| Gunnar Nilsson - 30. obljetnica smrti | ||||
|
 piše: Goran Slavić NILSSON, Gunnar /Švedska/ • Helsingborg, Skĺne (Švedska), 20. XI. 1948. – Hammersmith, London (Velika Britanija), 20. X. 1978. Karijera ovoga vozača nenadano je prekinuta poslije samo 31 Velike nagrade i kratkotrajnog veselja zbog samo jedne ostvarene pobjede. U povijesti Formule 1 sedamdesetih su godina upisane nemale tragedije diljem svjetskih staza, ponajprije zbog slabe sigurnosti automobila i staza na kojima su se utrke održavale. No malo je bilo onih svjesnih rizika kojima su bili izloženi. Jedan od takvih bio je i Gunnar Nilsson kojime se sudbina cinično poigrala prije točno trideset godina, ne zbog nesreće, već zbog neizlječive bolesti. Taj je događaj potresao čitav svijet Formule 1 koja je izgubila po mnogočemu posebnog čovjeka koji se kretao strujama suprotnim od ondašnjih stremljenja motorističkog sporta. I dok je većina ondašnjih vozača držana latin loverima i viveurima, Nilsson se odlikovao rezerviranošću i sklonošću kućnome životu. Volio je sve svoje slobodno vrijeme provoditi s vjerenicom i majkom s kojom se još čvršće zbližio i povezao poslije očeve smrti. Bio je ljubitelj kulture, pohađao je znanstvenike, umjetnike i pisce koje je nerijetko običavao ugostiti u svome salonu. Bio je drugorođeni sin u obitelji bogatoga građevinskoga poduzetnika Arvida Nilssona i Dankinje Elisabeth. U svibnju 1964. kada je Gunnaru bilo tek petnaest godina, umro mu je otac i briga o vođenju tvrtke pala je na malenu i krhku majku, koja je to bila samo tjelesnim izgledom. U tome joj je zdušno pomagao i stariji sin Stig. Gunnar nikada nije iskazivao posebne sklonosti prema utrkama i poslije stjecanja diplome inženjera njegova se majka ponadala da će se i on uključiti u vođenje obiteljske tvrtke. Osam mjeseci radio je u Stockholmu kao nadzornik gradilišta, no takva vrsta posla nije ga odveć oduševljavala. Vratio se u rodni Helsinborg i zajedno s još jednim prijateljem osnovao prijevozničku tvrtku. Taj drugi prijatelj, Dan Molim, bio je zaljubljenik u automobilističke utrke i upravo je on uvukao Nilssona u taj novi svijet. Nilsson se najprije počeo pojavljivati u utrkama kao Molimov prijatelj, da bi 1972. i sâm nastupio u nacionalnome prvenstvu Formule Vee. 1973. vozio je prvu potpunu sezonu u Formuli Super Vee, osvojio naslov državnog prvaka i počeo je privlačiti pozornost mnogih sportskih menadžera. Utrka Formule Super Vee u njemačkom Norisringu vozila se uz utrku europskoga prvenstva Formule 2. Kako je u ovoj kategoriji bilo prijavljeno malo vozača, organizator je zatražio od švedske momčadi Pierre Robert da stavi na raspolaganje sve automobile kojima je raspolagala. Tako je Nilsson, deset minuta prije završetka treninga Formule 2, sjeo za upravljač GRD-a kako bi se pokušao kvalificirati za utrku. Skačući s jednoga automobila u drugi uspio je napraviti nekoliko krugova s motorom koji je nervozno kašljao. Startao je s posljednjega mjesta, u prvoj bateriji bio je osmi, a u drugoj šesti. No poslije zbroja vremena u ukupnom je redoslijedu bio četvrti. Kako su ispred njega bila plasirana dvojica vozača Formule 1 koji nisu imali pravo osvajati bodove, Nilsson se probio na drugo mjesto i osvojio šest bodova koji su mu na kraju donijeli trinaesto mjesto. Bio je to izuzetan rezultat za jednoga debitanta koji je prvi put sjeo u Formulu 2. Krajem godine odlučuje napustiti Formulu Super Vee i zahvaljujući financijskoj potpori sponzora 1974. sudjeluje u njemačkome prvenstvu Polifac Formule 3 s Marchom 743. To mu je ujedno i prva profesionalna sezona. Često je bio na čelu utrka no nikada nije uspio pobijediti i izgledalo je da je predodređen za izlijetanja. Nastupio je i u dvjema utrkama Formule 2. Pred domaćim gledateljstvom na stazi Karlskoga vozio je March 732 momčadi Vaestkuststugan i odustao u 42. krugu zbog kvara na motoru. U Hockenheimu je na identičnoj šasiji vozio za momčad Briana Lewisa i osvojio petnaesto mjesto. U međuvremenu je vozio na zimskim relijima u Švedskoj na BMW-u 2001 TI, gdje su ga uglavnom pratila izlijetanja i visoki troškovi. Unatoč ne baš uvjerljivim rezultatima uočio ga je Robin Herd i pozvao ga u March. Stoga se kao 26-godišnjak preselio u Veliku Britaniju kako bi nastupao u britanskome BP prvenstvu Formule 3 i 1975. poslije osam ostvarenih pobjeda osvojio je naslov prvaka. Najopasniji mu je konkurent bio njegov momčadski kolega Alex Ribeiro s kojim je Nilsson vodio nezaboravne borbe. Tijekom godine nastupao je i u Formuli Atlantic, gdje u Chevronu pobjeđuje u pet posljednjih utrka sezone.  Južna Afrika, 1976. 1976. namjeravao se posvetiti Formuli 2 s Marchom, no još ga je ranije uočio Colin Chapman koji mu je ponudio mjesto u svojoj momčadi, upražnjeno poslije odlaska Nilssonovog sunarodnjaka Ronnija Petersona. Ronnie se udomio u Marchu, nakon što je za Lotus odvozio samo prvu Veliku nagradu sezone. 6. ožujka 1976. Nilsson je s Lotusom 77 debitirao u Kyalamiju na Velikoj nagradi Južne Afrike uz bok Mariju Andrettiju. Bilo je to vatreno i ne baš sretno krštenje jer je utrku započeo sa začelja i morao je odustati poslije 32 kruga zbog kvara na kvačilom. No bio je to tek početak, jer su se unatoč lutanju u traženju rješenja, osjetila i poboljšanja na njegovom automobilu.  Monako, 1976. 2. svibnja na Velikoj nagradi Španjolske popeo se na najniže mjesto pobjedničkog postolja iza Laude i Hunta. U nastavku sezone osvojio je još jedno treće mjesto na Velikoj nagradi Austrije, a bolji od njega bili su Laffite i Watson. Bodove je nastavio osvajati i u nastavku sezone petim i šestim mjestima u Njemačkoj i Japanu. Ukupno je deseti s jedanaest osvojenih bodova. U utrkama sportskih automobila povremeno je vozio BMW 3.0 CSL i u paru s Dieterom Questerom pobijedio u Zeltwegu.  Francuska, 1976. 1977. situacija se znatno poboljšala. Crno-zlatni automobil i dalje obojan u boje duhanskog sponzora John Player Speciala pronašao je novo oružje, tzv. ground effect koji mu je godinu dana kasnije pomogao u dominaciji svjetskim prvenstvom Formule 1. Gunnar je 5. svibnja 1977. pobijedio na Velikoj nagradi Belgije u Zolderu. Startnu rešetku utrke vožene po jakoj kiši predvodili su njegov momčadski kolega Mario Aandretti i John Watson u Brabhamu-Alfa Romeo. Poslije međusobnog dodira na samome startu obojica su morala odustati. Teški vremenski uvjeti uvjetovali su nepredvidljiv tijek utrke, pa su se na čelu izmjenjivali Jody Scheckter (odustao zbog pumpe goriva), Jochen Mass (nesreća), Vittorio Brambilla i Niki Lauda. Poslije sedamdeset odvoženih krugova pobjeda je pripala Nilssonu koji je utrku započeo s trećega mjesta. Nakon što je pao na mjesta u sredini počeo je svoj uspon obilježen i najbržim krugom utrke.  Start V.N: Belgije (1976.); Nilsson u drugome redu No sve što je učinio u nastavku sezone bilo je treće mjesto na Velikoj nagradi Velike Britanije u Silverstoneu i četvrto u Francuskoj, a na početku sezone osvojio je peta mjesta u Brazilu i Francuskoj. Svoju, nažalost, posljednju sezonu završio je na osmome mjestu. I dok je njegov momčadski kolega Andretti pobijedio u četirima utrkama, on je zabilježio osam odustajanja u sedamnaest utrka. Zasigurno je to bio za njega razočaravajući učinak i najvjerojatnije je zbog toga potražio mjesto u mladoj engleskoj momčadi Arrows, gdje je trebao biti prvi vozač uz mladoga Patresea. Bio je to ambiciozan program koji se nažalost nikada nije ostvario jer mu je dijagnosticiran rijedak oblik tumora koji ga je prisilio na napuštanje utrka. Nikada nije uspio sjesti u školjku Arrowsa. U kratkom vremenu izgubio je prilično na tjelesnoj težini, ali volja za životom i vedrina nikada ga nije napuštala iako mu je sudbina već bila zacrtana.  Long Beach, 1977. Gunnar, poznat po svom čvrstom karakteru nije se predavao i iskoristio je svoju popularnost u promoviranju inicijative za sabiranje novca namijenjenih traženju lijekova protiv bolesti stoljeća. Preselio se u London kako bi se podvrgnuo terapiji, ali se u rujnu 1978. vratio u Švedsku zbog pokopa prijatelja Ronnija Petersona koji je umro nekoliko dana poslije nesreće na Velikoj nagradi Italije. «Nikada se u životu nisam plašio», govorio je nekoliko dana prije smrti, «sve dok me nije zahvatila ova bolest. Ali ono što zaista užasava su malena djeca koja od toga obolijevaju. Doista je strašno». Premda je nekoliko puta iskazivao volju da se vrati utrkama, njegov se život ugasio 20. listopada 1978. u londonskoj bolnici Hammersmith. Umro je neoženjen u dobi od trideset godina. U Formuli 1 ostao je upamćen po svojoj hrabrosti, ne samo kao vozač, već po svojoj hladnokrvnosti pred bolešću koja ga je desetak mjeseci ubijala u bolnici. Nakon što je saznao za svoju bolest potrošio je posljednje atome energije da bi osnovao fondove za borbu protiv bolesti stoljeća. I danas poslije tridesetogodišnjeg odmaka Gunnar Nilsson Cancer Foundation i dalje nastavlja istraživanja i potiče inicijative u liječenju teške bolesti. Bez sumnje, to je najbolji način da se Gunnara Nilssona zadrži u sjećanju. Pokopan je na groblju Pĺlsjö kyrkogĺrd u rodnome Helsingborgu. |