Utrke u Južnoj Africi oduvijek su zračile nečim pomalo egzotičnim i kolonijalnim. Taj svijet, koliko dalek toliko i blizak Europljanima, bio je bogat borbama, dramama, anegdotama, a činilo ga je šaroliko društvo lokalnih vozača, neostvarenih nada, bogatih zemljoposjednika, a nerijetko i velikih europskih imena.

piše: Goran Slavić

Matulji, Hrvatska
goran.slavic1(pri)ri.t-com.hr
...................................................

Nisam siguran da je previše onih koji su čuli za SADC, što bi bila kratica za South African Driver Championship ili Južnoafričko prvenstvo vozača Formule 1. Održavalo se šesnaest godina zaredom, od 1960. do 1975., a ukupno je voženo 175 utrka Formule 1. No činjenica da se one nisu bodovale za svjetsko prvenstvo, vjerojatno je razlog što su pomalo pale u zaborav, ne samo u ljubitelja utrka Formule 1, već i u kvalificiranih povjesničara. Opravdanja tome ipak nema jer je taj svijet, koliko dalek toliko i blizak Europljanima, bio bogat borbama, dramama, anegdotama, a činilo ga je šaroliko društvo lokalnih vozača, neostvarenih nada, bogatih zemljoposjednika, a nerijetko i velikih europskih imena.

Sve je započelo 1960., upravo kada je Nelson Mandella već okusio južnoafričke zatvore, što je u konačnici pridonijelo da Južna Afrika postane izolirana država koja je diljem svijeta zbog svoje politike rasne odjelitosti na sebe navlačila ne samo antipatije, već je njezino spominjanje redovito izbjegavala većina svjetskih medija. I ove su utrke bile pomalo dio napora tamošnjeg režima da u svijet odašalje sliku suprotnu onoj koja je vladala svakodnevicom. U Europi je te spomenute 1960. vladala zima, kada su južnoafrički organizatori odlučili organizirati novu seriju kojoj su mjesto ustupile dotadašnje sportske i sprint utrke. Nastao je South African Gold Star Championship, pomalo nalik argentinskoj Temporadi. Utrke su održavane u prosincu i siječnju. Bile su rezervirane za automobile Formule 1, mahom hibride lokalnih manufaktura, opremljene 4-cilindričnim motorima, ponajprije Alfa Romeovim preuzetim iz Giulietta, a nešto manje Fordom 105E ili Coventry Climaxom FPF. Time je rastao i razvijao se paralelan svijet službenom cirkusu Formule 1, poput Tasmanijske serije održavane u Oceaniji, ali za razliku od njih s pravim Formulama 1. Spomenimo da su te utrke iz početka šezdesetih nosile imena Velike nagrade Randa u Kyalamiju, Velike nagrade Rta u Killarneyju ili Velike nagrade Natala u Westmeadu. Osim lokalnih imena nastupala su i ponajbolje svjetske momčadi poput Lotusa, BRM-a, BRP-a, Rega Parnella i Roba Walkera, te samoga Ferrarija koji je 1963. s Johnom Surteesom pobijedio na Velikoj nagradi Randa, a mjesto niže na pobjedničkome postolju stajao je njegov momčadski kolega Lorenzo Bandini.

Godine 1962. na Velikoj nagradi Randa, osim prestižnih imena Clarka, Taylora, Irelanda i Ginther,a nastupio je i lokalni vozač Brausch Niemann u Lotusu 7 s motorom Ford 105, a osim njega Rauten Hartmann u Nautar-Peugeotu, Gordon Anderson u Scorpionu i Tony Kotze u Assegaiu. Potonja dvojica raspolagala su motorom Alfa Romea Giuliette. Potrebno je još spomenuti i LDS Otella Nuccija kojemu je baza bio najprije Cooper, a potom bivši Brabham Formule 1. LDS su zapravo bili inicijali Louis Douglas Sourriera, vozača koji je vozio automobil.

Ove utrke poput svih drugih, nažalost, nisu bile imune od tragedija. Nakon što ga je duboko pogodila pogibija prijatelja Toma Phillisa na Tourist Trophyju iz 1962., višestruki svjetski prvak u motociklizmu Gary Hocking povukao se u rodnu Rodeziju. Držeći motociklizam odveć opasnim odlučio je zamijeniti dva kotača četirima. Nedugo zatim poginuo je 21. prosinca iste godine na testovima za Veliku nagradu Natala u Westmeadu. Njegov Lotus 24 izletio je u brzome zavoju, prevrnuvši se nekoliko puta. Tjedan dana kasnije Hocking je trebao debitirati u utrkama svjetskoga prvenstva. Imao je samo 25 godina.

Službena povijest Formule 1 uči nas da su pretkvalifikacije prvi put održane 1977. prema Ecclestoneovoj ideji, ali se zaboravlja da su prvi put održane još 1965. upravo prigodom Velike nagrade Južne Afrike zbog velikog broja prijavljenih, posebice lokalnih vozača. Ukratko, organizirane su dodatne kvalifikacije u kojima su zastali Rodezijac Clive Puzey te Južnoafrikanci Jackie Pretorius i Dave Charlton koji se u godinama koje su uslijedile pokazao dobrim i pouzdanim vozačem. Pretorius je pripadao jednoj od najpoznatijih južnoafričkih obitelji, a njegovi su preci bili jedni od najranijih nizozemskih doseljenika. U svojem obiteljskom stablu imao je Andriesa Pretoriusa, ključnu osobu u utemeljenju Republike Transvaal te njegovog sina Martinusa prvoga predsjednika Južnoafričke Republike i utemeljitelja grada Pretorije nazvanog u čast njegovom ocu.

U prvim godinama prvenstva naslovi prvaka redovito su završavali u Južnoj Africi. Prva dva pripali su Sydu van der Vyeru, onaj iz 1962. Ernestu Pieterseu, a godinu dana kasnije Nevilleu Lederleu. Potom se, počevši od 1964., 40-godišnji Rodezijac John Love šest puta zaredom okrunio naslovom najboljeg. Početkom šezdesetih pokušao je sreću i u Europi s momčadi Kena Tyrrella koji ga je iznimno cijenio. U momčadi je vozio zajedno sa sunarodnjakom Tonyjem Maggsom i Švicarcem Josephom Siffertom, pobijedivši u nizu utrka tadašnje Formule Junior. No u francuskom Albiju doživio je tešku nesreću čije je posljedice podosta vremena osjećao i koje su mu umnogome poremetile ostvarenje planova na starome kontinentu. U Južnoj Africi najprije je vozio Cooper T55-Climax (1964./65.), a potom do 1967. model T79. Upravo te mu se godine pružila životna prilika na Velikoj nagradi Južne Afrike koja se tada već bodovala za svjetsko prvenstvo. Održana 2. siječnja 1967. bila je znakovita po izuzetno snažnoj konkurenciji. Love je sa svojim zastarjelim Cooperom T79 opremljenim Climaxovim 2,7-litarskim četverocilindričnim motorom momčadi Gunston postigao je peto vrijeme na treningu. U ovom istom automobilu Bruce McLaren pobijedio je na Velikoj nagradi Australije u Langfordu, utrci Tasmanskoga kupa. Automobil je bio namijenjen isključivo utrkama u Oceaniji stoga opremljen s dvama dodatnim spremnicima goriva. Na treningu je bio četiri desetinke sporiji od Rodríguezovog tvorničkog Coopera T81 i sedam desetinki ispred Rindtovog drugog tvorničkog automobila. Utrka je trajala osamdeset krugova. Prije utrke John je posudio jednu pumpu goriva goriva Josephu Siffertu koji je vozio za momčad Roba Walkera. Nije se nadao da će u utrci uništiti dvije pumpe i njegova velikodušna gesta skupo ga je stajala. Premda je utrku loše počeo, zahvaljujući nizu odustajanja uspio se probiti na drugo mjesto iza Denisa Hulmea. Kada se ovaj u 61. krugu zaustavio u boksu Love je izbio na čelo utrke. No kako je i sam imao problema s dovodom goriva morao se zaustaviti u boksu i izgubio je vodeće mjesto koje je pripalo Rodríguezu koji ga je zadržao do kraja utrke. John se stoga morao zadovoljiti drugim mjestom koje je ipak bilo najbolji rezultat njegove karijere. Poslije završetka utrke ustanovio je da je u njegovim spremnicima bilo dovoljno goriva, no kvar je bio u pumpi. Šest osvojenih bodova donijelo mu je jedanaesto mjesto u ukupnom redoslijedu.

Utrke u Južnoj Africi oduvijek su zračile nečim pomalo egzotičnim i kolonijalnim. Jedina prava staza Kyalami otvorena je 1966., ali su vozači morali nastupati i na nizu improviziranih cestovnih staza poput onih u East Londonu, Bellevilleu, Westmeadu, Zwartkopfu, «Roy Heskethu» u Pietermaritzburgu, Grand Centralu, Killarneyu u Cape Townu, Brandkopu i Welkomu. Osim ovih, očekivali su ih «avanturistički izleti» u Kumalou, Bulawayju i Donnybrooku u tadašnjoj Rodeziji te Laurenço Marquesu u tadašnjoj portugalskoj koloniji Mozambiku.

Počevši od 1968., vozači južnoafričkog prvenstva raspolagali su suvremenijim automobilima. Love je tada vozio Brabham BT20-Repco. Bile su mu 44 godine i mlađim se vozačima mogao suprotstaviti jedino u konkurentnijem automobilu. Stoga se obratio za pomoć prijatelju Kenu Tyrrellu koji mu je pomogao da mu Colin Chapman proda novi Lotus 49 obojan u narančasto-smeđe boje rodezijskih cigareta Gunston. Ova marka cigareta pripadala je Winstonovoj grupaciji, a svojom je pojavom utrla put ne samo reklamiranju cigareta u Rodeziji nego i na mnogo jačem južnoafričkom tržištu. Osim toga, Gunston je bio i prvi sponzor u utrkama svjetskoga prvenstva Formule 1. U Loveovom je automobilu Graham Hill nastupio na Velikoj nagradi Južne Afrike. Uz šasiju je dobio i tvornički motor Cosworth DFV, postavši time prvi privatni vozač kojemu je ustupljen. Osim toga, uza sebe je imao i odličnog mehaničara Gordona Jonesa koji je vodio brigu o Cosworthovom motoru. Novi automobil pomogao je Loveu da 1968. i 1969. osvoji svoja dva posljednja naslova u dobi od 46 godina.

Po uzoru na Lovea, istim je putem krenuo bogati zemljoposjednik i brz vozač 34-godišnji Dave Charlton koji je nastupao za momčad Alda Scribantea. I on je nazvao Chapmana koji mu je za 1970. prodao još jedan Lotus 49 po izuzetno povoljnoj cijeni: 20.000 funta što bi bilo otprilike 280.000 sadašnjih eura. U cijenu su bila uključena dva Cosworthova DFV motora, a svaki od njih vrijedio je 7500 funta. Dolaskom novih europskih bolida razina kvalitete utrka je porasla, a pratile su ju snažni duhanski sponzori poput Embassyja, Lucky Strikea i Lexingtona. Charlton je 1970. osvojio svoj prvi naslov, vrativši ga nakon šest godina ponovno u Južnu Afriku, dok se Love u dobi od 50 godina morao zadovoljiti nastupima u nacionalnome prvenstvu Formule 2, gdje su mogli nastupati jednosjedi Formule 1 i Formule 5000. Bogati Charlton nije spavao na lovorikama i staroj slavi i već za 1971. osigurao je kod Chapmana novi Lotus 72 po cijeni od 16.500 funta. U nju je bio uključen i jedan Cosworth DFV, novi kit i rezervni dijelovi mjenjača. Lotus 72 s brojem šasije 3 pokazao se odmah premoćnim oružjem i u njemu je Charlton podosta vremena dominirao prvenstvom, istaknuvši se kao najbolji južnoafrički vozač s početka sedamdesetih. Potrebno je spomenuti da je u tome razdoblju svoje ime počeo stvarati i mladi Jody Scheckter svojim nastupima u Velikoj Britaniji i SAD-u.

No 1974. svjetska ekonomska recesija uzrokovana naftnom krizom ozbiljno je zaprijetila budućnosti ovih utrka, pa se broj natjecatelja smanjio u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu. U Lotusima 72 izmjenjivali su se novi i dobri vozači poput Guyja Tunmera, bivšega motocikliste Paddyja Drivera te Iana Schecktera, starijeg Jodyjevog brata. Dave Charlton tada je bio blizu četrdesetima, ali ga volja za utrkama nije napuštala. Od Teddyja Mayera uspio je pribaviti dobar automobil McLarena M23 s brojem šasije 2, čime je stvorio temelj za dostizanje Johna Lovea sa šest osvojenih naslova. Uspio je u svojim namjerama, pobijedivši s malenom razlikom 1975. Iana Schecktera za upravljačem novoga i brzog Tyrrella 007. Ovo nije bio jedini Tyrrellov automobil jer je još tri sezone ranije lokalni vozač Eddie Keizan nastupio u modelu 004. Bio je to ujedno i kraj serije. Sponzori, novci i natjecatelji bivali su sve rjeđi i uoči 1976. Južnoafrička automobilistička federacija odlučila je napustiti nacionalno prvenstvo Formule 1. Namjesto ove kategorije prvenstvo Južne Afrike voženo je u Formulama Atlantic, doduše sa slabijim performansama, ali pristupačnijim glede troškova održavanja i cijene. Spomenimo na kraju da je Dave Charlton u jednoj od utrka serije uspio u Kyalamiju oboriti apsolutni rekord staze u vremenu od 1'17''05 s prosječnom brzinom od 191,740 km/h.