Franco Ambrosio

Na našim smo stranicama već ranije pisali o isprepletenoj sudbini momčadi Arrows i Shadow, a kako smo došli do mnogih novih i zanimljivih detalja, posebice o jednom od glavnih aktera ove operacije Francu Ambrosiju, želimo s njima upoznati i naše čitatelje.

16. rujna 1975. pronađen je leš muškarca bez glave na željezničkim tračnicama koje povezuju Chiasso i Lugano u talijanskom dijelu švicarske. Bio je to Mario Tronconi, direktor jedne banke za koju se nagađalo da je preko nje u Švicarskoj reciklirano dvanaest milijuna dolara. U veljači 1977. rođen je nova Formula 1, Arrows koji je vozio Riccardo Patrese, no prvotno je bio namijenjen pokojnom Gunnaru Nilssonu koji je već tada bio teško bolestan. Mladi Patrese je zamalo pobijedio na Velikoj nagradi Južne Afrike, utrci u kojoj je vodio sve do 55. kruga. No ono što povezuje ova dva događaja jest stanoviti Francesco (Franco) Ambrosio, tada 33-godišnji multimilijunaš i milanski plejboj koji je sve do 7. studenog 1978. bio stanovnik jednog talijanskog zatvora u kojem je čamio pod optužbom za nelegalne financijske transakcije. U Interpolovim istragama utvrđeno je da je poduzimao putovanja u New York, Boston, Chicago, Las Vegas i Palm Beach, središta moći Cose Nostre. Milanski sud oslobodio ga je optužbe zbog koje je državni tužitelj Viola tražio za njega pet godina zatvora, a 22 milijarde dolara pronađene kod njega proglašene su legalnim. Nakon što je krajem 1976. propao Ambrosiov pokušaj da kupi nogometni klub Milan s njegovim asom Giannijem Riverom i milanski hipodrom, preselio je svoj interes u automobilističke utrke koje su mu se činile idealnim mjestom za širenje svojeg financijskog imperija i za probijanje u jet-set kojemu je toliko težio. U prilog tome govore i njegove riječi: «Želim biti bogatiji od Onassisa, moćniji od Sindone». Ovaj potonji bio je također moćni financijer za kojim je tragala policija mnogih država. Kako Ambrosio nije bio odveć sretan u svojim pokušajima, ušao je u svijet utrka kao sponzor Donu Nicholsu, vlasniku posrnule američke momčadi Shadow i tijekom 1977. priskrbio mu je pola milijuna dolara. Nichols je tada izgubio sponzorstvo UOP-a (Univrsal Oil Products) i kako bi preživio iznajmljivao je svoje automobile za otprilike 25.000 dolara po utrci vozačima koji su bili spremni platiti. Jedan od onih koji nisu imali fiksnu momčad bio je i Renzo Zorzi koji je upoznao Nicholsa s Pierom Achillijem, Rolls Royceovim koncesionarom u Milanu koji ga je trebao financirati. No kada se Nichols pojavio u Milanu kako bi potpisao ugovor s Achillijem ovaj mu je izjavio da nema dovoljno novca da to učini sam. «Zašto ne otiđete sa mnom u grad?», rekao mu je Achilli. «Tako ćete mkoći upoznati mojeg prijatelja Franca Ambrosia. Simpatičan je tip, ima sve novce ovoga svijeta i lud je za automobilističkim utrkama». Nichols se s Achillijem otisnuo u grad i ostao je impresioniran uredima tvrtke s imenom Finnomnia (ili kako su je podrugljivo nazivali u poslovnom svijetu «Novci za sve»). Tu je, za pisaćim stolom, na dubokom tepihu u koji je propadala čitava cipela, sjedio Franco Ambrosio. «Njegov je ured nalikovao cockpitu Jumbo Jeta!», opisivao je kasnije Nichols svoje prve dojmove.

Lukavi milanski financijer Ambrosio bio je sin napuljskog trgovca tepisima, rođen 1945. Financijskim poslovima počeo se baviti u ranoj mladosti, donoseći iz Napulja na sjever dolare koji su tamo postizali bolji tečaj. S nepunih dvadeset godina njegovo se ime učestalo pojavljivalo u policijskim zapisnicima, a jedan od glavnih razloga bili su čekovi bez pokrića. Unatoč svemu, sudstvo je protiv njega poduzimalo malo ili gotovo ništa, što upućuje na činjenicu da je imao i moćne zaštitnike. No sve do početka šezdesetih Franco (ili Cicillo kako su ga zvali u Milanu) bio je sitna riba. Sitna riba, privlačne vanjštine sa smiješkom koji je privlačio žene. Tih je godina u jednom ligurskom ljetovalištu upoznao Mariju Cristinu Cannovai, kćerku prefekta iz toskanskog Prata. Bila je šest godina starija od njega, dva ili tri centimetra viša, seksi izgleda i oženjena stanovitom osobom koju je predstavljala kao grofa Guardabassija, također iz Prata. Franco i Marija bili su oboje zainteresirani za sport, jer sport je bio nešto čime se moglo igrati. To je uključivalo i velike svote novca, prije svega likvidnog s međunarodnim vezama. Činilo im se da im niti jedan drugi sport osim automobilističkog ne nudi takve mogućnosti.

Početkom sedamdesetih Nino Benvenuti, talijanski boksač i svjetski prvak u srednjoj kategoriji sve dok ga nije s trona u ringu srušio Carlos Manzon, nastojao se ponovno vratiti u američke ringove u Nevadi gdje je imao dobre «prijatelje». Svi su oni imali talijanska prezimena i dobre veze. Kada je Benvenuti otišao u Ameriku pratio ga je Ambrosio. Bilo je to njegovo prvo prekooceansko putovanje. Čovjek koji je Benvenutija pokušao dovesti u Nevadu bio je Joe Conforte, član bande iz Renoa optužene za velike utaje poreza. Conforteovo bogatstvo nije potjecalo od njegovog restorana Cabin in the Sky u Gold Hillu uređenog u stilu rodnog kraja, već od Mustang Rancha, luksuznog seksi kluba udaljenog osam milja od Renoa na međudržavnoj cesti 8 East. Bio je vlasnik ogromnog Cadillaca opremljenog radarom i telefonom s registarskom tablicom Reno 78. Tada je član gradskoga vijeća (Reno City Council) i budući gradonačelnik najmanjega grada na svijetu bio Sam Dibitonto koji je u središtu grada posjedovao dva hotela kao pokriće za ostale poslove kojima se bavio poput Joa Confortea. Poslije toga putovanja, a prema tvrdnjama Scotland Yarda i talijanske policije, Ambrosio je počeo plivati u novcu. O tome su čitavu priču pokušali rekonstruirati milanski istražitelji, a ticala se novčanih depozita u Banco di Roma za koju se govorio da veliki udio u vlasništvu ima i vatikanska država. Odatle je potekla valutna transakcija za Švicarsku, preciznije Lugano, gdje se nalazila njezina podružnica specijalizirana za valutne poslove. Direktor joj je bio Mario Tronconi koji je čisti novac potom upućivao u Swiss Federal Bank. 1975., kada je Tronconi počinio ono što je lokalna policija označila samoubojstvom na tračnicama, govorilo se o velikoj svoti zapaljenih lažnih dolara, što je sve trebalo prerasti u skandal širokih razmjera. Tronconijevom smrću i mukom švicarske banke sve je utišano i svelo na rang normalne financijske transakcije. Bili su to zapravo Ambrosijevi novci koje je odlučio profitabilno investirati u zlato. Time su njegova tri milijuna uskoro prerasla u dvanaest. Polovina ove svote iskorištena je za nabavku dragocjenog kamenja u Agadiru (Maroko) od stanovitog Orvitza i Cartierovog posrednika. Ambrosio je ove dragulje u znak ljubavi i vjernosti poklonio Mariji Cristini Guardabassi. Na njezino je ime registrirao i pojedine tvrtke osnivane radi trgovine nekretninama, poput velikih vila koje je kupio u Luganu za 640 milijuna lira. U Portofinu, sedmome nebu talijanskoga jet-seta kupio je od izdavača Mondadorija vilu u vrijednosti od 1300 milijuna, a drugu u Milanu od bogate obitelji Innocenti za 1500 milijuna. Imao je i četiri Rolls Roycea (samo jedan je bio registriran na njegovo ime) i privatni zrakoplov Lear Jet. Sve bi prošlo dobro za Ambrosija sam oda nije počinio grešku tipičnu za novopečene bogataše, predstavivši čitavom svijetu svoje bogatstvo.

Ljeti 1974. odlučio se popeti ne samo na financijskoj, već i na političkoj ljestvici. Diljem Italije razaslao je svoje zrakoplove kako bi dovezao utjecajne i značajne ljude na jedno od najvećih i najskandaloznijih slavlja koje je Italija ikada vidjela. Nitko od njih nije, međutim, znao da je kuća okružena «paparazzima» talijanskog tiska koji se bavio tračevima i skandalima. Kada su u ranim jutarnjim satima, poslije uživanja u alkoholu i probranim jelima, opskrbljeni zlatnim satovima i ostalim poklonima napuštali Ambrosijevu vilu, dočekalo ih je bljeskanje fotoaparata, a njihove su slike sljedećeg dana osvanule na naslovnicama. Zasigurno nisu bili oduševljeni ovakvim tokom događaja, dok je to u mnogo većoj mjeri bilo talijansko pravosuđe koje se napokon upitalo kako netko može živjeti takvim stilom života u državi koja se nalazila u krizi. Za Ambrosija su započeli najveći problemi upravo u trenutku kada je postao poznat široj javnosti. Talijanski je tisak objavio njegove fotografije u zagrljaju Benvenutijeve supruge, a sve je fotografije Ambrosio otkupio za pozamašnu svotu. Iskrsla je i svađa u Conforteovom klubu u Nevadi u kojoj je izbacivač ubio poznatog argentinskog boksača teške kategorije Oscara Bonavenu. Razlog svađi bilo je Bonavenino dodvoravanje Conforteovoj supruzi Sally. U listopadu su Franco i Maria Cristina zajedno otputovali u Ameriku, a ona je u Renu podnijela zahtjev za rastavom od grofa Guardabassija. Dobila je 100.000 dolara za sebe i 25.000 za kći, a za protuuslugu se morala odreći ostalih zahtjeva prema grofu. Za Franca se udala 2. prosinca 1975., istoga dana kada je njezina rastava s Guardabassijem postala pravomoćna. 30. prosinca kupili su prekrasnu kuću u Renu za više od 100.000 dolara. Na njezino ime Ambrosio je obavljao sve investicije, a nastanila se u Nevadi jer im je to u njihovim transakcijama bilo od izuzetne važnosti. Sretni par vratio se u Europu kako bi proveo zimu u najboljim hotelima St. Moritza. Krajem 1976. učinilo im se da je najbolji put za probijanje u višu klasu jet-seta automobilistički sport. Time je u prvi plan iskočilo i Ambrosijevo sponzorstvo za momčad Shadow.

 Don Nichols

Ambrosio je imao velike planove sa Shadowom, momčadi koja u Formuli 1 dotada nije postigla velike uspjehe. I upravo zbog toga oko nje se nikada nije vrtio veliki novac. Shadow mu se činio idealnim rješenjem. Vlasnik momčadi bio je Don Nichols, bivši CIA-in agent i pukovnik u vijetnamskom ratu. Sjedište mu je bilo u Monrereyu (Kalifornija), dok je momčad imala pogone i sjedište u Northamptonu (Velika Britanija), a vodio ju je bivši vozač Jackie Oliver zadužen za odnose sa sponzorima, a time i s Ambrosiom. Tehnički direktor bio je Alan Rees, a projektant Tony Southgate koji je ranijih godina bio u Lotusu. Nichols im je vjerovao jer nije znao ništa o Amborosijevoj pozadini. Na prve poteškoće nije trebalo dugo čekati i one su se pojavile prije nego isplate čekova gospođe Ambrosio koje su redovito kasnile. Shadow je dobivao novac preko engleske banke Bears Securities. U travnju 1977. Bears Security se našao u problemima zbog uskih veza sa stanovitim Pier Luigi Torrijem, stalnom Ambrosijevom kompanjonu za igračkim stolom u londonskome Playboy Clubu. Torri je bio filmski producent i bio je uvučen u prijevaru u vrijednosti od 600 milijuna dolara te je zbog toga uhićen u Londonu. U rujnu je uspio prerezati zatvorske rešetke i pobjegao je u već pripremljenom automobilu. Tada je Scotland Yard počeo više paziti i na samoga Ambrosija. U kolovozu 1977. Nicholsovi poslovi krenuli su silaznom putanjom, a nakon što Ambrosio nije uplatio tri uzastopne kvote, Nichols se zatekao u velikim financijskim problemima. No još uvijek je bio vlasnik svojih automobila, momčadi i pripadao je FOCA-i. Tada, nešto manje nego danas, bilo je teško ući u svijet Formule 1 jer se momčad nije moglo stvoriti ni iz čega. Jedan od načina ulaska bila je kupnja postojeće momčadi. Jedina raspoloživa bila je Shadow, a samo njezino pripadanje FOCA-i vrijedilo je milijun dolara. Za to je trebalo pronaći pogodan instrument i Ambrosio ga je pronašao u Jackiju Oliveru koji je mnogo bolje od svih spoznao situaciju i uspio se lakše dogovoriti s Ambrosijom od svojeg bradatog i ekscentričnog gazde Nicholsa. Oliverov najbolji prijatelj bio je švedski vozač Gunnar Nilsson, drugi Lotusov vozač, koji je htio postati broj jedan u nekoj drugoj momčadi. Jedino pitanje koje se nametnulo Ambrosiju bilo je ono kako kupiti Shadow? Odgovor mu se činio jednostavnim: prisiliti Nicholsa da proda Shadow ili da ga likvidira, pa da ga on potom kupi od likvidatora.

U rujnu 1977. Ambrosio i Oliver u Monzi su razradili svoje ideje, planove i akcijski plan. Osim Ambrosijevog novca, Nicholsovih ključnih ljudi te mehaničara i tehničara, morali su pronaći dobroga vozača. Odabir je, razumljivo, pao na Nilssona, najboljeg Oliverovog prijatelja. Oni su zajedno odlazili dva puta tjedno u teretanu i zajedno su glumili plejboje. Nilsson je tada prilično uspješno vozio za Lotus, pobijedio je u Belgiji i brzo je učio od prvoga vozača Marija Andrettija. Nitko nije znao da će Nilsson napustiti Lotus, ali je vijest procurila preko njegovog sunarodnjaka Ronnija Petersona. On je stanovao u istome zdanju u Montecarlu u kojemu i Giorgio Pellizzone, jedan od direktora Bears Securitiesa, banke s kojom je Ambrosio radio u Engleskoj. Ambrosio je najvjerojatnije doznao da Chapman nije zadovoljan Nilssonom koji je tražio sve više novca te da je Peterson tih dana napuštao Tyrrell odlazeći u smjeru Lotusa. Tada se još nije znao da je Nilsson, nažalost, teško bolestan. Prva Oliverova i Ambrosijeva zamisao bila je ponuditi Nilssonu novac unaprijed za 1978. Ocijenili su da je dovoljno 60.000 dolara i premije u novcu. Učinili su to nakon što je Peterson odbio njihovu ponudu vrijednu 100.000 dolara. Jedini ugovor koji je Oliver mogao ponuditi Nilssonu bio je onaj sa Shadowom, no momčad nije bila njegova, barem ne još tada, ali je Gunnar svejedno potpisao.

 Tony Southgate i Alan Rees

Oliver je tada raspolagao Nilssonom, momčadskim direktorom Reesom, dobrim projektantom Southgateom, a još je morao srediti dugove s Nicholsom. U studenom je prema njemu imao 200.000 dolara kreditnih potraživanja i bio je uvjeren da mu ovaj neće moći platiti. Njegovo je uvjerenje bilo toliko čvrsto da su on i Rees kupili jednu javnu praonicu i dodijelili joj ime Shadow Cars Lrs! Na njihovu nesreću Nichols je ipak posudio potrebne novce i to od Bernija Ecclestonea, napoleonskoga šefa konstruktora i od novog sponzora momčadi Henryja Villigera iz Tabatipa, čime je podmirio sve svoje dugove. «Oni su iznosili 88.000 dolara koje sam morao platiti Oliveru», rekao je Nichols. Time je završio i drugi Ambrosijev pokušaj da preuzme jednu trkaću momčad. U trećem činu ove predstave Oliver i Rees s Ambrosijevom potporom (i manjom svotom vlastitog novca) prigrabili su ono što je Nichols ostavio i konstruirali su novi automobil, nazvavši ga Arrows (AR=Ambrosio, O=Oliver, W=koprojektant Robert Wass i S=projektant Southgate). Operacija se odvijala nevjerojatnom brzinom i sve se odigralo u samo dva mjeseca. Dio bivšeg personala iz Shadowa privučen je primamljivim ponudama i prešao je u novoosnovanu tvrtku Shadow Cars Ltd. koju su osnovali Oliver i Rees. Sa sobom su donijeli i dio materijala.

Arrows

Kada se novi Arrowsov automobil pojavio 1978. na startu utrke u Brazilu zapanjila je njegova podudarnost sa Shadowom DN9 koji još nije bio dogotovljen. «Slučajnost», govorili su u Arrowsu. «Naravno, sa sobom sam iz Shadowa ponesao i svoje ideje», izjavio je Southgate. No drukčijeg je mišljenja bila policija iz Northamptonshirea kada je u veljači zaplijenila sve Arrowsove projekte, a pronašla je i čitave dijelove automobila. Policija je započela istragu sumnjajući u krađu i prijevaru. Bili su uvjereni da u rukama drže prave karte. Istog je mišljenja bio i Don Nichols koji je tvrdio da su povrijeđena njegova autorska prava i da je njegov novi Shadow DN9 zapravo pokraden. U Arrowsu su neprestance tvrdili da nisu ukrali ništa i da su započeli samo s idejama, no sudstvo je bilo drukčijeg uvjerenja. Situaciju su shvatili i ostali konstruktori. Znali su da bi prihvaćanjem takve prakse u Formuli 1 zavladao kaos. Arrows je zanijekao i bilo kakvu vezu s Ambrosiom premda su radi prihvatili njegov osobni i novčani doprinos. Da nešto smrdi u Arrowsu najavio je i članak objavljen 5. siječnja 1978. u Sunday Timesu, no Oliver je i dalje inzistirao da to nisu njegovu (Ambrosijevi) novci, već njezini (njegove supruge). No Cristina nije imala ništa više osim onih 25.000 dobivenih rastavom, a oni nisu bili dovoljni za stvaranje nove momčadi. Početkom kolovoza slučaj je preuzeo sudac Templeman i procijenio je da je više od 40% automobila napravljeno prema projektima iz Shadowa. Zabranio im je nastup i naredio da svi dijelovi Arrowsa FA1 napravljeni prema navedenim projektima moraju biti uništeni i predani Nicholsovim odvjetnicima, zajedno s izvornim nacrtima i njihovim preslikama. Arrows je morao snositi sve troškove sudskoga procesa (tada procijenjeni na stotinjak milijuna lira), a Oliver, Rees i Southgate morali su platiti odštetu u visini od 500-600 milijuna.

Shadow