Danas bi većina poznavatelja automobilizma engleske riječi «pole position» povezala s imenima Michaela Schumachera i pokojnog Ayrtona Senne, vozača koji su ih uknjižili u najvećem broju. No osim njih dvojice, potrebno je spomenuti još jednog koji pripada mnogo starijoj generaciji «vitezova rizika» kada još nije postojalo svjetsko prvenstvo Formule 1. Radi se o Talijanu Achileu Varziju koji je prvi u povijesti osvojio «pole position» ili po naški rečeno najbolje vrijeme u kvalifikacijama. Zasluge, osim samome Varziju, pripadaju i Anthonyju Noghesu, čije ime danas govori malo ili gotovo ništa ljubiteljima sportskog automobilizma, ali tom gospodinu pripada važno mjesto u povijesti utrka. Radi se o sportskom komesaru automobilističkog kluba iz Monaka još od prvih godina XX. stoljeća. Noghes je još 1911. aktivno sudjelovao u organizaciji prvoga Relija Montecarlo, a kada je postao predsjednikom došao je 1929. na genijalnu ideju o organizaciji utrka ulicama kneževine. Stvorena je tako Velika nagrada Monaka-Montecarla koja je s vremenom prerasla u jedno od svjetski najpoznatijih.

Anthony Noges

Četiri godine kasnije Noghes je izumio još dvije značajne novosti: raspored startne rešetke utemeljen na najboljim vremenima postignutim na treninzima i zastavu s crno-bijelim poljima kao znak završetka utrke. Sve do 1932. startne su rešetke utvrđivane jednostavno ždrijebom. Bila je to tradicija duga tridesetak godina, utemeljena prvim utrkama u povijesti i nitko nije razmišljao o njezinoj zamjeni sve dok je nisu podvrgli kritikama najbolji vozači svojega vremena, često prisiljeni na opasna probijanja s dna rešetke ako je tako odredio ždrijeb. Posljednja utrka sa startnom rešetkom ustanovljenom ždrijebom bila je Velika nagrada Tunisa održana 26. ožujka 1933. Na njoj je jedan od ponajboljih onodobnih vozača, Tazio Nuvolari, zauzeo dvanaesto mjesto. Unatoč svemu, uspio je pobijediti u jednoj od Alfa Scuderije Ferrari.

Mjesec dana kasnije, 23. travnja 1933. na Velikoj nagradi Monaka uvedena je na Noghesovu inicijativu velika novost. Vozači su na startnoj rešetki zauzeli mjesta na temelju vremena postignutih na službenim treninzima. Time je porasla i spektakularnost treninga jer su se svi trudili da voze što brže. Najbrži je na treningu, kako rekosmo, bio Achille Varzi u Bugattiju 51 s vremenom od 2'02''. Uz njega u prvom su redu stajali Louis Chiron (Alfa Romeo 8C) 2'03'' i Baconin Borzacchini (Alfa Romeo 8C), s identičnim rezultatom. U drugom redu bili su Tazio Nuvolari (Alfa Romeo), Philippe Etancelin (Alfa Romeo) i René Dreyfus (Bugatti). Slijedili su Lehoux (Bugatti), Wimille (Alfa Romeo), Fagioli (Maserati), Falchetto (Bugatti), Zehender (Maserati), Trossi (Alfa Romeo) itd. No povijesne istine radi, potrebno je priznati da je startna rešetka složena na temelju najboljih vremena treninga već primijenjena ranije u Americi na 500 milja Indianapolisa, a Noghes je bio prvi koji je to uveo u europske utrke. I od tada je taj najracionalniji i sportski sustav uveden i u ostatku svijeta.

Chaflex Faroux

Drugi Noghesov izum bila je zastava s crno-bijelim poljima kao znak završetka utrke. Ova je zastava bila plod ne samo Noghesove mašte već i one velikog sportskog novinara i dugogodišnjeg direktora mnogih značajnih utrka, a među njima i 24 sata Le Mansa. Radi se o Charlexu Farouxu, novinaru časopisa L'auto koji je u poraću postao L'équipe. Sve do tada znak za početak i završetak utrke davan je podizanjem i spuštanjem nacionalne zastave države organizatora. Premda je ovo bilo funkcionalno i nije stvaralo probleme u trenutku starta, moglo je dovoditi do krivih tumačenja na cilju, jer su je vozači mogli lako zamijeniti za jednu od zastava korištenu u utrci. Tako su Noghes i Faroux došli na ideju o zastavi koja će se razlikovati od svih ostalih svojim bojama. Do tada su u utrkama korištene gotovo sve moguće boje: bijela, crvena, zelena, plava i žuta, stoga je bila potrebna zastava koja do tada nije bila uobičajena. Poslije dugih razmišljanja Noghes i Faroux predložili su zastavu s crno-bijelim poljima koji je prvi put koristio Charlex Faroux kao direktor utrke upravo 1933. u Monaku. Pripovijedalo se da im je ideja pala na pamet poslije večere u Noghesovoj kući, kada je u jednoj od prostorija služena kava, a na jednom od stolova bila je šahovnica. Od tada su ove dvije proceduralne novosti postale normom. Do danas je promijenjen samo način starta utrke, jer su zastavu zamijenili semafori, a ni startna mjesta više nisu linijska, premda se i dalje govori o prvome redu, drugome itd.