo motora. U ovoj je utrci automobil dijelio s Barbourom i Redmanom. Vodio je i u utrci svjetskoga prvenstva proizvođača u Watkins Glenu, mjesec dana poslije Le Mansa i ponovno je bio drugi sa Stommelenom i Barbourom iza uobičajenih crnih beštija Ludwiga i braće Whittington.

Paul Newman nije bio samo vozač-džentlmen. 1978. zajedno s Billom Freemanom osnovao je momčad za Can-Am utrke i tijekom šest sezona za njega su vozili Elliott Forbes Robinson, Keke Rosberg, Danny sullivan, Al Unser sr., Teo Fabi i Stephen South. Najveći mu je protivnik tada bio Carl Haas Lolin uvoznik za SAD: «Da bih ga mogao pobijediti, morao sam početkom osamdesetih kupovati njegove Lole», prisjećao se Newman, «no bile su skupe i kasno isporučivane. To nije bilo pošteno od njega. Jednom kad smo razgovarali telefonom upitao me: Zašto ne postanemo partneri? Sve bi bilo mnogo lakše. Kada ćemo se naći da sve definiramo, upitao sam ga?». Momčad Newman-Haas počela je nastupati u Indy utrkama 1983., a o njezinoj snazi govore brojke: osam naslova u 25 sezona s Mariom i Michaelom Andrettijem, Nigelom Mansellom, Cristianom da Mattom i Sebastienom Bourdaisem. Četiri je puta pobjeđivala u Champ Car seriji. Newmanu, kao momčadskom šefu promakla je samo pobjeda u Indianapolisu, ali mu je kao utjeha ostala ona filmska.

Govorili su da nije propuštao niti jednu utrku Cart serije, ali je još uvijek kao vozač neizostavno sudjelovao u utrkama Trans-Am prvenstva ili kategoriji IMSA GTS. 1982. pobijedio je u Brainerdu u svojoj prvoj utrci kao vozač-profesionalac. Uspjeh je ponovio četiri godine kasnije u Lime Rocku tada već u 61. godini. Kada je njegov životni put počeo polako zalaziti u sedamdesete vozio je samo u pomno odabranim utrkama, a jedan neostvarenih ciljeva bila je i utrka u Daytoni. 1995. napokon je pobijedio i na ovoj stazi u Fordu klase GTS, vozeći ukupno četiri sata. Ponovno se vratio 2000. (odustao zbog kvara na motoru) i 2001. (ponovno odustao) i 2004. (još jedan kvar na motoru). 2005. imao je gotovo osamdeset godina i pojavio se u Grand-Am Crawfordu s posadom koja je značila sadašnjost i budućnost pomiješanu s nostalgijom: Da Matta, Bourdais i Michael Brockman, prijatelj s kojim je sedamdesetih dijelio kampere i ložio roštilje uzduž Amerike. Poput prethodnih, i ovu je utrku završio odustajanjem. Poslije konačnog povlačenja s utrka uskoro je obolio pa se i njegov život počeo bližiti kraju.