Najavljena američka momčad USF1 u čije ostvarenje većina poznavatelja Formule 1 opravdano sumnja (premda nikad ne smijemo reći nikad) nije nikakva novost niti iznimka Formule 1. Takvih je aspiranata u (nekoć) egzotičnom svijetu Formule 1 bilo podosta, a nerijetko su bili povezani s ozbiljnim i poznatim imenima. No današnji svijet Formule 1 ipak je odveć ozbiljna stvar da bi se netko mogao s njime tek tako šaliti. U suvremenoj Formuli 1 kojoj povjesničari Formule 1 početak vide u 1966., godini u kojoj su na snagu stupila pravila o 3-litarskome motoru do sada je nastupilo više od sedamdeset momčadi, a još 55 najavilo je svoje namjere koje su u većini slučajeva ostale upisane samo na papiru. Od toga nisu ostale imune niti velike momčadi, poput primjerice Ferrarija koji je 1973. izradio jednosjed, pogrdno nazvan «ralica» zbog neobičnog prednjeg stabilizatora. Premda ovaj automobil nije nastupio ni u jednoj utrci pokazao se odličnim laboratorijem za ispitivanje novih rješenja, kasnije uspješno primijenjenih na Ferrarijevim modelima u kojima su sjedili Niki Lauda i Clay Regazzoni.

Još je svježije sjećanje na McLaren Mp4-18 iz 2003. koji je poslije dugih i uzaludnih testova ostavljen po strani. Hondini mladi inženjer konstruirali su početkom devedesetih model RC101, ali ni on se nikada nije ogledao na stazi, kao i noviji model RA99 koji je izradila nadaleko poznata tvornica inženjera Gianpaola Dallare, a potom ispitivao Nizozemac Verstappen. Popis poznatih proizvođača bio bi popriličan, a neizostavno sadrži Matru Ms11 s pogonom na sva četiri kotača (1968.), Hill GH2 (zaustavljen pogibijom Grahama Hilla), fantomski BRM s ground-effectom (1979.), Shadow Dn12 iz 1980. i Lolu T97/30 (1997.). Prisjetimo se druge polovine sedamdesetih kada su po uzoru na Tyrrell sa šest kotača izrađeni March 2-4-0 (1977.) koji je kasnije završio u britanskim brdsko-brzinskim utrkama, Williams FW07E i FW08D, pa i sam Ferrari s dvostrukim stražnjim kotačima isprobavan u Fioranu.

Još bi se moglo pronaći mnoštvo izgubljenih i neiskorištenih stvari u Formuli 1 koje su obično nestajale propašću njihovih tvoraca u svjetlu najave bolje sutrašnjice. Nestajali su tako Cooper, Lotus, Brabham, Prost, što znači da su se loše stvari događale i u boljim obiteljima. Na dio momčadi koje su začete, a zapravo nikada do kraja ostvarene, dio su misterioznog, egzotičnog i ezoteričnog svijeta Formule 1 kakav više ne postoji i ne može postojati, ali koji je ipak ostvario svojevrsnih tragova u najjačoj automobilističkoj kategoriji. Prisjetimo se njemačkog Kauhsena koji je konstruirao čak pet jednosjeda. Bliže nam je ime inženjera Enriquea Scalabronija koji je krajem devedesetih radio i u Ferrariju. Odlikovao se originalnim zamislima koje su ostale samo na papiru, a u stvarnosti su ih trebale ostvariti momčadi poput Barone Rampantea, Ikuzawe i Asiatecha. 1993. Scalabroni je napravio rješenje s jednim kotačem naprijed, jednim straga i s dvama po bokovima. Spomenimo još i činjenicu da je među brojnim bizarnim pokušajima bio jedan i s područja bivše Jugoslavije. No krenimo abecednim redom.

ABARTH F1 (1968.) – Projekt temeljem na modelu 232 iz Formule 2 na koji je trebao biti ugrađen V8 2-litarski motor kojemu je obujam motora potom trebao biti povećan na 3 litre. Ideja je donekle i ostvarena na šasiji sportskih automobila.

Abarth

ALPINE A350 (1968.) – Projekt, premda neautoriziran, napravljen je u Alpini i opremljen Gordinijevim V8 sportskim motorom. Isprobao ga je Mauro Bianchi u Zandvoortu, ali se pokazao presporim i... uskoro je zaboravljen.

APOLLON (1977.) – Bivši Williams prerađen u talijanskome Fly-Studiu za švicarskog vozača Lorisa Kessela. 1977. nije se uspio kvalificirati na Veliku nagradu Italije. Automobil je kasnije restauriran i danas je u Williamsovom vlasništvu.

Apollon

ARNO (1972.) – Izradio ga je Nizozemac Arno van Dijk. Pojavio se na Trofeju duna u Zandvoortu, a najavljivana je i prijava 1974. na Veliku nagradu Španjolske s vozačem Peterom van Zwanom, ali je sve ostalo samo na tome.

Arno

ASIATECH (2002.) – Tvrtka je raspolagala motorom, inženjer Scalabroni dizajnirao je automobil, ali je krajem godina tvornica zaključala vrata.

Inženjer Enrice Scalabroni (desno) pokraj makete Asiatecha

ATMOS (1988.) – Program je inicirao bivši Lolin i IRTS-ov djelatnik Jean-Pierre Mosnier, ali nikada nije ostvaren.

BARONE RAMPANTE (1991.) – Bivši vozač i sin vlasnika Harris Bara, stanoviti Cipriani, htio je napraviti veliki skok iz Formule 3000, najvjerojatnije s motorom Ford DFR, ali sve je ostalo samo na obećanjima.

BENNEPALDI (1981.) – Radi se o bivšem Fittipaldiju F5 u vlasništvu Colina Benneta. Automobil je prilično uspješno nastupao u engleskom prvenstvu Formule Libre u rukama bivšeg stuntmana Vala Musettija. Prijava na jednu Veliku nagradu ostala je tek pusta želja.

BERTA F1 (1975.) – Kostruirao ju je poznati argentinski projektant Oreste Berta. Raspolagao je jednim bivšim Fittipaldijevim Cosworthom, a automobil je isprobavao lokalni vozač Nestor Garcia Vega. Ostala je upisana 1975. samo prijava na Veliku nagradu Argentine.

Berta

BIZZARINI (1974.) – Na torinskom salonu inženjer Giotto Bizzarini objavio je veliku vijest i pokazao nacrte, ali Bizzarini-Cosworth nikada nije dovršen.

Bizzarinijeva šasija

Bizzarini

BMW S192 (1991.) – Projekt je napravio Simtekov studio za račun BMW-a, ali je kasnije prepušten Andrei Sassettiju i pretvoren u Andrea Modu.

BRAVO S931 (1993.) – Španjolska momčad koja je željela napraviti evolucijski model Andrea Mode za Jordi Genéa, no nacrte je na kraju zadržao Simtek.

BS FABRICATIONS (1979.) – Automobil je dizajnirao David Polland, ali nije nikada dovršen u pogonima Boba Sparshotta. Siguran je bio jedino vozač, bogati Argentinac Ricardo Zunino.

CHEVRON B41 (1978.) – Smrt tvorca tvrtke i dolazak novih stremljenja u Formuli 1 ograničili su model B41 na Formulu Aurora.

Chevron B41

COSWORTH 4WD (1969.) – Napravio ga je Robin Herd, isprobali Costin, McLaren i Redman. Bio je to ružan automobil, gotovo nemoguć za vožnju i kompliciran. Prijavljen je samo na jednu Veliku nagradu, a danas se nalazi u muzeju u Doningtonu.

DAMS Gd01 (1995.) – Prema želji suvlasnika momčadi Francuza Driota automobil je dizajnirao Ward. Bio je opremljen Cosworthovim Dfr motorom, a isprobavali su ga Comas i Lammers. Projekt nije ostvaren zbog nedostatka sponzora, premda je bio blizu ostvarenju.

Dams

DHAINAULT (1993.) – Bivši dizajner Andrea Mode pronašao je Hartove motore, sponzora u Rhone-Poulencu te je hrabro najavio svoj ulazak u Formuli 1. Radilo se ipak samo o najavi.

DOME F105 (1996.) – Bio je to ozbiljan projekt, automobil se u rukama Marca Apicelle pokazao pouzdanim, ali je nedostajao novac.

Dome F105

DURANGO (1994.) – Ivone Pinton gajio je velike ambicije i pucao visoko, ali samo pucao. No još i danas ne taji da nije odustao od svojih ambicija.

DYWA (1980.) – Isprobao ga je u Monzi Piercarlo Ghinzani u utrci Formule Aurora. Potom ga je testirao Maurizio Flammini, aktualni promotor Velike nagrade Rima. Kasnije je prerađen u Formulu 3000 pod nazivom Montecarlo Gp01.

EKSTROEM (1986.) – Bila je to ideja o potpuno švedskom automobilu, a inicirala ga je stanovita Cecilia Ekstroem. Bili su čak najavljeni kao vozači Mauro Baldi i Fulvio-Maria Ballabio. Godine su prolazile, ali se nije dogodilo ništa.

EYCKMANS (1998.) – Radi se o bivšem vozaču Formule 3000 i rookiju Formule Indy, Wymu Eyckmansu, koji je najavio svoju momčad u Formuli 1, ali je potom sve zauvijek utihnulo.

FIRST (1989.) – Automobil je djelomično dizajnirao i preradio Argentinac Divila za bivšeg talijanskog vozača Lamberta Leonija. Raspolagao je Juddovim motorom i nastupio je na Motor Showu u Bologni. Vozač je trebao biti Gabriele Tarquini, ali prijava na utrke svjetskoga prvenstva nije prihvaćena. Jedan od razloga tome je i Marchovo protivljenje čitavoj operaciji.

GINETTA G20 (1969.) – Radi se o britanskom projektu koji je izradio jedan specijalist za utrke sportskih automobila. Trebao je biti opremljen BRM-ovim motorom, ali je napušten na pola puta.

GLAS (1991.) – Naziv je kratica od Gonzalez Luna Auto Scuderia, fantomske meksičke momčadi za koju je trebao voziti lokalni vozač Giovanni Aloi. Projekt je kasnije preuzela momčad Lambo koja je debitirala u Formuli 1 1991.

GRD (1972.) – Radilo se o poznatom britanskom proizvođaču nižih Formula i automobil je zapravo bila Formula 5000 prilagođena zahtjevima Formule 1. Automobil je prijavljen, no prijava je potom povučena, na jednu utrku nevažeću za svjetsko prvenstvo. Glavni razlog tome bio je nedostatak novca.

HAWKE (1976.) – Projekt je inicirao Mike Keegan kako bi olakšao nastupe svome sinu Rupertu. Na automobilu je nakratko radio tada još neafirmirani 23-godišnji Adrian Reynard.

IKUZAWA (1994.) – Momčad bivšeg japanskog vozača Formule 2 Tetsua Ikuzawe, školskog kolege sina Soichira Honde. Prste u svemu imao je i  Scalabroni, ali automobil nikada nije ugledao svjetlo dana.

KAUHSEN (1979.) – Krajem 1978. bivši vozač Willibald Kauhsen okušao se u svojoj avanturi u Formuli 1 i povjerio je projektiranje automobila Klausu Kapitzi koji je do ekstrema razvio koncepciju Lotusa 79. Na papiru se radilo o pravome čudu, ali je u praksi Giancarlo Brancatelli shvatio da se radi o promašenom automobilu. Brancatellija je uskoro zamijenio Belgijac Patrick Neve i WK01 donekle je prerađen, ali je u Paul Ricardu kasnio za svojim konkurentima čak pet sekunda. Dolaskom novog modela Evo2 vratio se i Brancatelli, pokazavši u utrci Formule Aurora u belgijskom Zolderu da je automobil brži od prethodnika, ali je unatoč tome utrku završio odustajanjem. Unatoč svemu, Kauhsen je i dalje bio uporan, prijavivši 1979. svoj automobil na Veliku nagradu Španjolske i Belgije, ali nije stigao dalje od treninga. Automobil je kasnije kupio Arturo Merzario i dodijelio mu ime Merzario A4. Ni Merzario nije bio bolje sreće, a nastupio je samo na neprvenstvenoj utrci u Imoli. Potom je automobil kupio zlatar Ballestra, ugradivši mu Alfa Romeov motor i nastupao je u njemu u utrkama europskoga brdsko-brzinskog prvenstva.

Kauhsen

KHADI-8 (1990.) – Zamišljen je u Harkovu, u bivšem Sovjetskom Savezu. Raspolagao je 8-cilindričnim motorom obujma 1974 cm³. Postigao je nekoliko nacionalnih rekorda, nastupao u lokalnim utrkama gdje je bio oštećen i kasnije restauriran.

Khadi

LIFE (1990.) – Radi se o bivšemu Firstu sa Rocchijevim zvjezdanim motorom (samo na papiru). Gary Brabham i Bruno Giacomelli nisu uspijevali proći niti pretkvalifikacije.

MADI-01 (1973.) – Još jedan ruski automobil, klon Lotusa 72 i opremljen Gazovim 3-litarskim motorom. Nagađalo se da postiže maksimalnu brzinu od 204 km/h.

MAKI (1974.) – Djelo je Japanaca Onoa i Mamure. U rukama vozača poput Ganleyja, Fushide i Trimmera nije se nikada uspio kvalificirati za utrku. Jedan je automobil kupio nizozemski vozač Jan Lammers i potom ga restaurirao.

MARINHO (1976.) – Automobil s Cosworthovim motorom zamislio je Portugalac Bravo Marinho. Trebao je to biti automobil prerađen od sportske Lole i prijavljen 1977. na Veliku nagradu Španjolske, no od teorije do prakse bio je veliki i nikad napravljen korak.

MAURER (1981.) – Problem je započeo Gustav Brunner za račun Nijemca Maurera i tada njegovog vozača, pokojnog Stefana Bellofa. No kako je mladi njemački vozač u Formulu 1 stigao drugim putovima, projekt je napušten.

MCGUIRE (1977.) – Automobil australskog vozača-konstruktora Briana McGuirea bio je zapravo neznatno prerađen Williams u kojemu nije uspio proći pretkvalifikacije za Veliku nagradu Velike Britanije. McGuire je poginuo na jednoj utrci Shellsport prvenstva Formule 3000, usmrtivši svojim automobilom još dva suca.

MCNALLY (1972.) – Neostvaren projekt o Heskethovom V12 motoru ugrađenom na jedan engleski kit-car.

MCRAE (1974.) – Novozelandski vozač McRae pokušao je prilagoditi Formulu 5000 u Formulu 1, ali je posustao i odustao zbog nedostatka novca.

MGN (1989.) – Radi se o W12 motoru Guya Negrea ugrađenom na staru AGS-ovu šasiju. Kasnije je preseljen na sportski automobil Normu.

PARNELL (1968.) – Djelomično prerađen projekt pokojnog Rega Parnella. Radilo se o starome Lotusu 25 opremljenom 3-litarskim BRM-ovim motorom. I to je sve.

PARTNER (1994.) – Ruska Formula koju je lansirao Bourila za belgijskog vozača van de Poelea. Uglavnom se radilo o napuhanim pričama i neostvarenim željama, jer je automobil ostao u fazi makete.

PHOENIX (2002.) – Radi se samo o imenu jer momčad zapravo nikada i nije utemeljena. Charles Nickerson preuzeo je Prostove automobile na koje je namjeravao ugraditi hartov motor, a za vozača je odabran Čeh Enge. No sve je zaustavio Bernie Ecclestone.

PEARCE (1967.) – Londonac Chris Pearce izradio je tri šasije, opremivši ih jednim Ferrarijevim V12 motorom i s dvama 8-cilindričnim Martinovim. Jedan je automobil uništen na testovima u Brands Hatchu, a ostala dva misteriozno prilikom transporta.

PRODRIVE (2005.) – David Richards zasigurno ima mjesto u budućnosti Formule 1, ali projekt ni u kojem slučaju neće nositi njegovo ime, premda je osobno to često najavljivao.

REYNARD 89M (1989.) – U stvarnosti je to zapravo jednosjed Formule 3000 opremljen Mugenovim 3,5-litarskim motorom. Korišten je kao laboratorij za ispitivanje Bridgestonovih guma. Bila je to 1056. po redu šasija Adriana Reynarda.

RONDEL (1973.) – Prva Formula 1 Rona Dennisa, kasnije preimenovana u Token, a potom u Safir i pod tim je dvama imenima automobil prijavljivan za prvenstvene i neprvenstvene utrke.

SERENISSIMA (1969.) – Automobil namijenjen za ugradnju V8 motora. Korišten je sedamdesetih u pojedinim brdsko-brzinskim utrkama. Sada je savršeno restauriran i pohranjen kod jednog njemačkog kolekcionara.

Prednji dio Serenissime

SIGMA (1969.) – Automobil koji je napravio Pininfarina na Ferrarijevoj mehanici. Radilo se zapravo o svojevrsnom laboratoriju za ispitivanje novih sigurnosnih mjera. Bio je težak 590 kg.

STEFAN (1998.) – Jugoslaven Zoran Stefanović bio je jedan od kandidata za pruzimanje napuštenih Lola T97/30, ali se potom predomislio.

TIGA (1978.) – Ručni rad Howdena Ganleyja, vlasnika tvrtke zajedno s Timom Schenkenom, koji nikada nije priveden kraju.

TOM'S (1994.) – Produljena britanska ruka Toyote napravila je maketu Formule 1 uz blagoslov bossa Hiroshija Fushide, nekadašnjeg Makijevog vozača.

TREBRON (1993.) – Japanski kapital i kanadski inženjer, stanoviti Norbert Hamy. I tu se zastalo na maketi, bez konkretnih ideja. Trebron je, zapravo, inverzija imena Norbert.

TRUSSARDI-BENETTON (1987.) – Radilo se o ideji o Benettonu B186 koji je trebao biti pripremljen za Emanuele Pirra s japanskom momčadi Middlebridge, no dogovor Concordia branio je takvu mogućnost.