gore: Johnny Alberto Cecotto

piše: Goran Slavić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Mnogi se, a poglavito oni stariji, prisjećaju nogometnog kluba New York Cosmos koji je od sredine do kraja sedamdesetih utirao put europskom nogometu u Americi. Bio je to spektakularni pristup tradicionalno američki začinjen mažoretkinjama, a glavne su zvijezde bili bogato plaćeni nogometaši čija je karijera bila na zalasku ili je već u Europi odavna zašla. Zvijezde tog razdoblja bili su Pelé, Carlos Alberto, Chinaglia i Beckenbauer, a nije nedostajalo ni hrvatskih imena, posebice onih koji su igrali za Croatiu iz Toronta. S obzirom da sam tada mnogo više nego danas pratio nogomet sjećam se da su ga u Americi igrali na umjetnoj travi, a i to da je (naša) Croatia osvajala prvenstva. Tadašnji su počeci nogometa u Americi bili umnogome nalik automobilističkoj kategoriji DTM koja nije bila samo to, ali je između ostalog bila i to. Utrke ove kategorije održavaju se od 1984., ali su se tek 1988. u njoj pojavila bivša imena Formule 1. Prvi koji su to učinili bili su Cecotto (Mercedes) i Danner (BMW), da bi im se godinu dana kasnije pridružio Stuck (Audi) koji je 1991. osvojio i naslov prvaka. Postao je time prvi «bivši» iz Formule 1 koji je osvojio naslov u toj kategoriji «zatvorenih kotača» u kojoj se pokazao mnogo uspješnijim nego li u Formuli 1.

Hans-Joachim Stuck

Njima se pridružio i Laffite koji je svoju karijeru u Formuli 1 završio 1986. višestrukim prijelomima nogu u prvome krugu Velike nagrade Velike Britanije u Brands Hatchu.

Klaus Ludwig

No mnogo češće od zvijezda Formule 1 prvenstva su osvajali specijalisti ove kategorije koja ne priznaje zvijezde, već su svi vozači izjednačeni, a prvak je prvi među jednakima. Da je tome tako potvrđuju imena Kurta Thiima i Belgijanca van de Poelea (1988. kada Formulu 1 još nije niti sanjao), Klausa Ludwiga i Talijana Roberta Ravaglie.

Keke Rosberg

1992. prvu pobjedu u kategoriji ostvario je jedan bivši svjetski prvak. Pošlo je to za rukom Kekeu Rosbergu u Wunstorfu. Tada su mu bile 44 godine, a prije toga je dvije godine proveo u utrkama izdržljivosti kao Peugeotov vozač. Bilo je to veliko iskustvo s neispunjenim očekivanjima, ali u konačnici i dobrom zaradom. U DTM-u je vozio Opel Calibru u vlastitoj momčadi i bio je vozač na kojega je Opel najviše računao.

1993. prijelomna je godina u DTM prvenstvu koje više nema ništa zajedničkog s bivšim utrkama turističkih automobila. Kategorija je prerasla u tehnološki visoko sofisticiranu na čemu joj je zavidjela i Formula 1. Tome je pridonio i Alfin dolazak u kategoriju sa svojim brzim i pobjedničkim modelom 155 V6 koji su vozili bivši formulaši Nicola Larini, Alessandro Larini i u manjoj mjeri Christian Danner. 10. lipnja 1993. 29-godišnji Larini ostvario je dvostruku pobjedu na starome Nürburgringu, ponizivši srebrne strijele. Bila je to najljepša Alfina pobjeda na stazi koja nije opraštala greške, a poražen je i specijalist kategorije Klaus Ludwig. Alfi, koju je vodio iskusni Giorgio Pianta, uspjelo je pobijediti Mercedese na onoj istoj stazi na kojoj je to učinio legendarni Tazio Nuvolari 58 godina ranije.

DTM je tada bio na vrhuncu uspjeha, premda su iz kategoriji otišli Audi i BMW, stoga je borba prepuštena Mercedesu i Alfi. 1993. bili su uspješniji Talijani, na čelu s Larinijem kojemu je pripao naslov, a godinu dana kasnije pobjeda se dokopao još jedan prebjeg iz Formule 1, Stefano Modena. 1995. s Alfom je u kategoriju došao i Michele Alboreto (momčad Schubel). Talijan je tada bio blizu četrdesetih i netom se oprostio od Formule 1, no u DTM-u je učinio malo kao i poslije njega Giancarlo Fisichella. S druge strane u kategoriji su se ogledali Michael Schumacher i Montoya prije nego li su postali Schummy i Full-Monty. Obojica su vozili Mercedesove automobile; Schumacher 1991. (Norisring), a Montoya pet godina kasnije.

Poslije njih stigli su Tarquini (Alfa) te Lehto i Dalmas (Opel). 1995. usporedno s DTM-om nastala je kategorija ITC s velikim internacionalnim aspiracijama, a utrke ove kategorije vožene su u Japanu i Brazilu. No bio je to ujedno i početak kraja nove kategorije koja je pokleknula ispred troškova, politike i megalomanije. Manje tehnologije, više racionalizma i pažljiva promocija bile su premise živosti DTM-a. U tom novom razdoblju iz Formule 1 pristigli su njemački vozači Joachim Winkelhock, Michael Bartels i Bernd Schneider. Ovaj posljednji vezat će svoje najveće automobilističke uspjehe upravo uz ovu kategoriju. Bartels je vozio jednu od Schubelovih Alfa, a Mercedesovu vojsku je pojačao i Pedro Lamy, no bez velike pompe.

Alesi i Häkkinen

Na prvu veliku zvijezdu nove Formule 1 trebalo je pričekati do 2002, ulaskom Jeana Alesija. Pobjedu s Mercedesom CLK ostvario u trećemu pokušaju u Doningtonu, prilagodivši se izuzetno brzo novoj kategoriji. Na kraju sezone bio je peti, kao i sljedeće godine kada je također pobijedio samo jednom, u Hockenheimu. No 2004. bila je njegova najslabija godina i na ljestvici je tek sedmi. Od ostalih bivših vozača Formule 1 tih je godina vrijedno zabilježiti imena Heinz-Haralda Frentzena (Opel) i Emanuele Pirra (Audi) koji ništa zapaženog nisu učinili. I dok je Frentzen raspolagao zastarjelim Opelom koji se pripremao na povlačenje iz kategorije, dotle je Pirro dokazao da mu mnogo bolje leže utrke izdržljivosti na većim Audijima.

Heinz-Harald Frentzen

2005. stigao je dvostruki svjetski prvak Häkkinen koji je poput Alesija pobijedio u svome trećem pokušaju (Francorchamps), osvojivši također peto mjesto na ljestvici. Te je godine Alesi bio sedmi ispred Frentzena, dok je McNish (Audi) razočarao desetim mjestom. Na kraju su ipak u utrkama prevladali specijalisti u kategoriji poput mladog Garyja Paffetta ili veterana Schneidera godinu dana kasnije. 2006. najmanje je bila sklona zvijezdama Formule 1 jer Häkkinen, Frentzen i Alesi nisu bili plasirani među prvom petoricom. Alesi i Frentzen, svatko od njih sa svojim razlozima, tvrdili su da su bili zanemareni, ako ne i bojkotirani, u odnosu prema vodećim vozačima, stoga su se krajem sezone «sporazumno» rastali od svojih momčadi.



Krug se zatvorio 2007 s Mikom Häkkinenom, pobjednikom u Mugellu koji se također oprostio od utrka. 2008. u kategoriju je ušao Ralf Schumacher praćen milijunima dolara koje barem za sada nije opravdao.