Zanimljivo je da talijanski mediji govore o Marcu Simoncelliju kao Gillesu Villeneuveu na dvama kotačima.U njihovim genima bilo je vjerojatno upisano ne samo to što će raditi, već u mnogo većoj mjeri kako.

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
goran.slavic1(pri)ri.t-com.hr
...................................................

Mjesec svibanj opravdano nosi tužan primat u automobilističkome sportu. Mnogi su ga zvali „crnim svibnjem“ jer se mnogo toga tragičnog dogodilo upravo u tome mjesecu. Otišli su zauvijek Alberto Ascari (1955.), Lorenzo Bandini (1967.), Gilles Villeneuve (1982.), Elio de Angelis (1986.) i Ayrton Senna (1994.). Corsica je odnijela živote relijaša Attilija Bettege u Lanci 037 (1985.) te Henrija Toivonena i njegovog suvozača Sergia Cresta koji su 1986. skončali svoj život u Lanci Delti S4 jednom od monstruma tadašnje skupine B. Svijet dvaju kotača oplakivao je 1973. pogibiju Jarna Saarinena i Renza Pasolinija u Monzi. Popriličan vremenski odmak dijeli te nesreće od današnjih dana, pa je i samo sjećanje na njih izblijedjelo u mnogih. Stoga se ovogodišnji listopad u svijetu utrka doimao „crnim“ mjesecom zbog dviju apsurdnih tragedija koje su se dogodile kada su prvenstva već bila riješena i niti jednoga zaljubljenika motorističkih sportova nisu mogle ostaviti ravnodušnim.

Do ovogodišnje Velike nagrade Indije Formula 1 bila je samo jednom jedinstvena u sjećanju na mrtve. Bilo je to prije nešto više od deset godina kada se dogodio stravični atentat u New Yorku. U znak suosjećanja Ferrarijevi su automobili tada nos svojih automobila obojili u crno. Ovoga se puta to dogodilo zbog Marca Simoncellija i Dana Wheldona, zbog dviju tragedija koje su potresle motoristički sport u razmaku od samo tjedan dana. Onima koji praćenje automobilističkog sporta svode uglavnom na Formulu 1 bili su, naravno, razumljivi razlozi koji su spontano nagnali vozače da to učine zbog Wheldona. Uostalom, on je ovogodišnji pobjednik Indianapolisa, „jedan od njih“, jedan od njihovih bivših protivnika u nižim serijama na otoku. No mnogo je teže objasniti jednak odnos prema Simoncelliju koji je pripadao drugome svijetu, poprilično udaljenom od Formule 1, poput dalekih, ali potrebno je priznati, mnogo spektakularnijih rođaka. Ružno je to reći, ali statistički gledano Simoncelli nije bio svjetski prvak u najjačoj motociklističkoj kategoriji, premda je bio na pravome putu da to uskoro postane i u srcima mnogih (ne samo) Talijana počeo je preotimati dio rezerviran do tada samo za Valentina Rossija. Još nije pobijedio ni u jednoj utrci, a osvojio je samo dva postolja. Mnogo je tih „zašto“. Jedan od njih zasigurno je stravična dinamika nesreće koja rijetke može ostaviti ravnodušnima. No možda je istinski razlog taj što su u Simoncelliju, njegovoj bujnoj kovrčavoj kosi, njegovom uvijek nasmiješenom licu prepoznali simbol vlastite generacije koja se uporno bori kao što je to činio Marco na stazi i koja se nikada ne predaje. Na kraju krajeva, toj generaciji pripada i većina vozača Formule 1. Vettel ima 24 godine poput Marca, Hamilton samo dvije više. Vozači su svjesni rizika koji im prijeti u utrkama, ali uvijek nastoje zatomiti pomisao na njega. Ova tragedije vjerojatno su ih čvrsto prizemljile i izvukle iz njih onu istinsku dozu humanosti. Doista je bilo lijepo i potresno vidjeti broj 58 otisnut na njihovim kacigama i automobilima. Za minut šutnje netko je rekao da postoje tišine koje stvaraju veliku buku. Nije bilo lako oteti tu minutu u frenetičnom programu uoči utrke i utisnuti je u svijest indijskih tajkuna Bollywooda, jer za njih vjerojatno imena Marca Simoncellija i Dana Wheldona nisu značila ništa, ali za one kojima su Velike nagrade svakodnevica, bilo je isto kao i gubitak člana vlastite obitelji.

Marco je u svakom slučaju Talijanima značio mnogo. O tome neosporno svjedoči i vijest da je talijanski predsjednik izravno pratio prijenos Simoncellijevog ukopa u Corianu blizu Riminija. Mnoge je to podsjetilo na sličnu tragediju koja se 38 godina ranije dogodila u Monzi kada su u klasi 250 poginuli svjetski prvak Jarno Saarinen (onaj po kojemu je Trulli dobio ime) i Renzo Pasolini, uz Agostinija tadašnji najbolji talijanski motociklist. I ta tragedija, premda medijski mnogo manje eksponirana, pronašla je mjesta na stranicama Autosprinta, medija koji je pratio (i prati) isključivo automobilističke utrke. Vettel je nakon pobjede u Indiji izjavio u mikrofone: „Moji su osjećaji pomiješani. Zadovoljan sam štosam postao prvi pobjednik u Indiji, ali s druge strane tužne su pomisli na Wheldonovu i Simoncellijevu pogibiju. Nisam poznavao Wheldona, znao sam da je dobar vozač, ali nikada nisam imao priliku upoznati ga. Nasuprot tome, ove sam godine upoznao Marca Simoncellija, a moje misli bile su s obojicom“. Slična je bila i Buttonova izjava: „Za razliku od Vettela, dobro sam poznavao Dana jer je Englez poput mene, a u mlađim danima bio je moj protivnik u kartingu i nižim formulama. No nisam imao tu čast da ikada susretnem Simoncellija, ali sam vidio njegove motociklističke utrke. Bio je vozač nevjerojatnog talenta, najspektakularniji od svih i htio bih obojici posvetiti ovu utrku u Indiji“. Alonso je na svojoj kacigi imao naljepnicu s brojem 58 u čast Simoncelliju i drugu s inicijalima DW: „Kao što je rekao Vettel, moji su osjećaji pomiješani. Ovo su posebno tužni dani zbog ovih dviju nesreća. Danas smo svi vozili za njih. Moramo gledati naprijed jer utrke su takve. Opasnost je uvijek prisutna, ali se ide naprijed, ali moramo se uvijek prisjećati ovih dviju fantastičnih osoba“.

Zanimljivo je da talijanski mediji govore o Marcu Simoncelliju kao Gillesu Villeneuveu na dvama kotačima. Kanađanin je rođen 18. siječnja, a Marco dvadesetog i obojica su započeli gotovo od nule., bez novčane sreće iza leđa ili dinastičke tradicije. U njihovim genima bilo je vjerojatno upisano ne samo to što će raditi, već u mnogo većoj mjeri kako. Gilles je u svojim počecima živio poput nomada u kamping kućici. Simoncellijev otac prodavao je sladoled i zasigurno mu svakodnevna zarada nije bila dovoljna za financiranje Marcovih strasti, stoga je morao pribjeći hipoteci na nekretninama. Marco i Gilles bili su prepoznatljivi po svojim brojevima (27 i 58) koje su dobili gotovo slučajem. Ferrari je ulazio u 1981. nakon katastrofalne 1980. i zamijenio je svoje brojeve s pobjedničkim Williamsom. I dok su Englezi dobili brojeve jedan i dva, Ferrariju su pripali neuobičajeni 27 i 28. Simoncellijev omiljeni broj još od pučke škole bio je pet i kada je kao petnaestogodišnjak započeo motociklističku avanturu u europskome prvenstvu dobio je broj 58 čemu se nije protivio, premda bi se radije bio odlučio za broj 55. No s brojem 58 osvojio je kontinentalni naslov i od tada je postao njegov zaštitni znak.

Villeneuve je stigao u Ferrari potkraj 1977. kada su se Lauda i „propeti konjić” rastajali i Ferrari 312 T2 ostao slobodan za nekoliko utrka. Kanađanin je započeo avanturu s Ferrarijem tek nekoliko koraka od svoje kuće i svoje prvo iskustvo završio je na mrlji ulja. Potom je u Japanu doživio nesreću s Ronnijem Petersonom, završivši je stravičnim letom i pogibijom jednoga gledatelja. Premda još uvijek neafirmiran, uputio je svojim kolegama jasnu poruku: „Pozor, nogu s gasa ne skidam prije ikoga. Nikad u životu”. Potvrdio je to u idućih pet godina. Trideset i jednu godinu kasnije (2008.) slično se dogodilo i Španjolcu Hectoru Barberi u Mugellu, u utrci klase 250. Simoncelli je tada nenadano promijenio svoju putanju, prisilivši Barberu na nenadani pad. O toj nesreći Marca je priupitao i komentator talijanske tv postaje Italia 1 Franco Bobbiese: „Marco, Barbera je rekao da si proširio rastegnuo jednu nogu”, a Simoncelli mu je odgovorio: „Da, njegova sestra je rastegnula obje”. Potom je nastavio u sličnome tonu: „Ma hajde, Barbera razbija jaja svima od kada vozi”.

Gilles je u Formuli 1 nastupio u 67 utrka, pobijedivši u šest. Marco je u svjetskom prvenstvu odvozio 151 utrku i pobijedio u četrnaest. Zanimljivo je da su obojica zabilježila isti prosjek pobjeda po utrci: jednu na jedanaest. Kao da im to obojici nije bilo dovoljno jer su znali da neće ostati upamćeni samo po pobjedama, a da bi prerasli u mit trebalo je učiniti nešto više. Razlikovali su se ponešto u karakteru. Gilles je bio više okrenut sebi, a Marco mnogo otvoreniji skloniji showu na radiju ili televiziji. Obojica su bili prilično emotivni. Gilles je 1982. držao da mu je Pironi okrenuo leđa u Imoli i to mu je teško padao, kao što su i Simoncelliju teško padale Pedrosine i Lorenzove riječi o njegovom stilu vožnje, ocijenjenom odveć agresivnim. Obojica su u vremenskom odmaku od 29 godina skončala svoj život u anonimnom zavoju koji nikada nikome nije pričinjao probleme. Bio je to nažalost i plod njihove filozofije prema kojoj nisu popuštali nikad, bez obzira kolika bila cijena koju su morali platiti. Villeneuve u Zolderu 1982. nije skidao nogu s gasa i onda kada je uočio obrise Massovog Marcha, vjerojatno razmišljajući što mu je činiti kada ga prestigne. I Simoncelli u Sepangu 2011. čvrsto je stiskao svoju Hondu. Mogao je to samo zbog toga što je bio visok 1,82 m i težak 74 kg i u odnosu na svoje kolege prava beštija. Završetak ove tužne priče je poznat. Obojicu su pokušali reanimirati, ali se nažalost ništa više nije moglo učiniti.