Brawn GP je jedina momčad u povijesti Formule 1 koja nije poražena; naslov svjetskog prvaka je osvojio u svojoj prvoj i jedinoj sezoni sudjelovanja u Formuli 1. 

«Motosport, alpinizam, korida i boks pravi su sportovi, a sve su ostalo igre», rekao je jednom prigodom Hemingway. I upravo u boksu tri nam brojke govore više od bilo kojih argumenata: 49-43-0. One su zapravo suhoparni sažetak uspjeha Rockyja Marciana, svjetskog prvaka u teškoj kategoriji od 1952. do 1955. Slavni Marciano postigao je 49 pobjeda, od toga 43 nokautom, a da niti jednom nije bio poražen. Statistike radi spomenimo da je 20 od 43 spomenuta nokauta postigao u trećoj rundi. Zbog svojih uspjeha i danas ga drže jednim od najvećih boksača svih vremena. Rocky se s ovoga svijeta na drugi preselio na prilično dramatičan način; srušio se u svojem privatnom zrakoplovu pod izuzetno teškim vremenskim uvjetima. Igrom slučaja letio je u posjet svojemu prijatelju Andyju Granatelliju, poput njega podrijetlom Talijanu. Granatelli je bio vlasnik momčadi koja je u Formuli Indy nastupala pod patronatom STP-a i upravo mu se 1969. ostvario san i pobjedu u Indianapolisu podario mu je Mario Andretti. No što u ovoj priči, koja bi se prije svega trebala baviti automobilističkim utrkama, zapravo radi Marciano, boksač koji je u ringu ostao neporažen?

U Formuli 1 niti jedan vozač nije ostao neporažen. Bolje rečeno, bio je to samo za jednu utrku Nino Farina. Talijan je pobijedio u prvoj utrci svjetskoga prvenstva Formule 1 održanoj 1950. u Silverstoneu i taj mu rekord nitko ne može oduzeti. Slično je učinio i Giancarlo Baghetti na debiju 1961. u Francuskoj. Tom je prigodom vozio Ferrari 156 u kojem je još pobijedio u Siracusi i Napulju, no u utrkama nevažećim za svjetsko prvenstvo. Potom se Baghetti «humanizirao» i počeo je gubiti. Hamiltonu je 2007. poduhvat zamalo pošao za rukom i da je kojim slučajem uspio, proveo bi zimu 2007./2008. poput Farine koji je 1951. svoj naslov morao prepustiti Fangiu.

Prelazeći u svijet automobila, potrebno je podsjetiti da je McLaen Mp4/4 iz 1988., kada su u njemu sjedili Prost i Senna, pobijedio u svim utrkama, osim onoj u Monzi. Pobjeda je i u ovoj utrci bila Senni nadohvat ruke, no iskrsnuo je nepredvidivi i za krug zaostali Schlesser zbog kojega je utrke završio ranije od predviđenog i širom otvorio vrata Bergerovoj pobjedi. No tijekom prvih 29 godina svjetskoga prvenstva Formule 1 Rocky Marciano automobilističkih utrka bila je Alfa Romeo. Automobili ove milanske tvrtke osvojili su prva dva svjetska prvenstva (1950. i 1951.), a njihove Alfette 158 i 159 bile su gotovo nepobjedive. Kao da su predosjećali što slijedi i povukli su se u pravome trenutku, no tome su umnogome kumovala i nova tehnička pravila. Tada su na scenu stupili Ferrari i Alberto Ascari koji su osvojili dva sljedeća svjetska prvenstva (1952. i 1953.), a potom je za Ferrari uslijedila dijeta koja je potrajala sve do sredine sedamdesetih. Primat nepobjedivosti Alfi su uskoro preoteli Mercedesi. Snažnu njemačku momčad činili su u razdoblju 1954. i 1955. slavni vozači poput Fangia i Mossa, te pouzdani Kling i Herrmann. Krajem 1955. Mercedes se povukao poslije lipanjske tragedije u Le Mansu u kojoj je poginulo osamdesetak ljudi. Bila je to za sada najveća automobilistička nesreća zabilježena u automobilističkim utrkama. Mercedes je otišao iz svijeta utrka neporažen, poput Rockyja Marciana. Odsutnost tvrtke iz Stuttgarta potrajala je 55 godina, jer se ove godine, poslije više od pola stoljeća Mercedes vratio u Formulu 1, izloživši time riziku svoj dragocjeni rekord o nepobjedivosti.

No, da se uopće mogao vratiti, Mercedes je morao kupiti Brawn GP koji je samo jednu sezonu sudjelovao u utrkama Formule 1, osvojivši dva naslova: onaj vozača i proizvođača. Stoga će ove godine Mercedes pokušati obraniti svoj rekord upravo ispred momčadi koju je netom kupio. Pobjede li kojim slučajem Schumy ili Rosberg rekord će i dalje ostati u Mercedesovim rukama, a u suprotnom će pripasti Brawnu koji bi ga mogao zauvijek zadržati. Imajući na umu sve ovo spomenuto dolazimo do zaključka da je prava Formula uspjeha pobijediti, a potom iščeznuti. Tako je činio i veliki Tazio Nuvolari. Pojavio se samo jednom u Le Mansu (1933.) i pobijedio. Bolje od njega pošlo je za rukom Barnatu (3 pokušaja i 3 pobjede) i Wimilleu (2 pokušaja i 2 pobjede). Kada se nekoliko godina kasnije Nuvolari uputio u Indianapolis vrlo je jasno izjavio novinarima: «Ako pronađem pobjednički automobil vozit ću 500 milja, a u protivnom ću ostati na tribinama kao turist», kao što je kasnije i bilo. Jedna od američkih legendi, A. J. Foyt pobijedio je 1967. u vremenskom razmaku od nekoliko tjedana na 500 milja Indianapolisa, a potom i na 24 sata Le Mansa s Gurenyjem u Fordu MkIV. Nikada se više kasnije nije vratio na najslavniju francusku stazu. On se doduše pojavljivao u popisima prijavljenih u Porscheu 962 prijatelja Prestona Henna, ali se nikada nije pojavio, ostavivši netaknutu svoju nepobjedivost. To je možda ponajviše ljutilo Marija Andrettija koji nikada nije pobijedio u Le Mansu, premda je bio blizu pobjede. «To je čudna utrka. Jednom sam vozio i pobijedio. Što treba još reći?», odgovorio je na sve prigovore lukavi A. J. Još je svježije sjećanje na Montoyju koji je samo jednom (2000.) nastupio na 500 milja Indianapolisa i – pobijedio. Vozio je za momčad Chipa Ganassija. Bilo je to razdoblje najvećih trvenja između CART-a i IRL-a, a utrka je bila omražena koliko za Ganassija, toliko i za Montoyju koji su sudjelovali u utrkama CART serije. Mrzili su ovu utrku ne samo sa sportskog, već i političkog aspekta. I možda je upravo u tome i bila formula pobjede jer se Montoya našao sam protiv 32 vozača i od samoga početka krenuo je u napad. Vodio je 167 od ukupno 200 krugova utrke na prkos onima koji su tvrdili da u Indyju pobjeđuje onaj koji nametne svoj ritam u posljednjih deset krugova. Montoya je imao svoj pristup i napadao od početka, ostavši za sada jedini nepobjedivi vozač u Indianapolisu. Jedan pokušaj – jedna pobjeda i ulazak u legendu. Upravo poput Rockyja Marciana u ringu.

Kod ovih vozača nije bilo važno koliko su veliki i snažni, bilo je samo važno iskoristiti trenutak kada i kako sići sa scene. Uostalom ni Marciano nije bio velik. Dapače, bio je nizak, visok samo metar i 78 centimetara, četiri manje od Mikea Tysona. Još se manjim doimao Brawn GP, gotovo poput dječaka, kada je prošle godine debitirao u Formuli 1, pa ipak mu nitko ne može oduzeti osvojena odličja niti promijeniti statistiku.