Jules Bianchi najmlađi je član trkaće dinastije Bianchi u koga su poslije dviju generacija ponovno oživjele strasti za utrkama. Ferrari ga je odabrao kao vozača u sklopu svojeg juniorskog programa, možda i kao nužno zlo, nasušnu potrebu nakon što je FIA ukinula testove dopustivši ih samo mladim, neafirmiranim vozačima. O Bianchiju, kao potencijalnom Ferrarijevom novaku već se podosta govorilo tijekom sezone. Momčad iz Maranella odlučila se za dečka koji je 2006. pobijedio u WSK International Series ICC, da bi potom prešao na jednosjede, osvojivši s momčadi SG Formula Stéphanea Guerina naslov nacionalnog prvaka u Formuli Renault. 2008. bez imalo straha stupio je na međunarodnu scenu, prešavši u europsko prvenstvo Formule 3, jednu od najzahtjevnijih kategorija i to ne samo u tehničkom, već i u medijskom pogledu. Prije nego što je proglašen najboljim debitantom godine zbog osvojenog trećeg mjesta u redoslijedu, pobijedio je na Mastersu u Zolderu ispred današnjeg Williamsovog vozača i tadašnjeg europskog prvaka Nica Hülkenberga. Bila je to uvertira u ovogodišnji naslov najboljeg, začinjen s deset pobjeda. Njegov ukupni učinak iznosi ove godine 114 bodova, dok je njegov najbliži pratitelj Christian Vietoris uknjižio 75. Najveća mu je nagrada ovogodišnji testovi s Ferrarijem u Jerezu de la Fronteri. „Testovi su dobro prošli, ali ja sam prije svega zadovoljan zato jer je i momčad zadovoljna“. Jules je ne samo zadovoljan, već izuzetno miran i usredotočen. Testovima je pristupio poput pravoga profesionalca, ne počinivši gotovo niti jednu grešku. „Mnogo toga moram još učiniti na tjelesnoj pripremi jer u Formuli 1 moraš uvijek davati maksimum. Ujutro drugoga dana osjećao sam bolove u vratu, a dan kasnije bilo je još gore“. U Ferrariju su se odlučili na kraće stintove od maksimalno dvanaest krugova, čime su izbjegli daljnje tjelesne probleme.

I dok se o mladome Julesu, rođenom 9. kolovoza 1989. u Nici danas podosta govori i piše, zaboravlja se da dečko ima zavidan obiteljski pedigre. Bianchijevi, izvorno Talijani iz okolice Milana, preselili su se 1950. u Belgiju. Tamo je Julesov pradjed, bivši tehničar Alfinog eksperimentalnog odjela postao mehaničarom britansko-belgijskom vozaču Johnnyju Claesu. Ovaj je bio džentlmen-vozač u pravome smislu riječi, dijeleći svoje boemske strasti između staze i jazza. Zajedno s njime u Belgiju se preselila čitava obitelj, Julesov djed Mauro i njegov brat Luciano. Premda rođen u Milanu 10. studenog 1934. postao je naturalizirani Belgijanac, promijenivši svoje ime u Lucien. Zajedno s ocem učestalo je zalazio u Claesove garaže u kojima je stekao zavidnu mehaničarsku praksu na različitim tipovima automobila, poput Jaguara, Mercedesa i Alfa Romea. Svoje prvo automobilističko natjecanje, Alpski reli, vozio je 1951. kao Claesov suvozač. Tek što je postao punoljetan pozvao ga je Jacques Herzet koji je raspolagao Jaguarom, no Lucien tada još nije imao vozačku licenciju. Bila je to amaterska momčad koja je za sljedeću sezonu uspjela pribaviti dvolitarski Ferrari. U njemu se osamnaestogodišnji Bianchi iskazao kao vrstan reli-vozač, postavši štićenikom Oliviera Gendebiena, belgijskog gospodara relija i utrka izdržljivosti. Zajedno sa svojim mentorom od 1957. do 1959. tri je puta zaredom pobjeđivao na Krugu oko Francuske (Tour de Corse), a s vremenom je svoja vozačka iskustva prenio i na stazu. Godinu dana kasnije najbolji je na Salonskome kupu i na Tisuću kilometara Pariza u Montlhéryju. U Cooperu T51-Climaxu belgijske nacionalne momčadi pokušao se kvalificirati na svoju prvu utrku Formule 1 u Montecarlu, ali nije uspio. Uspio je to 1960. na Velikoj nagradi Južne Afrike, gdje je osvojio četvrto mjesto, ali se utrka nije bodovala za svjetsko prvenstvo.

 Lucien Bianchi u Le Mansu na mjestu nesreće brata Maura

Lucienov brat Mauro, rođen 31. srpnja 1937. početkom šezdesetih bio je trostruki nacionalni prvak kategorije GT. 1964. ostao je bez posla i dobio je poziv Jeana Rédéléa, odgovornog u Shellu za utrke da se pridruži Alpini kao službeni i test-vozač, pa se sa suprugom i sinom Philippeom preselio u Pariz. U međuvremenu Lucien s Bonnierom pobjeđuje 1962. na Dvanaest sati Sebringa u Ferrariju Testa Rossi momčadi Serenissima. 1965. peti je na Reliju Safari u Keniji u tvorničkom Citroënu DS19. Nastavio je svoju avanturu i u Formuli 1, vozeći za različite momčadi poput Equipe Nationale Belge, Centro Sud, UDT Laystall i Parnelli. Braća Bianchi prerasli su u ikone belgijskog automobilizma postavši najboljim interpretatorima francuske škole koje su vozači bili podjednako dobri u svim vrstama automobilističkih natjecanja, od relija, utrka izdržljivosti pa do Formule 1. Lucien se 1967. pokušao kvalificirati na 500 milja Indianapolisa i bio je prvi od onih kojima to nije pošlo za rukom. Radi privikavanja vozio je u Trentonu Vollstedt-Ford u utrci Formule Indy, ali je odustao zbog kvara motora. Svoj prvi dan kvalifikacija u Indianapolisu (pole day) odvozio je bez većih problema, no tada se vratio u Europu i nastupio na Tisuću kilometara Nürburgringa. Prilično iscrpljen vratio se u Indy na bump day, odlučujući dan kvalifikacija i posustao. Najbolji rezultat karijeri postigao je 1968. pobjedom na 24 sata Le Mansa, dijeleći Wyerov Ford GT 40 s Meksikancem Pedrom Rodríguezom. To je godina njegovog najboljeg rezultata u Formuli 1. U tvorničkom Cooperu osvojio je u Montecarlu treće mjesto, a potkraj sezone vozio je prema pobjedi u maratonskome reliju London – Sydney. U Citroënu su bili toliko sigurni u njegovu pobjedu da su još prije kraja natjecanja objavili promidžbeni plakat prikazavši na njemu Bianchija pobjednikom. No blizu kontrolne točke u Nowri, 156 kilometara prije Sydneya sudarili su se s Minijem na cesti zatvorenoj za redovni promet. Automobil je u tim trenucima vozio suvozač Jean-Claude Ogier, a Bianchi koji se nalazio na suvozačevom mjestu zadobio je teške ozljede koje su ga nekoliko mjeseci udaljile od utrka. Automobil s kojim su se sudarili vozili su dva pijana policajca koji tada nisu bili u službi.

 Nesreća Maura Bianchija u Le Mansu

Svoje je rane zacjeljivao i Mauro koji je doživio tešku nesreću upravo u Le Mansu dok je njegov brat vozio prema trijumfu. Dogodilo se to dva sata prije završetka utrke koja je tada održana 29. rujna, a ne tradicionalno u lipnju jer su francusku tada potresali štrajkovi. Vozio je Alpinu A220 s brojem 27 i nalazio se na osmome mjestu. Svoj je automobil dijelio s Patrickom Depaillerom koji se u boksu zaustavio pola sata ranije. Depailler je prije ulaska u boks po zavojima čuo neobičan šum u prednjem desnom kotaču, pa su zamijenjeni diskovi kočnica. Kada je automobil trebao ponovno krenuti ostao je nepomičan i zamijenjen je starter. Trajalo je to mnogo dulje od predviđenog i odlučeno je da automobil preuzme Mauro. Probudili su ga iz sna i zaboravili mu reći da raspolaže novim diskovima i u zavoju Forét izletio je sa staze, završivši u zemljanim barijerama. Igrom sudbine Lucien je 1969. na ovoj stazi posljednji put kročio u trkaći automobil. Tijekom treninga njegova je Alfa 33 neobjašnjivo izišla sa staze na ravnini Mulsanne i eksplodirala poslije udarca u telefonski stup, a Bianchi je poginuo na licu mjesta. Njegova pogibija pogodila je i brata Maura koji se povukao s utrka.

Djed i unuk - Mauro i Jules Bianchi

Četrdeset godina kasnije, 10. i 11. listopada 2009. Jules je prvim i drugim mjestom u Dijonu osvojio pred očima djeda Maura naslov europskog prvaka u Formuli 3 u Dallari-Mercedesu momčadi Fréderica Vasseura. Julesov je menadžer Nicolas Todt i on će sljedeće godine voziti u kategoriji GP2 za njegovu momčad ART. „Prvi testovi dali su mi energiju“, izjavio je Jules. „Da, u GP2 mogao bih osvojiti naslov u prvoj godini i odmah se usmjeriti prema Formuli 1, zašto ne? Na kraju, oduvijek vozim da bih pobijedio“. Ono što se s Bianchijevima događalo ispripovijedao je sam Jules: „Djed Mauro oženio se Belgijankom koja mu je rodila kćer Corinu i Philippea, mojeg oca. Kada je Mauro 1964. prešao u Alpine u Parizu, obitelj je postala francuska. Osamdesetih je tata upoznao mamu u Nici, gdje sam ja rođen. Preselili smo se u Brignol, u Aix-en-Provenci na jugu Francuske“. Uvijek s motorima u krvi dodaje: „Moj otac imao je stazu za karting i prve krugove učinio sam u dobi od tri godine. Kao vozač kartinga formirao sam se u Italiji s momčadi Maranello Karting i prema savjetima Armanda Filinija. Nekoliko sam godina živio u mjestu Desenzano del Garda“. Na sljedeće redovito pitanje Jules obično preduhitri svoje sugovornike: „Znam, moja je obitelj platila neizmjernu cijenu utrkama, ali sada je sve drukčije. Nitko se ne boji. Automobilizam je sada drukčiji, sigurniji sport i vrijeme je da se gleda naprijed. Zbog toga kažem hvala mojemu menadžeru Nicolasu Todtu, jer drukčije ne bih bio tu. Kada sam u Dijonu vidio mojeg djeda Maura kako plače znao sam da sam postigao nešto veliko. I moj brat Tom kojemu je trinaest godina vozi u kartingu i ranije sam mu bio mehaničar“. Upravo kao što je bilo s Maurom i Lucienom.