Naš kolumnist Goran Slavić se na Božić 2010. prisjeća legendarnog belgijskog vozača i vlasnika momčadi Jacquesa Swatersa koji je početkom prosinca premino u dobi od 84 godine. 

piše: Goran Slavić
Matulji, Hrvatska
\n Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
..................................

U dobi od 84. godine ugasio se u Bruxellesu 10. XII. 2010. život Jacquesa Swatersa, rođenog 30. X. 1926. u Woluwe-Saint-Lambertu (Bruxelles). Nakon rata u kojem je sudjelovao na strani pokreta otpora, studirao je pravo na Katoličkom sveučilištu u Louvainu gdje je 1948. zajedno sa svojim najboljim prijateljem i vozačem utrka, Charlesom de Tornacom, kupio predratni MG PB. Od rane mladosti bio je veliki zaljubljenik u automobile i od ranije je posjedovao BMW 328. U dobi od dvanaest godina ostao je bez oca i da bi pribavio spomenuti MG potrošio je dio naslijeđenog novca. U MG-u je 1948. debitirao na 24 sata Spa zajedno s drugim prijateljem Paulom Frèreom kojemu je to također bio debi u utrkama. Osvojili su četvrto mjesto u klasi. Bila je to ujedno i prva poslijeratna 24-satna utrka održana u Spa. Swaters su u ovoj utrci oduševili Ferrarijevi automobili, a posebice model 166 MM Barchetta koji su vozili Luigi Chinetti i Charles Lucas. Najviše od svega privukao ga je Ferrarijev 12-cilindrični motor. Automobil je bio na čelu utrke prvih pet sati, ali je kasnije odustao zbog izgorjele brtve glave motora. Upravo zahvaljujući Chinettiju, Swaters se kasnije povezao s Ferrarijem. Nakon utrke u Spa osnovao je momčad Écurie Belgique koja je raspolagala predratnim automobilima Veritasom i BMW-om 328S. U njima su, osim de Tornaca, vozili André Pilette i Roger Laurent čija je međunarodna karijera ostala uglavnom vezana za Swatersa. Godine 1950. momčad je pribavila Talbot-Lago za Velike nagrade s kojim je namjeravala sudjelovati i u međunarodnim utrkama. No Kraljevski belgijski automobilistički klub (RACB) zabranio im je korištenje imena Écurie Belgique, zaprijetivši im oduzimanjem licencije. Stoga je momčad bila prisiljena nastupati pod imenom Écurie Francorchamps. Istodobno je Swaters i naziv svoje tvrtke u Bruxellesu promijenio u Garage Francorchamps koja je izrasla iz male mehaničarske radionice utemeljene 1949. u briselskoj Rue Lincoln.

U početku je Swaters nastupao u Veritasu, ali kada se Pilette 1951. u momčadskom Talbotu-Lago ozlijedio u nesreći na Velikoj nagradi Nizozemske u Zandvoortu, zauzeo je njegovo mjesto. 1951. nastupio je u dvjema utrkama svjetskoga prvenstva Formule 1. U Njemačkoj je deseti, a u Italiji odustaje u osmome krugu zbog kvara motora. Te su se godine ostvarile Swatersove ambicije o kupovini Ferrarija 166 Formule 2 koji je ranije pripadao Gianniju Agnelliju. Prije nego li je došao u Swatersove ruke automobil je promijenio nekoliko vlasnika. No to nije bio i najznačajniji automobil njegove momčadi za Velike nagrade, već je ta čast pripadala Ferrariju T500 Formule 2 koji su Swaters, Laurent i de Tornaco vozili u prvenstvenim utrkama koje su se tada vozile prema pravilima Formule 2. Momčad je najprije sudjelovala u manje važnim tradicionalnim utrkama, poput Velike nagrade granica (Grand Prix de Frontières) u Chimayju. Isporuka automobila poprilično je potrajala i bio je spreman  u lipnju 1952. Swaters je morao osobno doputovati u Modenu kako bi ga preuzeo, a jedini način da ga na vrijeme dopremi u Belgiju bio je da ga osobno vozi cestom. Zajedno s njime u Modenu je doputovala i njegova prijateljica koja je ispred njega vozila u malenom Citroënu, jer automobil ne samo što nije imao svjetala, već nije imao oznaka niti je bio osiguran. U stilu konvoja doputovali su i u Milano, gdje ih je na trgu kod Duoma dočekao pljesak prolaznika. Talijanski carinici ispratili su ga u Švicarsku kako mu tamošnji ne bi stvarali probleme. Kada je automobil stigao na belgijsku granicu, Swaters se morao sagnuti da bi automobil prošao ispod rampe. Tu je očekivao da će ga zaustaviti belgijska policija, ali se ništa nije dogodilo. Uspio je stići u Chimay na vrijeme, ali je sav njegov trud bio uzaludan jer je Roger Laurent odustao zbog nesreće već u prvome krugu.

Automobil su vozili Swaters, de Tornaco i Laurent, a u 2,5-litarskoj verziji 1955. i Claes. U momčadi je ostao više od četiri godine i u njemu je Charles de Tornaco izgubio život kada se 1954. preokrenuo na Velikoj nagradi Modene. U tom trenutku na stazi nije bilo liječnika i nakon što je prevezen u bolnicu umro je zbog teških ozljeda glave. Swaters je u njemu izborio jedinu pobjedu u utrci jednosjeda Formule 2, Velikoj nagradi Berlina na AVUS-u (Automobil-Verkehrs-und Übungs-Straße) u srpnju 1953. U tom je vremenu započela i konkretna suradnja s Ferrarijem, a nakon što ga je nazvao Ferrarijev generalni menadžer Girolamo Gardini. Swaters ga je upoznao na jednom od automobilističkih salona. Radilo se o Ferrariju 250 Europa koji se nalazio na vagonu na željezničkoj stanici u Bruxellesu, namijenjenom za auto-show. Kako Gardini nije mogao doputovati u Bruxelles brigu o automobilu preuzeo je Swaters, dopremivši ga na predviđeni Ferrarijev štand. Bio je to njegov prvi Ferrari koji je prodao i Enzo Ferrari zatražio je od njega da postane uvoznikom za Belgiju. Gotovo trideset godina odvijala se ova suradnja bez ikakvog potpisanog ugovora i temeljena na međusobnom povjerenju. Na početku je Swaters prodavao tri do četiri automobila godišnje, a 1957. taj je broj porastao na sedamnaest.

U međuvremenu je Écurie Francorchamps počela postizati zapažene uspjehe u utrkama sportskih automobila, najprije u Jaguaru C-type. Joska Bourgeois, belgijska uvoznica Jaguara, bila je ujedno i dobra Swatersova prijateljica. Ona je imala dobre veze s Jaguarovom tvornicom i upoznala ga je s Loftyjem Englandom kojemu je Swaters 1953. naručio jedan primjerak modela C-type za Écurie Francorchamps. Automobil je nastupio u Le Mansu, a asistirala su mu dva tvornička mehaničara. Vozački dvojac Laurent – de Tornaco osvojio je deveto mjesto zaostavši kilometrima za pobjednicima

Roltom i Hamiltonom u tvorničkome Jaguaru. Tijekom godine preselio je prodaju svojih Ferrarija u prostor površine 450 m² na adresi Rue de la Brasserie 25. Uskoro je počeo pronalaziti prestižne klijente poput članova belgijske kraljevske obitelji. Belgijski kralj Leopold bio je veliki zaljubljenik u automobile i imao je nekoliko najljepših Ferrarija ikada proizvedenih. Swaters ga je dovezao u Modenu Enzu Ferrariju, a potom u Torino Pininfarini, jer je belgijski kralj htio automobile po mjeri, poput skupocjenih odijela. I princeza De Réthy imala je nekoliko Ferrarija, poput princa Karla i njegovog sina Aleksandra. Osim belgijske kraljevske obitelji, Swaters je dovezao u Maranello i druge poznate ličnosti, poput glumca Jamesa Coburna, financijera Jimmyja Patina i Porfiria Rubirosu, plejboja i čestog gosta novinskih kronika. 1954. Swatersovi mehaničari uništili su Jaguar na putu prema Calaisu i iz tvornice u Coventryju uskoro je pristigao novi u kojemu su Laurent i Swaters u Le Mansu osvojili četvrto mjesto u apsolutnom redoslijedu, vozeći D-type. Bio je to dobar rezultat jer su startali sa začelja, a nakon što su uspjeli odvoziti samo dva obvezatna kruga na treningu. Nekoliko tjedana kasnije treći su na Dvanaest sati Reimsa, a ispred njih su bila plasirana samo dva tvornička Jaguara D-type. Swaters je ovo treće mjesto izborio u borbi protiv Mastena Gregoryja u C-typeu. 1954. Jacques je vozio i Ferrari 625 opremljen šesterocilindričnim motorom. Bila je to njegova posljednja sezona u Formuli 1, a najbolji mu je rezultat osmo mjesto u Švicarskoj.

Godine 1955. udružio se s Johnnyjem Claesom i Andréom Piletteom iz Écurie Belge. Glavni sponzor momčadi Shell Belgium htio je prikladnije ime momčadi koje bi trebalo naglasiti nacionalnu pozadinu. Stoga je Swaters osnovao Écurie Nationale Belge. Već prve godine postojanja momčad je osvojila drugo i treće mjesto u Spa. U ovoj utrci Laurent je bio bolji od Swatersa, a obojica su vozila novopribavljene Ferrarije 750 Monza. Isti su rezultat ponovili i na tragičnoj utrci u Le Mansu, ali su tada vozili nove Jaguare D-type. Swaters je 1956. kupio još jedan D-type. U njemu je zajedno s Freddyjem Rousselleom četvrti u Le Mansu, dok je André Pilette drugi u Montlhéryju. Ovaj je automobil Rousselle dijelio 1957. u Le Mansu s Frèreom i dovezao ga do četvrtog mjesta. Swaters ga je opisao kao najbolji D-type koji je ikada vozio premda je u toj utrci zajedno s Alainom de Changyjem nastupio u Ferrariju 290MM. Bila je to ujedno i njegova posljednja utrka jer je odlučio da će se posvetiti isključivo komercijalnom poslu rastuće prodaje Ferrarijevih automobila i vođenju momčadi.

Tada je u momčad pristigao mladi i do tada nepoznati Olivier Gendebien koji je u Ferrariju 250 počeo stvarati čuda u reliju i u cestovnim utrkama. Momčad je tada raspolagala Ferrarijima 250GT i Testa Rossama 500, a pažljiv odabir dobrih belgijskih vozača urodio je u razdoblju 1957. i 1958. odličnim rezultatima. Tome je potrebno pridodati i Shellovu novčanu potporu koju je pojačao novi generalni direktor. Popis pobjeda i dobrih plasmana bio je popriličan, a uključivao je Krug oko Francuske, Krug oko Sicilije, posljednju Mille Miglia, 24 sata Le Mansa i Dvanaest sati Reimsa. 1959. Gendebien i Bianchi kompletirali su na Krugu oko Francuske hat-trick, dok je Willy Mairesse pobijedio u ovoj utrci 1960. i 1961. Slava žutih Ferrarijevih automobila nastavila se i tijekom šezdesetih postoljima u Le Manu sve do 1967. Te je godine Swaters obojio u žutu boju tvornički 330P4 u kojemu su se njegovi vozači Mairesse i „Beurlys” (Jean Blaton) pokušali suprotstaviti pobjedničkom Gurneyjevom i Foytovom Fordu. Utrku su završili na trećemu mjestu iza tvorničkoga P4 koji su vozili Parkes i Scarfiotti. Momčad Francorchamps posljednji je put nastupila u Le Mansu 1982., kada je Swaters prijavio Ferrari 512BB-LM.

No strast za utrkama nikada ga nije do kraja napustila pa od 1959. aktivno radi na osmišljavanju programa belgijske nacionalne momčadi koja nastupa u žutim Cooper-Climaxima Formule 2 s vozačima poput Luciena Bianchija, njegovog brata Maura, Oliviera Gendebiena, André Pilettea, André Milhouxa i Alaina de Chagnyja. Iste se godine momčad vraća Velikim nagradama pod imenom Écurie Nationale Belgique s dvama Cooperima T51-Climaxima koje su na Velikoj nagradi Monaka trebali voziti Bianchi i Changy, ali se nisu kvalificirali za utrku. Ovi su automobili bili velika suprotnost momčadi koja je gotovo isključivo nastupala u utrkama sportskih automobila. U utrkama jednosjeda ponovno se pojavila 1960. na Velikoj nagradi Belgije sa zastarjelim modelom T45 koji je vozio Bianchi. Premda je broj vozača za utrku bio sužen u odnosu prema prethodnoj godini, Bianchi se bez problema kvalificirao na četrnaestom mjestu od ukupno sedamnaest vozača predviđenih za utrku. Nacionalni heroj Gendebien tada je nastupao za momčad BRP Cooper zajedno s Brooksom i mladim Christom Bristowom koji je poput Staceyja poginuo u ovoj utrci. Bianchi je utrku završio na posljednjem, šestome mjestu i osvojio je jedan bod. Naime te su godine sportska pravila promijenjena i jedan se bod dodjeljivao šestome vozaču namjesto onome koji odvozi najbrži krug, kao što je to bio slučaj do tada. Bio je to prvi i jedini bod koji je momčad osvojila na Velikim nagradama. Bianchi je ponovno nastupio u Francuskoj i odustao u 36. krugu zbog problema s prijenosom, dok je Gendebien osvojio senzacionalno drugo mjesto za BRP, a njegov novi momčadski kolega Henry Taylor iznenadio četvrtim. Swatersova momčad vozila je i u Velikoj Britaniji, ali s istim ishodom i bila je to ujedno posljednja utrka sezone. 1960. svoju je tvrtku preimenovao u Anonimno društvo Garage Francorchamps.

Godine 1961. na snagu su stupila pravila o 1,5-litrenom motoru u Formuli 1, čime su Cooperi postali beskorisni i nabavljeno je nekoliko Emerysona. Ovi automobili, opremljeni Maseratijevim motorom nisu bili nimalo konkurentni automobili i poprilično su zaostajali za Lotusima 18 koje su pribavile pojedine privatne momčadi. Na primopredaji novih automobila u bivšoj Connaughtovoj tvornici bili su nazočni Paul Emery, Connaughtov direktor Dick Claydon, Connaughtov sponzor Alan Brown, vozač Lucien Bianchi i generalni tajnik Écurie Nationale Belgique Jo Lièvin. Nakon početnih ohrabrujućih uspjeha, uglavnom na briselskoj stazi improviziranoj oko stadiona Heysel, u Montecarlu je uslijedio debi u svjetskome prvenstvu koji se pokazao velikim promašajem. Nestao je početni smiješak s usana ENB-ovih čelnika nakon što su shvatili domete automobila kojima su opremili momčad. Preskočena je utrka u Zandvoortu, a na domaćem terenu u Spa Gendebien je vozio četvrti tvornički Ferrari obojan u žute boje, dok je Willy Mairesse nastavio trend iz Monaka u drugom Emerysonu i to već na samome treningu. Gendebien je bio jedan od najozbiljnijih pretendenata za najbolje vrijeme u kvalifikacijama, ali se morao zadovoljiti trećim mjestom iza Phila Hilla i von Tripsa. Bianchi se našao na kraju startne rešetke sa zaostatkom od 27 sekundi. Tada je postignut dogovor s privatnim vozačima Wolfgangom Seidelom i Tonyjem Marshom koji nisu prošli kvalifikacije. Ovi su im ustupili svoje Lotuse 18 koji su odmah obojani u žuto, pa su Mairesse i Bianchi započeli utrku s nadama u kakav-takav plasman. No i  ovi su automobili bili loše pripremljeni pa su oba vozača odustala u devetome krugu. Na sljedećoj utrci u Reimsu Bianchi je nastupio u Lotusu 18 momčadi UDT Laystall BRP, zamijenivši Cliffa Allisona koji se teško ozlijedio u Spa i čija je karijera time zauvijek prekinuta. Bianchi je vozio Lotus i na Velikoj nagradi Velike Britanije prije nego li ga je u Monzi zamijenio Masten Gregory. Mairesse, koji je u Lotusu trenirao u Spa, vozio je u Reimsu jedan od tri tvornička Lotusa 21 prije nego li je dobio Ferrari 156 za Veliku nagradu Njemačke u Nürburgringu.

Momčad se u Monzi vratila Emerysonu nadajući se da su problemi riješeni, ali se André Pilette nije uspio kvalificirati, zaostavši za najboljim vremenom 25 sekundi i pune tri sekunde za Robertom Lippijem, posljednjim vozačem startne rešetke. Na Emeryson su potom uvedena pojedina poboljšanja i Bianchi je u njemu nastupio na Velikoj nagradi Bruxellesa. Nakon što je na treningu zaostao gotovo pola minute za najboljim, odustao je u prvoj bateriji. U Pauu se kvalificirao na sredini startne rešetke, ali je automobil uništio u utrci. Na Velikoj nagradi Njemačke u Nürburgringu Bianchi je na treningu zaostao gotovo dvije minute za najbržim Gurneyjem, no potrebno je podsjetiti da je staza bila duga 22.835 metara. Bianchi se ipak uspio kvalificirati za utrku na pretposljednjem mjestu, a završio ju je na šesnaestome s jednim krugom zaostatka. Krajem godine momčad se povukla s utrka Formule 1.

Swatersov posao prodaje Ferrarijevih automobila i dalje je cvao i 1969. ponovno se selio u novi prostor površine 700 m² u obližnju Rue Goffart, gdje je ostao sve do 1982. kada se preselio u Rue Colonel Bourg. No kako je i taj prostor s vremenom postao skučen, Swaters je 1988. izgradio novu zgradu, tadašnje najveće privatno zdanje na svijetu posvećeno isključivo Ferrariju. U podzemnom dijelu zgrade nalazi se prostor posvećen Ferrarijevoj povijesti u koju je i on ugradio veliki dio svog života. Sedamdesetih osnovao je Club Ferrari Belgio i do danas je jedini živući osnivač, a zajedno s Pierom Ferrarijem i počasni član. 2002. obilježena je pedeseta obljetnica neprekinute suradnje s Ferrarijem pod imenom Pedeset godina strasti (Cinquanta anni di passione) u sjedištu tvrtke u Zaventemu. Umro je u dobi od 84 godine i bio je jedan od rijetkih osobnih prijatelja Enza Ferrrarija.