Nakon prisjećanja na Ferrarijev model 158 iz 1964., Goran Slavić upoznaje nas s uistinu revolucionarnim automobilom - Lotusom 25 iz 1962. Upravo će taj automobil označiti epohalnu prekretnicu za Formulu 1.

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
...................................................

Premda se pridjev revolucionaran rabi u današnje vrijeme ponekad i nepotrebno, u Lotusa 25 to doista nije slučaj. Automobil koji se pojavio početkom 1962 značio je u Formuli 1 epohalnu prekretnicu, otprilike jednaku onoj koja se dogodila pojavom Cooperovog stražnjeg motora. Stoga mnogi ovaj automobil nazivaju „step 2“ istoga procesa, kojega je prvi dio bio stražnji Cooperov motor, a drugi noseća Lotusova šasija povezana s tim istim motorom. Možda će netko zbog ovih tvrdnji zaokrenuti nosom i reći da Colin Chapman nije izmislio ništa jer su i prije njega postojala slična rješenja. Istina ili ne, to nije važno jer se s Champanom i s Lotusom radikalno promijenila tehnika konstruiranja trkaćih jednosjeda, budući da su svi od toga dana krenuli tim putem. No stvari za Lotusa 1962. nisu tekle nimalo željenim tokom. Na otvorenju sezone u nizozemskome Zandvoortu, Clark je impresionirao sv,e zadržavši vodstvo u utrci jedanaest krugova prije nego što se morao zaustaviti zbog kvara mjenjača. Ostatak sezone protekao je ipak u znaku BRM-a i Grahama Hilla. Clark se morao zadovoljiti pobjedama u Belgiji, Velikoj Britaniji i SAD-u, što mu je ipak omogućilo osvajanje drugoga mjesta prvenstvene ljestvice. U Lotusu su ipak htjeli nešto više: okruniti se naslovom prvaka što je prije moguće.

To je doista i zaslužio taj automobil u kojemu je vozač prvi put bio u poluležećem položaju. Clark je s automobilom činio neodvojivo i neponovljivo jedinstvo koje se osim lijepoga stila odlikovalo i tehničkom funkcionalnošću. Stoga mnogi ovoga Škota stavljaju uz bok Fangiu i Senni, dok ga drugi uspoređuju sa Stewartom, Laudom i Prostom. U svakom slučaju 1963. je bila neosporivo Clarkova godina. Pobijedio je na sedam od ukupno deset održanih Velikih nagrada. U odnosu prema 1962. Lotus 25 zadržao je postojeću strukturu, ali je raspolagao 8-cilindričnim, 1,5-litrenim V 90° motorom Coventry Climax. Zbog Lucasovog izravnog ubrizgavanja i elektroničkog paljenja razvijao je 200 KS i bio je nešto jači od prethodnika. Šasija je ostala netaknuta, a lakoća i čvrstoća činile su je neusporedivom i nadmoćnijom od one cjevaste, korištene u prethodnih modela, poput 21 iz 1961.

Clarkovi glavni protivnici 1963. bili su prije svega aktualni svjetski prvak Graham Hill u BRM-u, zajedno s momčadskim kolegom Gintherom. Potom je potrebno spomenuti Surteesa i Mairessea u Ferrariju, Brabhama i Gurneyja u Brabham-Climaxu i McLarena s Cooper-Climaxovim motorom. Clarku je tada mogao pomoći samo njegov momčadski kolega Taylor.

Prvi problemi za Clarka započeli su u Monaku gdje je Hill u BRM-u bio uspješniji. Vodeći Clark morao je u toj utrci odustati zbog kvara mjenjača. Odmah nakon ove utrke Škot je započeo svoju pobjedničku seriju. Prvi je na Velikoj nagradi Belgije održanoj na zahtjevnoj stazi Spa, popraćenoj u završnici snažnim pljuskom. Uslijedila je pobjeda u Zandvoortu gdje se na treningu pojavio novi BRM, također s nosećom šasijom, potom u Francuskoj (Reims) i u Velikoj Britaniji (Silverstone). Iza sebe je često ostavljao prazninu. U Belgiji je drugoplasirani Bruce McLaren prošao ciljem s gotovo pet minuta zakašnjenja. U Nizozemskoj je Gurney zaostao za čitav krug. U Francuskoj je Hill osvojio treće mjesto unatoč kazni od jedne minute zbog pomoći guranjem na startu. Ukupno uzevši, izostala je prava borba. Jedina uzbuđenja odigrala su se u Silverstoneu, ali samo u borbi za drugo mjesto koje je pripalo Surteesu u Ferrariju. Bila je to najava prekida sjajne Clarkove serije jer je Surtees 4. kolovoza u Nürburgringu porazio Clarka. Ova je pobjeda izborena ne slučajem silom i zbog toga je jedna od ljepših. Clark je osvojio drugo mjesto sa zaostatkom većim od jedne minute, no priznao je da je imao problema, ali i u suprotnom ne bi mogao učiniti mnogo protiv Ferrarija u odličnoj Formi. Za Ferrarija je to bila prva pobjeda od 1961., ali je zadovoljstvo trajalo kratko.

Prvenstvo se, nakon jednomjesečne stanke, nastavilo u Monzi s još jednom Clarkovom pobjedom. Škot se morao predati u američkom Watkins Glenu, priuštivši Hillu još jedno zadovoljstvo. Potrebno je ipak spomenuti da je Clark ovu utrku započeo s krugom zakašnjenja zbog problema na startu i nakon munjevitog uspona uspio je osvojiti treće mjesto. Ponovno se iskazao pobjedama u dvjema posljednjim prvenstvenim utrkama u Meksiku i Južnoj Africi, gdje je svoje najbliže protivnike ostavio na ciljnoj crti za više od jedne minute.

Osvojio je prvenstvo i 54 važeća boda. Ukupno je uknjižio 73 boda, ali su postojeća pravila priznavala samo šest najboljih rezultata. Mnogo manji učinak ostvarili su njegovi najbliži protivnici Hill i Ginther, osvojivši 29 bodova. Te je godine osvojio i briljantno drugo mjesto, nastupivši prvi put (uvijek u Lotusu) na 500 milja Indianapolisa. Nesklona mu je bila 1964. u kojoj je naslov prvaka pripao Surteesu i Ferrariju, o čemu smo pisali u nedavnom članku o Ferrariju 158.

Lotus je ponovno živnuo 1965. u posljednjoj godini Formule 1500, temeljene na pravilu koje je nametalo 1,5-litrene motore. Radilo se zapravo o već najavljenom kraju jednoga ciklusa. Proizvođači su odustali od pripremanja dotad neviđenih automobila i radije su se odlučivali za obnovljene modele iz 1964. Stoga se na startu moglo susresti Lotus 33 koji je debitirao s diskretnim rezultatima na proljeće prethodne godine, ali ga je do kraja sezone porazio Surteesov Ferrari. Lotus 33 bio je 1965. veliki protagonist. Ovoga se puta nije radilo o revolucionarnom automobilu, već o usavršavanju Chapmanovih ideja primijenjenih u modela 25 koji je dominirao (uvijek s Clarkom) sezonom 1963. U odnosu prema 1964., model 33 imao je kotače većega promjera koji su zahtijevali drukčiju kutiju upravljača i prerađene ovjese. Dimenzije šasije neznatno su se razlikovale, a motor je bio pouzdani Coventry Climax. Od Velike nagrade Belgije rabljena je glava s četirima ventilima po cilindru. Snaga je porasla za nekoliko desetaka konja, dostignuvši krov od 210 KS.

Protivnici su bili oni uobičajeni. Za BRM je vozio britanski par Hill-Stewart, a raspolagali su 8-cilindričnim motorom po snazi uglavnom jednakim Coventry Climaxu. Ferrari se tijekom sezone koristio dvama različitim modelima, povjerenim Surteesu i Bandiniju. Jedan je imao 8-cilindrični V motor koji je razvijao 215 KS, a drugi 12-cilindrični nešto jače snage. Od ostalih protivnika potrebno je spomenuti Brabhama i Coopera, oba pokretana Coventry Climaxovim motorima, a u prvenstvu je sudjelovala i Honda s vozačima Gintherom i Bucknumom. Njihovi 12-cilindrični motori bili su prilično snažni i razvijali su 240 KS. Međutim, ni to nije bilo dovoljno. Nije bila dovoljna niti učinkovitost bilo kojega motora ili šasije da bi se spriječila neosporiva Lotusova i Clarkova premoć. Škot je drugi put vozio trijumfalnu sezonu, jednu od onih koje su ga pretvorile u legendu. Pobijedio je u šest od devet održanih utrka. Nije nastupio u Monaku, jer je tih dana zajedno s Lotusom jurio prema još jednoj pobjedi na 500 milja Indianapolisa.

Prisjetimo se još jednom te godine koja je prošla u premoći britanskih automobila i vozača. Sezona je započela upravo na Novu godinu Velikom nagradom Južne Afrike u Istočnome Londonu. Clark, najbrži na treningu, prepustio je u utrci preostala mjesta postolja Surteesu u Ferrariju i Hillu u BRM-u. Kao što je već spomenuto, nije nastupio u Montecarlu, što je omogućilo ostalim vozačima da se istaknu. Bio je to veliki BRM-ov dan. Hill je od samoga početka bježao ostalim vozačima sve dok se nije sudario s Andersonovim Brabhamom. Izgubio je podosta vremena i morao je juriti za Surteesom i Bandinijem. Uspio ih je dostići, prestići i pobijediti, prepustivši drugo mjesto postolja Bandiniju, a treće momčadskome kolegi Stewartu.

Nakon te utrke gotovo da i nije bilo prave priče. U Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Njemačkoj Clarkovi protivnici mogli su samo asistirati njegovim petorim pobjedama zaredom koje su zaključile sva nagađanja o eventualnom budućem prvaku. U Belgiji po kišovitom vremenu Škot je pobijedio s novim Coventry Climaxovim motorom s 32 ventila, dok je Ginther uspio osvojiti jedan bod za 12-cilindričnu Hondu. Francuska cestovna staza Clermont Ferrand prvi je put ugostila vozače svjetskoga prvenstva. Clark je još jednom glatko pobijedio ispred svojega sunarodnjaka, također Škota Jackija Stewarta, koji će poput Clarka nekoliko godina kasnije nastaviti pisati slavne stranice povijesti Formule 1. Pokoje zrno sumnje iskrsnulo je u Silverstoneu, gdje je Clark sigurno vodio sve do završnog dijela utrke, kada je morao posustati zbog problema s motorom. No uzaludni su bili pokušaji odličnog Hilla jer je Clark još jednom prošao pobjednički s ciljem, premda s malenom prednošću od samo tri sekunde.

Oba su ova vozača osvojila prva dva mjesta i na Velikoj nagradi Nizozemske u Zandvoortu. Prvih šest krugova na čelu utrke nalazio se Ginther u Hondi. Potom je vodstvo preuzeo Clark, ne ispuštajući ga iz ruku do kraja utrke koju je još jednom završio ispred Stewarta. Ova je utrka još jednom pokazala potencijale Hondinog automobila i Ginther je šestim mjestom privukao veliku pozornost. Na kraju je uslijedila još jedna pobjeda na Velikoj nagradi Njemačke, ovoga puta ispred Hilla i Gurneyja (Brabham-Climax). Ovom pobjedom, zaslađenom najbržim vremenom na treningu, Škot je i matematički osvojio naslov svjetskoga prvaka tri utrke prije kraja prvenstva. Kao i dvije godine ranije, njegova je premoć bila impresivna. Zanimljivo je vidjeti tko je te sezone pobijedio na preostalim Velikim nagradama. U Monzi, gdje je Clark odustao zbog kvara motora, ali je ušao u redoslijed na jedanaestome mjestu, prvu je pobjedu uknjižio njegov sunarodnjak Stewart, dok su drugo i treće mjesto osvojili Hill i Gurney. Nakon Velike nagrade Italije vozači su se preselili s druge strane Atlantskog oceana. U SAD-u, gdje je Clark ponovno odustao zbog kvara motora, slast pobjede okusio je Hill, odolijevajući Brabhamovim vozačima Gurneyju i vlasniku momčadi Jacku. U posljednjoj sezonskoj utrci, Velikoj nagradi Meksika i Honda je dočekala svoj trenutak. Njezin vozač, Kalifornijac Richie Ginther s priličnom je lakoćom stigao do pobjede, dominirajući od prvoga do posljednjeg kruga. Honda je, poput Goodyeara, na taj način ostvarila svoju prvu pobjedu u Formuli 1. Clark se treći put zaredom morao zaustaviti zbog kvara motora, a preostala mjesta pobjedničkog postolja popunili su Gurney i Spence.

Clark je osvojio ukupno 54 boda, nasuprot četrdeset Hillovih i 33 Stewartova. Ferrari je ovoga puta ostao u sjeni, ne dopustivši Surteesu i Bandiniju da nakon dobrog početka sezone ostvare još pokoji zapažen rezultat koji su zaslužili. Razlozi odustajanja Ferrarijevih vozača bili su uglavnom kvarovi motora, mjenjača i spojke. Stoga je za Maranello pomalo neslavno završio ciklus 1,5-litrene Formule 1 koja je uspješno započela 1961. s Philom Hillom i osvojenim naslovom prvaka.