Naš kolumnist Goran Slavić se prisjeća drugog najznačajnijeg švicarskog vozača u Formuli 1 iz sredine sedamdesetih - Lorisa Kessela. 

piše: Goran Slavić

Širem krugu poznavatelja automobilizma njegovo ime možda i ne znači mnogo. Nije bio poznat ni popularan poput svojih slavnijih sunarodnjaka Josepha Sifferta i Clayja Regazzonija. Poput ovog potonjeg potjecao je iz talijanskoga kantona Ticino, gdje je rođen u mjestu Massagno 1. travnja 1950. Sredinom sedamdesetih bio je uz Claya Regazzonija najznačajniji švicarski vozač koji je nastupao u Formuli 1. Kao dobar test-vozač (u svakodnevnom je životu koncesionar i vlasnik specijalizirane radionice za pripremanje trkaćih automobila) Kessel je započeo automobilističku aktivnost 1970., kada je unatoč očevoj zabrani kupio Giuliettu Spider u kojoj počinje nastupati u slalomu, reliju i brdsko-brzinskim utrkama. Debitirao je na Kupu Valtelline. Potom je u Fiatu 128 sudjelovao u utrkama talijanskoga i švicarskoga brdsko-brzinskog prvenstva. Odmah je postizao dobre rezultate koji su mu omogućili početak poluprofesionalne karijere. 1973. kupio je Brabham Bt41 Formule 3 i debitirao je u utrci švicarskoga prvenstva održanoj u talijanskom Casaleu. Kessel je tada bio vlasnik autopraonice u Luganu i njegov mehaničar u autopraonici bio je ujedno i mehaničar u utrkama. Loris se potom preselio u Granciu, gdje je i danas (2009.) Ferrarijev koncesionar. Od 1972. do 1974. natjecao se u Formuli 3. Nastupio je u jedinoj utrci Formule 2 u Vallelungi u Marchu 742 sunarodnjaka Vonlanthena, ali je odustao već u prvoj bateriji zbog kvara motora. Sljedeće, 1975., debitirao je u Marchu 752-BMW-u momčadi Ambrosium H7 u europskome prvenstvu Formule 2. Dokazao se kao kvalitetan vozač. Sudjelovao je u sedam utrka. Na kraju sezone je šesnaesti sa sedam osvojenih bodova, zahvaljujući trećemu mjestu u Hockenheimu i četvrtom na istoj stazi te sedmom u Pau. U utrci u Estorilu, održanoj po velikoj pljusku vozio je bez kvačila i u jednom trenutku našao se na čelu utrke, da bi mu tri kruga prije kraja ručica mjenjača ostala u ruci. U Nürburgringu je izuzetno dobro odvozio treninge, no u utrci je zbog Rebaqueove neopreznosti izletio sa staze. U tvorničkom Cheetahu G501 nastupio je u dvjema utrkama svjetskoga prvenstva sportskih automobila, odustavši u objema. Suvozači u automobilu bili su mu Giorgio Francia (Tisuću kilometara Monze) i John Burton (Tisuću kilometara Nürburgringa). Isti je automobil vozio i u utrci Interserije u Hockenheimu, ali ni tom prigodom nije presjekao ciljnu crtu.

Postignuti rezultati ohrabrili su ga da započne konkretno razmišljati i o Formuli 1. 1976. uspio se dogovoriti s MacDonaldovom momčadi RAM koja je raspolagala starim Brabhamom Bt44 i muzejskim Cosworthom. Imao je dovoljno novca i kupio je mjesto u momčadi. Već prije prve utrke MacDonald je zatražio da plati cijelu sezonu, a razlog tome bio je što drugi vozač, Belgijanac Patrick Néve (ujedno i Ecclestoneov štićenik) nije imao dovoljno novca. Kessel je tada, zahvaljujući jednom svojem prijatelju, dobio kredit i testirao automobil samo nekoliko krugova u Goodwoodu. Dio potrebnog novca dobio je i od švicarskog proizvođača satova Tissot. Debitirao je u Utrci prvaka u Brands Hatchu. Na treningu je kotačima prošao po mokroj travi i završio je u zaštitnoj mreži. Mjesec dana kasnije u Utrci prvaka održanoj u Silverstoneu osvojio je dvanaesto mjesto, ali se ni ta utrka nije bodovala. U svibnju je napokon dočekao svoju prvu prvenstvenu utrku. Bila je to Velika nagrada Španjolske u Jarami. Na treningu je osvojio tek 26. mjesto i nije se kvalificirao za utrku. Više sreće imao je u sljedećoj utrci, Velikoj nagradi Belgije u Zolderu. Poslije 23. mjesta na treningu osvojio je dvanaesto mjesto, zaostavši sedam krugova za pobjednikom Laudom. Bila je to ujedno i jedina utrka u Formuli 1 koju je priveo kraju. U Švedskoj je odustao u petome krugu zbog nesreće, a na Velikoj nagradi Francuske u Paul Ricardu na treningu je bio najsporiji od svih trideset vozača i još se jednom nije kvalificirao za utrku. Unatoč tome što je platio cijelu sezonu, MacDonald mu je najavio da neće startati u Nurburgringu i namjesto njega odlučio se za Nijemca Stommelena. Švicarac je trebao nastupiti i na Velikoj nagradi Velike Britanije u Brands Hatchu, ali je momčad dala objašnjenje da se to nije dogodilo zbog bolesti, a što nije bila istina. Kessel je angažirao dvojicu odvjetnika iz Koblenza i stvari prijavio sudu pa je njemačka policija sekvestrirala sva MacDonaldova sredstva. Zatražio je vraćanje 200.000 švicarskih franaka koji su trebali pokriti troškove njegovih utrka u Europi. MacDonald je svojim smicalicama naveo Kessela da mu povjeri polovinu svote koju je dobio od Tissota (100.000 švicarskih franaka), a zbog čega je založio svoju radionicu u Luganu kojoj je suvlasnik bio Lorisov brat. MacDonald ne samo što nije omogućio Kesselu da vozi u njegovom automobilu, nego je namjesto njega najprije nastupio Evans, potom Stommelen, a na kraju, zahvaljujući Lavazzinom sponzorstvu i Lella Lombardi. Loris je o svemu porazgovarao s Ecclestoneom kojemu je predočio sve papire i na njegov savjet djelovao je odmah. Da je kojim slučajem MacDonaldova momčad otputovala u Englesku, prema tamošnjim zakonima mogla je proglasiti bankrot, promijeniti tvrtku i Loris bi ostao bez svojega novca. Kesselovi odvjetnici, stanoviti Moc i Casoers, uspjeli su ishoditi od suda u Koblenzu zapljenu cjelokupne RAM-ove imovine. U međuvremenu je iz Hannovera pristigao i MacDonaldov odvjetnik koji je ponudio različite mogućnosti, a jedna od njih bila je isplata novca u ponedjeljak kada se otvore britanske banke na što Kesselovi odvjetnici nisu pristali. Poslije parnice na sudu u Koblenzu donesena je presuda u korist švicarskog vozača. Stommelen je ipak startao u utrci, ali u trećem Ecclestoneovom Brabhamu, osvojivši šestim mjestom svoj posljednji bod u Formuli 1. Napokon je postignut dogovor i Loris je startao u Austriji, no uskoro poslije starta ugasio mu se automobil. U boksu je izgubio podosta vremena, ali se vratio na stazu. Odvozio je samo 44 kruga i nije ušao u redoslijed. Uoči Velike nagrade Nizozemske MacDonald je proglasio bankrot momčadi i Kessel je izgubio sve uložene novce. Godinu dana kasnije kada se MacDonald ponovno pojavio u nizozemskome Zandvoortu uhitio ga je Interpol i izručio u Lugano. Ponovno se uspio dogovoriti s Kesselom i obvezao da će mu isplatiti 300.000 švicarskih franaka tijekom sljedećih triju godina, što je doista učinio. Kessel je tako uspio vratiti kredit, ali se nije hladio od utrka.

Zahvaljujući prijateljstvu s multimilijarderom Walterom Wolfom dobio je 1977. na dar Williams FW03, automobil u kojemu je Laffite 1975. osvojio drugo mjesto na Velikoj nagradi Njemačke. Bila je to šasija staroga Isa koju su inženjeri Caliri i Marmiroli dotjerali u Fly Studiju. Tako je rođen nesretni Apollon, koji se odlikovao zanimljivim aerodinamičnim rješenjima. Apollon je bilo ime sponzora koji je proizvodio istoimenu tabletu, koja je navodno služila za pomlađivanje. Zajedno s četirima prijateljima, pribavljenim Williamsom (Isom) i sponzorstvom Joly Cluba of Switzerland otišao je u Monzu, ali mu je na treningu poslije pet krugova u zavoju Lesmo otpala poluosovina i pokopala sve njegove nade. Postigao je pretposljednje, 33. vrijeme, a slabiji od njega bio je samo Giorgio Francia u Brabhamu Bt45-Alfa Romeu. Bio je to ujedno i posljednji pokušaj ovoga bivšeg komentatora švicarske televizije u Formuli 1. Na 500 kilometara Monze zajedno sa sunarodnjakom Romeom Camathiasom dijelio je automobil trećega Švicarca Petera Saubera. Bio je to model Sauber C5 opremljen BMW-ovim motorom. Na startnoj rešetki osvojili su trinaesto mjesto, a u utrci su odustali zbog kvara motora. Poslije povlačenja s utrka jednosjeda nastupao je u utrkama švicarskoga prvenstva sportskih automobila gdje je nekoliko godina bio nepobjediv u svojoj Oselli-Alfa Romeo. Potom se ponovno 1981. pojavio u Formuli 2 (najprije sa švicarskom momčadi Hotz, a potom s Merzarijom). Rezultati su bili daleko od očekivanih. Dvanaesti je u Nürburgringu i devetnaesti u Doningtonu. Kessel je i dalje povremeno nastupao u utrkama izdržljivosti i utrkama turističkih automobila, ali sve se više usredotočivao na svoj koncesionarski posao. 1983. u tvorničkom Cheetahu G603 zajedno s Francuzom Laurentom Ferrierom i sunarodnjakom Florianom Vetschom prijavljen je na 24 sata Le Mansa, ali se momčad nije pojavila na treningu. Do kraja sezone ipak je odvozio nekoliko utrka svjetskoga prvenstva sportskih automobila. U Spa-Francorchampsu je odustao (s Jean-Pierreom Jaussadom i Ferrierom), u Imoli je deveti (s Ferierom i višestrukim svjetskim prvakom u motociklima s prikolicom Švicarcem Rolfom Bilandom) i u Mugellu osmi (s Ferrierom). Sve su ove utrke trajale tisuću kilometara. Cheetah G604 trebao je voziti i 1984., ali nije nastupio ni u jednoj utrci.

1985. sudjelovao je u utrkama prototipova. Vozio je Albu AR2 momčadi Carma. Na Tisuću kilometara Monze dijelio je automobil sa sunarodnjakom Freyjem i Talijanom Almom Coppelijem, no odustali su zbog kvara turbo-kompresora. On i Frey bili su bolje sreće na Tisuću kilometara Silverstona, gdje su osvojili osamnaesto mjesto. S Freyjem, Ruggerom Melgratijem i Aldom Bertuzzijem sudjelovao je u kvalifikacijama za 24 sata Le Mansa, ali zbog nesreće nisu nastupili u utrci. 1986. pojavio se u Formuli 3000, isprobavajući u Imoli March 86 B prijatelja i sunarodnjaka Jean-Pierrea Freya. 1990. nastupio je na 24 sata Daytone zajedno s Martinom Finottom i Paolom Guatamacchijem. Vozili su Spice SE89P kanadske momčadi Bieri Racing i odustali zbog paljenja. No kako je sam priznao u najljepšem mu je sjećanju ostala utrka 24 sata Le Mansa 1993., kada je u Porscheu 962 njemačke momčadi Obermaier Racing zajedno s Oppermannom i Altenbachom osvojio sedmo mjesto u ukupnom redoslijedu i prvo među Porscheima. U toj su utrci bili plasirani čak ispred snažne Joest-Porsche momčadi. 1995. postao je Ferrarijev koncesionar u Luganu, nakon što je osamnaest godina bio Lamborghinijev. Sve što je uspio učiniti 1996. bilo je dvanaesto mjesto na Četiri sata Spa u Porscheu 911 GT2 švicarske momčadi Elf Haberthur Racing, a zajedno s njime automobil su vozili Belgijanci Frédéric Bouvy i Michel Neugarten. Potom se počeo prijavljivati na utrke FIA-inog GT prvenstva i Ferrari Challengea s vlastitom momčadi Kessel Racing i u jednome trenutku u toj je kategoriji nastupalo sedam njegovih automobila, a vozili su ih i bivša imena Formule 1 poput Chiese i Caffija. I upravo je s Andreom Chiesom 2003. i pobijedio u talijanskome GT prvenstvu, osvojivši treće mjesto u Imoli, peto u Mugellu, Monzi i Magioneu, četvrto u Misanu i Vallelungi te sedmo u A1-Ringu. Uspjeh su ponovili i u sljedećoj sezoni s trećim mjestom u Imoli i Misanu, četvrtim u Monzi, Pergusi i Vallelungi te šestim u Magioneu. 2005. vozili su Ferrari 575 Maranello, a najbolji im je rezultat treće mjesto u Vallelungi. U istom su automobilu nastupali i 2006. s mnogo boljim rezultatima. U Imoli su osvojili drugo i prvo mjesto, u Misanu treće, u Vallelungi četvrto i drugo, u Magioneu treće i četvrto, u Mugellu četvrto i šesto te ponovno u Vallelungi drugo i osmo. 2007. sudjelovao je s vlastitom momčadi u utrkama FIA-inog GT prvenstva u Ferrariju 575 Maranello. Nastupio je samo u četirima utrkama. Tri je puta odustao, a jednom je bio diskvalificiran zbog neispravnih guma. 2008. svoj je dotadašnji automobil zamijenio Ferrarijem F430. S Amerikancem Stephenom Earleom drugi je u Valenciji. Na istoj stazi osvojio je mjesec dana kasnije još jedno drugo mjesto, ovoga puta sa sinom Ronnijem. U slobodnom vremenu bavio se restauriranjem automobila Formule 1 u kojima se pojavljivao i u utrkama. Nakon što je obolio od teške bolesti umro je 15. svibnja u svojoj kući u Montagnoli, a pokopan je dva dana kasnije u Luganu.

G.S.