piše: Goran Slavić

Carlos Alberto Reutemann najavio je nedavno svoju kandidaturu na mjesto argentinskoga predsjednika. Vijest se brzo proširila po čitavoj pampi, od Iguazúa do Ushuaie, a ne samo zato što argentinski tisak nema o čemu pisati (ostavivši po strani vijesti za žuti tisak s plaža Punta del Este). Vijest je poprilično odjeknula i zbog toga što je u Argentini malo tko vjerovao da bi se bivši vozač Formule 1, već dva puta guverner provincije Santa Fé i danas senator, jednoga dana mogao odlučiti na tako veliki korak. Već se gotovo dvadeset godina Reutemannovo ime spominje pri svim predsjedničkim izborima u krugovima peronističke stranke (Partido Justicialista) kojoj pripada i koja je u njemu oduvijek vidjela novoga čovjeka s aureolom sportske slave. Osim toga, «Lole» je stekao i veliki kredibilitet kao «strog, ali učinkovit» guverner Santa Féa, bogate provincije u srcu agrarne Argentine. Lokalni listovi zabilježili su njegov dosadašnji politički angažman kao «oprezan i enigmatičan», a 2003. kada je posljednji put odbio predsjedničku kandidaturu jednostavno je odgovorio: «Vidio sam stvari koje mi se nisu dopadale» Situacija se sada ipak donekle promijenila i izjasnio se «spremnim, jer postoje uvjeti da bi se moglo učiniti nešto dobro za državu». Premda su ovo tek šture izjave, i to je poprilično mnogo za onoga «kome je i dvadesetak riječi pravi govor». U državi u kojoj dijalektika ne poznaje granice, ovo bi mogao biti i nepremostivi hendikep, ali možda i as u rukavu koji bi mu osigurao glasove nacije umorne od riječi i obećanja i od uglavnom teatralne politike. Svojom iznenađujućim najavom zatekao je sve svoje protivnike, prije svega one u stranci koju je osnovao Perón u vremenu kada je ona u Argentini nešto značila i bila svojevrsna država u državi.

Svojevrsno političko iskustvo Reutemann je stekao u Formuli 1, a najviše je došlo do izražaja u drugoj polovini sedamdesetih kada je najprije morao trpjeti Laudin neosporivi autoritet, a potom se susresti usponom neobuzdanog Gillesa Villeneuvea koji je u mnogo većoj mjeri osvojio srca talijanskih navijača od «tužnog gaucha». Još mu je teže bilo u Williamsu gdje se pobunio protiv autoriteta Alana Jonesa, što je rezultiralo bojkotom momčadi i gubitkom svjetskoga prvenstva 1981. koje mu je moglo lakoćom pripasti, čime bi okrunio svoju karijeru, bogatu s dvanaest pobjeda. Tako je s vremenom nastala i svojevrsna legenda o «tužnom i zagonetnom gauchu», nepobjedivom kada ima svoj dan, a ujedno psihološki krhkom u složenim i zahtjevnim situacijama. No je li El Lole (povijesni nadimak koji je dobio još kao dječak, kada je uvijek tražio od svog djeda, bogatog uzgajivača stoka i useljenika iz Švicarske, da ga odvede vidjeti «lo' lechones», tek rođene teliće) postao danas odlučniji i čvršći nego li u doba Formule 1? Čini se da s lakoćom izgovara «da» jer je to učinio drugi put pred matičarom u društvu Maríje Veroníce Ghio, njegove nove družice, poslije burne rastave s Mimichom Bobbio (majke njegovih dviju kćeri) koja ga je koštala i popriličnog novca. Dogodilo mu se to u 66. godini kada nitko nije očekivao. Ono što se može sa sigurnošću reći jest da se prilično rano trgnuo, s obzirom da su izbori predviđeni za 2011. i doista će biti zanimljivo vidjeti hoće li (i s potporom aktualne predsjednice Cristine Kirchner koja se više ne namjerava kandidirati) prvi proći ispod ciljne zastave ili će ga «peh» iz Formule 1 pratiti i na političkom polju. Argentinski mediji popratili su njegovu kandidaturu događajem koji se dogodio prije 35 godina, kada je bio nesretni heroj Velike nagrade Argentine, utrke koja je otvorila sezonu 1974. Vozio je prema svojoj prvoj pobjedi ispred stotinu tisuća svojih sunarodnjaka spremnih da proglase budućeg Fangiovog nasljednika. No u posljednjem krugu njegov BT44 utihnuo je zbog nedostatka goriva, bolje rečeno zbog pretjerane potrošnje njegovog automobila još od prvoga kruga kada mu se otkinuo usisni kolektor. Najtiražniji argentinski dnevnik La Nación podsjeća i danas na ovaj događaj kao negativan predznak za buduće izbore.

No je li doista Reutemann u Formuli 1 bio miljenik loše sreće ili žrtva vlastitih grešaka? Povlačenje iz Formule 1 najavio je 1981. još prije isteka ugovora s Williamsom kako bi izbjegao ružnu sliku i otpuštanje iz momčadi, jer ne samo što je bio u zavadi s momčadi, već i s bogatim arapskim sponzorima koji su jedva čekali da ga se riješe. Razlog tome nije bio samo u izgubljenom naslovu svjetskoga prvaka u posljednjoj utrci u Las Vegasu, a koji je tek koji mjesec ranije bio gotovo matematički u njegovim rukama. Njegovo ponašanje bilo je suprotnosti sa stilom koji su arapski sponzori zatražili od Franka Williamsa. Poslije milijuna uloženih dolara tražili su samo da se na pobjedničkom postolju ne slavi šampanjcem. Tužnog pogleda i manira «dobroga dečka» Reutemann je neslaganja u gotovo svim momčadima tumačio kao plod svojevrsne zavjere. Bilo je to još od samih početaka njegove karijere kada je zahvaljujući svojem moćnom tastu, vozač iz Santa Féa zajedno s Reuschom postao članom službene momčadi argentinskog auto-kluba za nastup u utrkama Formule 2. Odabran je namjesto tada perspektivnijeg lokalnog vozača Di Palme, što je dovelo do redovitih sukoba sa sportskim direktorom momčadi Hectorom Staffom. Posljednja utrka europskoga prvenstva Formule 2 vozila se 1971. u rimskoj Vallelungi, a Reutemann je bio u igri za naslov prvaka zajedno s Ronnijem Petersonom. Carlos «alemano» (Nijemac), kako su ga zvali užareni argentinski novinari ne toliko zbog njegovog prezimena i njemačkog podrijetla, koliko zbog njegove «hladnoće», mogao je u posljednjoj utrci preoteti naslov švedskoj nadi, a da nije pobijedio ni u jednoj utrci. Srećom (ili za njega nesrećom), utrku je završio na trećemu mjestu čime je Peterson postao prvak. Odmah poslije utrke sportski direktor Staffa optužen je da je Reutemannu namjerno dao užlijebljene gume, namjesto tada još gotovo nepoznatih «slick». Reutemann se složio s ovakvim izborom, ali je poslije povratka u Argentinu, zahvaljujući ponovno svome moćnom tastu, posjeo je na optuženičku klupu Staffu, što je značilo i gubitak mjesta sportskoga direktora. U međuvremenu uspio je pribaviti koju stotinu tisuća dolara i pronašao je mjesto u Brabhamu koji je netom prešao u Ecclestoneove ruke.

Poslije fantastičnog početka i «polea» u Argentini 1972. i 1973. nije se posebno isticao, da bi ponovno eksplodirao 1974., no radilo se o meteoru. Kada je u momčad 1975. stigao Brazilac Carlos Pace, Reutemann je to protumačio kao zavjeru protiv njega. Prelazak na Alfine motore (1976.) još je više pojačala u njega dojam da ga Ecclestone i Murray svim silama pokušavaju spriječiti da se domogne naslova prvaka, a sve to u korist Pacea. Još prije kraja sezone prešao je u Ferrari, zahvaljujući svoti od šezdesetak tisuća dolara koju je platio Martini kako bi već u Zandvoortu mogao raskinuti ugovor s Brabhamom. Gospodi iz Maranella bilo je potrebno malo vremena da shvate koga su zapravo doveli u svoje redove, jer Argentinac nije uspio postići nikakav dogovor s Laudom s kojim je započeo što javni, a što podzemni rat. Reutemann se nije smirio niti poslije Laudinog odlaska u Brabham. Villeneuveov dolazak ostavio mu je nešto više daha, ali se i dalje predstavljao žrtvom, a Ferrari je izgubio prvenstvo ponajprije zbog Reutemannovih grešaka. Tada se za njega zainteresirao Chapman, a i Reutemannu se to činila dobra prilika, posebice zbog šampionskog Lotusa 79.

Tako se zatekao u društvu jednog od najtvrđih «patrona» čitavog cirkusa. No uoči prve utrke, matične Velike nagrade Argentine pred svojim je navijačima izjavio da momčad čini sve kako bi udovoljila samo Andrettiju. Krajem sezone neminovno je uslijedila nova rastava i udomio se u Williamsu, gdje je iskustvo s Regazzonijem govorilo da je Jones neprikosnoveni prvi vozač. Reutemann je bezpogovorno prihvatio ulogu drugoga vozača, što je uostalom bilo definirano i potpisanim ugovorom. Unatoč tome i dalje se žalio i nije bio imun na polemike. Poslije prilično mirne 1980. opet su počele sijevati iskre. Nakon što je vlastitom greškom izgubio utrku na otvorenju sezone u Long Beachu u korist Jonesa, u Brazilu je rat i službeno objavljen jer je Reutemann pobijedio u utrci čime je prekršio momčadski dogovor. To je značilo samo jedno: da je protiv sebe navukao gnjev čitave momčadi, a posebice Alana Jonesa. I nakon što je najavio otvoreni rat, namjesto da se lavovski uhvati u borbu, počeo se ponašati poput anđela, plačući i tražeći pomoć čitave momčadi, uključujući i Alana Jonesa. Australac, naravno, za nešto takvo nije htio ni čuti i samo je čekao pogodan trenutak da se osveti za poraz u Riju. Ali ni Jones nije bio dobre sreće, jer su u vjetar otišle sigurne pobjede u Zolderu i Jarami. Reutemann je u međuvremenu pružio dobre vožnje, u Laudinom stilu, pobijedivši na Velikoj nagradi Belgije, ali je u španjolskoj Jarami bio polažen od Villeneuvea u dvije sekunde sporijem automobilu. Kako je Jones polako počeo ispadati iz igre za naslov prvaka, vjerovao je da će se u Williamsu sve s vremenom zaboraviti.

Stiglo se tako do Velike nagrade Njemačke u Hockenheimu koju su Reutemannovi navijači i prijatelji označili skandaloznom. Tada je imao 43 osvojena boda te sedamnaest bodova prednosti ispred Piqueta i devetnaest ispred Jonesa, koji su u međuvremenu počinili niz grešaka, ali ih se nije smjelo podcijeniti. Rezervni automobil pripadao je ugovorom Jonesu kao svjetskome prvaku i nije prepušten Reutemannu kada se na njegovom pokvario motor. Reutemann je i u tome vidio mračnu zavjeru, a ne časnu riječ Franka Williamsa koji se držao slova ugovora bez obzira na situaciju u prvenstvu. Ovaj je događaj poprimio velike razmjere u Reuemannovim očima i namjesto da iz svega iziđe jači postao je nepovjerljiviji i prema novinarima koji su mu predbacivali nesposobnost da na svoju stranu pridobi momčad. Uslijedio je njegov krivi odabir guma u Monzi i Kanadi, što je ponovno htio prebaciti na momčad, premda mu je ostavljena puna sloboda u odabiru. Posljednji čin odigrao se u Las Vegasu, utrci koja je odlučila njegovu karijeru. Bio je to ipak častan poraz. Na treningu je bio najbrži, unatoč Jonesovom htijenju da mu preotme «pole». No u utrci je protiv njega bila i zla sreća, «malasuerte», koja ga je zaustavila u Vallelungi deset godina ranije, i u Buenos Airesu kada mu se to dogodilo pred očima predsjednika Juana Peróna. Ovoga se puta njegovom sudbinom poigrao zupčanik njegovog mjenjača Hewland.