Nedavno je na jednoj talijanskoj televizijskoj postaji prikazana reportaža o tragičnoj Mille Miglia iz 1957., a intervjuirani su i pojedini izravni očevici koji su tada bili još u dječačkoj dobi. Prisjetimo se, utrku je obilježila tragična pogibija Ferrarijevog vozača Alfonsa de Portaga koji je zajedno sa svojim suvozačem Edmundom Gurnerom Nelsonom u smrt odvezao još devetero ljudi. Još uvijek nije u potpunosti odgonetnuto zbog čega je puknula prednja lijeva guma njegovog automobila. Vjerovalo se da su razlog tome mačje oči razasute po stazi, no prema riječima svjedoka koji je tada imao jedanaest godina razlog je bio komad lima koji se otkačio od automobila u mjestu Goito, sedam kilometara prije ravnine na kojoj se dogodila nesreća. Mnogi još i danas drže valjanom ovu postavku kojoj se tada nije pridavalo odveć pozornosti.

Od 24. Mille Miglia mnogo se očekivalo. Razlog tome bila je važnost ove utrke zbog međusobnog nadmetanja Ferrarija i Maseratija. Bolidi iz Maranella pobijedili su u prvoj utrci svjetskoga prvenstva proizvođača u Buenos Airesu, dok je Maserati bio nadmoćniji u sjevernoameričkome Sebringu. Ferrari je za ovu utrku prijavio tri potpuno nova automobila, prerađena od modela 290 MM, opremljena 4-litarskim motorom koji je razvijao 400 KS. Ta su tri automobila bila povjerena Taruffiju, Collinsu i de Portagu, dok je von Trips raspolagao četvrtim automobilom u koji je bio ugrađen 3,7-litarski motor. Osim njih, potrebno je spomenuti i Gendebiena u GT modelu s 3-litarskim motorom snage 250 KS. S druge strane, Maserati je prijavio svoj 4,5-litarski 8-cilindrični model s više od 400 KS. U dvama takvim automobilima sjedili su Stirling Moss i Jean Behra. Jedan 6-cilindrični, 3-litarski model povjeren je Scarlattiju, a novi i nedovoljno ispitani 12-cilindrični, 3,5-litarski (340 KS) Nijemcu Herrmannu. Behra nije uopće startao, zbog teške nesreće doživljene uoči same utrke. Slabe je sreće bio i Moss jer je poslije samo četiri minute vožnje osjetio probleme s kočnicom i morao je odmah odustati. Stoga nije bilo teško predvidjeti da će pobjeda pripasti Ferrarijevim vozačima, što se i dogodilo jer je pobjednički pehar završio u Taruffijevim rukama.

De Portago-Nelson u prolazu Rimom, otprilike na polovini utrke. Na kontrolnoj točki u glavnome gradu Collins je bio na čelu u Ferrariju 335 S. Morao je odustati zbog kvara u Parmi. Čelo utrke preuzeo je Taruffi, a iza njega su plasirani von Trips, Gendebien (oba u Ferrariju).

 U prolazu Mantovom

Mjesto nesreće

Tragična nesreća o kojoj pišemo dogodila se u mjestu Guidizzolo, smještenom na 21. kilometru državne ceste koja od Mantove vodi prema Bresciji, prolazeći mjestima Goito, Castiglione delle Stiviere, Montichiari i Castenedolo. Bili su to ujedno i posljednji kilometri ove maratonske utrke, poslije više od 1400 prijeđenih kilometara s prosječnom brzinom većom od 150 km/h. Bilo je 16,15 tog 12. svibnja 1957. Uzduž cesta kojima je utrka prolazila sjatili su se milijuni ljudi. Zasigurno nitko od njih nije pomišljao da je to ujedno i posljednje izdanje ove velike utrke. Tako je bilo i u Guidizzolu, gdje je mnoštvo očekivalo sudionike. Poslije određenog vremena začuo se zvuk Ferrarija 351 kojim je upravljao markiz de Portago. Odjednom se automobil nepredviđeno zanio zbog neobjašnjivih razloga koji su kasnije tumačeni pucanjem gume. Oteo se vozačevoj kontroli i završio među gledateljima. Odmah je postalo jasno da se radi o velikoj nesreći. Osim de Portaga i njegovog suvozača Nelsona, poginulo je još devet ljudi, a petero od njih bila su djeca od osam do deset godina, nesvjesna opasnosti kojoj su bila izložena.

Poznavatelji automobilističkih utrka uglavnom su upamtili vozačevu pogibiju. Izgubio je život u trenucima kada je jurio za slavom u automobilističkom sportu, jer ju je u drugim sportovima već bio stekao. On nije bio samo vozač trkaćih automobila, već je bio ličnost u pravome smislu riječi. Pripadao je plemenitaškoj obitelji o čemu svjedoči i njegovo podugačko ime koje malo tko može upamtiti: Alfonso Antonio Vicente Eduardo Blas Ángel Francisco de Borja Cabeza de Vaca y Leighton, Carvajal Ayre, XVII. markiz de Portago, XIII. grof od Mejorade, grof od Perníe, markiz od Moratalle, vojvoda od Alagóna i Veliki od Španjolske. Njegov je kum bio nitko drugi do španjolski kralj Alfonso XIII. Bio je jedan od poznatih jahača koji se istaknuo na brojnim natjecanjima. U bobu-dvojcu bio je olimpijski prvak i držao je rekord na jednoj od najzahtjevnijih staza u St. Morritzu. 1953. pribavio je dva Ferrarija Sport u kojima je nastupio u nekoliko utrka, pobijedivši u Portu i bahamskom Nassau. 1955. postao je članom Ferrarijeve tvorničke momčadi, a najbolji je rezultat postigao 1956. pobjedom na Krugu oko Francuske, zajedno s Edmundom Nelsonom. Auto Italiana iz 1957. prisjećao ga se kao «atletskog, vedrog, strastvenog, ali korektnog vozača koji je pripadao uskome krugu asova». Bio je vozač koji je «...ostavio prazninu u međunarodnom sportu koju neće biti lako nadoknaditi...».

Tragedija na Mille Miglia koja je urodila mnogim nevinim žrtvama rasplamsala je seriju nezavršenih i teških rasprava. S mnogih se strana zahtijevalo napuštanje ne samo ove nesumnjivo opasne utrke, već i svih utrka općenito. Jedan od najoštrijih glasova bio je i onaj Radio Vatikana. Giovanni Lurani, direktor Auto Italiana još u studenom 1956. objavio je članak u kojem je naglasio opasnost utrke Mille Miglia, prisjećajući se nesreće koja se dogodila 1938. Lurani je ipak naglasio potrebu da se odvojeno donose ocjene o utrkama općenito, a posebno o cestovnim.

Vraćajući se u svakodnevicu moramo napustiti Guidizzolo i vratiti se desetak kilometara natrag u smjeru Mantove, u mjesto Goito. Na izlazu iz mjesta u smjeru Brescije stanuje 63-godišnji Sergio Scardocci. «Imao sam tada jedanaest godina i stanovao sam u vili koja se nalazila na zavoju. Dobro se sjećam de Portagovog Ferrarija. Imao je neobičan zvuk jer je prednji dio automobila, ispod motora strugao po asfaltu komadom limene ploče. Mogao je biti karter ili nešto slično. Upravo kada je automobil stigao do nas taj se dio odvojio od automobila i izletio između lijevih kotača, da bi ga potom pokupio jedan od policajaca. Nekoliko minuta kasnije tom je policajcu radijem stigla vijest o nesreći u Guidizzolu. Zajedno s njime, mojim ocem i mojim bratom otišao sam na mjesto nesreće. Kada smo se vratili vidio sam da je veliki komad lima još uvijek tamo. Uzeo sam ga i spremio u našu garažu».

Dakle, mogao je biti upravo taj komad lima dimenzija 80x60 cm razlogom oštećenja, a poslije nekoliko minuta i eksplozije prednje lijeve gume. Službena je istraga, međutim, razlogom nesreće držala mačje oči razasute po cesti, a koje su prema službenom mišljenju probušile gumu.

U Goitu su govorili i drugi svjedoci. «Bilo je desetak ljudi na balkonu naše kuće», objasnila je starica Pina Scardocci, Sergiova majka. «Vidjela sam kada je de Portago izgubio komad lima i uzviknula: Gledajte, izgubio je komad automobila! Zar nije to opasno? Netko mi je, ne sjećam se više tko, odgovorio: Ne, zar ne vidiš kako još uvijek vozi! No stvari su se ipak odvijale drukčije». U ovom se trenutku moramo zapitati zašto nitko nije uzeo u razmatranje taj komad lima. U to je ime odgovorio 85-godišnji Enzo Bertani i sam svjedok nesreće: «Doista iznenađuje da nitko pri analiziranju automobila nije primijetio nedostatak tog velikog komada lima. Možda je automobil bio toliko uništen da ga se nije moglo toliko detaljno pregledati. Potrebno je imati na umu da se nesreća dogodila otprilike sedam kilometara odavde, a da nitko nikada nije razmišljao i o vođenju istrage u Goitu. Tko je mogao zamisliti nešto tako?».

Na upit o sudbini kobnog komada lima odgovorio je Glauco Scardocci, 57-godišnji Sergiov brat: «Ostao je u našoj garaži do 1966., kada smo se preselili. Vjerojatno ga je naš otac odnesao nekom limaru samo da ga se riješi. Šteta, ali tada je taj komad lima koji bismo danas sačuvali kao dragocjenost, bio samo komad beskorisnog lima i ne treba se čuditi da smo ga bacili».

Nesreća iz Guidizzola imala je neizbježno svoj nastavak na sudu, a na optuženičkoj klupi našli su se Enzo Ferrari kao proizvođač automobila i belgijska gumarska industrija Englebert. Optuženi su jer su «...na 24. Mille Miglia koristili na momčadskim automobilima gume koje, uzimajući u obzir njihovu proizvodnju i usavršavanje, nisu bile u skladu sa značajkama automobila koji su pri punom režimu razvijali maksimalne vrijednosti brzine u utrci od otprilike 280 km/h, dok su gume mogle maksimalno izdržati brzinu od 220 km/h». «Neadekvatan odabir», piše dalje u optužnici, «...prouzročio je zbog previše napumpanih guma pregrijavanje, pojavu reza na središnjem dijelu batistrade, a posljedično tome i pucanje gume». Ipak, dodatno tehničko vještačenje koje je sudac Luciano Bonafini povjerio sudskom vještaku, proglasilo je navedenu optužbu neutemeljenom. U prilog tome govorila je i činjenica da su prva tri mjesta u utrci osvojili Ferrarijevi automobili (Taruffi, von Trips i Gendebien) opremljeni jednakim gumama poput onih inkriminiranih. Ferrari je pucanje gume pripisao drugim motivima, kao što je to napisao i u svojoj knjizi: «De Portagova guma oštetila se mačjim očima razasutim po cesti na zavoju u mjestu Volta Mantovana. To smo shvatili i rekli odmah, ali su iz tog zavoja mačje oči ubrzo nestale». Ferrari je vjerojatno mislio na mačje oči koje su se nalazile na zavoju u Goitu jer u stvarnosti, utrka nije prolazila kroz Voltu Mantovanu. Ovo je tumačenje sve do današnjih dana držano najuvjerljivijim. Ferrari i Englebert oslobođeni su optužbe, ali ne i sama utrka koja se zauvijek ugasila. Postojale su ideje da se utrka i dalje nastavi, ali samo za serijske, adekvatno prerađene automobile. Predviđala se vožnja točnosti na kronometar i eventualno pokoja brdsko-brzinska dionica. Utrku se htjelo ograničiti na krug Brescia – Cremona – Mantova – Brescia, dug 160 kilometara koji je trebalo prijeći desetak puta. Čak i da je sve ovo prihvaćeno niti jedna od tako organiziranih utrka ne bi bila poput prave Mille Miglia.