Smatran je jednim od najboljih novinarskih stručnjaka u području automobilizma, a specijalizirani automobilistički tisak mnogih država često se pozivao na njegove visokokvalitetne članke. "Novinar-vozač, mijenjao je utrke člancima i ne bih mogao reći gdje je bio bolji", zapisao je o njemu Enzo Ferrari u svojim memoarima. Po nacionalnosti je bio Belgijanac, premda je rođen u francuskome gradu Le Havreu (30. I. 1917.), gdje je bilo sjedište belgijske vlade tijekom Prvoga svjetskoga rata, a njegov otac radio je tada u ministarstvu gospodarstva. Kako se Paulov otac selio iz jednoga mjesta u drugo, on je odrastao u Parizu, Bruxellesu, Berlinu i Beču. Na sveučilištu u Bruxellesu stekao je diplomu inženjera. U Francuskoj je bio strastveni čitatelj časopisa La Vie Automobile koji je počeo izlaziti 1922. i Frčre je imao sve brojeve do početka Drugoga svjetskoga rata kada je izlaženje prekinuto. Kada je njegov otac 1922. kupio Fiat 501 Paul je imao tek pet godina i premda se mnogo nije razumio u automobile učestalo je listao ondašnje časopise koje su se bavili automobilističkom tematikom. U dobi od devet godina zajedno s ocem i ujakom promatrao je svoju prvu utrku u Spa i vjerojatno je već tada počeo sanjati da jednoga dana postane vozač trkaćih automobila. No kako je i sam kasnije često govorio nikada nije gajio ambicije da bude svjetski prvak, već samo da sudjeluje u utrkama svjetskoga prvenstva.

Kao desetogodišnjak složio je model automobila Meccano koji je bio opremljen električnim motorom, šasijom, diferencijalom i mjenjačem, a u svemu je podsjećao na pravi automobil. Tada mu je njegov ujak dopustio da vozi Citroën 5CV. Najprije su se ti pokušaji odnosili na područje u okolici garaže, a potom je nastavio voziti na izletima u prirodu. Osim francuskih časopisa, tada je čitao i britanski Autocar i The Motor, koji su izlazili do 1935. Ovi su mu časopisi pomogli da ovlada engleskim jezikom. Njemački je naučio dok je živio u Berlinu i Beču, a talijanski kada je živio u Italiji. On i njegova žena bili su oduševljeni talijanskim i u kući su međusobno često govorili tim jezikom premda im je materinji jezik bio francuski. Kako je prvi put vozio automobil u dobi od deset godina, Frčre je tijekom studija već bio iskusan vozač i na starome Buicku svakodnevno je putovao od očevog imanja na Sveučilište u Bruxellesu na kojemu će steći titulu inženjera strojarstva. Njegova obitelj bavila se vinogradarstvom i spadala je u bogatije belgijske obitelji. Čak i tijekom rata moglo ga se susresti kako na MG-u PB Special iskazuje svoje vozačko umijeće.

U utrkama počinje nastupati odmah u poraću. Najprije je 1946. sudjelovao u motociklističkim utrkama, da bi nedugo zatim nepovratno prešao na automobile. Prva automobilistička utrka u kojoj je nastupio održana je 1947. u Belgiji i Paul je pobijedio u klasi na predratnom Triumphu Speed Twin 500. 1948. uspio je uvjeriti Jacquesa Swatersa da ga na MG-u prijavi na 24 sata Spa kao suvozača. Osvojili su četvrto mjesto u klasi koje je ujedno značilo i početak Frčreove sportske karijere. 1949. trebao je dijeliti Aston Martin Speed s Jockom Horsfallom (pobjednikom iz prethodne godine s Lesliem Johnsonom). No kada je došao red na Frčrea, Horsfall je odlučio da sam odvozi čitavu utrku koju je završio na drugome mjestu iza 2-litarskog Ferrarija Lucasa i Chinettija. Godine 1950. i 1951. pobjeđuje u svojoj klasi u Spa na Panhardu 850, da bi potom prešao u Jaguar namijenjen sportskim klijentima. No utrke s Jaguarom nisu mu donijele odveć sreće. Tada je Paul u Jaguaru bio zadužen za servisiranje automobila, a zaposlio se na preporuku Jacquesa Ickxa (Jackyjevog oca). S Jaguarom XK120 odvozio je radi testiranja tri kruga u Spa i ostvario je najbolje vrijeme dana. Zahvaljujući ovim rezultatima pozvan je u momčad Oldsmobilea. I kada je 1952. prošao ciljem kao pobjednik, njegov spremnik goriva bio je gotovo prazan. Tada je u Oldsmobileu bio četvrti vozač zajedno s ondašnjim najpoznatijim belgijskim vozačima: Jacquesom Swatersom, Johnnyjem Claesom i Andréom Piletteom. Uoči Velike nagrade Belgije stigla je neočekivana ponuda Belgijskog kraljevskog automobilističkog kluba koji mu je obećao sigurno mjesto na startnoj rešetki. Paul se tada pokušao dogovoriti s Johnom Heathom, vlasnikom HWM-a (Hersham & Walton Motors), ali je dobio negativan odgovor. No Heath je tražio vozače za nastup na Velikoj nagradi granica u Chimayju u južnoj Belgiji, pa je odabrao trojicu belgijskih vozača. Osim de Tornaca i Laurenta, odabir je pao i na Frčrea. Bio je to njegov prvi susret s jednosjedima. Laurent je obavio treninge na HWM-u, ali mu je Écurie Francorchamps subotu navečer stavila na raspolaganje novi, u žuto obojeni Ferrari 500. Utrka je počela po suhom vremenu, ali negdje na polovici, kada je Ken Downing na Connaughtu A3 imao četrdesetak sekunda prednosti, počelo je kišiti. Frčre koji je tada zaostajao trinaest sekunda počeo je voziti sve brže i u posljednjem je krugu dostigao Downinga i prestigao ga niti dva kilometra pred ciljem. To je odobrovoljilo i Johna Heatha koji mu je ipak povjerio svoj automobil za Veliku nagradu Belgije, a Frčre mu je uzvratio petim mjestom u utrci. Na Velikoj nagradi Njemačke imao je manje sreće jer mu je puknula torzijska motka i morao je odustati. Odustao je i na Velikoj nagradi Nizozemske, ali zbog mjenjača, no tada je vozio na Simci Gordiniju T15 belgijske nacionalne momčadi (Equipe Belge). Zahvaljujući osvojenim bodovima ušao je u redoslijed na šesnaestome mjestu.

1953. za HWM je odvozio samo dvije utrke svjetskoga prvenstva. U Belgiji je bio deseti, dok je u Švicarskoj odustao zbog kvara na motoru. Mnogo uspješniji bio je na njemačkom Eiffelrennenu gdje je osvojio drugo mjesto. U Le Mansu je debitirao na Porscheu Spyder coupé 1500 i osvojio petnaesto mjesto u ukupnom redoslijedu zajedno s njemačkim novinarom von Frankenbergerom, dok su u klasi bili prvi. Iste je godine nastupio i na Mille Miglia na Chrysleru Saratoga opremljenom automatskim prijenosom Torque Flite. Osvojio je prvo mjesto u turističkoj klasi iznad 2000 cm³ sa 2,5 sati zaostatka za pobjednikom Marzottom na Ferrariju. U ovoj napornoj utrci nastupio je u paru s Andréom Milhouxom. Frčre se tada našao na životnoj prekretnici i morao se odlučiti za zvanje vozača, inženjera ili novinara. Odabrao je ovo posljednje jer mu je ostavljalo slobodno vrijeme za sudjelovanje u utrkama. Krajem godine Alfred Neubauer pozvao ga je da obavi testove s Mercedesom i potom mu je ponudio da na modelu 300SLR 1954. nastupio u Le Mansu. Kada je iz Mercedesa najavljeno da automobili nisu spremni, nazvao je Johna Wyera i osigurao je nastup u Aston Martinu DB3S zajedno s Carrollom Shelbyjem. No njihova je utrka završila u trenutku kada je Shelby uništio automobil u nesreći. Wyer se s njim dogovorio za sljedeći Le Mans i to malo prije nego je došla nova Mercedesova ponuda. Stoga su se u njemačkoj momčadi odlučili za Pierrea Levegha koji će tragično poginuti u utrci i usmrtiti još osamdesetak gledatelja. U međuvremenu Frčre je prihvatio ponudu momčadi Gordini da nastupi na nekoliko velikih nagrada. U Belgiji je odustao u šesnaestome krugu zbog kvara na motoru, a u Francuskoj se dugo vremena nalazio na petome mjestu, no morao je odustati zbog oštećenja na stražnjoj osovini. Njegova posljednja utrka sezone u Formuli 1 bila je Velika nagrada Njemačke. Poslije dobro odvoženih treninga na kojima je bio šest sekunda bolji od Behre, u utrci mu je otpao prednji kotač i ponovno je morao odustati. Tada je stigao i poziv od Enza Ferrarija i Belgijanac je obavio testove zajedno s Trintignantom i Schellom. Kada ga je Ferrari pozvao u ured Paul mu je dao do znanja da ne želi voziti cijelu sezonu, jer bi to značilo da mora napustiti svoj dobar novinarski posao. Osim toga, tada je bio u dobi od 38 godina i imao je obitelj. Ferrari se složio i uspjeli su se dogovoriti da će ga pozivati na utrke samo kada se ukaže potreba. Tako je Frčre nastupio samo u dvjema utrkama. Jedna od njih bila je Velika nagrada Monaka na kojoj nikada ranije nije vozio pa je objeručke prihvatio poziv. Tada je automobil dijelio s Taruffijem, a pratili su ih problemi s mjenjačem pa su u boksu izgubili petnaest minuta. Na kraju su ciljem prošli na osmome mjestu s četrnaest krugova zaostatka. Sljedeća utrka koju je odvozio na Ferrariju 555 bila je Velika nagrada Belgije na kojoj je osvojio četvrto mjesto iza dvaju Mercedesa W196 i momčadskog kolege Farine. Tako je u redoslijed ušao na četrnaestome mjestu s tri osvojena boda. Tjedan dana kasnije nastupio je u Le Mansu s Peterom Collinsom i osvojio drugo mjesto. Unatoč uspjesima u Le Mansu, godinu je završio nesretno jer je na Velikoj nagradi Švedske (utrci sportskih automobila) u svome Ferrariju Monzi ozlijedio nogu. 1956. odvozio je samo jednu i to svoju posljednju utrku Formule 1. Na Lanci Ferrariju D50 osvojio je drugo mjesto na Velikoj nagradi Belgije iza Petera Collinsa i na najbolji mogući način oprostio se od Formule 1. Na konačnoj ljestvici bio je sedmi sa šest osvojenih bodova.

Poslije povlačenja iz Formule 1 odlučio je posvetiti se isključivo utrkama sportskih automobila koje su ga mnogo više privlačile od jednosjeda. Tada mu se pružila mu velika prigoda za pobjedu u Le Mansu na tvorničkome D-Type Jaguaru, ali je izletio sa staze u drugome krugu. Pobjeda je stigla na Dvanaest sati Reimsa zajedno s Mikeom Hawthornom. 1957. u paru s Olivierom Gendebienom četvrti je u Le Mansu na privatnome Jaguaru D Type i prvi na Dvanaest sati Reimsa u paru s Gendebienom na Ferrariju 250GT. Isti rezultat u Le Mansu ponavlja i sljedeće godine na 1,5-litarskome Porscheu s Edgardom Barthom. 1959. drugi je u Le Mansu na Aston Martinu zajedno s Mauriceom Trintignantom, dok je četvrti na Tourist Trophyju. Na Velikoj nagradi Belgije, utrci rezerviranoj za za sportske automobile, na Lister-Jaguaru osvojio je još jedno drugo mjesto. 1960. ponovno se nakratko vraća jednosjedima. 1. siječnja pobjeđuje na VI. Velikoj nagradi Južne Afrike na kojoj su nastupali automobili Formule Libre. Tada je vozio na Cooperu za Equipe Nationale Belge i borio se s mnogo poznatijim vozačima poput Mossa i Bristowa. Poslije povratka u Europu peti je u Siracusi i Bruxellesu te šesti u Pau. Svoju najbolju godinu zaključio je pobjedom na 24 sata Le Mansa, ponovno u paru s Gendebienom, a u znak priznanja Enzo Ferrari poklonio mu je upravljač pobjedničkog automobila. Smatrao je da su tom pobjedom njegove vozačke ambicije u potpunosti ostvarene i posvetio se isključivo novinarskome poslu.

S utrka se povukao u dobi od 43 godine. Tada je još vozio Renault Dauphines u Sebringu i na Mille Miglia, a NSU Prinz na 2.500 milja dugoj cestovnoj utrci kroz Argentinu. Kako je tada Kongo bio belgijska kolonija s Citroënom je sudjelovao u relijima koji su se tamo održavali i u neku je ruku bio preteča maratonske utrke Pariz-Dakar. Od 1965. predsjednik je AJBA-e (Udruge belgijskih automobilističkih novinara), a od 1974. i FIAJA-e (Međunarodne udruge automobilističkih novinara). U poznim godinama preselio se na Azurnu obalu, gdje je živio zajedno sa svojom suprugom koja je bila rodom iz Nice i s jedanaest mačaka, dok je njegovim dvjema kćerima više odgovarala opora belgijska klima. U području sportskoga novinarstva držali su ga izuzetno uglednim novinarom. Zahvaljujući svojoj strasti prema novinarskome poslu i nevjerojatnoj životnoj energiji gotovo do kraja svog života testirao je automobile. Krajem 2006., a uoči svog devedesetog rođendana doživio je u Nürburgringu tešku nesreću, testirajući Hondu Civic Type-R za časopis Road and Track. Pretrpio je teške ozljede. Smrskana mu je zdjelica, nekoliko rebara i probodena oba plućna krila. Proveo je dva tjedna na odjelu intenzivne njege. Premda se uspio oporaviti, ali više nikada nije bio onaj stari. Umro je dvije godine kasnije u Bruxellesu (23. II. 2008.). U povodu njegove smrti šef Porscheovog odjela za odnose s javnošću, Anton Hunger, izjavio je: «Paul Frčre maksimalno je živio svoj život. Znao si je priskrbiti veliko poštovanje na međunarodnoj motorističkoj sceni kao tehničar, novinar i vozač. Njegovom smrću Porsche gubi prijatelja koji je dugi niz godina aktivno pratio tvrtki i sve njezine proizvode od samih početaka pa sve do današnjih dana".

<