Naš kolumnist Goran Slavić razmatra opčinjenost današnjih i bivših vozača Formule 1 relijem, što bi mogli biti ostaci davno zaboravljenog viteštva, ali i avanturističkog duga koji se na mala vrata vraća u automobilizam.

piše: Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Matulji, Hrvatska
.....................................

Mnogi će se s nevjericom zapitati kakvim se porivima vode današnji (i bivši) vozači Formule 1 poput Räikkönena, Kubice, Häkkinena, Sarrazina i drugih da zamijene ipak donekle sigurniju formulu relijem. To je posebice zanimljivo razmotriti u kontekstu opće sigurnosti vozača do koje formulaši izuzetno mnogo drže, a eventualna nesreća u reliju uvijek prijeti da ih udalji od staze. Možda su to ipak ostaci ostataka nekog davno zaboravljenog viteštva ili avanturističkog duha koji se na mala vrata vraćaju u automobilizam početkom trećega tisućljeća. Formulaši su desetljećima gledali na relijaše kao na neku egzotičnu vrstu, gotovo kao na čimpanze u zoološkom vrtu koje zabavljaju posjetitelje. Pa ipak i rijetke pojave formulaša u reliju proteklih godina urodile su plodom i pomogle da se ta izuzetno zahtjevna automobilistička disciplina sagleda i u drukčijem svjetlu.

Potvrda ovome je i najsvježiji primjer Roberta Kubice kojemu reli nije u krvi koliko Fincima kojima je to svojevrsna nasušna potreba. Poljak je veliki zaljubljenik u reli i kako sam kaže igrom sudbine završio je na stazi. Redovit je čitatelj automobilističkih časopisa specijaliziranih za reli i dobro je upućen u sve ono što se događa u tome svijetu. Stoga se nije odveć iznenadio skromnim učinkom u svojem prvom nastupu. Räikkönen je mnogo uporniji od njega i čini se da je spreman odbaciti karijeru u Formuli 1 kako bi mogao nastupati u reliju, gdje – za razliku od Formule 1 – ne bi bio plaćen, već bi morao plaćati i to uglavnom iz vlastitog džepa.

CHIRON – PRVI RELIJAŠ

Za vozače utrka nekoć je bilo uobičajeno da voze posvuda i u svačemu. Pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća vozači sa staze nisu bili rijetka pojava u relijima, a pojedini od njih pobjeđivali su i u najpoznatijima. Jedan od tih vozača bio je i Alexandre Louis Chiron. Njegova karijera trajala je 35 godina, a osim što je pobijedio u nizu predratnih utrka, bio je i četverostruki pobjednik Velike nagrade Francuske, pa su ga mnogi povjesničari i sportski novinari opravdano uspoređivali s legendarnim Taziom Nuvolarijem. Chiron je 1929. pobijedio i na Velikoj nagradi Njemačke, a 1954. pobijedio je i na Reliju Montecarlo. Bilo je to za njega domaće natjecanje jer bio žitelj najpoznatije europske kneževine, a za Lanciu GT značio je prvu pobjedu u Reliju. Chiron je u razdoblju od 1950. d 1955. sudjelovao u utrkama svjetskoga prvenstva Formule 1, a najbolji rezultat postigao je 1955. trećim mjestom na matičnoj Velikoj nagradi. Poduhvat na reliju Montecarlu uspio je i Vicu Elfordu, izvornom relijašu, «posuđenom» na staze. Ovaj je u razdoblju od 1968. do 1971. nastupio na trinaest Velikih nagrada, ali nije stigao dalje od četvrtog mjesta na Velikoj nagradi Francuske. Na reliju Montecarlo pobijedio je 1968., čime je i sam dao prilog trećoj pobjedi zaredom legendarnoga Porschea 911. Elford je na stazi vozio Porscheove prototipove, gotovo redovito u paru s Gérardom Larrousseom koji je i sam podijelio svoju karijeru između staze i relija. Larrousse je 1969. pobijedio na Krugu oko Korzike (Tour de Corse), a 1969. i 1972. drugi je u apsolutnome redoslijedu na Montecarlu. 1973. na ovome je reliju osvojio devetnaesto mjesto u apsolutnome redoslijedu i prvo u skupini 1 (Alfa Romeo Gtv coupé). Od velikih imena Formule 1 koja su se pojavila kasnijih godina neizostavno je ono Argentinca Carlosa Reutemanna koji je u tvorničkom Fiatu 131 Abarthu 1980. osvojio treće mjesto na Argentinskome reliju iza vrhunskih prvaka poput Waltera Röhrla i Finca Hannu Mikkole.

VILLORESI I FRANCUSKA ŠKOLA

Milanski vozač podosta je vremena sudjelovao u utrkama Formule 1, a između 1950. i 1956. nastupio je na 34 Velike nagrade u Ferrariju, Maseratiju i Lanci. Kao tvornički vozač talijanske tvrtke u mitskoj Aureliji GT pobijedio je 1958. na šestome izdanju Acropolis relija. Bio je to jedan od najzahtjevnijih europskih relija kojega su ne bez razloga zvali Europskim safarijem. Villoresi je time ušao u povijest kao jedini vozač Formule 1 koji je do sada pobijedio u jednome reliju svjetskoga prvenstva.

Francuska škola bila je niz godina prepoznata u reliju, počevši od spomenutog Larroussea, koji istini za volju, u Formuli 1 nije učinio mnogo; ne samo kao vozač, već i kao vlasnik momčadi. Mnogo uspješnije bila su francuski proizvođači Alpine i Matra. Ove su tvrtke proizvodile automobile za nastup u utrkama sportskih automobila i jednosjeda svih kategorija, od Formule 3, 2 pa do 1. Vozili su iz njihovi vozači radi promocije serijskih automobila koji su svojom prodajom financirali sportske aktivnosti. Zbog toga su šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća mnogi francuski vozači morali udovoljiti željama svoji poslodavaca te su utrke na stazi često mijenjali onima na zemlji. Činili su to uglavnom u relijima nacionalnoga prvenstva, ali i na reliju Montecarlo. Nije bila rijetkost vidjeti Pescaroloa, Jaussauda, Céverta, Depaillera, Beltoisea, Servoz-Gavina za upravljačem Matre Djet ili Alpine A 110. Pescarolo i Depailler čak su 1967. zajedno nastupili, završivši reli tek na 47. mjestu u apsolutnome redoslijedu. Mnogo godina kasnije njihovim se putovima otisnuo i Alain Prost, pokazavši još jednom da je život vozača Formule 1 u reliju izuzetno težak. Tada je iza sebe imao pet pobjeda u Formuli 1 i prijavio se na Rally Var, isti onaj na kojemu je nedavno debitirao Kubica u Cliu R3. Prost je vozio tvornički Renault R5 Turbo, a pokraj sebe je imao iskusnog i profesionalnog suvozača poput Jean-Marca Andriéa. Sve mu to nije bilo dovoljno jer je već poslije nekoliko specijalnih dionica izletio s mokre ceste, a da nije ničim prije toga nije privukao pozornost.

MOSS IZGUBLJEN U SAVANI

Posebna priča pratila je Stirlinga Mossa koji je uzbuđenja relija iskusio kao suvozač na East African Safariju. Njegova sestra Pat bila je prvakinja u reliju i oženila se mitom švedskih relija Erikom Carlssonom. Bio je poznatiji pod nadimkom Erik «On the roof» jer se često prevrtao. Svoju je suprugu udomio u Saabu, gdje bio neprikosnovena veličina, a za nastup na Safariju 1965. uzeo je u automobil Stirlinga Mossa. Njegova supruga također je sudjelovala na reliju sa suvozačicom Liz Nystrom. Gospođe su odustale nakon što su uništile svoj Saab u sudaru s kamionom. Potrebno je podsjetiti da se afrički reli vozio cestama otvorenim za svakodnevni promet. Stirling i Erik također nisu bili bolje sreće jer su etapu završili izvan maksimalno predviđenog vremena, izgubivši se vlastitom greškom. Na tom istom Safariju nastupio je još jedan vozač Formule 1, Lucien Bianchi (treći u Monaku 1968.) koji je vozio Citroën DS 19 i osvojio peto mjesto u apsolutnome redoslijedu.

SURER ŽIV ČUDOM

Marc Surer prokockao je svoju karijeru u Formuli 1 nastupom u reliju. Švicarac je 1986. doživio tešku nesreću u Fordu Rs 200 skupine B na Reliju Hessen. Pri velikoj brzini zabio se u stablo i u požaru je izgorio njegov suvozač Wyer, dok se on izvukao s teškim ozljedama i zauvijek upropaštenom karijerom u Formuli 1.

BRITANCI U RELIJU

I drugi su se britanski vozači osim Elforda ogledali u reliju. To su uglavnom činili na matičnom RAC reliju. Jedan od njih bio je i Jim Clark koji je 1966. zamalo pobijedio u tvorničkome Fordu Cortini Lotusu. Zanimljivo da je starter toga relija bio Jack Brabham, a u njemu su još nastupili Graham Hill (Mini Cooper) i Vic Elford koji je u Formulu 1 stigao dvije godine kasnije. Jim Clark, dvostruki svjetski prvak odmah se upustio u borbu s najboljim relijašima, no usporila su ga brojna oštećenja guma zbog kojih se učestalo zaustavljao i izlijetanje sa staze pri čemu je izgubio 45 minuta. Hilla su pratili mehanički problemi i vozio se daleko od čelnih mjesta. Clark se uspio probiti do šestoga mjesta, ali je odustao zbog prevrtanja. Ostali britanski formulaši koji su nastupili na najpoznatijem engleskom reliju jesu Tom Pryce (1975. u Lanci Stratos), Derek Bell (1987. u Opelu Kadettu Gsi), Derek Warwick (1990. u Subaru Legacyju) i Martin Brundle (u Fordu Escortu 1996.). Brundle je uspio postići drugo vrijeme u jednome brzincu, no svoj je Escort u potpunosti uništio pri jednom izlijetanju sa ceste.