Banner Campaign
Goran Slavić: Velika nagrada Italije 1950.
Autor Goran Slavić    Srijeda, 08 Rujan 2010 18:16    PDF Ispis E-mail

Velika nagrada Italije 3. rujna 1950. u Monzi, šesta i posljednja bodovna utrka prvoga svjetskog prvenstva vozača Formule 1, plijenila je pozornost zbog dvaju razloga. Prije svega o ishodu ove utrke ovisilo je ime prvoga svjetskog prvaka. Fangio je uoči utrke vodio na ljestvici s 26 bodova ispred Fagiolija (24) i Farine (22). Prema pravilima svakom su se vozaču priznavala četiri najbolja rezultata u sedam odvoženih utrka, uključujući i Indianapolis. Drugi je razlog bio dvoboj između Alfa Romea opremljenog turbo-motorom i Ferrarija s 4,5-litrenim atmosferskim. Bio je to ne samo dvoboj između vozača i automobila, već i različitih tehničkih koncepcija. Sve do posljednjeg trenutka bio je upitan Ferrarijev nastup, ali je momčad iz Modene ipak prijavila dva automobila povjerena Albertu Ascariju i Dorinu Serafiniju, bivšem motociklističkom prvaku. On je u ovoj utrci zamijenio Villoresija, neoporavljenog od nesreće u Ženevi. Alfa Romeo se predstavio domaćim gledateljima s pet automobila. Tri su uobičajeno vozili Farina, Fangio i Fagioli, a preostala dva Piero Taruffi i Consalvo Sanesi. Fangio i Farina raspolagali su novijim modelom 159. Alfini automobili bili su lakši i snažniji, a procjenjivalo se da razvijaju 350 KS pri 9000 okretaja u minuti, dok su oni Fangiovi i Farinini postizali i 370 KS. Oni su svoje automobile izvukli ždrijebom iz šešira u subotu navečer. Jedina njihova loša strana bila je visoka potrošnja zbog koje su se morali dodatno zaustavljati u boksu. U Alfa Romeu su gledali sa stanovitom zabrinutošću na 12-cilindrični, 4,5-litreni Ferrari koji je razvijao 330 KS pri 7000 okretaja u minuti. Ferrarijevi automobili bili su donekle inferiorniji u snazi, ali je njihova potrošnja iznosila četrdesetak litara na sto kilometara. To je značilo da su se trebali zaustaviti u boksu jednom manje od protivničke momčadi. Ferrarijevu vrijednost dokazao je Ascari na neslužbenim treninzima kada je za tri desetinke popravio rekord kruga i unatoč lošim vremenskim uvjetima vozio je brzinom od 190 km/h. Fangio je bio najbrži na kvalifikacijskim treninzima s vremenom od 1'58''3, dok je Ascari bio slabiji za dvije desetinke. Njihova prosječna brzina bila je veća od 191 km/h. U utrci je nastupilo 27 vozača, broj koji nije zabilježen ni u jednoj ranijoj. Prvi su red osim spomenutih Fangia i Ascarija popunili Farina i Sanesi, a drugi su zauzimali Fagioli, Serafini, Taruffi i Sommer u Talbotu. U trećem su se nalazili Roll, Manzon, Mairesse i Trintignant, u četvrtom Rosier, Louveau, princ Bira i Étançelin, u petome De Graffenried, Whitehead Chiron i Levegh, u šestome Harrison, Claes, Bonetto i Murray te u posljednjem, sedmom Biondetti, Comotti i Pietsch. Predviđeno je trajanje utrke u duljini od osamdeset krugova.

Farina je poveo u utrci ispred Fangia i Sanesija. Na kraju prvoga kruga Farina je i dalje vodio ispred Ascarija, Fangia, Sanesija, Taruffija i Fagiolija. Farina i Ascari povećavali su svoju prednost iz kruga u krug i ritam koji su nametnuli svojim protivnicima neprestano je povećavao prosječne brzine po krugu. U šestome i sedmome krugu Fangio je postavio novi rekord kruga, vozeći prosječno 188,90 km/h. U petnaestome krugu Ascari je izbio na čelo utrke praćen poklicima oduševljenih gledatelja. Zbog nametnutog ritma uslijedila su prva odustajanja: Birino zbog oštećene klipnjače i Sanesijevo zbog kvara motora. Prigodom prvoga zaustavljanja u boksu Fangio je potrošio 43 sekunde, zamijenivši istodobno i stražnje gume. Farina i Ascari neprestance su se borili za prvo mjesto sve dok se u šesnaestome krugu Ascari nije zaustavio pokraj staze zbog oštećenog ležaja. U međuvremenu je i Farina napunio gorivo. Fangio se uskoro ponovno zaustavio u boksu i izišao iz automobila vidno potišten jer ga je oštećeni hladnjak vode prisilio na odustajanje. Nedugo zatim Argentinac je zamijenio Taruffija u automobilu i nastavio je utrku praćen zvižducima gledatelja koji su time iskazivali neslaganje s odlukom sportskoga direktora Alfa Romea, premda je njegova odluka bila dopuštena pravilima.

U 35. krugu redoslijed je bio sljedeći: 1. Farina, 2. Fangio, 3. Fagioli, 4. Serafini, 5. Sommer. Kada se Serafini zaustavio u boksu, nakon zamjene guma njegovo je mjesto zauzeo Ascari, praćen podrškom gledatelja. Dvoboj znakovit za prvi dio utrke ponovno je obnovljen, ali je trajao kratko jer se Fangio zaustavio još jednom u boksu s neupotrebljivim motorom. Time su za Argentinca potrošene sve nade u osvajanje naslova svjetskog prvaka. Ascari je nastavio vožnju uvjeren u osvajanje barem drugoga mjesta. Počeo je smanjivati svoj zaostatak za Alfa Romeovim automobilima koji su se još jednom morali zaustaviti u boksu. Fagioli je to učinio u 52. krugu i svoje drugo mjesto prepustio je Ascariju. Zaustavio se i Farina, ali je njegova prednost bila tolika da je uspio zadržati vodeće mjesto, osvojivši prvi naslov svjetskoga prvaka Formule 1 u povijesti. Fangio je izgubio naslov za samo tri boda, a kao jedino zadovoljstvo ostao mu je najbrže odvoženi krug. Ascari i Ferrari u ovoj su utrci postali novo otkriće jer je tvrtka iz Maranella dokazala da je pripremila konkurentan automobil na razini Alfa Romea koji su svojom očitom nadmoći učinili prvenstvo nezanimljivim. Alfa Romeo 158 nastupao je u utrkama od Velike nagrade nacija održane u Ženevi 7. kolovoza 1938., a od srpnja 1946. pobijedio je u svim utrkama u kojima je nastupao. U Monzi je postigao 22. pobjedu zaredom. Bio je to doista star automobil koji je Gioacchino Colombo projektirao trinaest godina ranije, a za utrke Formule 1 bio je samo donekle obnovljen. Novi svjetski prvak Nino Farina imao je tada 44 godine (Torino, 30. listopada 1906.), a njegovi momčadski kolege Fangio 39 i Fagioli 52, dok je četvrti na prvenstvenoj ljestvici Francuz Rosier imao 45 godina. I on je vozio u automobilu osuvremenjenom 1948., ali zamišljenom deset godina ranije.

„...Kako bi nam Alfa svima pružila iste mogućnosti, ždrijebom su izvučeni automobili uoči utrke. Farina, Fagioli i ja imali smo priliku pobijediti u prvenstvu. Osim nas trojice momčadi su pridodani Taruffi i Sanesi, kako bismo u slučaju odustajanja mogli nastaviti utrku u njihovim automobilima. Ferrari je predstavio svoje automobile uoči utrke na ravnome dijelu staze u prisutnosti Lampredija, Colomba, Bazzija i momčadskog šefa Nella Ugolinija. Okružila ih je velika masa ljudi i u jednome trenutku onesvijestio se inženjer Lampredi, tvorac 4,5-litrenog motora. U ovoj utrci stavio je na kušnju svoju teoriju prema kojoj automobil s atmosferskim motorom može pobijediti 1,5-litreni opremljen turbo-kompresorom. Bio sam najbrži na treningu i u prvim krugovima utrke vozio sam oprezno, nastojeći kontrolirati Farinu. Bilo mi je dovoljno završiti utrku iza njega i prvenstvo bi bilo moje. Ascari me je neprestano napadao i propustio sam ga da krene u napad na Farinu. Nastojao sam voziti za njima i najveću prednost koju su uspjeli steći bila je 500-600 metara, no bio sam miran. Ascari je nenadano odustao zbog oštećene stražnje osovine čime je poboljšao moj položaj. Jedan krug kasnije i ja sam se zaustavio zbog oštećenog pokrova motora. Kada sam se pokušao vratiti na stazu uočio sam paru koja je izlazila iz motora. Znao sam da je moj hladnjak oštećen i morao sam se ponovno zaustaviti. Vođe momčadi tada su zaustavili Taruffija da mi ustupi svoj automobil. Kada sam se ponovno vratio u utrku primijetio sam da je motor počeo popuštati. Razlog tome bio je oštećeni ventil čime su nestale i sve moje mogućnosti... Bio je to izuzetno gorak trenutak. Tada je i Sanesi bio izvan utrke. Mnogi su me upitali zašto mi nisu ustupili Fagiolijev automobil koji se nalazio na trećemu mjestu, s obzirom da se za pobjedu u prvenstvu priznaju samo četiri najbolja rezultata, a on je već imao osvojena četiri druga mjesta. To se nikada neće znati, no mogao je i pobijediti u utrci u slučaju da je Farina odustao. Mislim da su mi zbog toga dali priliku u Taruffijevoj Alfi kako bi ostavili stvari onakve kakve su bile u tome trenutku i to držim ispravnim. Farina je premoćno pobijedio ispred Fariolija i Ascarija i osvojio je naslov svjetskoga prvaka... Ne mogu tajiti koliko sam želio taj naslov koji mi je promaknuo“, izjavio je o posljednjoj prvenstvenoj utrci sezone Fangio.

Ažurirano ( Srijeda, 08 Rujan 2010 19:01 )