Naš kolumnist Goran Slavić se prisjeća Milana Karstulovića, pionira argentinskih utrka s hrvatskim korijenima, čije je ime očuvala njegova unuka.

piše: Goran Slavić

Zahvaljujući zalaganju Caroline Kraljevic unuke argentinskog vozača hrvatskih korijena Emilija Karstulovica, njegovo ime nije palo u zaborav. Emilio je bio dječak kada su se u Europi pojavili prvi automobili. Te su ga se novotarije, čini se, poprilično dojmile i neizbrisivo su mu se usjekle u sjećanje. Carolini je bilo trinaest godina kada joj je njezin djed pokazao rijetku fotografiju velikog automobila s brojem trinaest na kojemu je bilo upisano ime vozača: Emilio Karstulovic. Usput je upamtila i imena drugih onodobnih argentinskih vozača poput Balestretija, Rigantija, Perina, Bossole, Zatuszeka i Blanchiardija. Prionula je čitanju knjiga i listanju starih časopisa u potrazi za svime što je moglo biti povezano s Karstulovicem. Možda ni sama nije bila sigurna odakle početi, ali je srećom upoznala novinara onodobnog lista El Grafico koji ju je uputio na knjigu Pedeset godina argentinskog automobilizma (Cincuenta Años de Automovilismo Argentino). Jedno od polazišta bila je i utrka 500 milja Rafaele (500 Millas de Rafaela) u kojoj su sudjelovali Eduardo Dutruel, Oliver Martin i drugi, a među njima i Karstulovic. Prema njegovoj zamisli utrka koju je klub Atlético Rafaela organizirao jednom godišnje na stazi Castellanos, prerasla je u onu dugu 500 milja prema uzoru na Indianapolis. Malo je ostalo zapisanih podataka o trkaćim avanturama Emilija Karstulovica, no prošećemo li se internetom naići ćemo na osobu istoga imena i prezimena o kojoj se govori kao o renomiranom režiseru i utemeljitelju časopisa Sintonia. Premda bi moglo zvučati nevjerojatno radi se doista o istoj osobi.

Emilija Karstulovica njegovi onodobni prijatelji zvali su Kartulo, a bio je poznat i kao Vitez automobilizma (El Caballero del Automovilismo). Taj je nadimak doista zaslužio kao utemeljitelj velikih automobilističkih utrka po čileanskim, argentinskim i uopće južnoameričkim cestama. Tridesetih godina prošloga stoljeća to su bile najznačajnije utrke u «novome svijetu». Tada ne samo da nije bilo utrka u današnjem smislu, već nije bilo i pravih cesta za njihovo održavanje. Nezaboravni Kartulo prošao je tisuće kilometara kako bi otkrio nova mjesta i itinerere budućih utrka. Bio je jedan od pionira koji je uskoro prerastao u idola.

Pravoga imena Milan Bonačić-Matijajurjević Krstulović, rođen je 14. kolovoza 1895. u Nerežišću na otoku Braču, a umro je 31. listopada 1961. u Buenos Airesu. Rođen je u obitelji Ivana Krstulovića-Marcelića Kevečića i Erzilije Bonačić-Marijajurjević Babarović. Osim njega, u obitelji je bilo još šestero djece. No postoje ničim neutemeljene i zahvaljujući Carolini Kraljevic pobijene ranije tvrdnje prema kojima je rođen u Antofagasti (Čile). Otac Ivan bio je cijenjen i poznat političar ne samo u Dalmaciji i zalagao se za prava Hrvata u okviru ondašnje Austro-Ugarske monarhije. Vjerojatno mu je ondašnji politički okvir postao preuzak i nemoguć za političku djelatnost pa se 1899. preselio u Čile. Knjigu o njemu napisao je Ljubomir Antić pod naslovom Bračanin Ivan Krstulović – nacionalni preporoditelj američkih Hrvata. Milan-Emilio preselio se u Latinsku Ameriku 1900. u pratnji svoje majke čije je prezime kasnije redovito dodavao očevom. Poslije završenih studija bavio se novinarstvom, režijom, sportom i automobilističkim utrkama. Još kao mlad pokazivao je zanimanje za nova iskustva te opasne i izazovne aktivnosti. Godine 1913., nakon što je netom postao punoljetan, počeo je pohađati tečaj letenja. Podučavao ga je čileanski avijatičar David Fuentes u Bleriotu 1913. Potom se oženio Annom Kristinom Dorotheom Pedersen af Ostergard Larsen, Dankinjom rođenom 1902. u Aalborgu, a koja se 1910. preselila u Čile. Emilio je 1917. poduzeo svoje prvo avanturističko putovanje preko argentinskih Cordillera.

U godini koja je slijedila privukao je na sebe pozornost vožnjama u Studebakeru u kojem se uspio probiti na vrh brda San Cristóbal (880 m) sjeverno od Santiaga. Do tada to nikome niej pošlo za rukom, premda su mnogi pokušali. Poslije Karstulovicevog uspjeha vlasti su sljedećih desetak godina branile takve pokušaje sve dok nije izgrađena prava cesta. Iste je godine nastupio i u svojoj prvoj automobilističkoj utrci, Kupu Ford, koji je povezivao gradove Santiago de Chile, Valparaiso, Los Andes i ponovno se vraćao u Santiago. 31. listopada 1918. postavio je južnoamerički 24-satni rekord između Santiaga de Chile i San Joséa de Maipo. Učinio je to u letu balonom iznad 3.200 metara nadmorske visine. Zračio je entuzijazmom, hrabrošću i samouvjerenošću, a mnogi su ga uspoređivali strojem u stalnoj potrazi za novim izazovima. Potom se preselio u Argentinu. Tu je 16. prosinca 1925. u Citroënu 5CV s motorom obujma 855 cm3 i s 11 KS odvozio 2.717,80 kilometara s prosječnom brzinom od 56,20 km/h. U Argentini je njegovo ime ušlo u povijest pionirskog automobilizma. 30. ožujka 1926. na stazi Rafaela u Oaklandu je pokušao oboriti rekord u vožnji od 5000 kilometara, ali ga je u tome spriječio požar u automobilu. Toga nije nimalo obeshrabrilo jer nije posustajao u svojim automobilističkim avanturama. Na već spomenutih 500 milja Rafaele osvojio je u Auburnu treće mjesto. 14. studenog 1926. održana je Velika nagrada Provincije Santa Fé i tom je prigodom inaugurirana nova ovalna staza Esperanza. U Renaultu s brojem trinaest sa suvozačem Paccinijem osvojio je deveto mjesto. Tada su zaštitne kacige u utrkama bile više nepoznanica nego rijetkost, ali je Emilio i tu bi ispred svojeg vremena, koristeći je među prvima. Nastupio je i na Velikoj nagradi Argentine koja je povezivala Buenos Aires, Rosario i Córdobu. Doživio je nesreću koja ga, međutim, nije spriječila da mjesec dana kasnije u Hupmobileu sudjeluje u maratonskoj utrci koja je povezivala krajnje točke argentinskog sjevera i juga, a prolazila je Buenos Airesom. Sljedeće je godine nastupio je u sličnom natjecanju organiziranom u trima državama, a dodirivalo je bolivijski Topiz, Buenos Aires i čileanski Punta Arenas. Raspolagao je američkim automobilom Franklinom, sa zračnim hlađenjem, što je bila rijetkost i za ono doba. Tih je godina redovito sudjelovao na Velikim nagradama s promjenljivim uspjehom. Ogledao se na južnoameričkoj maratonskoj utrci u trajanju od 15.000 kilometara, a suvozač mu je bio Carlos Pellerano. U utrci koja je prolazila Buenos Airesom, Magallanesom, Santiagom, Antofagastom, La Pazom (Bolovija) s povratkom u Buenos Aires, ponovno je vozio Hupmobile.

Godine 1932. osnovao je časopis Sintonia koji se bavio radijem, kinom i kazalištem. Potom je osnovao filmski studio Rayton u kojem je prema scenariju Napyja Duclouta 1936. snimio film Vertigo kojega je premijera održana 11. ožujka 1936. U međuvremenu se promijenila situacija u argentinskom svijetu utrka jer je Argentinski automobilistički klub odlučio odijeliti cestovne utrke od onih na stazi. Velika nagrada, najjače godišnje argentinsko automobilističko natjecanje prvi je put voženo između Rosarija i Resistencije (Chaco). Emilio je pobijedio u utrci vozeći Mercedes Benz te se okrunio prvim naslovom argentinskog prvaka cestovnih utrka. Kako su 1935. cestovne utrke u Argentini zabranjene, Karstulovic je došao na ideju da organizira Međunarodnu veliku nagradu u Čileu. Ova je utrka povezivala Buenos Aires, Santiago de Chile, Temuco, Neuquén i Bahia Blancu, a u njoj je nastupio u Fordu. U dijelu koji je prolazio Argentino vozilo se na kronometar, dok je u Čileu (Santiago de Chile – Temuco) natjecanje preraslo u pravu tradicionalnu utrku. Cestovne utrke u Argentini su ponovno dopuštene 1936. U vremenu od 16. do 29. veljače organizirana je Međunarodna Velika nagrada Virgillija Ferego Grega (Gran premio internacional Virgillio Ferego Grego), a nazvana je u čast poduzetnika i podupiratelja. Zahvaljujući njegovom novcu natjecanje je prošireno i na Čile, odakle se vraćalo u argentinski Bariloche. Karstulovic je nastupio u Fordu. 31. ožujka 1937. postavio je rekord u vožnji između Buenos Airesa i Santiago de Chilea, ponovno u Ford Coupéu V8. Utrku je uživo pratila i radijska postaja Cadena 47 Broadcasting. U kolovozu je sa Segundom D'Angelom u Fordu nastupio na Velikoj nagradi Argentine, a ogledao se i u utrkama održanim u Brazilu i u Urugvaju. Od 30. rujna do 3. listopada nastupio je u maratonskoj utrci između Lime, La Paza i Buenos Airesa, a osvojio je posljednje, 41. mjesto. Godine 1943. ponovno je oborio rekord između Buenos Airesa i Santiaga de Chile kada je 1468 kilometara prešao u vremenu od šesnaest sati, jedanaest minuta i sedam sekunda.

Premda u međunarodnim utrkama nije bilježio velike uspjehe, potrebno je spomenuti njegove nastupe. 1947. nastupio je na Međunarodnoj Velikoj nagradi Buenos Airesa na stazi Retiro. Bila je to utrka jednosjeda u kojoj su nastupili i europski vozači. Iste je godine od 22. do 30. studenog nastupio na Međunarodnoj Velikoj nagradi Argentina – Čile. Utrka duga 5.355 kilometara vožena je u šest dionica: Buenos Aires – Santiago, Santiago – La Serena, La Serena – Copiapó, Copiapó – Tucumán, Tucumán – Resistencia, Resistencia – Buenos Aires. U utrci je nastupilo 59 natjecatelja, a tamošnji su mediji zabilježili njegovo odustajanje kao jednog od najboljih vozača. Od 20. listopada do 8. studenog 1948. vozio je na Velikoj nagradi Južne Amerike, održanoj na cestama Argentine, Bolivije, Kolumbije, Čilea, Ekvadora, Perua i Venezuele. Nastupio je u Mercuryju sa suvozačem Raulom Cestacom i osvojio sedmo mjesto. Od 5. do 27. studenog 1949. održana je Velika nagrada Republike vožena u dvanaest dionica: Buenos Aires – Comodoro Rivadavia, Comodoro Rivadavia – Rio Gallegos, Rio Gallegos – Rio Mayo, Rio Mayo – Bariloche, Bariloche – Zapala, Zapala – Mendoza, Mendoza – La Rioja, La Rioja – Jujuy, Jujuy – Resistencia, Resistencia – Corrientes, Corrientes – Cataratas del Iguazú, Cataratas del Iguazú – Paso de los Libres, Paso de los Libres – Buenos Aires. Utrka je bila duga 11.035 kilometara, a Karstulovic je morao odustati. Bio je to ujedno i kraj njegove zanimljive i duge automobilističke karijere.

G.S.