PANIS, Olivier Denis /Francuska/ • Oullins, Lyon, Rhône-Alpes (Francuska), 2. IX. 1966. Premda je rođen u Lyonu korijeni njegove obitelji su u Grenobleu. Sa svijetom utrka prvi se put susreo početkom osamdesetih u kartingu. Njegov otac, bivši vozač brdsko-brzinskih utrka i vlasnik karting-staze u Grenobleu, nakon što ga je ugledao onako nezgrapnog i bucmastog, preporučio mu je da se vrati nogometu, svojoj prvoj sportskoj ljubavi. No Panis junior nije posustajao. Bio je uporan i poslije sedam sezona u kartingu (1981.–1987.) otišao je 1988. u Winfieldovu školu vožnje u Paul Ricardu. Na kraju godine bio je najbolji i osvojio je prestižni trofej Volant Elf, priznanje koje se u Francuskoj podosta cijenilo, a jedan od onih koji su ga osvajali bio je ranije i Alain Prost. I upravo se ovim rezultatom Olivier Panis nametnuo kao buduća francuska zvijezda koja je u budućnosti trebala zamijeniti Prosta. Panis je poslije kartinga ravnomjerno kročio prema višim kategorijama. U sljedećim dvjema godinama nastupao je u nacionalnom prvenstvu Formule Renault. Nakon što je 1988. osvojio četvrto mjesto, 1989. okrunio se naslovom prvaka s ukupno pet pobjeda. Potom je 1990. prešao u francusko prvenstvo Formule 3 i četvrti je na kraju godine, dok je 1991. postao viceprvak s pobjedama u Magny-Coursu, Pau, Albiju, Croix-en-Ternoisu i Pau-Arnosu. Sljedeći logičan korak bila je 1992. Formula 3000, predvorje Formule 1. Debitirao je s momčadi Apomatox na Loli T92/50. Treći je u Silverstoneu i drugi u Magny-Coursu te ukupno deseti. 1993. prešao je u jednu od najjačih momčadi DAMS i vozio na mnogo boljoj Reynardovoj šasiji. Pobjeđuje u Hockenheimu, Nürburgringu i Spa, treći je u Doningtonu i šesti u Silverstoneu. Ovo mu je bilo dovoljno za naslov kontinentalnoga prvaka ispred Davida Coultharda i Pedra Lamyja.

Zahvaljujući Renaultovoj potpori u čitavoj njegovoj dotadašnjoj karijeri, uspio je pronaći mjesto u Formuli 1 u dobi od 28 godina. Debitirao je 1994. na Velikoj nagradi Brazila u Interlagosu za upravljačem Ligiera JS39-B-Renaulta. Uz njega je za momčad vozio i njegov sunarodnjak Éric Bernard. Sve do Velike nagrade Španjolske njegov je ugovor produljivan od utrke do utrke, što ga je dovodilo u prilično neugodnu situaciju. Ligierov francuski vozački par zamijenio je dotadašnje britanske vozače Brundlea u Blundella. Nakon što se u Brazilu kvalificirao na devetnaestome mjestu startne rešetke, ciljnu je crtu presjekao na jedanaestome mjestu. Automobil u kojem je vozio projektirao je francuski inženjer Gérard Ducarouge i bio je evolucija modela iz 1993. Premda je njegova prva sezona u Ligieru bila ujedno i sezona šegrtovanja u Formuli 1, pokazao se odmah mnogo bržim od svog iskusnijeg momočadskog kolege. U prvom je dijelu sezone nastojao shvatiti tajne Formule 1 i upoznati staze. Velika prigoda pružila mu se na Velikoj nagradi Njemačke. Na startu se dogodila nesreća u koju je bilo uvučeno jedanaest automobila, ali utrka nije bila prekinuta. Iz utrke su ispali Häkkinen, Brundle, Alesi, Coulthard, Hill, a potom i Schumacher. U Hockenheimu je toga dana pobijedio austrijski vozač Gerhard Berger (Ferrari), ali su Ligierovi jednosjedi opreznom i racionalnom vožnjom zauzeli preostala mjesta na postolju. Novi direktor momčadi Cesare Fiorio naredio je vozačima da se do kraja utrke međusobno ne napadaju, pa je Panis zauzeo drugo, a Bernard treće mjesto. Bili su to ujedno i njegovi prvi bodovi u Formuli 1. Na sljedećoj utrci, Velikoj nagradi Mađarske, ciljem je prošao na šestome mjestu, osvojivši još jedan bod. Bernarda je u momčadi uskoro zamijenio Johnny Herbert, a potom Frank Lagorce. Panis je svoju prvu sezonu u Formuli 1 zaključio petim mjestom na Velikoj nagradi Australije u Adelaideu. Na prvenstvenoj ljestvici zauzeo je jedanaesto mjesto s devet osvojenih bodova.

1995. francuska je momčad pripremila potpuno novi automobil, Ligier JS41, opremljen novim 10-cilindričnim Mugen-Hondinim motorom što je uvjetovalo i dolazak japanskog vozača Agurija Suzukija, kojega je potom zamijenio Martin Brundle povratnik u Ligier poslije godine dana provedene u McLarenu. Bila je to dobra Panisova godina u kojoj je uspio osvojiti dva četvrta (Kanada, Velika Britanija), jedno peto (Japan) te dva šesta mjesta (Španjolska, Mađarska). Na Velikoj nagradi Australije, posljednjoj utrci sezone ponovno mu se pružila velika prilika. Schumacher (Benetton) i Alesi (Ferrari) međusobno su se sudarili i odustali. Bergeru (Ferrari) se pokvario motor, Herbert (Benetton) je odustao zbog problema s hidraulikom, dok je Coulthard (Williams) na komičan način završio u ogradi ceste koja vodi prema boksu. Utrka je prošla u monologu Damona Hilla (Williams) koji je za dva kruga ostavio svoje pratitelje. Panis, koji je još jednom inteligentno iskoristio odustajanja svojih protivnika osvojio je neočekivano drugo mjesto.

1996. raspolagao je Ligierom JS43-Hondom, a šasija je bila prerađena od Benettonove. Momčad je opravdano mnogo očekivala od predstojeće sezone. Panis je osvojio šesto mjesto na Velikoj nagradi Brazila u Inerlagosu, drugoj utrci sezone. 19. svibnja 1996. vozila se Velika nagrada Monaka. Pobjeda u ovoj utrci bila je san svih vozača, ali Panis joj se toga dana nije nadao jer se kvalificirao tek na četrnaestome mjestu, na stazi gdje gotovo da i nema pravoga mjesta za prestizanje. No u utrci je dobio novoga saveznika: kišu. Staza je bila gotovo poplavljena. Na startu je vodstvo u utrci odmah preuzeo Hill ispred Michaela Schumachera (Ferrari) koji ga je pratio u stopu. U svom velikom htijenju počinio je utrku već poslije nekoliko zavoja i završio je u zaštitnoj ogradi. Hill je tada dominirao utrkom ispred Benettonovog dvojca Berger-Alesi. Berger je uskoro odustao zbog kvara, a polovinom utrke popustio je 10-cilindrični Hillov Renault i prisilio ga na predaju. Panis je u tom vremenu vozio prilično agresivno i prešao je niz protivnika. Na čelu utrke tada je bio Alesi, ali je i on odustao zbog oštećenog ovjesa. Ciljem su prošla samo tri automobila, a princeza Carolina od Monaka u modroj haljini čestitala je pobjedniku Panisu koji je izborio svoju prvu i jedinu pobjedu u karijeri ispred Coultharda (McLaren) i Johnnyja Herberta (Sauber). U počasnom krugu uzbuđeni je Panis razvio francusku zastavu. Ligier se time vratio pobjedi poslije petnaest godina. Panis je u nastavku sezone bodove osvajao još samo petim mjestom u Mađarskoj. Na kraju sezone ukupno je deveti s trinaest osvojenih bodova.

1997. momčad nekoć u vlasništvu Guya Ligiera, kupio je četverostruki svjetski prvak Alain Prost i naziv joj je promijenjen u Prost Grand Prix. Početak sezone bio je prilično iznenađujući. Poslije petoga mjesta u Australiji treći je u Brazilu iza pobjednika Villeneuvea (Williams) i drugoplasiranog Bergera (Benetton). Činilo se da su Prostovim preuzimanjem momčadi zapuhali i neki novi vjetrovi. Nakon što je osvojio dobro četvrto mjesto u Monaku, isti je rezultat ponovio i na Velikoj nagradi Španjolske, zaostavši petnaest sekunda za pobjednikom Villeneuveom. U tom je trenutku zauzimao treće mjesto na prvenstvenoj ljestvici. No poslije nekoliko tjedana njegova se karijera nenadano promijenila. Na Velikoj nagradi Kanade oko 14,14 sati u 52. krugu utrke Panis sa svojim automobilom je ušao u četvrti zavoj poslije starta u kojemu se obično vozilo brzinom od 220 km/h. U jednome trenutku popustio je jedan od stražnjih ovjesa na vozilu, automobil se zanio i udario u zaštitnu ogradu. Panis je pritom polomio obje noge i prevezen je helikopterom u bolnicu Sacre-Coeur u Montréalu, gdje je operiran u noći između nedjelje i ponedjeljka. U momčadi ga je zamijenio Jarno Trulli. Bili su to teški trenuci za njega, ali se oporavio i 3. rujna u Le Castelletu obavio je već prve testove za upravljačem Formule 3. Ovi su testovi trebali biti obavljeni u tajnosti, no francuski je tisak ipak doznao o čemu se radi i objavio Panisove fotografije. Utrkama se ponovno vratio šestim mjestom u Nürburgringu. Rezultati više nisu bili tako dobri i poprilično su varirali, a i njegovo psihološko stanje nije bilo na potrebnoj razini i više nije osvajao bodove. Unatoč višemjesečnoj odsutnosti s utrka Panis je na kraju sezone ponovno deveti.

1998. raspolagao je katastrofalnim automobilom Prostom AP01-Peugeotom, a u nogama su mu još uvijek bili vijci iz prethodne godine. Kako su dobri rezultati izostajali u momčadi je vladala prilična potištenost. Sezonu je završio bez jednog osvojenog boda, a najbolji rezultat bilo mu je deveto mjesto na otvorenju sezone u Australiji. Njegove su nade bile usmjerene u 1999., ali mu je jedini koristan rezultat bila šesta mjesta u Brazilu i Njemačkoj. Najteže od svega pala mu je smrt prijatelja i njegovog pravnog zastupnika Petera Poeliejoe-Zewarda u njegovom stanu u Montecarlu. Situacija se sve više pogoršavala i Panis više nije vjerovao Alainu Prostu, svom nekadašnjem idolu, stoga je njihov razlaz bio neminovan. Odbio je Briatoreovu ponudu da mu postane menadžerom te se obratio Didieru Cotonu i Kekeu Rosbergu koji su brinuli o Häkkinenovoj karijeri. Hrabro je odbio ponude Arrowsa i Saubera, prihvativši McLarenovu da postane treći vozač za sezonu 2000. Radio je na usavršavanju McLarena Mp4/15-Mercedesa, ogledavajući se povremeno na stazi s prvim vozačima Häkkinenom i Coulthardom. Premda je godinu dana bio odsutan s pravih utrka u velikoj momčadi poput McLarena naučio je mnogo. Njegov stil vožnje umnogome je podsjećao na Häkkinenov. Osim toga, Panis je poboljšao znanje engleskog, iskusio nove radne metode i bio je tretiran kao i ostala dva vozača.

U razdoblju 2001./02. Panis je vozio za britansko-američku tvrtku British American Racing na Hondinom motoru. I već prve godine u novoj momčadi pokazao se mnogo boljim od svog sve nervoznijeg momčadskog kolege Jacquesa Villeneuvea. Najbolji su mu rezultati četvrto mjesto u Brazilu po pljusku i peto u Austriji, pa je ukupno petnaesti. 2002. Panis svoju je karijeru i dalje nastavio u BAR-u koji je 2003. postati Hondina službena momčad. Unatoč tome, BAR-ovi se automobili učestalo kvare, pa niti te sezone Panis ne ostvaruje očekivane rezultate. Jedine bodove osvaja petim mjestom u Velikoj Britaniji i šestim u Italiji, što mu ukupno donosi četrnaesto mjesto i tri boda. No tada je BAR-Honda bila u velikoj krizi. Zasigurno, očekivao je mnogo više od dviju godina provedenih u BAR-u, ali rezultate postignute 1996./97. nije više nikada ponovio.

Krajem sezone dolazi neočekivana ponuda iz Toyote koju je Panis prihvatio i postao njezinim vozačem za 2003. namjesto Mike Sala. Pridružio se Cristianu da Matti, brzom brazilskom vozaču i pobjedniku američke serije CART na Toyotinom motoru. Njegov prelazak u Formulu 1 bila je svojevrsna Toyotina nagrada za uspjeh u Americi. Panis je svojim pouzdanim vožnjama nastavio u Toyoti, plasiravši se na treningu gotovo uvijek među prvom desetoricom. No Toyotin automobil još uvijek je nailazio na porođajne muke i nije bio dovoljno izdržljiv. Premda je Toyota raspolagala jednim od najjačih proračuna u Formuli 1, nije ostvarila zacrtane planove. Njezin sportski odjel u Kölnu kojemu je bio povjeren razvoj automobila Formule 1 vodio je bivši relijaš Ove Andersson koji se u nekoliko prigoda pokazao nedoraslim ovako velikom zalogaju. Andersson je s Toyotom postigao velike uspjehe u drugim kategorijama, posebice u reliju, no Formula 1 bila je nešto sasvim drugo. Čini se da ni dizajneri nisu bili na visini zadatka s nedovoljnim iskustvom u Formuli 1. Stoga se ni od Panisa nisu mogli očekivati veliki rezultati. Sve što je uspio postići bilo je peto mjesto u Njemačkoj te osma u Kanadi i Francuskoj, pa je u ukupnom redoslijedu četrnaesti sa šest osvojenih bodova. Sredinom sezone uočio se napredak i Toyote TF103 da Matte i Panisa u Silverstoneu su se u jednom trenutku našle na čelu utrke, odgodivši zaustavljanje u boksu. Bila su to tek sporadična zadovoljstva. 2004. njegova je oproštajna godina. Panis je ponovno uspio osvojiti samo šest bodova zahvaljujući osmome mjestu u Monaku i Belgiji te petome u SAD-u, a na konačnoj ljestvici još je jednom četrnaesti. Toyota je sezonu započela s Panisom i Da Mattom, a završila je s Trullijem i Zontom. Veteran Panis odvozio je svoju posljednju utrku Formule 1 u Japanu, završivši je na četrnaestome mjestu i nedugo zatim najavio je konačan oproštaj s Formulom 1 poslije devet godina provedenih u «cirkusu» i 158 odvoženih Velikih nagrada.

2005. Panis je prihvatio ulogu Toyotinog trećeg vozača i obavljao je testove nove Toyote TF105. Istodobno je s Toyotom nastupao i u utrkama na ledu Trofej Andros. U tim utrkama, nazvanim «snježnom Formulom 1» s njime u momčadi vozio Alain Prost. Panis je 2008. vozio Toyotu Auris i osvojio četvrto mjesto. S momčadi Prodrive nastupio je 2007. nastupio na 24 sata Le Mansa u Aston Martinu DBR9 i u još pokojoj međunarodnoj utrci izdržljivosti. Danas (2008.) živi u Grenobleu zajedno sa suprugom Annom i troje djece: Aurélien, Caroline i Laurčre. Tijekom zime, kada su njegove vozačke aktivnosti znatno smanjene, posvećuje se svojim omiljenim sportovima: nogometu, skijanju i biciklizmu.