Bio je Castellottijev i Bandinijev vršnjak, a zbog svoje ugodne vanjštine mnogi su ga uspoređivali s filmskim glumcima. Imao je svijetle oči, srdačan pogled i zavodnički smiješak, kako su ga oslikali pojedini onodobni časopisi. Za njega su govorili da tek u rijetkim prigodama pije vino, a žestoka alkoholna pića nikada, no bio je strastveni pušač. Bio je izbirljiva osoba. Njegov karakter bilo je teško protumačiti, a još teže njegove nepredvidljive reakcije. Kada se budio dobre volje bio je neustrašiv, a pomalo djetinjast i nepovjerljiv u lošim danima. Nazivali su ga i lavom jer je na stazi znao biti poput kralja, ratoboran i hrabar, u svakodnevici pomalo trom, poput gospodara savane, a mnogo je ovisio i o ženama svojeg okruženja. Unekoliko je bio i žrtvom svojih poroka: pušio je do posljednje raspoložive sekunde prije početka svake utrke, trošio obilje novca u noćnim klubovima i kasinima i nikada nije bio do kraja zadovoljan. U utrkama je zarađivao mnogo, no uvijek je trošio više nego što je zarađivao. Volio je igru i bio je opsjednut pokerom. Njegovi su prijatelji govorili da je znao gubiti kao nitko drugi jer je bio prisiljen učiti. Zajedno s bratom Lucianom zlatom je posuo ceste koje vode iz Rima u Montecarlo, Saint Vincent, Veneciju, San Remo. Kada nije vozio u utrkama igrao je u kasinu. Kada je gubio i to je činio gospodski. Samo jedne večeri u Veneciji je izgubio 45 milijuna lira, a tada je Ferrari GT koštao pet. Jednom je u zrakoplovu izgubio osam milijuna u kockanju s Perdisom i Schellom. Bio je jedini koji je sjedio na podu i ostali su mu mogli vidjeti karte. U trenu je uništio obiteljsku imovinu, stoga se okrenuo poslovima. Bavio se uvozom i izvozom automobila, posebice Plymoutha. I sam je bio vlasnik jednog takvog bijelog modela iz 1957. koji je vozio od staze do staze. U tome poslu partner mu je bio Franco Bornigia koji je s bratom Mariom pobijedio 1950. na Krugu oko Sicilije. No bio je to ne samo gubitak već i novi izvor dugova. Morao je voziti zbog novca. Bio je uvjeren da će Talijani poludjeti za velikih automobilom made in USA. Dogodilo se to ranije s hladnjakom, događalo se s džuboksom i vjerovao je da će se isto dogoditi s automobilima. Često je ulagao u krive poslove, ali nikada se kasnije nije pokajao niti mnogo razmišljao o učinjenom. Nikada se ničega nije odricao i luksuz je držao nečim normalnim i potrebnim. Uostalom, odrastao je u luksuzu i ostao mu je u genima.

Njegovim venama tekla je brzina, što su vrlo dobro znali svi njegovi protivnici. Musso je od svih talijanskih vozača poslije Alberta Ascarija bio najbliži osvajanju naslova. Rođen je u Rimu 8. srpnja 1924. kao peto i najmlađe dijete u dobrostojećoj obitelji talijanskog odvjetnika Giuseppea Domenica. Bio je najrazmaženiji, a odrastao je u prekrasnoj vili u ulici Veneto u raskoši, okružen sobarima i majordomusima. Prije njega svjetlo su dana ugledali Luciano, Elena, Giuseppe i Matilde. Njegov otac Giuseppe Domenico (1878.), po zanimanju odvjetnik, bio je sposoban poslovni čovjek. Živio je 35 godina u Kini kao savjetnik tamošnje vlade i bio je vlasnik tramvajske kompanije u Šangaju koja mu je donosila velike profite. Nakon povratka u Rim osnovao je uspješnu producentsko-kinematografsku tvrtku ICI koja je u doba sankcija protiv Italije jedina mogla prikazivati američke filmove zbog njegovog osobnog prijateljstva s Mussolinijem. Umro je 1940. u dobi od 62 godine kada je Luigiju bilo šesnaest godina. Iza sebe je ostavio izuzetno značajnu knjigu prijevoda kineskih zakona, veliko bogatstvo i brojnu obitelj. Pripovijedalo se da je u trenutku smrti rekao: «Umirem miran, jer nasljednici mogu trošiti i trošiti, bit će dovoljno za četiri generacije». Svoju je djecu strogo odgajao. Najmlađeg Luigija poslao je u jezuitski kolegij u Mondragoneu iznad Frascatija nedaleko Rima. Tamo je bio samo Luigino jer prezimena nisu značila ništa, bez obzira koliko bila velika i poznata. Jedan od njegovih prijatelja u kolegiju bio je Sergio Bettoja koji je također potjecao iz ugledne rimske obitelji, a i on je poput Mussa postao vozač automobilističkih utrka. U kolegiju je stekao strog odgoj koji mu je oslabio karakter, a slijepa poslušnost učinila je da se često osjećao inferiornijim i pomalo zaplašenim. Imao je sreću što je znao dobro voziti, a utrke su za njega bile način kojim je bježao od odgovornosti. Počeo je gotovo slučajno, poput mnogih. Bio je to zapravo izazov s bratom Lucianom koji mu nije htio posuditi automobil za izlaske. Gotovo igrom otkrio je čari brzine koja je s vremenom prerasla u njegov posao. Utrkama je pristupao teorijski, skrupolozno. Očevom smrću Luigi je izgubio ne samo roditelja, već i onoga tko bi ga naučio razumjeti značaj novca, žrtvovanja i rada. Istodobno je shvatio da od toga dana mora razmišljati samo o uživanju; do kraja života. Za njega je očeva smrt bila poput izlaska iz mračnog i tihog tunela te dolazak na trg prepun ljudi i sunca, bučan od svakodnevnoga života. Bilo je upravo tako. Tog je dana prvi put u životu imao osjećaj da je shvatio što znači sloboda. U kolegiju je upoznao svijet kakav je bio, ali kakav ne bi smio biti. Za njega je to bilo poput zatvora. U Mondragoneu je proveo četiri godine. Bila je to svojevrsna kazna njegovog oca zbog loših ocjena u školi. Uvijek se prisjećao riječi jednog isusovca: «Luigi, ne smiješ nikada ti prvi govoriti sa starijom osobom. Uvijek ti ona mora prva uputiti riječ. I ne zaboravi: nikada nemoj prvi uzimati kruh sa stola!».

 U koledžu Mondragone

U ranoj mladosti najprije se bavio streljaštvom i konjičkim utrkama. No kako su se njegova braća bavila automobilističkim utrkama, počeo je i on iskazivati strastveno zanimanje za motore. Stoga mu kasnije nije bilo potrebno mnogo da se dokaže i uđe u Ferrarijevu momčad. U prvim poratnim godinama učestalo je zalazio u radionicu Mimma Deia u Rimu koja je postala stjecište brojnih zaljubljenika automobilističkog sporta i mladih vozača. Premda nije imao vozačku dozvolu, kupio je 1945. svoj prvi automobil, Fiat Topolino. Njegov brat Giuseppe počeo je 1947. počeo voziti Alfa Romeo, a kasnije Stanguellini s prilično dobrim rezultatima i pobjedama u klasi, a najbolji mu je rezultat bila pobjeda ostvarena 1956. na Trofeju Vigorelli u Monzi u Maseratiju 2000. Luciano je u Ferrariju 1950. pobijedio u brdsko-brzinskoj utrci Monte Pellegrino. Luigi je mnogo više od njih imao utrke u krvi. Visok, mršav, uvijek elegantan, mnogima se činio neprikladnim za vozača. Bili su uvjereni da se radi o jednome od bogatih i razmaženih sinova kojemu su utrke služilo isključivo za pražnjenje energije. No Luigi je doista želio nastupati u utrkama. Započeo se brižljivo pripremati za svoju buduću vozačku karijeru, analizirajući staze, putanje, nastojeći proniknuti u temeljne zakone fizike. Bio je to prije svega teorijski pristup, koji mu je pomogao da postane precizan i oprezan vozač. Nije se oduševljavao pretjeranom hrabrošću jer je dobro znao da se u tadašnjim jednosjedima može lako izgubiti život. Htio je pobjeđivati bez suvišnog rizika. Nije bio od onih koji štede sebe, ali je bio skloniji proračunima nego li hazardu. Igrom sudbine upravo mu je hazard odnio život. Volio je automobile i s tehničkog gledišta. Polazio je od koncepta da automobilom dominiraju inženjeri, dok ga vozači samo interpretiraju. Luigijeva hrabrost nije bila instinktivna poput Castellotijeve, već proračunata, logična. Stvarana je na iskustvu i proučavanju putanja.

 Luigi Musso i Gioacchino Vari njegov mehaničar. Početkom 50-ih Musso je postajao poznat probijajući se u utrkama posrtskih automobila. Bio je apsolutni prvak Italije, a uglavnom je nastupao u kategoriji 750 sport.

Početne faze njegovih nastupa u utrkama kojima se njegova obitelj izričito suprotstavljala, preskočili bismo jer za običnog čitatelja možda i nisu odveć zanimljive. Njegova prva i posljednja velika momčad bila je ona iz Maranella. Dolaskom u Ferrari 1956. Musso je iskazao svoj talent na najbolji mogući način. Sezona 1956. otvorena je argentinskom Temporadom, serijom tada izuzetno cijenjenih utrka koje su održavane u razdoblju kada je Europom vladala zima. Bila je to prigoda Ferrariju da predstavi svoju novu proljetnu momčad koju je činilo šest mladih vozača i iskusni 45-godišnji Juan Manuel Fangio, trostruki svjetski prvak. Argentinac je pozvan u momčad kako bi se Ferrari vratio nekadašnjim putovima slave iz doba pokojnog Alberta Ascarija. No već prva prvenstvena utrka, Velika nagrada Argentine, nije bila izuzeta od polemika, jer je Fangio svoju prvu pobjedu za momčad iz Maranella postigao zahvaljujući 32-godišnjem Mussu koji mu je poslije odustajanja ustupio svoj Ferrari D50 i s kojim je podijelio bodove. Rimljanin je zajedno s 27-godišnjem Eugeniom Castellottijem, 24-godišnjim Cesarem Perdisom te dvama Englezima Peterom Collinsom (25) i Michaelom Hawthornom (27) činio snažnu Ferrarijevu momčad u kojoj je tada već afirmirani Wolfgang von Trips (28) bio rezerva. No sve ipak nije išlo predviđenim tokom jer su prve ljubomore iskrsnule u zrakoplovu koji je vozio šestoricu vozača zajedno s novim sportskim direktorom Eraldom Sculatijem u Buenos Aires. Kako bi skratili dugo 24-satno putovanje pojedini su vozači prionuli igranju pokera, a najgore je prošao Musso koji je izgubio nekoliko milijuna, dok je Cesare Perdisa bio onaj koji je pobjeđivao. Usporedbe radi, potrebno je spomenuti da je tadašnja zarada Ferrarijevih vozača, ostavivši Fangia po strani, iznosila 250.000 lira mjesečno, čemu je potrebno pridodati još 50% od premija i startnina. To je značilo da je Musso u zrakoplovu izgubio svoju godišnju zaradu. Sculati je odlučio svim silama prekinuti ove igre, što je prilično razljutilo Perdisu koji je uskoro raskinuo ugovor s Ferrarijem i prešao u Maserati. Dva mjeseca kasnije Musso je drugi na Dvanaest sati Sebringa s Harryjem Schellom i treći na Mille Miglia u Ferrariju 850 Monzi s brojem 556. Bolji od njega bili su momčadski kolege Castellotti i Collins. Drugi je iza Fangia u neprvenstvenoj utrci Formule 1, Velikoj nagradi Siracuse. Tijekom sezone nastupao je još u prvenstvenim utrkama u Montecarlu, Njemačkoj i Italiji. Premda je odustao u svima uvijek se borio za čelna mjesta. Ferrarijeva momčad sastavljena je tada od jakih imena. No odnosi u momčadi nisu bili nimalo idilični. Dva su Engleza činila momčad za sebe. Hawthorn je tada bio na lošem glasu kod osiguravajućih društava, posebice nakon nesreće u Le Mansu za koju su ga mnogi držali odgovornim. Stoga su bila potrebna Ferrarijeva dodatna jamstva da mu se dopusti nastup u Oulton Parku. Musso nije imao dlake na jeziku i svim je silama nastojao zaštititi svoja prava. Njegov antagonizam s engleskim vozačima sve je više dolazio do izražaja u utrkama sportskih automobila gdje je vodio prave bitke. Posebno je upamtio Tisuću kilometara Nürburgringa gdje mu je u Karussellu Hawthorn zapriječio put i svoju je utrku završio prevrtanjem u jarku. Izvukao se s prijelomom lakta, ali s čitavom glavom. Zbog toga je morao propustiti nekoliko Velikih nagrada i vratio se u kolovozu na Velikoj nagradi Njemačke. U Monzi je vodio sve do tri kruga prije kraja, kada je morao odustati zbog probušene gume. U ovoj je utrci propustio pobjedu poslije izuzetne borbe protiv Castellottija, ostavivši za sobom imena poput Mossa, Collinsa i Fangia. Ovoga puta svoj automobil nije htio podijeliti s Fangiom. U utrci je pobijedio Stirling Moss u Maseratiju ispred Fangia i Collinsa koji su međusobno podijelili Ferrari D50. Musso je ušao u redoslijed na petome mjestu. Mnogi su kasnije Collinsov pristanak protumačili kao velikodušan postupak kojim je Fangio osvojio naslov prvaka. No četrdesetak godina kasnije, Mussova družica Fiamma Breschi u pismu urednici jednog milanskog tjednika koji je pisao o tim događajima htjela je razjasniti događaje iz Monze. Taj časopis nije objavio njezino pismo, ali su to učinili drugi: «…Tog rujna Fangio je već osvojio svoj naslov, stoga Collinsova gospodska gesta nije poslužila za osvajanje naslova već samo kao pokušaj pobjede u utrci kojoj je Musso bio na čelu. Musso nije htio ustupiti svoj automobil. Vodio je ispred Mossa i Collinsa. Musso je svoj Ferrari već jednom velikodušno ustupio Fangiu na početku prvenstva u Argentini. Luigi je toga dana jednostavno želio pobijediti na svojoj Velikoj nagradi Italije koju je izgubio u 46. krugu kada mu je otkazao upravljač i pravim se čudom izvukao…». Potkraj sezone u OSCA-i MT-4 1500 pobijedio je na Kupu Shella u Imoli i na Velikoj nagradi Rima.

 Velika nagrada Francuske, 1957.

Poslije završene sezone Ferrari je predstavio svoje vozače za iduću sezonu: Musso, Castellotti, de Portago, Hawthorn i Collins. Bili su svi redom veliki vozači s već ucrtanom tragičnom sudbinom. Musso je znao da osim vozača drugih momčadi najprije mora pobijediti svoje momčadske kolege. I 1957. je započela argentinskom Temporadom. Fangia više nije bilo u momčadi i stvari nisu tekle očekivanim tokom. Novi su protivnici postale engleske momčadi koje je Enzo Ferrari pomalo podrugljivo nazivao garažistima, a od vozača se isticao Stirling Moss. Novinske su kronike zabilježile odlazak Humphreyja Bogarta u dobi od 58 godina, a na testovima u Modeni poginuo je Eugenio Castellotti. Ferrari je otklonio bilo kakvu odgovornost za ovu nesreću, istaknuvši u prvi plan njegove česte noćne vožnje između Firence, Bologne i Modene koje tada nisu bile povezane autoputom. Razlog tome bila je Castellottijeva prelijepa djevojka Delia Scala. Musso je sumnjao u istinitost ovih tvrdnji i bio je uvjeren da su razlog nesreći neispravne kočnice. Od tog je trenutka zatražio dvostruki sustav kočenja što je razljutilo Ferrarija i tehničare. Još je lošije odjeknuo njegov zahtjev za jednakim tretmanom s engleskim vozačima. Zatražio je svoju plaću u stranoj valuti za startnine i nagrade izvan Italije. Bila je to ipak njegova velika sezona u Ferrariju. Fangio je prešao u Maserati i za njega je bio rezerviran još jedan naslov svjetskoga prvaka. Poslije onih osvojenih s Alfom (1951.), Mercedesom (1954. i 1955.) i Ferrarijem (1956.), na red je došao i četvrti proizvođač. Musso je bio najbolji Ferrarijev vozač. Na prvenstvenoj ljestvici bio je ukupno treći, iza već spomenutog Fangia i Stirlinga Mossa. Postigao je rekord u zaradama koje su iznosile 25 milijuna lira. Od toga je deset milijuna osvojio u Reimsu na Velikoj nagradi proizvođača šampanjca, utrci koja se nije bodovala za svjetsko prvenstvo. Tada je Fiat 1100 koštao milijun i sto tisuća lira (govorilo se 1000 lira po kilogramu, poput mesa). Novi je Fiat 500 koštao 490 tisuća lira. To je značilo da se za 25 milijuna moglo kupiti 25 Fiata 1100 ili pedeset Topolina. Usporedbe radi, korisno je spomenuti da je Fangio na kraju sezone zaradio sto milijuna lira. Tog je proljeća Musso obolio od hepatitisa, otrovavši se najvjerojatnije školjkama u Siracusi, poslije pobjede u utrci. Uspio je odvoziti još samo utrku na stazi Posillipo u Napulju s temperaturom od 38°C. Imao je u svemu tome i mnogo sreće jer ga je bolest spasila od nastupa na Mille Miglia. Bilo je to posljednje, tragično izdanje najslavnije talijanske cestovne utrke i još jedna teška nesreća poslije one u Le Mansu iz 1955. Namjesto njega nastupio je De Portago i završio svoju utrku pogibijom u Guidizzolu, usmrtivši pritom još trinaest gledatelja. Musso je na šest Velikih nagrada vozio Ferrari 801. Sezonu je započeo uvjerljivom pobjedom na Tisuću kilometara Buenos Airesa. Vozio je Ferrari 290 MM Spider Scaglietti s Mastenom Gregoryjem i Eugeniom Castellottijem. Castellotti je nažalost, poginuo 14. ožujka u Modeni, ostavivši Mussa kao jedinog vrhunskog talijanskog vozača. U Formuli 1 drugi je na Velikoj nagradi Francuske u Rouenu s novim rekordom kruga. Isti rezultat ponovio je u engleskom Aintreeu, dok je u Nürburgringu četvrti, a u Monzi osmi. Činilo se da samo on može ugroziti Fangia (Maserati) u borbi za naslovom prvaka. Na Veliku nagradu Pescare prijavio se u privatnome Ferrariju D50. Kvalificirao se na trećemu mjestu i vodio u utrci, ali je odustao u desetom od ukupno osamnaest krugova zbog oštećenog spremnika goriva. Svoju najuspješniju sezonu u Formuli 1 završio je na trećemu mjestu sa šesnaest osvojenih bodova. U utrkama sportskih automobila drugi je u Ferrariju 335S u Venezueli, a ovim je rezultatima potrebno pribrojiti pobjede u Siracusi, Modeni te drugo mjesto na Velikoj nagradi Marne u Reimsu gdje je nastupio s brojem dva.

Pescara, 1957.

Raymond Mays ponudio mu je 1958. atraktivan ugovor s BRM-om. Mnogi su bili sigurni da će prihvatiti ovu ponudu, posebice zbog narušenih odnosa s engleskim vozačima u Ferrariju, ali je on u posljednji trenutak radije odlučio ostati u Ferrariju kao prvi vozač i voziti model Dino 246 kojemu je obujam motora povećan na 2500 cm³ kako bi se mogao uspješno nositi s Cooperom opremljenim laganim Climaxovim stražnjim motorom. U Argentini je bio jedini Talijan u momčadi. Nasuprot njemu stajao je neprobojan engleski zid unatoč željama talijanskih navijača da apsolutni talijanski prvak osvoji i svjetsku krunu. No engleske su momčadi već dostigle visoku razinu konkurentnosti. Najviše su se isticali Lotus, Cooper, a potom i Vanwall s mnogo povoljnijim omjerom snage i težine od Ferrarijevih automobila. Ferrari je na tržište izbacio novi GT model s Pininfarininom karoserijom, postigavši odmah veliki uspjeh s 300 prodanih primjeraka. Unatoč tome, rast tvrtke pratili su brojni problemi. Ferrari je na račun Fiatovog i Alfinog fonda gubitaka dobio 250 milijuna. Osim toga, poslije povlačenja Lancie iz Formule 1 dobio je u nasljeđe Janov model D50 i 50 milijuna premija od ACI-a. Sve to nije bilo dovoljno da se uspješno suprotstavi sve agresivnijoj engleskoj konkurenciji. Pokušalo se i s kombinacijama s druge strane oceana. Ferrarijev vozač Peter Collins oženio se nedugo prije toga jednom londonskom glumicom, kćeri novog izravnog suradnika generalnog tajnika Ujedinjenih nacija, Šveđanina Daga Hammarskjölda. On je istodobno bio i visoko pozicionirani Chryslerov čelnik. Stoga nije nikakvo čudo da su Collins i njegov vjerni pomagač Hawthorn stekli veliki kredibilitet u Ferrariju, nasuprot željama talijanskih navijača. Tome je pridonio i pukovnik Hoare, uvoznik Ferrarijevih automobila za Veliku Britaniju. Hawthorn i Collins dobili su od Ferrarija pristanak da ne voze zajedno u utrkama sportskih automobila u kojima su Ferrarijevi vozači mogli zaraditi dobar novac jer je premoć automobila iz Maranella u toj kategoriji bila očita i potpuna. Stoga su Musso i Hawthorn određeni kao jedan par u tim utrkama i vjerovalo se da su time izbjegnuti njihovi eventualni sukobi na stazi. No engleski vozači međusobno su se dogovorili o podjeli nagrada i Musso je time bio izigran. Kada je otkrio zakulisne igre svojih momčadskih kolega postalo je jasno da je narušen privremeni mir i ravnoteža u Ferrarijevoj momčadi. Govorilo se da je Enzo Ferrari bio skloniji Hawthornu i Collinsu zbog Mussovog odbijanja da Fangiu ustupi svoj automobil na Velikoj nagradi Italije 1956. u Monzi.

19. siječnja 1958. održana je u Buenos Airesu prva Velika nagrada. Musso se u odupirao Mossu koji je tada prvi put vozio Walkerov Cooperu T45-Climax sa stražnjim motorom, a već tada je za kočenje koristio disk. Englez na kraju bio bolji za 2,7 sekunda i bila je to najmanja razlika između dvojice prvoplasiranih vozača od kada je postojala Formula 1. Hawthorn i Collins nisu mogli izdržati ritam koji su nametnula vodeća dvojica. Musso je još jedno drugo mjesto osvojio i u neprvenstvenoj utrci Velikoj nagradi Buenos Airesa. U Maranellu su ga dočekale žestoke kritike jer je ispred kamera argentinske televizije javno izjavio o zavjeri koja se protiv njega kuje u momčadi. Bio je to veliki skandal. Argentinski tisak jedva je dočekao ove vijesti jer Fangio više nije bilježio vrhunske rezultate i nije bio zanimljiv medijima. Maseratijeva tvornička momčad povukla se, naime, iz Formule 1, premda mu je još uvijek pružala asistenciju, što ipak nije bilo dovoljno za postizanje vrhunskih rezultata. Musso je uoči utrke Tisuću kilometara Buenos Airesa koja je održana 26. siječnja izjavio: «Želim osovinu Rim – Berlin. Želim voziti s von Tripsom protiv dvojice Engleza Collinsa i Hawthorna. Tako ćete svi vidjeti da se svatko od nas može boriti za prvu nagradu, osim ukoliko se ne radi o obvezi prema Ferrariju da se ne kompromitira eventualna pobjeda. Ne mogu se jednostavno zadovoljiti drugim mjestom dok je Collins ispred mene, a moj partner Hawthorn s njime dijeli premije». Ovu je vijest objavio dopisnik talijanskog Paese Sera Marcello Sabbatini i odmah je uzburkala talijansku javnost. Novi Ferrarijev sportski direktor i Enzov bivši tajnik Romolo Tavoni bio je pri kraju sa živcima, jer su iz Maranella počeli stizati učestali telefonski pozivi. U jednoj banci u Buenos Airesu susreo je Sabbatinija i s njime se žestoko prepirao zbog Mussove izjave. U Maranellu su ipak popustili i za Tisuću kilometara Buenos Airesa najavljeni su parovi Hawthorn i Collins, dok je Mussu pridodan Olivier Gendebien, bratić belgijskog kralja. Peter i Mike nisu uopće pozdravili talijanskoga novinara i mrko su ga gledali. Zahladili su se i njihovi odnosi s momčadi. Počeo se osjećati navijački duh. Čak je i Fangio shvatio teške trenutke prijatelja Mussa. Poslije njegovog odustajanja u utrci Mussu to uopće nisu objavili iz boksa, a počeo ga je napadati i Hawthorn. Tada je Fangio dotrčao u Ferrarijev boks i osobno mu je istaknuo poruku o svojem odustajanju. Možda ovaj detalj najbolje dočarava ozračje u Ferrarijevoj momčadi. Noću uoči utrke u hotelu Colon u Buenos Airesu zazvonio je telefon u Sabbatinijevoj sobi. Probudio se Gino Munaron vozač s kojim je dijelio sobu. Musso je spavao nekoliko soba podalje od njih, a dijelile su ih sobe Giorgija Scarlattija i Marije Terese de Filippis. S druge strane žice začuo se uzbuđeni talijansko-hispanski glas: «Talijanski novinar Sabbatini? ...Dođite, trčite, učinite nešto... Zovem s autodroma. Čujete li? Radi se o Ferrarijevoj garaži. Rade svinjariju Mussu. Recite mu. Učinite nešto. Recite mu da bude oprezan u prvome krugu... Por favor...». Potom je spustio slušalicu. Gino Munaron bio je potpuno budan. Shvatio je da se nešto neobično događa. Sabbatini je bio u nedoumici što učiniti. Savjetovao se s Mimmom Deiem vlasnikom momčadi Centrosud Maserati i onim koji je 1953. otkrio Mussa. U prvom trenutku izgledao je zabrinut, ali je potom samo odmahnuo rukom: «To je šala, provokacija, ružna šala». Nekoliko sati kasnije svi su se zatekli na autodromu. Utrci je prisustvovao veliki broj gledatelja koji su pljeskali čim se Musso pojavio. U subotu je bio najbrži na treningu, a svoje najbolje vrijeme postigao je u samo tri kruga. Potom je ostavio automobil i vratio se u hotel. Prije starta doimao se smirenim. Poveo je u utrci, ali je njegovo veselje trajalo kratko. Početkom drugoga kruga izletio je sa staze na kraju ciljne ravnine, u prvom većem zavoju. Srećom, bilo je dovoljno mjesta za zaustavljanje, jer je staza bila okružena zelenim livadama. Unatoč tome uspio se zaustaviti tek u mreži koja je dijelila stazu od ulice koja je vodila prema uzletištu Ezeiza. Musso, kao i u Monzi 1956., nije mogao učiniti ništa, jer upravljač nije reagirao na pokrete ruke. Pobjeda u utrci pripala je Collinsu.

 S prijateljicom Fiammom Breschi

Dok su se Ferrarijevi vozači vraćali u Italiju, drugi su nastupili na Kubi. Utrka je ostala upamćena po Fangiovoj otmici koju su izveli pobunjenici Fidela Castra. Novine su bile pune naslova o tome događaju, a situacija u Ferrariju gotovo da se i nije spominjala. No vatra je i dalje tinjala ispod pepela. U Montecarlu se Sabbatini zatekao u Ferrarijevom boksu. Sjedio je na zidu sa spuštenim nogama i u tom je trenutku dojurio razljućeni Hawthorn. Sportski direktor Tavoni i novinar Stadia, mladi Alberto Pasolini Zanelli, shvatili su njegove namjere. Povukli su Sabbatinija za vrat i spasili su mu noge. Ulje na vatru dolio jedan novi talijanski sportski tjednik kojemu je glavni urednik bio iskusni i poznati novinar Manlio Cancogni. Opisana je pozadina argentinske Temporade i operacija s Chryslerom zbog koje su u Ferrariju preferirali engleske vozače. Objavljena je slika Ferrarijevog automobila iz Argentine na kojoj je bila Louise Collins između supruga Petera i Mikea Hawthorna, a posebno je bio označen kružnicom glumičin prst s uočljivim briljantnim prstenom. Je li to tajna protiv Mussa?, pisalo je u naslovu. No Ferrarijevi pregovori s Chryslerom u međuvremenu su propali.

Uslijedila je pobjeda u neprvenstvenoj utrci, Velikoj nagradi Siracuse. Trebala je to doista biti njegova velika godina. Musso se nije predavao. S Gendebienom je drugi na Dvanaest sati Sebringa i prvi na Targa Floriju u Ferrariju 250 Testa Rossa. U Monaku je ponovno pobijedio Cooper, ovoga puta Trintignantov. Francuz je bio dobar vozač, ali ukupno uzevši ipak autsajder. Musso je optužio Ferrarijev «zid» koji mu nije pravodobno i ispravno ukazao na zaostatke ni u Argentini, a ni na gradskim cestama kneževine. Unatoč žaljenju za propuštenom prilikom, bili su to odlični rezultati, a preuzeo je i vodeće mjesto prvenstvene ljestvice. Potom su uslijedila razočaranja. Na Velikoj nagradi Nizozemske, održanoj 26. svibnja, na treningu je bio tek dvanaesti, a u utrci sedmi, izvan zone bodova. Nakon što je s Philom Hillom osvojio četvrto mjesto na Tisuću kilometara Nürburgringa, nastupio je na Velikoj nagradi Belgije u Spa-Francorchampsu. Bio je drugi na treningu i startao je sa središnjeg mjesta prvoga reda. Na kraju prvoga kruga pao je na sedmo mjesto. U šestome krugu probušila mu se stražnja guma prije ulaska u zavoj Stavelot i izletio je sa staze brzinom od 200 km/h. Zbog posljedica ove nesreće morao je dva tjedna kasnije propustiti Le Mans.

 Hawthorn i Collins, momčadski kolege i najljući protivnici

U lipnju, poslije četiriju Velikih nagrada i Indianapolisa gdje su nastupali isključivo američki vozači, Stirling Moss tada već u Vanwallu, pokazao se najozbiljnijom prijetnjom u utrci za naslov. Na ljestvici je vodio Moss koji je pobijedio u Argentini i Velikoj Britaniji, ali nije osvojio ništa drugo u idućim utrkama. Drugi, s tri boda zaostatka (14:17) bio je drugi Englez Mike Hawthorn koji je redovito bio plasiran među prvom šestoricom, ali bez pobjede. Pet bodova za Mossom zaostajao je Luigi Musso, Hawthornov momčadski kolega. Prvi se put jedan Talijan poslije Ascarijevog doba našao tako visoko plasiran na ljestvici vozača. Musso i Hawthorn bili su dodatno opterećeni činjenicom da je Ferrari posljednji put pobijedio 1956. na Velikoj nagradi Njemačke. Poslije te Fangiove pobjede uslijedili su samo porazi, jedan za drugim i jedna čitava sezona bez pobjeda, čime je ozračje u Maranellu postajalo sve teže. Potkraj lipnja Musso se ogledao i s najboljim američkim vozačima na 500 milja Monze. U prvom izdanju ove utrke, simbolično nazvane Monzapolis – utrka dvaju svjetova, pobijedio je 1957. Jimmy Bryan. Tada nisu nastupile mnoge poznate europske momčadi. Ovoga puta, osim najpoznatijih europskih momčadi i sportskih Jaguara, za utrku su prijavljena i četiri talijanska automobila: Ferrari 4023 cm³, Ferrari 3000 cm³, Ferrari 4200 cm³ momčadi Chinetti i Maserati 4200 cm³ napravljen u suradnji s tvrtkom Eldorado, inspiriran tehničkim rješenjima američkih automobila. Musso je vozio Ferrari 4023 cm³ i bio je najbrži na treningu, vozeći prosječno 281,087 km/h. Odmah do njega bio je Bobg Veith u Bowes Seal-Fast Specialu. Treći je bio Fangio u Dean Van Lines Specialu. Vodstvo je u prvoj utrci, nazvanoj Nagrada Essa, na početku preuzeo Musso koji se borio protiv američkih vozača Sachsa i Rathmanna. U desetom krugu i dalje je bio u vodstvu s neznatnom prednošću, ali se u 26. krugu morao zaustaviti u boksu zbog zdravstvenih problema i prepustiti automobil Hawthornu koji je u njemu osvojio šesto mjesto. U utrci je pobijedio Jim Rathmann u Watson-Offenhauseru ispred Bryana, Veitha i Mossa. Musso se pojavio na startu druge utrke, Nagrade Mobila, ali je ponovno zbog zdravstvenih razloga morao u devetnaestome krugu prepustiti automobil Philu Hillu. Nakon što je odvozio najbrži krug koji je u toj utrci vrijedio 500 tisuća lira, zaustavio se u boksu blijeda lica, omamljen plinovima iz ispušnog lonca. Musso je mnogo držao do nagrada, a posebice u ovoj utrci jer su bile mnogo veće od uobičajenih. U pratnji sportskoga novinara Gina Rancata otišao je u liječnički centar, gdje mu je ustanovljeno trovanje plinovima. Vratio se u hotel Princa od Savoje, zamolivši Rancata da ga izvješćuje o tijeku utrke. Bio je prilično utučen kada mu je ovaj javio da njegov najbrži krug nije izdržao. Ipak, njegov je automobil u drugoj utrci osvojio treće mjesto jer ga je dijelio s Hillom i Hawthornom, no ništa se više nije moglo učiniti protiv Rathmanna i Bryana, specijalista utrka u Indianapolisu. Rathmann je bio pobjednik obiju utrka, pa time i čitavog natjecanja. Mussova vožnja oduševila je Amerikance i jedan od poznatijih menadžera, J. C. Agajanian, ponudio mu je nastup 1959. u Indianapolisu.

Musso je, poslije pogibija Alberta Ascarija (1955.), Eugenia Castellottija (1957.) te povlačenja s utrka Taruffija, Farine, Villoresija i Perdise, ostao velikom talijanskom nadom. Castellottijeve i de Portagove pogibije snažno su ga pogodile. Castellottija je oplakivao kao prijatelja, a de Portagova smrt posebno ga je plašila jer je taj automobil trebao voziti on. Srećom, dobio je nenadanu groznicu koja mu je možda spasila život. O tome je često i mnogo razmišljao. I možda ga je izdao upravo ponos koji mu je pripadao kao posljednjem talijanskom vrhunskom vozaču. U njega su, kao najmlađeg u talijanskoj automobilističkoj obitelji bile uprte oči čitave nacije, stoga je nastojao nadmašiti sebe samoga i svoje granice kako ne bi razočarao i ostao na visini onoga što se tražilo od njega. Uspoređivali su ga s Achilleom Varzijem poput kojeg je zavoje prolazio s izuzetnom mirnoćom i pravilnom linijom bez obzira koliko zahtjevni bili. 6. srpnja 1958. vozila se Velika nagrada Francuske u Reimsu, glavnome gradu pokrajine Champagne. Stazu u Reimsu vozači su jednoglasno ubrajali među tri najzahtjevnije. Ostale dvije bile su Spa u Belgiji i Monza u Italiji. Na tim je stazama prosječna brzina automobila snage 290 KS iznosila 200 km/h. Jedina mjesta gdje se moglo prestići protivnika bila su tri zavoja: zavoj na kraju ciljne ravnine u Monzi, Stavelot u Spa i le virage du Calvaire u Reimsu. Tu je trebalo do kraja stisnuti papučicu akceleratora. Do tada je to uspjelo samo jednome vozaču, Juan Manuelu Fangiu, Mussovom učitelju. Dva dana uoči utrke savjetovao se s njime. Bio je spreman izazvati sudbinu zbog novca i zbog lova za naslovom svjetskoga prvaka. Staza je bila duga osam kilometara i 302 metra. Bio je to asfaltirani trokut s trima beskrajnim ravnim dijelovima, dvama oštrim zavojima i izuzetno brzome zavoju poslije starta, nazvanom Gueux prema obližnjem mjestu, no vozači su ga uobičajeno zvali Kalvarija. U njemu su ranije poginuli Annie Bosquet (1956.), Bill Whitehouse i Herbert Mackay-Fraser (1957.).

Te su godine na stazi u Reimsu osim njega još trojica vozača dijelili uvjerenje da su najbolji i da upravo oni moraju pobijediti. Bili su to Fangio u Maseratiju, Moss u Vanwallu i Mussov momčadski kolega Hawthorn. U Ferrarijevoj momčadi odlučeno je da će momčad u nastavku sezone podržati onoga vozača koji pobijedi u ovoj utrci. Na treningu su se Ferrarijevi automobili pokazali boljima od svoje konkurencije. Hawthorn je bio najbrži s prosječnom brzinom većom od 210 km/h, a slijedili su ga Musso, Schell, Collins, Brooks i Moss, dok je Fangio u Maseratiju bio tek osmi. Tada su Mussovi dugovi u privatnom životu iznosili milijune lira, pa bi eventualna pobjeda, a posljedično tome i visoka premija, imale ne samo veliko moralno, već i materijalno značenje. Govorilo se da je u ponedjeljak koji je prethodio utrci Musso na kartama izgubio u hotelu Reale u Modeni svotu novca otprilike jednakoj nagradi u Reimsu u vrijednosti od deset milijuna lira. Na jutarnjem treningu prije utrke bio je prilično nervozan, ali se na startu doimao prilično smireno, jer je na ovoj stazi pobjeđivao prethodnih triju godina. Razlog jutarnjoj nervozi bio je i brzojav njegovog vjerovnika: «Vrati se u Rim s pet milijuna lira». Osim toga, uz njega je sada bio i Fangio koji ga je savjetovao: «Tajna je u dugome zavoju Muizon, onome što ga još zovu Kalvarija (Calvaire). Ukoliko držiš gas do dna, ostavit ćeš sve iza sebe». No Fangiovo iskustvo bilo je ono iz 1956. (1957. Velika nagrada Francuske održala se u Rouenu), kada su automobili bili osjetno slabiji.

Godinu dana ranije Velika nagrada ACF-a (Francuskog automobilističkog kluba) održana je u Rouenu, a premda utrka u Reimsu do tada nije bila važeća za svjetsko prvenstvo, držana je jednom od najznačajnijih. Musso je u njoj pobijedio u velikom stilu. Bio je četvrti na treningu, dobro je startao u utrci i prestigao velikog Fangia koji se u prvim krugovima dobro namučio s Englezom Lewisom-Evansom. Musso ga je prestigao već na polovini utrke i prešao je ciljnu crtu ispred francuskog idola Jeana Behre. Shvatio je da je ključ pobjede u Reimsu zavoj Kalvarija. U njemu je Fangio dobivao ne desetinke, već sekunde ispred svojih protivnika. Za ulazak u zavoj punom brzinom trebalo je pravo srce, a za izlazak savršenstvo te poštivanje jedine moguće putanje i to u centimetar. I najmanja greška skupo se plaćala jer nije bilo vremena za popravak. Luigi Musso znao je to dobro. Stoga je bila potrebna apsolutna usredotočenost u tom zavoju koji su ne bez razloga zvali Calvaire (Kalvarija). No razlog tome nisu bile tragične nesreće, već je ime dobio po obližnjem tabernakulu. Kako je doticao mjesto Gueux poznat je i pod tim imenom. Godinu dana ranije pobijedio je ovdje Hawthorna i Collinsa, svoje momčadske kolege, ali i svoje prve protivnike. Govorilo se da su igrali prljavu igru. Nikada nisu vozili zajedno, međusobno su dijelili nagrade i nisu gubili nikad. Bili su nerazdvojni i izuzetno brzi. Hawthornu i Mussu ovo nije bio prvi napeti dvoboj. Dvije godine ranije slično se dogodilo na Tisuću kilometara Nürburgringa kada je Musso vozio Ferrari, a Hawthorn Jaguar. U četvrtome krugu te utrke Musso je izletio sa staze pri čemu je zadobio samo lakše ozljede, ali je mogao proći i mnogo gore. Hawthorn je odustao u pretposljednjem krugu zbog kvara mjenjača. U trenutku nesreće Musso je bio blizu Hawthornu. Postoje tvrdnje prema kojima ga je Hawthorn namjerno izgurao. Engleza je pratio loš glas još od tragedije u Le Mansu i možda je bilo najjednostavnije odgovornost za nesreću pripisati njemu. Musso je tada riskirao život, a organizatori Velike nagrade Njemačke nisu dopustili Hawthornu nastup jer niti jedno osiguravajuće društvo nije htjelo prihvatiti rizik za slučaj njegovog nastupa u utrci. Ovoga puta u Reimsu Hawthorn je bio ono nepredviđeno u Mussovom planu, nešto što ga je moglo spriječiti da pobijedi u svojoj utrci, utrci koja mu je mogla promijeniti ne samo karijeru vozača, već i čitav život.

Velika nagrada Francuske počela je u 16,00 sati. Ferrarijeva nadmoćnost došla je do izražaja već u prvim trenucima utrke. Tri su Ferrarija bila na prvim četirima mjestima startne rešetke. Na treningu je najbrži bio Mike Hawthorn (2'21''7). Musso je bio drugi sa zaostatkom od šest desetinka (2'22''3), a s istim razmakom bio je iza njega Harry Schell te Collins, Brooks, Moss i Fangio. Poslije pet osvojenih naslova prvaka u osam sezona kralj se pripremao na abdikaciju. Hawthorn je bio tvrd orah. Pet godina ranije u Reimsu je pobijedio Fangia. Govorilo se da je i on u stanju voziti ovaj zavoj punim gasom. Jedna od formula Mussovih uspjeha u utrkama bio je dobar start i bijeg na početku utrke. Ovoga je puta zastao i poslije stotinjak metara bio je peti. Činilo se da je najuspješniji Hawthorn, ali je bolji od svih bio Harry Schell u BRM-u P25 ispred Brooksa u Vanwallu. Prije Dunlopovog mosta Hawthorn je prestigao Brooksa, a u Kalvariji Schella. U prvome prolazu Kalvarijom Musso je bio treći. Na kraju prvoga kruga Musso se nalazio na drugome mjestu iza svojeg momčadskog kolege, zaostajući tri sekunde koje su odgovarale duljini od 250 metara. Hawthorn je svoju prednost u drugome krugu povećao na devet sekunda. U petome krugu ciljem su prošli sljedećim redoslijedom: Hawthorn, Musso, Brooks u Vanwallu, Fangio u Maseratiju, a iza njih Schell, Moss i Behra. U sljedećim krugovima zaostatak se počeo smanjivati, no Musso je htio ubrzati tok. U šestome krugu zaostajao je stotinjak metara. U devetome krugu dva su Ferrarija ulazila u zavoj Thillois međusobno udaljena pedesetak metara i dostizala zaostale vozače Gerinija i Ruttmanna. I dok je Hawthorn uspio prestići dva automobila na kočenju prije ulaska u zavoj, Musso je to uspio učiniti tek poslije izlaska iz zavoja, no pritom je izgubio pedesetak metara i s takvom su udaljenošću došli na završnu ravninu poslije koje ih je čekao zavoj Calvaire. Bio je dug 517 metara i vjerovalo se da ga samo Fangio može proći punim gasom. Za to su bili potrebni savršeni uvjeti na asfaltu, dobre gume i povoljan vjetar. U toj prvoj fazi utrke asfalt je bio prljav jer je ranije vožena utrka u trajanju od dvanaest sati u kojoj su pobijedili Gendebien i Frère, a potom utrka Formule 2 u kojoj je trijumfirao lokalni idol Jean Behra. Postojali su tragovi ulja i izgorjelih guma. Pomiješani s ispušnim plinovima tvorili su nevidljivi sloj koji je umnogome povećavao rizik nesreće. Voziti Kalvariju punim gasom pod takvim uvjetima bilo je nešto slično samoubojstvu. O situaciji od petoga do devetog kruga postoje različite verzije. Prema nekima Musso je bio izuzetno blizu repu Hawthornog automobila, dok je prema drugima bio udaljen barem sto metara, jer u tadašnjim automobilima nije bilo velike koristi voziti u sjeni. Ferrarijev sportski direktor Romolo Tavoni slikao je dva Ferrarija Dina 246 međusobno udaljena nekoliko desetaka metara. Mussov je bio uz bok Maseratiju momčadi Centro-Sud koji je Mimmo Dei tom prigodom povjerio Troyju Ruttmanu.

Jedan i drugi vozač morali u zavoju smanjiti brzinu, ali Musso to nije učinio. Bio je to deseti krug i vozači su vozili prosječno 206 km/h. Musso je u zavoju Kalvarija zakočio i blokirao kotače. Završio je izvan staze pri brzini od 200 km/h, pokosivši žito u duljini od trideset metara. Poslije dvaju prevrtanja izbačen je iz automobila. Izgledalo je da je poginuo na licu mjesta. No on je bio u dubokoj komi, nije se vraćao svijesti i umro je u sedam i trideset navečer u bolnici zbog višestrukih prijeloma kičme i teške ozljede glave. Utrka je trajala još sat vremena, a pobijedio je Hawthorn ispred Mossovog Vanwalla, Tripsovog Ferrarija i Fangiovog zastarjelog Maseratija 250F. Nitko nije mogao pouzdano reći kako je došlo do nesreće. Jedan žandar koji se nalazio u zavoju izjavio je da mu se činilo da je Hawthorn preširoko ušao u zavoj i tako opstruirao Mussa. Jedna od uvjerljivijih rekonstrukcija onoga što se u tim trenucima događalo jest ona prema kojoj je Musso pokušao osvojiti teren, malo olakšavši automobil za što mu je bio potreban unutarnji dio zavoja, dobro prianjanje i centrifugalna sila kako bi otklizao prema vanjskoj strani. U posljednjem dijelu zavoja njegov prednji desni kotač vjerojatno je proklizio više od očekivanog i udario u rešetku za odvodnjavanje. Ferrari se preokrenuo u uzdužnom položaju i poletio u žito. Musso je bio izbačen već poslije prvoga prevrtanja. Jedna žena promatrala je čitavu situaciju iz obližnje kuće dok je obavljala svakodnevne poslove, opisavši to jednostavnim riječima: «Odletio je jedan crveni automobil. Vozač je letio poput lutke. Bože moj, strašno». Hawthorn je pobijedio u ovoj utrci i na kraju sezone osvojio naslov svjetskoga prvaka. Fangio je još iste večeri u Reimsu najavio svoje povlačenje s utrka. Kružile su su priče prema kojima su Hawthorn i Collins viđeni kako se smiju i nabacuju limenkom u parku bolnice u kojoj je Musso umirao, kao da se ništa nije dogodilo. U međuvremenu je Mussovo tijelo odneseno u crkvu u Reimsu, kamo su odmah poslije utrke došli prijatelji, obožavatelji, vozači. Hawthorn, Collins i Louise brzo su izišli iz crkve. Jedan koji ih je vidio iz blizine bio je i otac braće Rodríguez. Ostao je iznenađen i potišten, o čemu je kasnije pričao Fiammi Musso: «Ma kako? Zar je ovo humana strana Formule 1? A moji sinovi koji lude za nastupima u Europi…». O svemu tome svoje je rekla i Fiamma Musso: «Ne znam ako je sve to istina… dinamika nesreće i priča na trgu. Ali ako je to tako, vrijeme će pokazati… U idućim utrkama netko će platiti». Pokazalo se to svojevrsnim prokletstvom jer je 28 dana kasnije, točnije 31. kolovoza, u Nürburgringu poginuo Peter Collins na sličan način kao i Musso. Nesreća mu se dogodila na Pflantzgardenu, najblažem zavoju staroga Ringa, a prema svjedočanstvima njegove posljednje riječe bile su: «Poput Mussa, poput Mussa…». I on je u toj utrci jurio za prijateljem Hawthornom. Hawthorn, prvi Englez koji je osvojio naslov svjetskoga prvaka, povukao se nakon što je osvojio naslov u posljednjoj utrci sezone, Velikoj nagradi Maroka, gdje je Lewis-Evans umro od opeklina zadobivenih u nesreći. Točno 120 dana poslije povlačenja s utrka u svojemu GT-automobilu završio je u stablu u Guildfordu blizu Londona.

 Ostaci Mussovog automobila

Luigi Musso smatran je najboljim talijanskim vozačem u razdoblju koje je slijedilo izravno poslije Ascarijeve pogibije u Monzi. Enzo Ferrari izjavio je da je Musso bio posljednji izdanak škole vozača koja se odlikovala savršenim stilom, a koja je potjecala još od Nazzara i Varzija. Nekoliko dana prije kobne nesreće povjerio se novinaru i svojem bliskom prijatelju Antoniju Ghirelliju da se poprilično boji i to ne samo u utrci, već i prije samoga starta: «Ispovjedio mi se da se poprilično boji i prije utrke. Bio je odveć Rimljanin da bi se konvencionalno ponašao izigravajući lažnog heroja i prividnu mirnoću. Otvorio mi se bez okolišanja. Rekao mi je da vozi jer je to njegov posao, da mora zaraditi mnogo i da mu se činilo opravdanim da to učini proračunatim rizikom. Potreba, potreba... ćutio sam da u njemu vrije nešto enigmatično, što ga je vezalo za stazu». Prijatelj Ghirelli objasnio je da Musso «...nije drukčije znao ispuniti egzistenciju kojoj su nedostajali značajni trenuci, solidni principi. Bio je to avanturistički duh... Hemingwayjev Robert Jordan koji je otišao poginuti u Španjolsku na strani republikanaca, bez oduševljenja i bez nade, svjestan da poduzima koliko hrabar, toliko uzaludan čin». Tog dana Musso je htio biti prvi i gotovo. I on i Hawthorn na treningu su prolazili virage du Calvaire ne skidajući nogu s gasa.

Najglasnija u Hawthornovoj osudi bila je Fiamma Breschi, Mussova prijateljica koja nikada nije imala lijepe riječi za Hawthorna: «Ova Mussova i Hawthornova priča je čudna i strašna». Nedugo poslije nesreće pokušala se baciti s prozora no Fangiova prijateljica Beba i Lulu Trintignant, Mauriceova supruga, u posljednji su je trenutak uspjele uhvatiti za noge. Vratila se živjeti s roditeljima. Potom joj je Enzo Ferrari počeo slati nježna pisma, pozvavši je u Maranello. Otišla je jer je bila odveć lijepa da bi ostala sama. Ferrari joj je slao i bračne ponude od 1962. sve do svoje smrti 1988., ali ga je ona redovito odbijala. Nikada nije bila zaljubljena u njega jer je njezina jedina ljubav bio Luigi Musso. Ova prilično rezervirana Firentinka bila je jedan od rijetkih svjedoka dijela povijesti najpoznatije svjetske automobilističke momčadi. Tražili su je pisci, novinari i Ferrarijevi kolekcionari iz svih krajeva svijeta. Kako je sama izjavila, Ferrari je za nju bio izuzetna osoba, teškog karaktera. Kada je upoznala Enza, Luigiju je bilo 29 godina. Činio joj se čak neugledno odjevenim, poput seljaka, da je u jednom trenutku upitala Luigija: «Zar je ovo Ferrari?». Brzo su se sprijateljili i Ferrari joj je instinktivno vjerovao od prvoga trenutka. Fiamma je bila pomalo ispred svojeg vremena i ono što je najprije htjela promijeniti bio je Ferrarijev imidž. Ranije je nosio samo bijele i crne kravate, a ona mu je iz Firence donijela one u boji, Guccijeve. Od tada se promijenio i on. Počeo je oblačiti svijetla odijela, bijele jakne, nositi crne naočale. Kada mu je znala prigovoriti on bi joj odbrusio: «Držim da sam gori od drugih, ali ne znam koliko je boljih od mene». Prema njezinim idejama 1966. napravljene su putne torbe za Ferrari 275. Enzo koji se gotovo nije micao iz Maranella učinio je iznimku i dva je puta bio u Firenci, ručavši pritom u Fiamminoj kući. Njezinoj je majci u znak sjećanja poslao 1976. pehar s urezanim konjićem i natpisom: «Clorindi, najboljoj kuharici svijeta». Fiamma je Mussa pratila po svim utrkama sa štopericom u ruci. Bila je savršena žena u boksu. Luigi je obožavao žene, ali je za razliku od mnogih svojih kolega bio pristaša monogamije. Osjećao je potrebu za ženom kraj sebe. Bez nje ne bi preživio. Potpuno je ovisio o svojoj partnerici. Oženio se vrlo mlad s dvadeset godina, no njegov je brak poput mnogih preranih kratko trajao. Potom je upoznao Mariu Teresu de Filippis iz dobre obitelji, profinjenih manira, jednu od rijetkih žena koje su stigle do Formule 1. Dugo su bili u vezi. Na kraju je došla Fiamma. Nije potjecala iz ugledne obitelji, ali je bila ozbiljna i lijepa. Sve do susreta s Luigijem živjela je životom jednostavne djevojke koja je sanjala o tome da postane glumica. On je bio bogati mladić koji je vozio utrke i pohađao pravni fakultet na kojemu je položio samo jedan ispit. Bila je ludo zaljubljena u njega i promatrala ga je poput oca. Pripremala mu je prtljagu kada se spremao na put, uvijek je govorila «da». Znala se brinuti bez razloga i plakati kada je znao povisiti glas. Kada su se upoznali u jednom rimskom restoranu Fiammi je bilo sedamnaest godina. Već na prvi pogled shvatila je da se radi o ljubavi njezinog života. Izbio je skandal jer je Musso ostavio ženu i dvoje djece (Luciettu i Giuseppea).

O Mussovoj nesreći svoje je mišljenje iznio i Ferrari: «O toj nesreći s Mikeom Hawthornom malo je toga napisano, a mnogo rečeno, no prava se istina nikad neće doznati. Ostaje činjenica da kada žudnja za pobjedom obuzme vozača poput njega, lakoćom se pribjegne nepromišljenim rizicima. Ovakve borbe na stazi ne moraju se nužno voditi između vozača različitih momčadi. Dugo sam razmišljao o ovoj nesreći u zavoju Muizon. U tom zavoju koji slijedi poslije ravnine ispod tribina našla su se dva čovjeka, momčadski kolege za upravljačem dvaju automobila jednake snage i s istom željom za pobjedom. Ne vjerujem da je postojao pravi osobni rivalitet između Mussa i Hawthorna... No moguće je da su se u tome zavoju borili do krajnosti. Hawthorn je bio već pomalo umoran od utrka, poslije devet godina strasti i rizika. Naznačio mi je da želi svim silama osvojiti naslov svjetskoga prvaka, poslije čega se napokon htio povući. Te je godine bio dobro plasiran na ljestvici, odmah iza Stirlinga Mossa. Znao je da bi se njegov cilj mogao ostvariti pobijedi li u Reimsu. Staza je odgovarala njegovom stilu vožnje. I Musso je jurio za naslovom prvaka i možda bi i on uspio u svojoj namjeri. Za njega su u tom trenutku bile u igri i druge stvari. Uoči utrke pojavio se natpis na bijelome papiru «treba pobijediti». Bile su to dvije riječi koje su govorile mnogo. Prva nagrada u Reimsu bila je deset puta veća od bilo koje druge. Musso je držao u sebi i svojevrsnu tajnu o Reimsu koja mu je pomogla da pobijedi godinu dana ranije. Savjetovao ga je upravo Fangio da u zavoju Muizon ne smije dizati nogu s gasa. Sada je raspolagao s mnogo jačim automobilom u što se i sam uvjerio na treningu svjestan veličine rizika. Stigli su zajedno u zavoj. Hawthorn je bio naprijed, a Musso dvadesetak metara iza njega. Teško je pouzdano reći što se dogodilo. Rijetki svjedoci i suci na stazi imali su svoje viđenje događaja no u njima je uglavnom prevladavao više strah od stvarnih činjenica. S Mussom je završio i talijanski stil vožnje u utrkama».

G.S.