Zanimljivo je uočiti kako su u motosportu pojedine nacije odsutne ne samo godinama, već i desetljećima, da bi se potom sve nenadano promijenilo. Zasluge za to ima i ekonomska konjunktura, a i pokoja mamica koja s vremena na vrijeme odluči prepustiti sinčića u svijet utrka.

piše: Goran Slavić
Matulji, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
..................................

Trideset godina nakon Hectora Rebaquea, posljednjeg meksičkog vozača u Formuli 1, vozačke nade ove latinoameričke države ponovno su pokucale na vrata najelitnijeg automobilističkog natjecanja. Prvi ih je odškrinuo proćelavi gospodin iz švicarskog mjesta Hinwil u kantonu Zürich, koji ne vidi trenutka pa da ode u mirovinu. Radi se o gospodinu koji vrlo dobro znade posložiti račune, a vjerujem da većina vas nagađa da se radi o 67-godišnjem Peteru Sauberu. Nakon što je prije nekoliko godina svoju momčad prepustio BMW-u, ponovno ju je prigrlio kada se bavarska tvrtka prošle godine povukla iz Formule 1. Spasio je time njezin opstanak i ostanak, uloživši ponajprije vlastiti novac. Potom je negdje potkraj ovogodišnje sezone pronašao zlatni rudnik u osobi Carlosa Slima, vlasnika Telmexa, čovjeka za kojega govore da je bogatiji i od Billa Gatesa, a o kojemu smo i mi pokoju rekli ranije na ovim stranicama. Vozačko ime oko kojega se čitava operacija vrti je ono Sergia Péreza, malenog crnokosog vozača koji na svojem kombinezonu od početka karijere nosi utisnut logotip Slimovog telefonskog carstva raširenog u Centralnoj i Južnoj Americi. Pérez se pokazao izuzetno brzim vozačem u GP2 kategoriji gdje se okrunio naslovom viceprvaka i do pretposljednje utrke borio se za naslov protiv drugog latinoameričkog vozača Pastora Maldonada. Ovaj se sada i službeno udomio u Williamsu, ali ne zbog svojega neospornog vozačkog talenta, već zbog venezuelskih petrodolara. Carlos Slim strastveni je zaljubljenik u utrke i prije nekoliko godina odlučio je pokrenuti svojevrsni juniorski program.

Čini se da je njegov sustav dobro funkcionirao, a plod uspješnih ulaganja su već spomenuti Pérez koji je prije svojega dolaska 2009. u GP2 započeo svoju karijeru u Formuli BMW, nastavivši je u engleskoj Formuli 3. Njegov sunarodnjak Pablo Sanchez ove se godine doduše našao u poteškoćama u kategoriji GP3, no zahvaljujući rezultatima talijanskoga prvenstva Formule 3 iz prethodne godine, dobio je prigodu da isproba ništa manje nego Ferrarijevu Formulu 1. I Salvador Duran je uživao Slimovu potporu, ali je nakon pokojeg dobrog rezultata u Renaultovoj svjetskoj seriji nestao sa scene. U njemačkoj Grand Am kategoriji na čelnim se mjestima vozi prototip Riley obojan u bijelo-modre boje sponzora Telmexa. Brigu o automobilu vodi momčad Chipa Ganassija koji je ove godine osvojio naslov prvaka s pouzdanim vozačem Memom Rojasom koji je vozio u paru sa Scottom Pruettom.

No priča ne zastaje ovdje jer je Sauber potpisao ugovor s još jednim meksičkim mladcem, Estebanom Gutierrezom, koji će obnašati ulogu trećega vozača. Ovogodišnji prvak u GP3 kategorije, a još ranije i u Formuli BMW Europe potječe iz dobrostojeće obitelji i svoju je karijeru gradio zahvaljujući obiteljskom novcu, a ponešto manje i onom Telmexovom. Pérez i Gutierrez sada se nalaze pod istim krovom. Prvi će pokušati dokazati svoje vrijednosti u ogledu s momčadskim kolegom Kamuijem Kobayashijem, a drugi se sprema debitirati u GP2 kategoriji s momčadi Art Nicolasa Todta. U Hinwilu, gdje je kupio kuću, udomio se i Adrian Fernández. Radi se o bivšem uspješnom vozaču američke serije CART u kojoj je nastupao s vlastitom momčadi. Potom se otisnuo u svijet zatvorenih kotača i u američkoj Le Mans seriji pobijedio 2009. u klasi LMP2. Slim ga je odabrao kako bi pratio i ukazivao na mlade meksičke vozače i redovito je pratio Péreza u GP2 kategoriji. Osim što mu je bio nezamjenjivi savjetnik, sada se govori i o mogućnosti da postane team principal kada se Sauber povuče te da razvije meksičku zastavu i u Formuli 1. Suvišno je dodati da je plan Telmexa i Saubera „uvaliti“ osim Péreza još i Gutierreza u Formulu 1 i to već sljedeće godine. Učinilo bi se to na štetu borbenog Kobayashija koji se skrasio u Hinwilu zahvaljujući novcima donesenim iz Toyote. Japanci nisu htjeli ostaviti na cjedilu svojega učenika kojega su podizali godinama.

Zanimljivo je uočiti kako su u motosportu pojedine nacije odsutne ne samo godinama, već i desetljećima, da bi se potom sve nenadano promijenilo. Zasluge za to ima i ekonomska konjunktura, a i pokoja mamica koja s vremena na vrijeme odluči prepustiti sinčića u svijet utrka. Kada se općenito govori o Meksiku i svijetu Formule 1 prva su asocijacija „strašna“ braća Rodríguez, kako su ih zvali kada su se pojavili u Europi. Na vrata staroga kontinenta pokucali su 1958., nakon što je Pedro u prosincu prethodne godine sudjelovao na Tjednu brzine na Bahamskom otočju i u NART-ovom Ferrariju 500 TR pobijedio na Trofeju Nassaua. I u Le Mansu je prvi put trebao voziti za Chinettija u njegovom Ferrariju 250 Testa Rossa. Pedro je tada imao osamnaest a Ricardo šesnaest godina i maleni stasom odavali su dojam maloljetnika odbjeglih iz neke škole kako bi mogli promatrati utrku. Unatoč svojoj mladosti zadavali su mnoštvo nevolja mnogim poznatijim vozačima u tvorničkim automobilima. Do tada su zajedno nastupali u automobilističkim utrkama diljem Meksika, SAD-a, Kube i Bahama.

Rodríguezi ipak nisu bili posljednji Meksikanci u Formuli 1 jer statistika bilježi potkraj sedamdesetih dolazak Héctora Alonsa Rebaquea, rođenog u glavnome gradu Ciudadu de Mexico 5. veljače 1956. On je najvjerojatnije bio posljednji vozač u Formuli 1 koji je sam financirao svoje nastupe i svoju privatnu momčad. Premda njegova pojava u Formuli 1 nije prošla nezapaženo u najjaču kategoriju stigao je prije svega zahvaljujući vlastitome novcu. Svoju ljubav prema utrkama naslijedio je od svog istoimenog oca Héctora Alonsa Rebaquea seniora. Po zanimanju arhitekt, umro je 13. siječnja 2001. Svojedobno se i sam natjecao na stazi i u relijima. Pobijedio je u Reliju 24 sata, a kao četrdesetogodišnjak sudjelovao je u utrkama sportskih i turističkih automobila, nadmećući se s kasnije mnogo poznatijom braćom Rodríguez. Bio je veliki zaljubljenik u marku Alfa Romeo, a 1967. zajedno s Carlosom Salesom Gutiérrezom nastupio je na 24 sata Daytone. Tom je prigodom vozio Ferrari 275 GTB/C Pedra Rodrígueza, koji mu ga je prepustio dogovorno s Luigijem Chinettijem i vlasnikom North American Racing Teama, a za kojega je Pedro tada vozio. Svoju su utrku završili odustajanjem zbog nesreće. Toj je utrci prisustvovao i njegov sin koji je čitavu noć proveo u boksu. Bilo mu je samo jedanaest godina. „U boks je učestalo dolazio Pedro Rodríguez i razgovarao s momčadi. Činilo mi se kao da sam izravno uronjen u legendu“, prisjećao se kasnije tih dana Hector junior. Nakon što se Hector senior povukao s utrka posvetio se karijeri svojega sina koji je još od najranije dobi iskazivao dobre vozačke sposobnosti. U kući se redovito govorilo o utrkama, a u prosincu 1970. Hector je debitirao u utrkama u Renaultu R8. Bila je to utrka za debitante organizirana na stazi koja je okruživala nogometno igralište. Tada mu je bilo četrnaest godina. Sam je pripremio motor, nagovorivši sestru da mu posudi svoj Renault 8. Poveo je od samoga starta i pobijedio. Serija se sastojala od četiriju utrka. U drugoj je izletio, ali je bio premoćan u ostalima, osvojivši naslov. Glavna nagrada bile su dvije ulaznice za 500 milja Indianapolisa 1971. No organizator natjecanja u međuvremenu je propao i Hector nikada nije dobio predviđene karte. Nedugo zatim primio je brzojav iz Europe s čestitkama Pedra Rodrígueza. 1971. raspolagao je Renaultom R8/2 i prvi je put vozio na pravoj stazi u meksičkoj prijestolnici. Osvojio je drugo mjesto i dvije godine bio je gotovo nepobjediv. Otac mu je osnovao i momčad za nastup u meksičkom prvenstvu sportskih automobila, koja se nekoliko puta okrunila naslovom nacionalnog prvaka. Najprije je nazvana RR (Rebaque-Rojas), a potom RVR (Rebaque-Van Beuren-Rojas) prema početnim slovima prezimena svojih vozača. Najprije su vozili u Porscheu 914/6. U paru s Guillermom Rojasom odustao je na Šest sati Daytone, 25. je na Dvanaest sati Sebringa i osmi na Tri sata Daytone. U Porscheu Petera Gregga osvojili su deseto mjesto na 500 kilometara Watkins Glena. Rebaqueova momčad sudjelovala je i u najpoznatijim svjetskim utrkama sportskih automobila u Daytoni, Sebringu i Le Mansu. Godinu 1973. započeli su u Fordu Escortu RS 1600 Johna Buffuma na 24 sata Daytone. Tu im se pridružio i Fred van Beuren junior, ali su odustali. Momčad je tada nabavila Porsche Carreru 911 RSR i u njemu je s Rojasom dvanaesti na tri sata Daytone. U Le Mansu gdje im se još jednom pridružio van Beuren, Rebaque je debitirao 1974. u dobi od osamnaest godina. Odustali su zbog paljenja nakon sedmoga sata utrke. Bolje su sreće bili na Tisuću kilometara Österreichringa gdje su osvojili četrnaesto mjesto. Zajedno s Richardom Robartsom sudjelovao je u Chevronu B23 momčadi Ecurie Ecosse na Tisuću kilometara Brands Hatcha i odustao zbog pregrijavanja motora. Potkraj listopada trojka iz Le Mansa pobijedila je na Tisuću kilometara Meksika.

Tijekom godine ogledao se i u utrkama jednosjeda Formule VW i Super VW u momčadi Freda Operta, a u Velikoj Britaniji vozio je pokoju utrku Formule Atlantic. U Opertovom Chevronu B29 nastupio je 1975. u pet utrka Formule 2. Najzahtjevnija utrka bila je svakako ona na starome Nürburgringu. Kako bi upoznao stazu zajedno s pokojnim Haraldom Ertlom vozio je u Toyoti Celici. Na treningu je bio petnaesti od ukupno trideset vozača, a u drugoj bateriji osvojio je dobro deveto mjesto, a u završnici je bio ukupno dvanaesti. Prvenstvo je nastavio četvrtim mjestom u Thruxtonu ispred budućeg prvaka kategorije Jabouillea. Još je osvojio deveto mjesto u Hockenheimu i na kraju sezone tek je 22. s tri osvojena boda. Početkom veljače  s Rojasom i van Beurenom nastupio je na 24 sata Daytone i osvojio deveto mjesto. Time se oprostio od svijeta sportskih automobila. 1976. odlazi u Kanadu i nastupa u utrkama Formule Atlantic, ali bez značajnijih rezultata. Kako je sam kasnije govorio, bila je to njegova velika pogreška. U Edmontonu je doživio višestruko prevrtanje automobila i u preostalim utrkama vozio je na oštećenoj šasiji bez značajnijih rezultata. Još uvijek nije imao dovoljno iskustva da bi shvatio da je potrebno promijeniti šasiju. Potom je napravio veliki korak i 1977. stigao u Formulu 1. Mnogi su ga sponzori poduprli na tome putu, a najznačajniji je bio Marlboro Mexico. Vratio se u Europu gdje su mu ponudili privatni McLaren M23 poput onog koji je vozio Brett Lunger. Momčad je trebao voditi Frank Williams koji je u to doba preživljavao u Formuli 1 nakon debakla s Isom i Williams-Wolfom. Hectoru se ta ideja nije nimalo dopadala i radije se odlučio za Hesketh Anthonyja Bubblesa Horsleyja u kojem se pokušao kvalificirati u Belgiji, ali nije uspio. Često je isticao da je razlog tome bio slabo pripremljen Hesketh 308E. Na Velikoj nagradi Njemačke 22-godišnji Meksikanac odvozio je u trećemu Heskethu svoju prvu utrku svjetskoga prvenstva Formule 1 koju je započeo s posljednjega mjesta startne rešetki, ali je odustao u 21. krugu zbog problema s akumulatorom. Bila je to njegova jedina utrka sezone jer u Belgiji, Švedskoj, Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj nije uspio proći kvalifikacije. Za 1978. nije privukao pozornost niti jednoga menadžera. U posljednji trenutak dobio je ponudu od ATS-a koja mu se nije činila uvjerljivom. U njemačkoj momčadi imao je, međutim, prijatelja Petera Leinhardta s kojim je osnovao vlastitu momčad (Rebaque) koju je činilo još desetak mehaničara, a od Lotusa je kupio dva bivša Andrettijeva modela 78. Bili su to pouzdani i dobri automobili no Rebaque ih nije dovoljno testirao, što se negativno odrazilo na pripremu automobila uoči utrka. Prva polovina sezone bila je izrazito slaba. Rebaque se uspio kvalificirati samo četiri puta i uglavnom je odustajao zbog različitih razloga, a u Brazilu zbog umora. U ovoj utrci časno se borio protiv bivšega svjetskog prvaka Jamesa Hunta u McLarenu, ali je neizdrživa vrućina učinila svoje. Morao se zaustaviti u boksu, gdje su ga polili vodom. Nastavio je utrku, ali je nedugo zatim potpuno odustao zbog tjelesne iscrpljenosti. U Monaku nije uspio proći pretkvalifikacije u kojima se deset vozača borilo za dva slobodna mjesta. Na stazu je izišao prvi u osam sati ujutro, a imao je na raspolaganju deset minuta. Jedino je uspio očistiti stazu od prašine za vozače koji su izišli nakon njega. I dok je Rebaqueov jednosjed vijugao poput zmije uskim ulicama kneževine, Arrowsovi automobili naprosto su letjeli. Govorilo se da im je Goodyear stavio na raspolaganje gume za kvalifikacije i Hector je pomalo počeo shvaćati pravila u svijetu Formule 1. Na Velikoj nagradi Njemačke u Hockenheimu uspio se kvalificirati na dvadesetome mjestu i u utrci je osvojio prvi bod. Vodio je veliku borbu s Patreseom u Arrowsu i ušao je u povijest kao prvi Meksikanac koji je osvajao bodove u Formuli 1 nakon Rodríguezove ere. Njegova je vožnja oduševila i Colina Chapmana koji je nakon prolaska ciljem i njemu u čast bacio svoju kapu u zrak. Chapman je često zalazio u Rebaqueov boks nudeći svoju pomoć. I dok su se njegovi vozači borili za naslov svjetskih prvaka u meksičkom se boksu opuštao i pomalo zabavljao. Rebaque je u Austriji na treningu bio još bolji, osamnaesti, ali je u utrci odustao. Potom su uslijedile dvije neuspješne kvalifikacije u Italiji i SAD-u. Zahvaljujući jedinom korisnom rezultatu iz Njemačke na prvenstvenoj je ljestvici zauzeo devetnaesto mjesto s jednim osvojenim bodom.

1979. uspio se ponovno dogovoriti s Chapmanom i pribavio je pobjednički Lotus 79, automobil koji mu je jamčio početak utrke sa sredine startne rešetke. I ovoga se puta radilo o kvalitetnom automobilu opremljenom trećerazrednim gumama. U Monaku nije htio nastupiti u pretkvalifikacijama. Znao je da nema šanse jer mu je stavljeno do znanja da su konkurentne gume namijenjene samo tvorničkim momčadima i u tome trenutku u njegovoj se glavi rodila ideja o vlastitom automobilu. Sedmi je u Nizozemskoj, a deveti u Velikoj Britaniji. No Rebaque nije bio zadovoljan ovim automobilom i odlučio je financirati izradu vlastite šasije. Ovaj je zadatak povjerio Penskeovom proizvodnom odjelu smještenom u Pooleu (Velika Britanija), a vjerovalo se da sve nadgleda John Barnard. Automobil je projektirao Geoff Ferris koji je konstruirao novu školjku i pokušao dotjerati aerodinamiku po uzoru na Williamsovu. Nazvan je HR100, a bio je zapravo mješavina Lotusa 79 i Williamsa FW07. Bio je opremljen klasičnim Cosworthovim motorom i mjenjačem Hewland FCA 400. Novi Rebaque HR100, prva meksička Formula 1 u povijesti, bio je dovršen u trenutku kada su treninzi za Veliku nagradu Italije bili u punome jeku. U ovom automobilom Rebaque se uspio kvalificirati samo u Kanadi gdje je odustao u 26. krugu zbog kvara motora, dok mu to nije uspjelo u Monzi niti u Watkins Glenu. Kada je na treninzima u petak uoči Velike nagrade Kanade Lauda napustio svoju momčad i povukao se s utrka, Ecclestone se pojavio u Rebaquevom boksu i obratio mu se riječima: „Hector, imamo problem. Niki je out i trebaš mi kako bi kvalificirao njegov Brabham. Samo ti se možeš trenutno osloboditi od momčadskih obveza i ne možeš mi reći ne. Ovo je tvoja velika prilika”. Hector je u tome trenutku razmišljao mnogo više srcem nego li glavom i negativno je odgovorio Ecclestoneu koji je namjesto njega angažirao bogatog Argentinca Ricarda Zunina. Rebaque je namjeravao u svojem automobilu nastupiti i sljedeće godine, ali je svoju momčad nenadano raspustio. Potkraj 1979. iskrsnuo je problem guma i nije ih bilo dovoljno za malene momčadi i one iz drugoga plana. Usto, je FOCA iskazivala sve manje razumijevanja za momčadi poput njegove, zadržavši isti stil ponašanja kao ranije prema Surteesu i Heskethu. Rebaque je u kasnijim intervjuima otkrio da Barnard nije radio na njegovom modelu HR100, već na Formuli 1 koja je trebala nastupiti 1980., Rebaqueu HR200. Projektirao je revolucionaran jednosjed koji je mogao promijeniti tok povijesti u Formuli 1. No Hector se, kao što je spomenuto, odlučio na povlačenje i Barnard je svoj projekt ponudio Ronu Dennisu koji je tada postajao jedan od McLarenovih vlasnika. Time je automobil koji se trebao zvati Rebaque HR200 postao legendarni McLaren Mp4/1, prvi automobil sa školjkom napravljenom od ugljičnih vlakana. Nakon toga u Formuli 1 više ništa nije bilo kao prije. Ovu priču koja je Rebaquea uvijek zabavljala Dennis nikada nije otkrio, no on se je uvijek prisjeća s užitkom.

Shvativši da nije jednostavno voditi vlastitu momčad, Rebaque, kojega su svi smatrali najbogatijim čovjekom u Formuli 1, prešao je u drugoj polovini 1980. u Brabham, postavši od Velike nagrade Velike Britanije momčadski kolega Nélsonu Piquetu. U Ecclestoneovu momčad došao je zahvaljujući novcu tvrtke Pemex koji je donio sa sobom. U Brabhamu Bt49 mijenjao je Argentinca Ricarda Zunina koji je također došao u Formulu 1 zahvaljujući novcu. U Brabhamu je pružio nekoliko dobrih utrka i ponekad se nalazio na čelnim mjestima, no to je uglavnom bilo na onim stazama koje od vozača nisu iziskivale veliko umijeće. Svoj prvi nastup u Brands Hatchu završio je na sedmome mjestu. Potom je deseti u Nizozemskoj, a jedini bod osvojio je u Kanadi i upisao se u konačni redoslijed na dvadesetome mjestu.

U Brabhamu je ostao 1981. i govorilo se da je novcem koji je sa sobom donio, Ecclestone plaćao Cosworthove motore i Piqueta. Gordon Murray konstruirao je novu izvanrednu Brabhamovu šasiju koja odmah odskakala od ostalih. Na sveopće iznenađenje u prvoj utrci u Argentini Rebaque je u utrci drugi iza Piqueta, da bi odustao u 32. krugu zbog problema s napajanjem. Za ovu se utrku kvalificirao na šestome mjestu. Tijekom sezone osvojio je tri četvrta mjesta: u Njemačkoj, Imoli i Nizozemskoj. U Velikoj Britaniji je peti, što mu je ukupno donijelo deseto mjesto i jedanaest osvojenih bodova. Na kraju sezone njegov momčadski kolega Nélson Piquet osvojio je svjetsko prvenstvo, a Ecclestone je najavio Patresea kao novoga vozača za sljedeću godinu. Osim toga, Brabham je potpisao ugovor s BMW-om koji je pripremio novi četverocilindrični turbo-motor i sponzorstvo talijanskoga Parmalata uvjetovano odabirom jednoga talijanskoga vozača. Rebaqueu se ukazala mogućnost da karijeru nastavi u Arrowsu, ali mu se ta momčad nikada nije posebno dopadala. Napustio je Formulu 1 i preselio se u SAD gdje je nastupio u nekoliko utrka formule CART za momčad Forsythe. Ostvario je i svoj neispunjeni mladenački san koji je sanjao od prve utrke u Cuernavaci i nesuđenih ulaznica za najslavniju američku utrku. Početkom 1982. bio je u pregovorima s Danom Gurneyjom i njegovom momčadi Eagle, ali je sve ostalo samo na željama. Potom su ga braća Forsythe pozvala na test u Indianapolis. Na tim je testovima život izgubio američki vozač Gordon Smiley u nesreći koju su mnogi držali najstrašnijom u povijesti američkih utrka. Kada je red došao na Hectora bio je pod dubokim dojmom nesreće, ali je uspio postići petnaesto vrijeme i zauzeti mjesto u petome redu. Nakon tri četvrtine utrke nalazio se među prvom petoricom, ali je prigodom zaustavljanja u boksu odustao zbog požara. Pobijedio je u Elkhart Lakeu (Road America), kada je Al Unser ostao bez goriva nekoliko milja prije kraja utrke. Bila je to teška utrka vožena po jakoj kiši. Na ovalnoj stazi u Michiganu doživio je tešku nesreću koja ga je prisilila na mirovanje do kraja sezone, a i na donošenje odluke o potpunom povlačenju s utrka u dobi od 29 godina. Potkraj 1982. ponovno ga je pozvao Ecclestone koji ga je želio u trećem Brabhamu opremljenom atmosferskim motorom, ali se ni ova ideja nije oživotvorila. 1983. ipak je nastupio u Brabhamu samo u Utrci prvaka u Brands Hatchu i odustao u šesnaestome krugu zbog kvara motora. Ponovno ga se moglo vidjeti u Formuli 1 1986. kada se prigodom Velike nagrade Meksika promotivno provozio u Brabhamu. Njegova pojava u Formuli 1 izazvala je više skepcitizma nego li povoljnih ocjena o njegovim vozačkim sposobnostima. O Rebaqueu se mnogo govorilo nekoliko godina kasnije, kada su novine objavile vijest kako se meksička vlada zadužila kod njegove obitelji. Njegovi sunarodnjaci smatrali su ga ipak nasljednikom braće Rodríguez, što on zapravo nikada nije bio.