F1Racingov kolumnist Goran Slavić se prisjeća velike francuske momčadi i njezinih zlatnih godina iz druge polovice prošlog stoljeća. Iako im je trkaći program bila samo jedna od aktivnosti, Matra je u GP svijetu pisala povijest.

POČECI

Tvrtka Matra Automobiles nastala je 1964. u Remorantinu. Société Anonyme de Engins Matra osnovana 1941. bila je tvrtka specijalizirana u sektoru svemirskih istraživanja, a namjena joj je bila konstruiranje projektila, satelita i aeronautičkog oružja. Proizvodnja automobila bila je tek jedna od aktivnosti ove tvrtke i to ne najznačajnija jer se 31% poslova odnosio na transportne sustave (uključujući i automobile), dok je 29% aktivnosti obuhvaćalo telekomunikacije i prijenos informacija. No u običnom svijetu tvrtka je ipak ostala upamćena uglavnom po automobilističkim utrkama. Serijski automobili bili su doduše zanimljivi, nerijetko originalni i u neku ruku iznenađujući, ali je njihova raširenost ukupno uzevši bila skromna, a za razliku od ostalih proizvođača automobila marketinške kampanje bile su rijetke. Najbolju reklamu dolazila je iz svijeta Formule 1, posebice nakon što je Jackie Stewart 1969. osvojio naslov prvaka, a tome je potrebno pridodati pobjede u Le Mansu i općenito uspjehe u utrkama izdržljivosti. Najpoznatija francuska i svjetska utrka izdržljivosti bila je u središtu zanimanja još od samih početaka angažmana u automobilističkim utrkama. Matrini automobili znakoviti po svojim dopadljivim, aerodinamičnim linijama i opremljeni 12-cilindričnim motorom vlastite proizvodnje predstavljali su jednu od najljepših interpretacija sportskih automobila sedamdesetih godina XX. stoljeća. Nastala u listopadu 1964., Matra Sport je već iduće godine počela sudjelovati u utrkama zahvaljujući zalaganju Marcela Chassagnyja i Jean-Luca Lagardérea. Ovaj prvi bio je sportski direktor momčadi, a drugi predsjednik grupacije. U veljači 1965. projektiran je jednosjed Formule 3 koji je u svibnju debitirao na pariškoj stazi Montlhéry. Vozio ga je Jean-Pierre Beltoise koji je prvoga dana mjeseca srpnja u njemu pobijedio u Reimsu. Beltoise je do kraja sezone osvojio naslov nacionalnog prvaka, a drugo je mjesto pripalo njegovom sportskom kolegi Jaussaudu. Uspjeh malog trkaćeg automobila, opremljenog jednolitarskim Ford-Cosworthovim motorom olakšao je proboj na tržištu modela Djet 5 i 55 koji se odigrao iste godine. Ukupna proizvodnja u prvim dvanaest mjeseci iznosila je 365 primjeraka.

U 1966. Matrini su interesi porasli i proširili se. U Formuli 3 model MS5 vozili su Jaussaud, Servoz-Gavin i Pescarolo. Ostvareno je ukupno trinaest pobjeda, a Servoz-Gavin osvojio je naslov nacionalnoga prvaka. U Formuli 2 nastupao je jednosjed MS 6 opremljen Ford-Cosworthovim i BRM-ovim motorom, a rezultati su bili isto tako dobri. 7. kolovoza Beltoise je pobijedio u Nürburgringu po snažnome pljusku ispred Hahnea (Matra-BRM) i Schlessera (Matra-Ford). Istodobno su uslijedili i prvi skromni pokušaji u Le Mansu. Na treningu za 24 sata Le Mansa pojavio se model MS 620 opremljen 8-cilindričnim BRM-ovim motorom. Što se tiče serijskih automobila, na pariškom salonu pojavio se Djet 6 i proizvedeno je 810 primjeraka ovoga automobila.

PRIPREME ZA FORMULU 1

Matrina ključna godina bila je bez sumnje 1967. Početkom sezone potpisan je značajan ugovor s naftnom kompanijom Elf koji je predviđao međusobnu tehničku i sportsku suradnju. U ožujku je Matra predstavila svoj novi logotip, stiliziranog pijetla koji je postao zaštitnim znakom trkaćih automobila. Zanimanje za utrke iskazala je i francuska vlada koja je htjela nacionalnu tehnologiju u sektoru utrka podignuti na visoku razinu. Stoga je Matri odobren kredit od šest milijuna franaka za razvoj 12-cilindričnog trolitarskog motora. To se poklopilo s dolaskom briljantnog škotskog vozača Jackija Stewarta na kojega su mnogi ukazivali tada kao na Clarkovog nasljednika. Clark je tih godina bio neosporno prvo ime automobilističkih utrka. Sezona nije bila siromašna rezultatima. U siječnju 1967. Matre koje su vozili Beltoise, Jaussaud i Servoz-Gavin pobjeđuju na argentinskoj Temporadi, seriji utrka Formule 3. Pescarolo je u ovoj kategoriji dominirao nacionalnim prvenstvom, postigavši jedanaest pobjeda. Jacky Ickx, višestruki pobjednik Le Mansa, trijumfirao je u europskom prvenstvu Formule 2 u modelu MS 7 dok je Beltoise bio treći. Ponešto razočaranja stiglo je iz svijeta sportskih automobila. U modelu 630 opremljenom 8-cilindričnim BRM-ovim motorom tipa Tasman, Roy Weber poginuo je u nesreći u Le Mansu. Nedugo zatim u ovaj je automobil ugrađen Fordov 4,7-litarski motor u očekivanju novog 12-cilindričnog francuskog motora kojega su prvi testovi obavljeni u prosincu i bio je spreman za nastup u 1968.

STEWARTOVA AFIRMACIJA

Bila je to značajna godina u kojoj se Matra iskazala u utrkama sportskih automobila. U serijskoj proizvodnji započela je prodaja malenog i izvornog modela 530, a u dvanaest mjeseci proizvedeno je više od 1600 primjeraka. Najveća zadovoljstva dolazila su iz utrka Formule 1. Ken Tyrrell, britanski menadžer čije je ime neizostavno povezano sa Stewartovim, zajedno sa Škotom postavio je na stazu model MS 10 s 8V Cosworthovim motorom. MS 11 s Matrinim 12-cilindričnim motorom povjeren je Beltoiseu i Pescarolu. Zahvaljujući ponajprije kiši i Dunlopovim prilagodljivim i pouzdanim gumama, Stewart i Beltoise osvojili su prva dva mjesta na Velikoj nagradi Nizozemske. Stewart je u kolovozu uspjeh ponovio i u Nürburgringu, ostavivši čak za četiri minute Grahama Hilla koji se slabo snalazio pri izrazito lošim vremenskim uvjetima. U Formuli 2 Beltoise i Pescarolo osvojili su dva prva mjesta prvenstvene ljestvice, a vozili su model MS 7 Ford. U Le Mansu su Pescarolo i Servoz-Gavin vozili model MS 630 s V12 motorom. Borili su se za samu pobjedu, no pokleknuli su pred jačim Fordom GT 40 u kojem su sjedili Pedro Rodríguez i Lucien Bianchi. Potkraj studenog udružile su se Engins Matra i Matra Sport u novi odjel grupacije nazvan S.A. Engins-Matra.

Time su stvoreni svi preduvjeti da Stewartovo drugo mjesto iz 1968. preraste u pobjedu, što se i dogodilo bez velikih problema. Sezonu je započeo pobjedom u staroj MS 10 na Velikoj nagradi Južne Afrike u Kyalamiju. Stewart je bio bolji od Hilla u Lotusu i Hulmea u McLarenu, a vodio je u utrci od prvog do posljednjeg kruga. U Španjolskoj se ponovila gotovo ista priča. Škot je bio bolji od McLarena i Beltoisea u drugoj Matri. Ova je utrka ušla u automobilističku povijest po seriji nesreća uzrokovanih pucanjem tada krhkih stražnjih krila na Hillovom i Ruindtovom Lotusu. Nova MS 80 bila je spremna za debi u svjetskom prvenstvu, premda je već ranije pobijedila u neprvenstvenoj Utrci prvaka u Brands Hatchu. Automobil se odmah pokazao konkurentnim, no u Monaku je pobijedio Graham Hill. Dvije Matre odustale su zbog problema s ovjesima. Stewart je uzvratio pobjedama u Zandvoortu i Clermont-Ferrandu gdje je Beltoise bio drugi. U sljedećoj utrci, održanoj u Silverstoneu, Stewart je pobijedio ispred Ickxa i McLarena, čime je borba za naslov bila gotovo riješena. Činilo se da nitko ne može zaustaviti trijumfalni pohod francuske tvrtke. Ickx u Brabhamu uspio je pobijediti u Njemačkoj, Kanadi i SAD-u, a Hulme u McLarenu zaključio je pobjedom sezonu u Meksiku. Naslov prvaka riješen je u Monzi, gdje je Stewart osvojio treće mjesto iza Jochena Rindta i momčadskog kolege Beltoisea. MS 80 pokazao se automobilom koji je teško pobijediti. U biti radilo se o jednostavnom jednosjedu s V8 3-litarskim Cosworthovim motorom koji je razvijao 430 KS pri 10.000 okretaja/min., a bio je opremljen Hewland DG 300 mjenjačem s pet stupnjeva prijenosa. Automobil je imao međuosovinsku udaljenost od 240 cm, a bio je težak 558 kg. U deset utrka ubilježio je samo tri odustajanja. Stewart je pobijedio u šest utrka, osvojivši još jedno drugo i četvrto mjesto. Matra je svoj uspjeh dopunila i naslovom europskog prvaka u Formuli 2 koji je pripao Servoz-Gavinu u modelu MS 7-Ford. Tri od četiriju modela Sport MS 630-650 koji su nastupili u Le Mansu bili su plasirani među prvom desetoricom.

Bila je to naznaka nove opredijeljenosti momčadi koja se htjela dokazati i u najpoznatijoj svjetskoj utrci izdržljivosti. Stewart je potkraj sezone s Tyrrellom napustio momčad i odlučio nastupiti u Marchu s Cosworthovim motorom. Nisu vjerovali Matrinim motorima koji su zamijenili Fordove, ali ni to nije bio sretan odabir. No Stewart je 1971. i 1973. osvojio još dva naslova svjetskoga prvaka u automobilima koji su bili Tyrrellove tvorevine. Stewart je ipak bio donekle u pravu što se odlučio na odlazak iz Matre. Modeli MS 120 opremljeni Matrinim motorom nisu bili dobri poput prethodnog. Najbolji rezultati bila su Beltoiseova treća mjesta u Belgiji i Monzi, četvrto u Kyalamiju te Pescarolovo treće u Monaku. Sportski model MS 650 debitirao je u siječnju na 24 sata Daytone, ali je njegov motor bio nemoćan pred 5-litarskim Porscheovim i Ferrarijevim. U Le Mansu se automobili bili opremljeni dugim repom, no odustali su u ranim fazama utrke. Zapažen rezultat postignut je na Krugu oko Francuske (Tour de France Automobile), gdje su osvojena prva dva mjesta. I 1971. bila je siromašna velikim rezultatima. U serijskoj proizvodnji napravljeno je 530 primjeraka modela LX i SX. Što se tiče utrka, najbolji je rezultat postigao Chris Amon u siječnju na Velikoj nagradi Argentine, ali se ova utrka nije bodovala za svjetsko prvenstvo, a još jednu pobjedu izborio je Gérard Larrousse na Krugu oko Francuske. U prvenstvenim utrkama Formule 1 modele MS 120 i 120B vozili su Amon i Beltoise i jedini svijetli trenutak bilo je Amonovo prvo vrijeme u kvalifikacijama Velike nagrade Italije.

U utrkama prototipova Wyerovi narančasto-modri Porschei 917 bili su nepobjedivi, ali se 1972. situacija okrenula u Matrinu korist. Dvadeset i dvije godine poslije pobjede Louisa Rosiera u 4,5-litarskome Talbotu Francuzi su dočekali i svoju drugu nacionalnu pobjedu na 24 sata Le Mansa. U popodnevnim satima 11. lipnja 1972. MS 670 V12 koji su dijelili Pescarolo i Graham Hill, prošla je ciljem ispred automobila-blizanca povjerenog Françcoisu Cevértu i Howdenu Ganleyju. Prešli su ukupno 4691,343 km s prosječnom brzinom od 195,472 km/h. Bio je to početak duge serije uspjeha u utrkama sportskih automobila, dok je Formula 1 trenutno zapostavljena. Matrini automobili počeli su pobjeđivati posvuda, pa i u Ferrarijevom dvorištu, na Šest sati Vallelunge (1973.). Pobjede su ostvarene u Dijonu, Le Mansu, Zeltwegu i Watkins Glenu čime je osiguran naslov u svjetskom prvenstvu proizvođača. Pescarolo i Larrousse osigurali su Matri i drugu pobjedu zaredom u Le Mansu, s prosječnom brzinom od 202,247 km/h. To je bila ujedno i najbolja reklama za novi dvosjed Bagheeru predstavljen upravo tom prigodom.

1974. modeli MS 670C i MS 680 dominirali su prvenstvom proizvođača. Ickx i Jariier pobjeđuju u Spa, Beltoise i Jarier u Nürburgringu, Watkins Glenu, Paul Ricardu i Brands Hatchu, a Pescarolo i Larrousse u Imoli, Zelztwegu, Kyalamiju i po treći put u Le Mansu čime je Matra ušla u legendu.

Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Matulji, Hrvatska