Sredinom sedamdesetih još su se dvije američke momčadi pokušale probiti u Formulu 1: Parnelli i Penske. Rufus Parnelli Jones rođen 1933. u Arkansasu bavio se različitim poslovima prije nego što se počeo zanimati za automobilističke utrke. 1941. njegova se obitelj preselila u Torrance u Kaliforniji, gdje je živjela još krajem sedamdesetih. U početku berač naranača, uskoro se pretvorio u umješnog trgovca. Utrke su ga počele privlačiti 1961., a već 1963. pobijedio je na 500 milja Indianapolisa. Važan je bio susret s Velom Miletichem, u početku njegovim sponzorom, a potom i poslovnim partnerom u momčadi F.1 koja je nazvana Pokušaj Lancea Reventlowa da se još 1960. probije s američkom momčadi u Formuli 1 dobio je nove prozelite. Nakon što se Parnelli Jones povukao s utrka, zajedno s Velom Miletichem utemeljio je sjedište svoje momčadi u Torranceu. njihov cilj bio je konstruirati trkaći automobil i povjeriti ga trenutno najboljem vozaču. Zahvaljujući prije svega Firestonovoj potpori sretno su odabrali Marija Andrettija koji je bio ujedno i jedini vozač momčadi, a ostao je s Parnellijem od Velike nagrade Kanade 1974. do Velike nagrade zapadnog SAD-a 1976., dakle tijekom čitavog životnog vijeka momčadi.

 Mosport, 1974.

Na Velikoj nagradi Kanade 1974. debitirale su dvije američke momčadi: Vel's Parnelli i Penske. Parnellijev projektant bio je Maurice Phillippe, onaj isti koji je zamislio Lotus 72, jedan od najuspješnijih automobila u povijesti ove britanske momčadi. Motor je bio tada uobičajeni 3-litarski 8-cilindrični Ford-Cosworth, no Parnelli i Andretti boravili su i u Maranellu, vjerujući da bi mogli opremiti svoju šasiju Ferrarijevim motorom. Bila su to potpuno drukčija vremena od današnjih i Enzo Ferrari za života nije niti pomišljao da bi svoj motor prepustio nekoj drugoj momčadi.

Nakon što je Maurice Phillippe napustio Colina Chapmana otisnuo se preko Atlantika i započeo je s poslom. Kada se Vel's Parnelli prvi put pojavio na Velikoj nagradi Kanade 1974. mnogo su uočili sličnosti s Lotusovim automobilima, ali i specifičnosti već viđene na automobilima američke Formule USAC. Za razliku od ostalih automobila Formule 1 Parnelli je bio kompaktan automobil s dobro profiliranim gornjim dijelom. Bio je prilično nizak s aerodinamičnim i zaokruženim usisima zraka. Bio je to automobil na kojem se pazilo na svaki detalj. Mario Andretti je na debiju osvojio sedmo mjesto. Poslije službenih treninga za Veliku nagradu SAD-a u Watkins Glenu očekivalo se dobar rezultat jer je Mario Andretti započeo utrku iz prvoga reda. Automobil su pratili problemi s napajanjem i vjerovalo se da oni neće omesti Andrettija, ali je zastao na samome startu i započeo je utrku s tri kruga zaostatka. Zaustavljen je u petome krugu crnom zastavom jer je na startu pokrenut guranjem. Time je završila sezona 1974., ali se odmah počelo razmišljati o sljedećoj i prionulo se radu koji je trajao čitave zime.

Nürburgring, 1975.

Na prvoj utrci 1975., Velikoj nagradi Argentine, automobil se pojavio izmijenjen u mnogim detaljima, posebice na stražnjem dijelu. Andretti je utrku završio odustajanjem u 27. krugu. U Brazilu su iskrsnuli problemi s prilagodbom novim Goodyearovim gumama, s obzirom da se dotadašnji Parnellijev opskrbljivač Firestone povukao s utrka. Poslije sedmoga mjesta u Brazilu uslijedilo je odustajanje u Južnoj Africi. U šestome krugu Velike nagrade Monaka zapalio se motor, a prvi su bodovi osvojeni četvrtim mjestom u Švedskoj.

Prioritet momčadi bila je tada utrka 500 milja Indianapolisa, pa su preskočene utrke u Belgiji i Nizozemskoj. Sljedeća dva boda, ujedno i posljednji Parnellijevi bodovi sezone osvojeni su u Francuskoj. U lipnju su se proširile glasine o financijskih problemima momčadi koju su napustili pojedini tehničari. Odlučujući je bio odlazak Mauricea Phillippea i njegovog asistenta Johna Baldwina. Do kraja sezone momčad je odvozila još pet utrka, ali niti jedna nije privedena kraju.

 Kyalami, 1976.

1976. posljednja je godina momčadi koja je osvojila samo jedan bod u Južnoj Africi, ali je poslije Velike nagrade zapadnog SAD-a u Long Beachu Parnelli Jones najavio svoje povlačenje iz Formule 1 i posvetio se isključivo pripremanju svojih automobila za Indianapolis i ostale američke kategorije.

Roger Penske rođen 1937. u Ohiju i sam vozač do svoje 26. godine, bio je nesumnjivo jedan od najkompletnijih Ameriknaca koji su stigli u Formulu 1. Njegove poslovne aktivnosti su raznovrsne i široke, većina ih je vezana za automobile, no o tome je suvišno govoriti na ovome mjestu. Ono što nas zanima jest njegova aktivnost u Formuli 1. Još 1966. osnovao je svoju momčad i počeo se baviti pripremanjem automobila za američke utrke, posebno onih proizvedenih u General Motorsovoj grupaciji, no u njegovim su momčadima našli mjesta Ferrari 512M, a kasnije i Porschei. Sjedište njegove momčadi bilo je u Readingu. To nije bila samo dobro opremljena mehaničarska radionica koja je raspolagala suvremenom tehnologijom, već pravi inženjerski istraživački centar. Penskeova povijest bogata je osvojenim naslovima u gotovo svim američkim kategorijama: USAC, Indy, CART, Trans-Am, Can-Am, Stockcar, a njegovi su vozači pobjeđivali u Indianapolisu i na 24 sata Daytone. Kada je osnovao momčad za vozača je odabran tada nepoznati stanoviti Mark Donohue, a za šefa mehaničara postavljen je Karl Kainhofer koji je bio Penskeov mehaničar u utrkama. Niti jedan od njih nije imao više od trideset godina. No bili su perfekcionisti i zaljubljenici u automobilistički sport kojem su podčinili svoj svakodnevni život. Bio je to ujedno i temelj svih aktivnosti Penskeove momčadi tijekom sljedećih godina. Tajna njegovog uspjeha sadržana je u jednostavnom motu koji nije uvijek s lakoćom primjenjivao: «Organizacija i tehnička savršenost: biti uvijek precizniji od svih drugih».

Premda se ogledao u brojnim američkim kategorijama, nedostajala mu je Formula 1, a ideja o tome začeta je 1973. Te je sezone Penske otputovao u Europu kako bi izbliza vidio njemu do tada nepoznat svijet. Malo je bilo onih koji su poznavali tog gospodina što se učestalo pojavljivao po boksovima, pozorno motreći svaki detalj na automobilima. Još je manje njih moglo pretpostaviti da će im jednoga dana i on biti protivnik. Za trojku iz Penskeove momčadi ulazak u Formulu 1 nije bila samo avantura, već rezultat dobro obavljenog posla. U prosincu 1973. kupio je McRaeove  Dorsetove pogone u Velikoj Britaniji koju je odabrao kao europsku bazu svoje Formule 1, a za generalnog menadžera imenovao je Heinza Hofera. Hofer je radio zajedno s Penskeom u programu za Indianapolis kao sportski direktor momčadi koja je s Markom Donohueom 1972. pobijedila u utrci. Bio je mehaničar i u Can-Am seriji u razdoblju 1972.-73. Dne 28. lipnja 1974. u sjedištu momčadi u Readingu predstavio je prototip svoje Formule 1 Penske PC1 opremljen Cosworthovim motorom. Odmah je dao do znanja da je automobil napravljen u Dorsetu.

 Donohue, Velika nagrada Kanade 1974.

Za program Formule 1 (riječ program uvijek je rabio za sve svoje operacije) osim već spomenute trojke angažiran je i Geoffrey Ferris, 37-godišnji britanski projektant koji je ranije radio u Lotusu i Marchu, a njemu je Penske povjerio projektiranje Penskea PC1. U rujnu 1974. Penske je najavio Marka Donohuea kao svojeg vozača za Formulu 1. Bilo je to svojevrsno iznenađenje jer se ovaj godinu dana ranije povukao s utrka, a nakon što je u Penskeovom Sunoco Porscheu pobijedio u Can-Am prvenstvu. Prema najavljenom, nastupio je u posljednjim dvjema utrkama sezone u Kanadi i SAD-u. U Kanadi je Donohue osvojio dvanaesto mjesto, a u Watkins Glenu je odustao poslije 28 odvoženih krugova. Bile su to dvije izuzetno korisne utrke u svakom pogledu, bilo mehaničkom ili organizacijskom.

Tijekom zimskih mjeseci u Readingu i Dorsetu radilo se bez prestanka. Mehaničari su trenirali zamjenu guma što je moguće brže, a uvježbavali su i druge operacije potrebne u boksu. Kao da se ništa nije htjelo prepustiti slučaju.

 Nürburgring, 1975.

Sezona 1975. započela je sedmim mjestom na Velikoj nagradi Argentine, ali je Donohue već u Brazilu morao odustati u 22. krugu zbog nestabilnosti automobila. Dva mjeseca kasnije u Južnoj Africi osvojio je osmo mjesto, zaostavši čitav krug za pobjednikom Scheckterom. U španjolskom Montjuichu utrka je prekinuta u 29. krugu zbog teške nesreće, no za Penske je trajala samo tri. Naporno i teško šegrtovanje se nastavilo i u sljedećim utrkama. U Monaku je devet krugova prije kraja Donohue završio u ogradu. U Belgiji je tek jedanaesti, a u Švedskoj su napokon pristigla i prva dva boda. Nastavilo se u Nizozemskoj s osmim mjestom i odustajanjem u Francuskoj u šestome krugu. U Velikoj Britaniji utrka je vožena po kiši i Donohue je osvojio još dva boda. Loše je krenulo u Njemačkoj, odustajanjem već u prvome krugu. Ovaj do tada najlošiji rezultat bio je loš predznak za dramatičnu utrku u Austriji. Tijekom nedjeljnih jutarnjih treninga Mark Donohue doživio je tešku nesreću i umro je dva dana kasnije. Bio je to težak udarac za američku momčad koja se vratila utrkama na Velikoj nagradi SAD-a u Watkins Glenu s Johnom Wotsonom koji je u toj utrci osvojio deveto mjesto. Momčad je imala na raspolaganju dva modela PC2 i PC3. Ovaj potonji bio je predviđen za sljedeću godinu, a rabljen je tek povremeno isključivo na treninzima. Bilanca prve sezone bila su četiri osvojena boda i znalo se da ih očekuje naporna zima. Penske je u međuvremenu kupio i jedan March i potom je konstruirao automobil na kome su primijenjena slična rješenja, ali nije bio zadovoljan i već je pripremao automobil za 1976.

 John Watson, Velika nagrada Francuske, 1976.

Na prvoj utrci u kojoj je momčad nastupila, Velikoj nagradi Brazila John Watson uspio je odvoziti tek tri kruga. Prve bodove osvojio je petim mjestom u Južnoj Africi. Odustao je u Long Beachu i Jarami, u Zolderu je bio sedmi, dok je u Monaku ciljnu crtu presjekao na desetome mjestu. Velike nagrade Francuske i Velike Britanije vratile su samopouzdanje u momčad, a Watson je uknjižio dva treća mjesta što je značilo i osam bodova na ljestvici. Poslije sedmoga mjesta u Njemačkoj uporni rad nagrađen je napokon na stazi u Zeltwegu, gdje je Donohue poginuo godinu dana ranije. Poslije ove pobjede John Watson je održao dano obećanje i obrijao bradu. Do kraja sezone osvojio je još jedan bod u Watkins Glenu i momčad je sezonu završila s dvadeset osvojenih bodova, najviše što je do sada uspjelo jednoj američkoj momčadi. No Roger Penske, sve više zauzet američkim utrkama, posebice Indianapolisom, a i svojim poslovnim obvezama, odlučio je okončati svoju aktivnost u Formuli 1 i sav je materijal prodao njemačkom ATS-u.