VACCARELLA, Nino (Ninni) • Palermo, Sicilija (Italija), 4. III. 1933. Mnogi su ga nazivali kraljem Sicilije, a kraljevstvo mu se prostiralo od Palerma do Bonfornella, od Cerde do Sclafanija. Ovi lokaliteti mnogima ne govore ništa, pa čak ni dobrim poznavateljima povijesti utrka izdržljivosti. Mnogo su više značili njemu, Olivieru Gendebienu i Umbertu Maglioliju koji su jedini u povijesti ovdje tri puta pobjeđivali. Njegova rodna Sicilija područje je s velikom tradicijom u sportskom automobilizmu kojemu je putove utro daleke 1906. Vincenzo Florio utemeljitelj najslavnije sicilijanske utrke La Targa Florio. Stoga je već u djetinjstvu i u Vaccarelle počela tinjati ljubav prema automobilima. Vaccarella je spadao u onu vrstu vozača koji su svoje najveće sposobnosti iskazali u utrkama sportskih automobila, dok na svojem putu prema Formuli 1 nisu iskoristili šansu koja im se pružila, ili je uopće nisu dobili. Stoga mnogi poznavatelji automobilizma ovoga talijanskog vozača uspoređuju s Gendebienom i Stommelenom koji su najveći dio svoje karijere proveli u privatnim momčadima gdje su znali pokazati svoje vozačko umijeće premda nisu raspolagali prvorazrednim automobilima. Mnogi su ga upamtili samo po njegovim hrabrim vožnjama na Targa Floriju, no on je bio više od lokalnog idola i godinama se isticao u međunarodnim utrkama kao jedan od najtalentiranijih. Njegove pobjede na Targa Floriju bile su mnogo više od puke statistike, jer govoriti o Targa Floriju značilo je govoriti o Vaccarelli. Sicilijanci nisu niti jednog vozača obožavali više od Nina, njihovog autohtonog heroja. Jer svi su ostali za Sicilijance bili stranci i to ne samo Francuzi, Englezi, Nijemci, već i sami Talijani. Njihov Nino (što nije umanjenica kao kod mnogih Talijana, već i službeno ime) nastupao je u utrkama od 1957. do 1975. vozeći automobile poput Lancie, Ferrarija, Maseratija, Alfa Romea, Porschea. Sudjelovao je u GT utrkama, utrkama sportskih automobila i Formule 1. Osim Targe osvojio je sve ono što bi jedan vozač mogao poželjeti: 24 sata Le Mansa, Dvanaest sati Sebringa, Tisuću kilometara Nürburgringa.

U djetinjstvu je stanovao u Ulici slobode (via Libertà) blizu jednog Alfinog koncesionara kojemu su dolazili automobili koji su sudjelovali na Targa Floriju. Bila su to poratna vremena kada su najpoznatija imena bila ona Taruffijeva, Villoresijeva i Ascarijeva. Vaccarella je tada pohađao srednju školu i znao je bježati od kuće i spuštao se u radionicu gdje je mogao slobodno promatrati vozače i automobile. Tu je provodio čitava popodneva, a i sama utrka počinjala je ispred njihove kuće. Stanovali su u prizemlju, gdje se nalazio i mali vrt. Tu su znali podignuti vlastitu tribinu kako bi preglednije vidjeli tih dvjestotinjak automobila koliko je znalo nastupiti. Bila je to velika priredba koja je Nina privukla u svijet motora. Njegov san od djetinjstva nije bio samo postati vozač, već i prvak: «Ne poput drugih koji su to isto znali govoriti, a potom odustajali pred prvim poteškoćama. Nisam vidio prepreka ispred mene. Znao sam da ću jednoga dana voziti protiv najvećih. Prije nego što sam počeo voziti oduševljavali su me Ascari, Fangio i Moss. No osjećao sam da imam izuzetno snažnu vlastitu osobnost: htio sam postavi Vaccarella. Nino Vaccarella koji pobjeđuje prvake. Moji su prijatelji mislili da sam lud. No kada sam počeo pobjeđivati u značajnijim utrkama, drukčije su me počeli gledati...». Odmah nakon što je dobio vozačku dozvolu počeo je voziti u trkaćem stilu, a posljedice su se ubrzo osjetile. Poslije povratka s izleta u mjestu Cefalù u povratku se utrkivao sa svojim prijateljima. Vozio je očev novi Fiat 1100/103 i potpuno ga je uništio, završivši u jednom mostu. Tada je imao dvadesetak godina i bio je pun želje za dokazivanje. Potom je vozio krišom, kradući ocu automobil dok ovaj nije bio kod kuće, no bio je mnogo oprezniji. Diplomu srednje škole stekao je u privatnoj školi u vlasništvu obitelji. Potom je diplomirao pravo i poslije očeve smrti u ožujku 1956. zajedno sa sestrom Adom preuzeo je vođenje škole, Instituta Alfreda Orijanija koji je njegov otac utemeljio 1936. Bila je to priznata srednja tehničko-komercijalna škola. Nino je postao ravnatelj i zbog toga su mu njegovi kolege kasnije dali nadimak dekan utrka. U mladosti se bavio različitim sportovima, poput nogometa i plivanja, no odlučilo je srce i odabrao je automobilizam. Odmah poslije očeve smrti započeo je svoju automobilističku aktivnost i u prvoj utrci sudjeluje s očevim Fiatom 1100. Bila je to brdsko-brzinska utrka Rigano – Bellolampo u kojoj je osvojio peto mjesto u klasi. 1957. pribavio je Lanciu Aureliju 2500 GT s kojom je nastupio u nekoliko brdskih utrka. Prvi mu je nastup s novim automobilom 5. svibnja 1957. u brdsko-brzinskoj utrci Trapani – Monte Erice na Siciliji, gdje se dokazuje kao veliki talent, «papreni» vozač i dobar strateg. Drugi je u klasi i osmi u apsolutnome redoslijedu. Poslije nastupa u još dvjema brdskim utrkama, Sorrento – S. Agata i Messina – Colle S. Rizzo, debitirao je i na stazi petim mjestom u rimskoj Vallelungi. 1958. i dalje sabire iskustvo u svojoj Lanci, sudjelujući u brdskoj utrci na Avolu. Osim pobjeda u klasi, počinje ostvarivati i apsolutne pobjede. Prva od njih je u brdsko-brzinskoj utrci Rigano – Bellolampo s oborenim rekordom utrke. U ovoj utrci nisu sudjelovali sportski automobili već samo oni GT kategorije. Iste je godine šesti na Deset sati Messine, utrci u kojoj je pobijedio Brazilac Christian Heins, a nastupio je i na Krugu oko Kalabrije. Svoj prvi i željno očekivani nastup na 42. Targa Floriju završio je odustajanjem.

 1. mjesto u utrci Catania-Etna (Utrka tisuću zavoja)

Nije pripadao bogatoj obitelji poput njegovih zemljaka Puccija i Bordonara, ali mu je posao išao dobro i donosio dovoljno novca, ali ne i za bacanje. Kada je 1959. prešao u kategoriju sportskih automobila najprije su mu ponudili Ferrari Testa Rossu koji mu se činio preskupim. Stoga se radije odlučio za Maserati 2000 Sport koji je pripadao prvaku Italije iz prethodne godine, Adolfu Tedeschiju. Pregovori oko nabavke automobila poprilično su potrajali, ali je na kraju uspio postići dobru cijenu. U Modeni je boravio u hotelu Reale u kojem su stanovali i odsjedali poznati vozači poput Fangia, Mossa, Magliolija i američkih vozača. U svojoj drugoj utrci sportskih automobila na Montepellegrinu, a koja se bodovala za nacionalno prvenstvo, prvi je put privukao pozornost talijanskog tiska kao mladić koji je počeo pobjeđivati prvake. Na Targa Floriju vozio je Maserati A6 GCS i zajedno s Giuseppeom Allottom osvojio je deseto mjesto. Kupovinom Maseratija 200S uslijedio je i skok u kategoriju Sport 2000. Promjenu klase pratile su pobjede u brdskim utrkama Valdesi – S. Rosolia, Montepellegrino, Monte Erice, Sassi – Superga, Catania – Etna i pobjeda na stazi Pergusa blizu sicilijanske Enne, dok je drugo mjesto osvojio u Caserti. U Pergusi je bio najbrži na treningu, a u utrci je iza sebe ostavio ondašnja poznata talijanska imena poput Cabiance i Scarfiottija. U utrci Catania – Etna prvi je put raspolagao službenim automobilom. Bio je to Cooper-Maserati momčadi Centro-Sud u kojemu je postavio i novi apsolutni rekord. To je ujedno i godina u kojoj se istaknuo kao jedna od najvećih nada talijanskog automobilizma, a novinar Mario Casucci pisao je o njemu pod naslovom Novi čovjek dolazi s juga (L'uomo nuovo viene dal sud). Neki su novinari uskoro postavili i drukčije pitanje: «Da, dolazi s juga, ali zar vozi samo na jugu?».

 Brdska utrka Trapani-Monte Erice (Maserati 2000 Sport)

1960. otisnuo se i na sjever, nastavivši svoju aktivnost s Maseratijem. No prvi mu se put pružila prigoda da na Targa Floriju nastupi u službenom automobilu momčadi Camoradi, Maseratiju Tipo 61 Birdcage (Birdcage = krletka za ptice). Vozio je u paru s mnogo poznatijim i iskusnijim Umbertom Magliolijem. Prvi se put osjećao kao internacionalni vozač. Bila je to povijesna Targa Florio. Maglioli je prvi započeo utrku i kada je Vaccarelli prepustio automobil nalazio se na trećemu mjestu. Sicilijanac je iskazao svoje vozačke sposobnosti na najbolji mogući način. Preuzeo je vodstvo u utrci (u apsolutnom redoslijedu) udaljivši se od Bonnierovog Porschea, von Tripsovog Ferrarija i Gendebienovog Porschea. No u osmome krugu, kada je stekao prednost od tri minute i 49 sekunda, morao je odustati zbog oštećenog spremnika goriva. Unatoč odustajanju uspio je zapaliti Sicilijance. Prvi su put vidjeli jednog svojeg zemljaka ispred mnogih prvaka i to upravo u njihovoj utrci. Zbog toga je Vaccarella govorio da su sve njegove pobjede i pobjede Sicilije. «La Targa Florio bila je za Sicilijance sve. Mit, legenda. Teška utrka puna nepoznanica sa zavojima koji su se uspinjali i silazili, spori i brzi, s različitim vrstama asfalta, kroz mjesta, između pašnjaka prepunih ovaca koje su u svakom trenutku mogle istrčati na cestu. Za Siciliju je Targa Florio bila velika fešta. Bila su to 72 kilometra gledatelja, strastvenog navijanja, brežuljaka prepunih ljudi. I ako sam odustajao oni su odlazili. Bila je to prelijepa ljubavna priča. Vozio sam za njih, s njima. Kada sam prolazio napravili su špalir kako bi me potaknuli da još bolje vozim, no time su mi samo otežali život». U istom je automobilu osvojio četvrto mjesto na Velikoj nagradi Napulja. U svojem Maseratiju 200S osvojio je sedmo mjesto na stazi u Caserti. Godinu je zaključio pobjedama u utrkama Catania – Etna, Bolzano – Mendola,Trapani – Monte Erice i Colle S. Rizzo, a treće je mjesto osvojio na Trento – Bondone. Sve su ove pobjede izborene u Maseratiju.

 Pobjeda u apsolutnom redoslijedu Bolzano-Mendola (1960.)

1961. izuzetno mu je važna godina jer počinje nastupati i u međunarodnim utrkama. Angažirala ga je Scuderia Serenissima grofa Giovannija Volpija di Misturi. Grof Volpi stekao je veliko nasljedstvo i bio je jedan od promotora neuspjele momčadi ATS, prije nego li je osnovao momčad Serenissimu. Vaccarella je bio alternativni vozač u momčadi uz Giorgija Scarlattija i Roberta Bussinella. Tada je 24-godišnji Volpi doveo u momčad veterana Mauricea Trintignanta. Serenissima je raspolagala šarolikim voznim parkom. Trintignant je vozio dvije godin star Cooper T51-Maserati, a Scarlatti De Tomaso F1-001 pokretan OSCA-inim motorom. Na Velikoj nagradi Solitudea Scarlattija je zamijenio Bussinello, dok je Vaccarella još uvijek bio rezervni vozač. U Stuttgartu je Bussinellu eksplodirao motor pa se momčad uputila na Veliku nagradu Njemačke bez De Tomasa. Za Veliku nagradu Modene stigao je Alfin motor i Ninu se pružila prilika da debitira u utrci. Za utrku su bila prijavljena 32 vozača, a startalo ih je jedanaest, pa Vaccarelline neuspješne kvalifikacije nisu nikoga začudile. Vaccarella je treći na Kupu Italije u Vallelungi u Trintignantovom Cooperu T51-Maseratiju. Bila je to utrka Formule 1, nevažeća za svjetsko prvenstvo. U utrkama prototipova u Ferrariju 250 GT treći je u paru s Trintignantom na Tisuću kilometara Pariza, a s Maseratijem Tipo 63 četvrti je na Targa Floriju. I u ovoj utrci dijelio je automobil s Trintignantom. U Le Mansu je nastupio u Maseratiju Tipo 63 zajedno s Lodovicom Scarfiottijem. Odustali su u sedmome satu vožnje zbog kvara na motoru. Poslije međunarodnih utrka koje su mnogo obećavale, debitirao je 10. rujna u Formuli 1 na Velikoj nagradi Italije u Monzi. I u ovoj je utrci vozio za momčad Serenissima. Kvalificirao se na dvadesetome mjestu (najbrži od triju de Tomasa F-1 003), ali je odustao poslije trinaest krugova zbog kvara na motoru. Do kraja sezone ubilježio je još treće mjesto na Kupu Italije u Vallelungi u Cooperu T-51.

 Ferrari 275P, Tisuću kilometara Nürburgringa, 1964. u paru sa Scarfiottijem

1962. uslijedili su prvi kontakti s Ferrarijevom momčadi, no kako je još ranije potpisao ugovor sa Serenissimom morao je teška srca odbiti ponude. Vođenje Volpijeve momčadi preuzeo je Nello Ugolini, koji je bio ujedno i dobar nogometni menadžer. Momčad je pribavila nekadašnji Mossov Lotus 18/21-Climax. Sezonu je započeo šestim mjestom u francuskom Pau. U Monaku je najsporiji (21.) na treningu i nije uspio proći kvalifikacije. Na Targa Floriju vozio je Porsche 718 GTR te u paru s Bonnierom i Hillom osvojio treće mjesto u apsolutnom redoslijedu. Ovaj je rezultat mogao biti i bolji da ih pri kraju utrke nisu izdale kočnice. U Le Mansu je dijelio Ferrari 250 GTO sa Scarlattijem, ali su odustali u 173. krugu zbog kvara na motoru. Potom se na unajmljenom Porscheu 718 na Velikoj nagradi Njemačke kvalificirao na petnaestome mjestu, a isti je rezultat ostvario i u utrci zaostavši čitav krug za pobjednikom. U ovom se automobilu Carel de Beaufort uspio kvalificirati na osmome mjestu. Za Veliku nagradu Italije unajmio je Lotus 24-Climax Roba Walkera. Kvalificirao se na četrnaestome mjestu i devetim mjestom u utrci ostvario je svoj najbolji rezultat karijere u Formuli 1. U brdskoj utrci Ollon – Villars prvi je u klasi i drugi u apsolutnom redoslijedu. Godinu je zaključio odustajanjem na Tisuću kilometara Pariza.

 Pobjeda na 24 sata Le Mansa u paru s Guichetom (1964.)

1963. prešao je u Ferrari. Nije to bila odveć sretna godina. Zajedno s Mairesseom i Bandinijem drugi je u apsolutnom redoslijedu na Dvanaest sati Sebringa u novome Ferrariju 250P, a pobjedu su im ukrali američki mjeritelji vremena koji nisu primijetili da se Surtees-Scarfiottijev Ferrari zaustavio tri kruga u boksu. 26. travnja vožena je 48. Targa Florio, ali tvornička momčad Ferrarija nije nastupila. Bio je to nastavak polemike i prosvjed protiv odluka međunarodnih automobilističkih tijela. Razočaranje za sicilijanske navijače bilo je dvostruko jer je time izostao i Vaccarellin nastup. Na Tisuću kilometara Nürburgringa (18. svibnja) doživio je tešku nesreću iz koje se izvukao samo s ozljedom ramena koja mu je nasilno zaključila sezonu. «Nürburgring, stari Ring je bio mnogo teži od Targe. Užasna staza koja nije opraštala. Najteža staza na svijetu, jer je bila brza. Targa nije bila brza... Za mene su govorili da sam Targin čovjek i bio sam, ali nisam je posebno volio. Bio sam čovjek velike brzine. Volio sam Le Mans, Spa-Francorchamps, zavoje od 300 km/h. Na Targa Floriju bio sam najbolji jer sam jednostavno morao biti: zbog dobrog poznavanja staze i prije svega zbog toga što sam Sicilijanac». 1964. potvrđen je u Ferrariju. Sezonu je ponovno otvorio drugim mjestom u Sebringu u 3,3-litarskom Ferrariju 275P zajedno sa Scarfiottijem. Tada je uslijedilo najbolje razdoblje njegove karijere u Ferrariju 275P s kojim je prvi na Tisuću kilometara Nürburgringa (sa Scarfiottijem) i na 24 sata Le Mansa (s Jeanom Guichetom). U Ferrariju GTO četvrti je u klasi na Dvanaest sati Reimsa, a sezonu je zaključio pobjedom na Kupu Intereurope u Monzi, gdje je vozio Ferrari 250 LM švicarske momčadi Filippinetti. Vaccarella je upravo u utrkama prototipova i izdržljivosti postigao svoje najbolje rezultate.

 Le Mans, 1965.

1965. voženo je 49. izdanje Targa Florija koje mu je stajalo nadohvat ruke. Ferrari je na Siciliji htio potvrditi svoju premoć nad svojim protivnicima, posebice Fordom koji je u prvoj utrci sezone u Daytoni sa svojim novim modelom GT40 osvojio prva četiri mjesta. S istim je uvjerenjem na Targi nastupio i Ford samo s jednim automobilom povjerenim Bobu Bondurantu i evangeličkom svećeniku Johnu Witemoreu. Ferrari je, vođen sportskim direktorom Eugeniom Dragonijem, prijavio tri automobila: Vaccarella-Bandini, Scarfiotti-Parkes, Guichet-Baghetti. Dva su modela bili 330/P2, a treći 3,3-litarski 275/P2 vozio je Vaccarella koji ga je još ranije isprobao na pisti. I Porsche je svoje povjerenje ukazao velikim vozačima: Bonnier-Graham Hill, Colin Davis-Bitter, Maglioli-Linge koji su tom prigodom nastupili u 2-litarskim prototipovima. Još jedan tvornički automobil, GT904, povjeren je pobjedniku iz prethodne godine, barunu Antoniu Pucciju koji je vozio u paru s Güntherom Klassom. Vaccarella je napokon pobijedio na Targa Floriju postavivši novi rekord staze, a već u trećemu krugu stvorio je prednost od pet minuta pred Guichetom. Ciljem je prošao s četiri minute prednosti ispred Davis/Mitterovog Porschea 906. Utrku je promatralo 250.000 gledatelja koji su ga oduševljeno pratili na povratku u Palermo. U nastavku sezone četvrti je sa Scarfiottijem na Tisuću kilometara Nürburgringa. Premda su raspolagali 1,6-litarskim Ferrarijem Dino 166P ravnopravno su se borili za treće mjesto protiv 2-litarskog Bonnier/Rindtovog Porschea 904/8 sve dok ih motor nije prisilio da smanje ritam. Poslije pobjeda u brdskim utrkama Montepellegrino i Monte Erice, debitirao je u Monzi u tvorničkom Ferrariju 158 i odustao u 58. krugu zbog kvara na motoru. U tom se trenutku nalazio na šestome mjestu. Nastup u utrci bila je nagrada Enza Ferrarija za pobjedu na Targa Floriju. Postizao je Surteesova vremena iz prethodne godine u istom automobilu. Bila je to ujedno i njegova posljednja utrka u Formuli 1, a od sljedeće utrke svoj Ferrari morao je prepustiti Bobu Bondurantu.

La Targa Florio (Ferrari 198), 1965.

1966. razočaravajuća je godina. Na Targa Floriju nalazio se u vodstvu, ali je potom njegov momčadski kolega Bandini izletio s Ferrarijem P3 i prevrnuo se. I ostali utrke svjetskoga prvenstva proizvođača koje je vozio za Ferrari završio je odustajanjem. Na Tisuću kilometara Nürburgringa vozio je Porsche 906, no i tada je odustao zbog nesreće. Jedinu pobjedu sezone ostvario je na Reliju Jolly hotela. Premda je i 1967. službeni Ferrarijev vozač, potpisao je i ugovor o suradnji s momčadi Brescia Corse koja mu je stavila na raspolaganje Ford GT40. U ovom je automobilu peti s Magliolijem na Dvanaest sati Sebringa, prvi na Velikoj nagradi grada Enne u Pergusi i treći na 500 kilometara Zeltwega. Na Targa Floriju je vozio s Herbertom Müllerom tvornički Ferrari P4 i zbog banalne nesreće završio u zidu te odustao u trenutku kada se nalazio u vodstvu. Kao utjeha ostao mu je novi rekord utrke kojim je smanjio svoj stari iz 1965. za dvije minute. Dogodilo se to u predjelu Collesano. «Osjetio sam veliku gorčinu», prisjećao se tih trenutaka Vaccarella, «Nikada niti jedno odustajanje nije bilo tako gorko i teško, a dogodilo se zbog prevelike brzine, a ne zbog neopreznog mahanja gledateljima, kao što su napisali pojedini zlobnici». Bolje sreće nije bio ni u Le Mansu gdje je Ferrari dijelio s Chrisom Amonom. Zbog probušene gume i požara odustali su poslije osam sati vožnje. Njegov je najbolji rezultat sezone četvrto mjesto na Tisuću kilometara Monze gdje je Ferrari 330 P3/4 momčadi Filipinetti dijelio s Herbertom Müllerom.

 Ferrari 330P4, La Targa Florio 1967., Vaccarella-Scarfiotti

Poslije dviju prilično nesretnih sezona, 1968. potpisuje za Alfa Romeo, gdje ga je čekao dug i naporan rad na usavršavanju modela T33/2, pa se stoga morao odreći uspjeha na stazama. Unatoč tome, prvi je u Mugellu i Imoli s Lucienom Bianchijem, peti na 24 sata Daytone s Udom Schützom i deseti na Tisuću kilometara Nürburgringa. Na Targa Floriju je vodio ispred Elfordovog i Scarfiottijevog pobjedničkog Porschea 907 s trinaest minuta prednosti sve dok momčadski kolega Schütz nije uništio Alfu. 1969. obnovio je ugovor s Alfom koja je radila na novom prototipu. No s novim modelom 33 – 3000 nisu ostvareni očekivani rezultati jer je to bio nedovoljno isproban automobil. Vaccarella je ipak uspio osvojiti prvo mjesto u apsolutno redoslijedu na Kupu grada Enne u Pergusi, vozeći prosječno 220 km/h, čime je postavio i novi rekord. Još je osvojio i treće mjesto na međunarodnoj utrci Solituderennen u Hockenheimu. Za Alfu je nastupio u četirima utrkama svjetskoga prvenstva proizvođača, odustavši u svima. U Le Mansu je osvojio peto mjesto u tvorničkoj Matri M630 s Jeanom Guichetom koji mu je bio partner i 1964. U Mugellu je bio treći u Loli T-70 Mk 3B.

 Ferrari 512 S, Dvanaest sati Sebringa (1970.), pobjeda zajedno s Andrettijem i Giuntijem

Godine 1970. vraća se u Ferrarijevu tvorničku momčad i ustaljeni mu je partner Ignazio Giunti. Momčad vozi na novom 3-litarskom modelu 512S, automobilu koji je razvijao više od 600 KS i trebao je biti pravi odgovor Porscheu. Prvi nastup u Daytoni prošao je prilično neslavno, jer je Giunti izletio sa staze. Uskoro zatim pobjeđuju na Dvanaest sati Sebringa gdje im se priključio Mario Andretti. Drugi su u Monzi, treći na Targa Floriju, četvrti u Spa i treći u Nürburgringu gdje je Giuntija zamijenio John Surtees. U utrci La Targa Florio nastupio je s Giuntijem u 5-litarskome Ferrariju 512S, dok su glavni konkurenti, Porscheovi automobili verzije 908 bili opremljeni 3-litarskim motorom i znatno lakši od onih koji su inače vozili na stazama.

 La Targa Florio 1971., zajedno s Hezemansom

1971. Ferrarijeva je momčad vozila na modelu 312P pripremajući se za 1972. kada su trebali biti ukinuti 5-litarski motori. Stoga Vaccarella vozi za Alfa Romeo. U modelu T-33/3 treći je u Sebringu (s de Adamichem i Pescarolom) i peti u Monzi (s Hezemansom i Stommelenom). Potom je uslijedila Targa Florio na kojoj je Vaccarella poslije pet uzastopnih Porscheovih pobjeda zauzeo najviše mjesto na postolju, a zajedno s njime automobil je vozio Nizozemac Toine Hezemans. U nastavku sezone peti je u Nürburgringu i drugi u Zeltwegu (oba puta s Hezemansom). Alfa nije nastupila u Le Mansu gdje je Nino dijelio Ferrari 512M Escuderie Montjuich s José Maria Juncadellom. U jednom su se trenutku u noćnim satima našli na čelu utrke no morali su odustati zbog kvara na prijenosu. Nastupio je i u jednoj utrci europskoga prvenstva turističkih automobila, 24 sata Spa-Francorchampsa. U Alfa Romeu GTAm 2000 ciljem je prošao na četvrtome mjestu. U Alfi je ostao i 1972., u godini Ferrarijeve velike premoći, stoga je statistika zabilježila samo treće mjesto u Sebringu (s Hezemansom) i četvrto u Le Mansu (s de Adamichem). Na Targa Floriju eksplodirao mu je motor u trećemu krugu i pobjeda je pripala Ferrarijevom dvojcu Merzario-Munari.

 Ferrari 312PB, La Targa Florio, 1973.

1973. za prvenstvo se bore Ferrari i Matra, dok Alfa ne sudjeluje u utrkama izdržljivosti pa tako i Vaccarella većinu godine miruje. Na Targa Floriju nastupio je u Ferrariju 312 PB s Arturom Merzarijom, pobjednikom iz prethodne godine. Na treningu su bili najbrži, ali su u utrci zbog kvara na poluosovini čelno mjesto morali prepustiti Martini Porsche Carreri RSR Gijsa van Lennepa i Herberta Müllera. Vaccarella je tada četrdesetogodišnjak i odlučuje se povući sa svih najznačajnijih utrka svjetskoga prvenstva, osim s Targe. Na ovu je odluku najviše utjecalo i rođenje sina Giovannija. 1974. Targa Florio više nije jedna od utrka svjetskoga prvenstva sportskih automobila. Ova slavna utrka vožena na prirodnoj stazi Madonie, bila je talijanska inačica Tourist Trophyja, koja po svojim opasnostima nije morala ništa zavidjeti stazi na otoku Manu. No s vremenom sve je teže odolijevala sigurnosnim zahtjevima i sredinom sedamdesetih izbjegavala ju je većina tvorničkih momčadi, pa je posljednji put održana 1976.

 Alfa Romeo 33 TT 12, La Targa Florio 1975. zajedno s Merzariom (područje Collesano)

Vaccarella 1975. nije mogao odoljeti učestalim pozivima Alfinog inženjera Carla Chitija i nagovaranju odvjetnika Sansonea, predsjednika auto-kluba iz Palerma pa je posljednji put nastupio na Targa Floriju u Alfi 33tt12 u Paru s Merzariom. Bio je to veličanstven oproštaj proslavljen sjajnom pobjedom. Poslije osamnaestogodišnje aktivnosti i više od 120 odvoženih utrka, u potpunosti se povukao sa staza. Nedugo zatim dodijeljeno mu je odličje Republike Italije za postignute uspjehe. 1993. obitelj je pogodila teška nesreća koju je njihov sin doživio u trkaćem automobilu, ostavši potom prikovan za invalidska kolica. Nino se tada poprilično povukao i izbjegavao je novinare. No 1997. ipak se pojavio na onim istim sicilijanskim cestama kojima je vrludala Targa, ali ne u utrci nego u turističkoj vožnji prigodom proslave Ferrarijeve pedesete obljetnice. U povodu pedesete obljetnice Ferrarija objavio je svoju autobiografsku knjigu posvećenu utrkama pod naslovom Leteći dekan, kako su ga uobičavali zvati ostali vozači.