Godina 1961. nije bila nimalo sretna za Formulu 1. Svjetsko prvenstvo riješeno je jednom od najtežih nesreća u povijesti automobilističkih utrka uopće. Ipak, sportski gledano bila je to značajna godina, prije svega zbog promjene pravila u najjačoj automobilističkoj kategoriji. Osim toga, bila je to velika, povijesna Ferrarijeva «konverzija» jer je Enzo napokon odlučio prihvatiti rješenje stražnjeg motora koji je već ranije uspješno primijenio Cooper. Znakovita je bila njegova dotadašnja uzrečica da: "...kola ne smiju biti ispred volova, već da ih volovi moraju vući...". Pokazalo se to doista sretnim i ispravnim odabirom. Nova su pravila predviđala 1,5-litarske motore nasuprot dotadašnjih 2,5-litarskih. Poduzete su i druge mjere koje su trebale pridonijeti poboljšanju sigurnosti pa je zabranjeno turbo-prenapajanje, nametnuto je obvezatno korištenje komercijalnog goriva, a minimalna težina automobila morala je iznositi 450 kg (bez goriva). Obvezatan je bio i starter kako bi vozači mogli sami pokrenuti svoje automobile u slučaju gašenja motora.

Nova su pravila najmanje odgovarala engleskim proizvođačima jer su znali da ne mogu na vrijeme pripremiti svoje automobile. Stoga su svim silama nastojali spriječiti uvođenje novih pravila. Englezi su raspolagali jedino Coventry Climax FPF motorom korištenim u Formuli 1 krajem pedesetih. Znalo se da Climax priprema novi 8-cilindrični V-90° motor i da BRM radi na sličnom projektu. Raspoloživi Climaxi razvijali su oko 155 KS pri 7500 okretaja u minuti, što nije bilo mnogo. No Englezi su mogli računati na svoje mnogo veće iskustvo u šasijama nove koncepcije. Na ruku im je išla i njihova više nego dobra vozačka škola koju su činili iskusni Stirling Moss, Graham Hill i zvijezda u rađanju Jim Clark.

S druge strane kanala glavni im je protivnik bio Ferrari. Ferrarijeva postava u svojim je redovima imala vrsne stručnjake. Upravljanje tehničkim odjelom povjereno je Carlu Chitiju, a Franco Rocchi i Angelo Bellei bili su zaduženi za motore. Walter Salvarani i Valerio Colotti brinuli su se za šasije, sustav prijenosa i mjenjače. Chiti je najprije namjeravao obnoviti 6-cilindrični V-65° motor nazvan 156 F2. Bio je to plod starog projekta Aurelija Lampredija. Napravljena je nova glava, povećan režim okretaja, čime se dobilo desetak konja više, koji još uvijek nisu bili dovoljni. Stoga se toskanski inženjer angažirao u stvaranju novog motora, premda je pojedine parametre zadržao i od starog. Kut je od 65 povećan na 120, a sveukupan obujam iznosio je 1477 cm3. Novi je motor bio niži i lakši, imao je kraće koljenasto vratilo i tijekom sezone dostigao je jačinu od 190 KS, pruživši time vozačima iz Maranella značajnu prednost pred drugim vozačima. U realizaciji novoga motora sudjelovao je tada mladi inženjer Mauro Forghieri koji će svojom karijerom obilježiti veliki dio Ferrarijeve buduće povijesti.

Phil Hill, Nürburgring, 1961.

Model 156 bio je dopadljiv i uspješan jednosjed. Imao je cjevastu šasiju, a motor se nalazio odmah iza leđa vozača. Ovjesi su bili neovisni na sva četiri kotača, a amortizere je napravila tvrtka Koni. Kočnice su imale Dunlopove diskove, a novi mjenjač imao je pet brzina. Što se tiče vozača, Ferrari se opredijelio za američki dvojac Richie Ginther – Phill Hill te za Nijemca Wolfganga von Tripsa. Povremeno su se pridruživali i lokalni vozači, ovisno o tome gdje su se utrke vozile. Lotus je računao na Stirlinga Mossa i Jima Clarka, dok je BRM svoje automobile povjerio Grahamu Hillu i Tonyju Brooksu. Cooper, pobjednik prethodnih dviju sezona, zadržala je u svojoj momčadi svjetskoga prvaka Jacka Brabhama i Novozelanđanina Brucea McLarena. No bila je to godina ispod očekivanja. Sezona je započela u Montecarlu, gdje se Ferrari pojavio samo s jednim automobilom i to onim Gintherovim, opremljenim motorom V-120°, dok su ostali jednosjedi iz Maranella imali prvu verziju motora. Na startnoj rešetki prvo je mjesto zauzeo Stirling Moss, a po prvi su se put pojavili i Porscheovi automobili. Vozili su ih Bonnier, Gurney i Herrmann, a njihovi su bokser-motori sa zračnim hlađenjem slijedili arhitekturu tipičnu za tvrtku iz Stuttgarta. Poslije početne Gintherove premoći, kontrolu utrke preuzeo je Stirling Moss. Tim su redoslijedom završili i utrku u kojoj je Ginther za pobjednikom zaostao četiri sekunde. Terće i četvrto mjesto zauzeli su Ferrariji Phila Hilla i von Tripsa, a peto Gurneyjev Porsche. Moss se poprilično morao namučiti kako bi se uspješno suprotstavio Ferrariju, a utrka je trajala sto iscrpljujućih krugova. Premda je obujam motora bio znatno manji od prethodne godine, prosječna brzina utrke bila je veća od Brabhamove iz prethodne godine.

Wolfgang von Trips, Zandvoort, 1961.

Odmah je postalo jasno da su najuvjerljiviji Ferrarijevi automobili, a potvrda je došla u sljedećim četirima utrkama koje su pripale crvenim jednosjedima. U Nizozemskoj su svi Ferrarijevi automobili raspolagali V-120° motorom. Pobjeda je pripala von Tripsu ispred Phila Hilla i Clarka u novome Lotusu. U Belgiji je trijumf bio potpun. Phil Hill je pobijedio ispred von Tripsa, Ginthera i Gendebiena koji je za tu prigodu također raspolagao Ferrarijevim motorom, no slabije snage. Velika nagrada Francuske održana u srpnju u Reimsu bila je po mnogočemu uzbudljiva. U Formuli 1 debitirao je mladi talijanski vozač Giancarlo Baghetti. Vozio je onaj isti automobil u kojemu je u Belgiji sjedio Gendebien. Sve perjanice momčadi iz Maranella odustale su zbog različitih kvarova, a jedini koji je ostao u utrci bio je upravo Baghetti, boreći se za pobjedu protiv Gurneyjevog i Bonnierovog Porschea. Gurney je držao čelo utrke do posljednjeg zavoja, a Baghetti koji se vozio u njegovoj sjeni prestigao ga je 300 metara prije cilja. Bio je to iznenađujući i povijesni rezultat, pobjeda debitanta u prvoj utrci.

Giancarlo Baghetti (50), Reims, 1961.

U Velikoj Britaniji ponovno je pobijedio Ferrari. Ovoga je puta u njemu sjedio von Trips, a drugo i treće mjesto pripalo je Gintheru i Philu Hillu. Tada je postalo jasno da je prvenstvo sigurno u Ferrarijevim rukama i Mossova pobjeda u sljedećoj utrci u Njemačkoj nije značila ništa. No u toj je utrci debitirao novi 8-cilindrični V-motor Coventry Climax na kojemu je vozio aktualni svjetski prvak Brabham. Sezona je imala svoj tragičan epilog u Monzi, gdje je startna rešetka bila prenapučena jer se pojavilo tridesetak vozača, a pojedini od njih, kao i njihovi automobili do tada uopće nisu bili viđeni. Vaccarella i Businello vozili su De Tomaso-Conrero, Pirocchi Cooper-Maserati, Starabba Lotus-Maserati, Naylor JBW-Climax, a Lippi De Tomaso-OSCA. U drugome krugu, dok su prolazili kroz zavoj Parabolicu, dodirnuli su se Clarkov i von Tripsov Ferrari. Nijemac je završio u zaštitnoj mreži, usmrtivši samoga sebe i četrnaest gledatelja. Bila je to teška nesreća, ali utrka nije zaustavljena i pobjeda je pripala Philu Hillu, kao i uostalom čitavo prvenstvo koje je prvi put u povijesti osvojio Amerikanac.

Von Tripsova pogibija - Monza, 1961.

Sljedeća Velika nagrada SAD-a na kojoj Ferrari nije nastupio, nije imala nikakvog značenja za konačan redoslijed. Poslije borbe između Brabhama i Mossa, koji su kasnije popustili, pobjeda je pripala Innesu Irelandu u Lotusu. Prvenstvo je pripalo philu Hillu s 34 osvojena boda, dakle samo jednim više od pokojnog von Tripsa, dok su Gurney i Moss osvojili 21. Osim naslova u Formuli 1, Hill je postigao izuzetne rezultate i u utrkama izdržljivosti. U paru s Gendebienom pobijedio je na Dvanaest sati Sebringa i na 24 sata Le Mansa