Od dvanaest momčadi prijavljenih u svjetsko prvenstvo Formule 1 2011. jedino je Ferrari oduvijek bio Ferrari. Sve druge momčadi prošle su kroz nekoliko preobrazbi i inkarnacija s kojima nas upoznaje Goran Slavić.

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
goran.slavic1(pri)ri.t-com.hr
...................................................

Momčadi Formule 1 mijenjaju se prolaskom vremena, napreduju, ojačavaju se i razvijaju poput Pokemona. Osim toga, mijenjaju i ime. Povijest Formule 1 u posljednjih tridesetak godina najbolje svjedoči o tome i velikim je dijelom čine preobrazbe imena, tvrtaka, transakcije, veliki poslovi, ali i pojedine prodaje u bescjenje. Dovoljno je spomenuti da od dvanaest momčadi prijavljenih na svjetsko prvenstvo 2011. jedino je Ferrari bio oduvijek Ferrari, premda je u svojim počecima bio momčad za koju su vozili automobili i motocikli drugih proizvođača. U drugoj polovini devedesetih cirkus Formule 1 pretvorio se u ekskluzivni klub sa zatvorenim brojem članica, a onaj koji je htio ući u njega – s rijetkim iznimkama poput Toyote – morao je kupiti (nerijetko platiti i zlatom) sportske marke i tvrtke drugih.

Dugi valcer (između momčadi koje su aktivne 2011.) započeo je s McLarenom koji je potkraj očajne sezone 1980. novcem i blagoslovom Marlbora promijenio ime i postao McLaren International. Potrebno je napomenuti da se nije radilo samo o promjeni „fasade“, već o pravoj revoluciji. Tadašnjem momčadskom šefu pokojnom Teddyju Mayeru najprije je pridružen, a potom nominiram za novoga šefa Ron Dennis. On je sa sobom doveo u momčad i Johna Barnarda koji je u svojemu pretincu već imao pohranjen projekt prve Formule 1 napravljene od ugljičnih vlakana. Bio je to model Mp4/2, a P4 nije bilo ništa drugo negoli kratica Dennisove momčadi iz Formule 2 Project Four. U McLarenu od tada više ništa nije bilo kao prije.

U Međuvremenu, također u Engleskoj, preciznije u Witneyju, jedna mala momčad sazvala je tiskovnu konferenciju,. Na njoj je ne samo najavila svoj debi u Formuli 1, već pomalo neskromno i ambicije za osvajanje naslova svjetskoga prvaka. Momčad se zvala Toleman, a projekt je pripremio Rory Byrne koji je svojim izgledom odavao dojam čovjeka zalutalog u Formulu 1. Prvi jednosjed nove momčadi, model 181, bio je mnogo teži od svojih protivnika, a bio je opremljen Hartovim 4-cilindričnim turbinskim motorom. Rezultati su ipak bili daleko od onih koje bi mogao očekivati pretendent na naslov svjetskoga prvaka. Tijekom petogodišnjeg razdoblja momčad je podosta napredovala, a posebice se to osjetilo nakon dolaska tada mlađahnog i neiskusnog Ayrtona Senne. Senninim odlaskom momčad je ostala pomalo obezglavljena, a uoči sezone 1985. ostala je i bez guma. Uskočio je tekstilni magnat iz Trevisa Luciano Benetton s potrebnim novcem, ali i s vlastitim imenom. Tako je momčad zaljubljenika u motorističke sportove Teda Tolemana nestala sa scene preobrazivši se jednostavno u Benetton. Dolaskom Flavija Briatorea na mjesto momčadskog menadžera, a potom početkom devedesetih i Michaela Schumachera Benetton se doista pretvorio u ono što je Toleman najavljivao na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji. Pritom su nezaobilazna imena Roryja Byrnea, Južnoafrikanca irskih korijena i Rossa Brawna koji su svojim briljantnim idejama i umješnom koordinacijom doveli momčad u sam vrh, što svjedoče dva osvojena naslova (1994. i 1995.). Harmoniju u Benettonu narušili su susjedi iz Modene, dovodeći u redove ono najbolje iz momčadi (Schumacher, Byrne, Brawn) što je u razdoblju od 2000. do 2004. podarilo Schumacheru i Ferrariju pet naslova svjetskih prvaka. Podsjetimo još i na činjenicu da je 1996. Benettonov vozač bio Gerhard Berger od kojega se mnogo očekivalo, a te je godine pobijedio i na Velikoj nagradi Meksika. Momčad je već tada raspolagala BMW-ovim motorom, a perspektivni Berger doveden je 1987. u Ferrari. U Benetton se vratio 1996. zajedno s Alesijem nakon Schumacherovog dolaska u Modenu.

Stoga Benetton više nije bio pobjednička momčad i jedinu pobjedu uspio je uknjižiti Berger 1997. u Hockenheimu. Bio je to samo labuđi pjev prije negoli je momčad 2002. postala Renault. Mnogi su i tada niječno vrtjeli glavom da se ne radi o „pravome” Renaultu jer je glavnina momčadi i dalje bila locirana u Velikoj Britaniji, dok su se u Francuskoj pripremali jedino motori. Dolaskom Renaulta uslijedio je nakon nekoliko neuspješnih godina i kvalitativni skok. Fernando Alonso pobijedio je 2003. na Velikoj nagradi Mađarske, a njegov momčadski kolega Jarno Trulli 2004. u Montecarlu. Bio je to uvod u Alonsovo osvajanje dvaju naslova svjetskoga prvaka (2005. i 2006.). Renault se pred strahom od svjetske gospodarske krize potkraj 2009. povukao iz Formule 1, a momčad je preuzela luksemburška financijska tvrtka Genii Capital, otkupivši 75% dionica. U njezinom vlasništvu momčad je ostala do današnjih dana.

Kada je Jackie Stewart ušao 1997. u Formulu 1, ovoga puta u ulozi vlasnika momčadi, ne samo što je vjerovao, već se i nadao. Pred njim su bile tri časne godine, a uloga šećera na kraju pripala je Johnnyju Herbertu pobjedom 1999. na Velikoj nagradi Europe u Nürburgringu. Tada je iz Forda stigla ponuda kojoj nije mogao odoljeti: 100 milijuna funata za preuzimanje momčadi. Stewart, koji se dovoljno obogatio i kao vozač, prihvatio je ponudu i prodao svoju momčad. Tako je na pepelu bivšega Stewarta nastao Jaguar Grand Prix. I namjesto kvalitativnog skoka, kao što se to dogodilo u Benettonu, uslijedila je prava katastrofa pa je kolos iz Detroita potkraj 2004. prodao svoju momčad Red Bullu, dotadašnjem Sauberovom sponzoru. Posljedično tome i slijedeći uhodanu logiku, promijenjeno je i ime u Red Bull Racing, skraćeno RBR. Premda počeci možda nisu mnogo obećavali, momčad se uzdignula iz pepela u zvijezde, ponajprije zaslugom genijalnog projektanta Adriana Neweyja i neospornog talenta Sebastiana Vettela. No zasluge su to najvećim dijelom i dalekovidnog Didija Mateschitza koji je i sam postao novo svjetlo na svjetioniku suvremene Formule 1.

O avanturama Giancarla Minardija i njegove momčadi možda je suvišno govoriti. No ipak mu pripada zasluga da je uspio održati svoju malu momčad čitavih dvadeset godina, dok su u međuvremenu nestajala mnoga poznatija imena poput Lotusa i Brabhama. Minardijevi partneri u nezahvalnome poslu bili su Lucchini, Briatore, Rumi i na kraju bizarni Paul Stoddart, sve dok i ovu momčad nije doveo pod svoje skute Red Bull nadjenuvši joj talijanski prijevod izvornog imena Toro Rosso. Najsvjetliji trenutak momčadi bila je zasigurno Vettelova pobjeda 2008. u Monzi, kada se mladi Nijemac po kišovitom vremenu pokazao hrabrijim i umješnijim na treningu i u utrci.

I momčad Franka Williamsa (za kojega kažu da ima stotinu života), poput Ferrarijeve osnovane 1929. nastala je kako bi za utrke prijavljivala tuđe automobile. Najprije su to bili privatni Brabhami, a potom De Tomaso, Politoys, Iso… sve do 1975. kada je Frank Williams odlučio dodijeliti vlastito prezime automobilu kojim je momčad raspolagala. Godinu dana kasnije udružio se s austrijsko-kanadskim naftnim bogatašem Walterom Wolfom (posljednjih godina poznatim po aferi s nabavkom vojne opreme za Sloveniju), osnovavši momčad Williams-Wolf iz koje je potkraj godine bio isključen. Wolfu se sreća nasmiješila već 1977. kada je Jody Scheckter u njegovom jednosjedu pobijedio na otvorenju sezone u Argentini. Williams se vratio utrkama privatnim Marchem i novcem belgijskoga vozača Patricka Névea. Sjedalo u svojem automobilu doslovce je prodavao od utrke do utrke, a sreća mu se napokon osmjehnula 1978. kada je u momčad ušao arapski kapital kao nova limfa koja je vratila na stazu Williamsovo ime. Franku Williamsu tada je bilo samo 36 godina, a imao je zavidan staž u Formuli 1. Nastavak priče koja traje još i danas je poznat. Clay Regazzoni postigao je prvu pobjedu za „pravi” Williams, dok je Australac Alan Jones osvojio prvo svjetsko prvenstvo.

Od velikana kojih više nema nužno je spomenuti Kena Tyrrella. Nakon što je sa Stewartom i Matrom 1969. osvojio svjetsko prvenstvo, odlučio se potkraj sezone rastati s Francuzima koji su inzistirali na francuskome motoru nasuprot pouzdanijem Fordovom. I on je od 1970. prionuo konstruiranju vlastitih automobila. Prvi Tyrrell napravljen je gotovo u tajnosti i bio je spreman za novu 1971. u kojoj je Stewart osvojio i svoj drugi naslov, a dvije godine kasnije i treći. Tyrrell je ostao u Formuli 1 sa svojom momčadi sve do 1998. kada ju je već prilično iscrpljen i bolestan prepustio novcima British American Tobacca. Neizbježno je sa scene nestala još jedna slavna momčad ustupivši svoje mjesto BAR-u (British American Racing). Potrošeno je podosta novca, ponajviše na Jacquesa Villeneuvea, ali se skora pobjeda još nije nazirala. Od 2006. momčad je nastupala pod Hondinim imenom, čime se slavni japanski proizvođač vratio utrkama. Ni to nije mnogo pomoglo i potkraj 2008. Japanci su se nenadano povukli, prepustivši momčad Rossu Brawnu. Najprije se sumnjalo u moguće preživljavanje momčadi, a potom i u vremena postizana na zimskim testovima. Brawn je bio prisiljen napraviti velike rezove koji se još i danas osjećaju u momčadi. Zadržao je ono najnužnije. Podrugljivo se govorilo da za njega voze jedan nezaposlenik i jedan umirovljenik. Mislilo se, naravno, na Buttona i Barrichella. Unatoč svemu, Brawn GP osvojio je s Buttonom dvostruki naslov; onaj proizvođača i vozača. 2010. došao je novi Mercedesov kapital, čime je još jednom promijenjeno ime momčadi, ali rezultati iz 2009. nikada nisu ponovljeni.

Peter Sauber je u poduzetničkome pogledu pravi genije. Skromni konstruktor prototipova udružio se polovinom osamdesetih s Mercedesom, što mu je pomoglo da preraste u pobjedničku momčad u svjetskom prvenstvu utrka izdržljivosti. Potrebno je ipak reći da je u ovoj igri sve ovisilo o Mercedesu. Nijemci su zaigrali na Sauberovu kartu kako zbog eventualnog neuspjeha njihov imidž ne bi bio okrnjen, a kada je razina konkurentnosti Sauber-Mercedesa postala neupitna, ono Sauber u imenu jednostavno je nestalo. Sauber je ušao u Formulu 1 1993. i ostao je sa svojim imenom sve do 2006. kada je još jednom sve prepustio njemačkoj momčadi, ali ne više dečkima iz Stuttgarta, već bavarskome BMW-u. Financijski gledano bio je to za Saubera dobar posao. Međutim, tu nije kraj priči jer je BMW odlučio 2009. ponovno prepustiti momčad Peteru Sauberu, ovoga puta za simboličnu svotu čime se Sauberova povijest u Formuli 1 nastavila.

Na Lotusovom genetskom nasljeđu nakon Chapmanove smrti radili su suci i odvjetnici i unatoč svemu 2011. prijavljene su dvije Lotusove momčadi. Kao što je poznato, jedna je ona Renaultova, a druga u vlasništvu Tonyja Fernandesa. Vratimo li se nakratko u prošlost moramo se prisjetiti da se Lotusovo ime pojavilo 1995. i na Pacifikovim bolidima, a to zbog toga što je David Hunt, brat mnogo poznatijeg pokojnog Jamesa, godinu dana ranije otkupio marku od propale momčadi koja nije imala ništa zajedničkog s tvrtkom Lotus Cars. On je Pacificu jednostavno posudio ime, ali je sve trajalo kratko jer je potkraj 1995. i Pacific iščezao iz Formule 1.

U čitavoj ovoj našoj priči ipak je biser nad biserima nekadašnji Jordan. Momčad je pod tim imenom i u vlasništvu Eddija Jordana debitirala 1991. u Formuli 1. Bivši vozač Formule 3 prerastao je u uspješnog menadžera Formule 1, okruživši se ubrzo velikom jahtom po uzoru na svoje mnogo bogatije kolege. Izdržao je četrnaest godina, a 2005. prodao je momčad rusko-kanadskome biznismenu Alexu Shnaideru. Momčad je prve godine i dalje nastupala pod starim imenom, a potom joj je ono promijenjeno u Midland. Shnaider je uskoro shvatio da je Formula 1 za njega prevelik zalogaj i 2006. prigodom Velike nagrade Italije u Monzi objavio je prepuštanje momčadi nizozemskoj grupaciji Spyker. Kako se ne radi o solidnom klijentu, momčad je potkraj 2007. prodana Indijcu Mallyji i nazvana je Force India. Kao da ni to nije bilo dosta i nedavno je većinski vlasnik postala grupacija Sahara, pa je momčad još jednom promijenjeno ime.