Marinca Gurneyja tri godine kasnije zamijenio je u Formuli 1 Don Nichols, bivši CIA-in potpukovnik, pomalo zagonetna ličnost. Stacioniran u Vijetnamu, 1965. napustio je američku vojsku, ali se i dalje zadržao na Dalekom istoku. Prodavao je Firestonove i Goodyearove gume u Japanu i poprilično se obogatio. Tih se godina u Japanu gradila staza Fuji i poraslo je zanimanje za automobilističke utrke. Stoga ni Don Nichols nije ostao imun na nove trendove. 1968. vratio se u SAD i u Elk Grove Villageu (Illinois) osnovao je tvrtku Advanced Vehicle Systems (AVS). Godinu dana kasnije tvrtka je napravila prvi automobil za utrke američke Can-Am serije. Bio je to nizak automobil s malim kotačima, a za njegov razvoj bio je zadužen vozač George Follmer. Premda je automobil ostao samo u fazi projekta, 1970. Nichols je onstruirao još jedan koji se natjecao u Can-Am prvenstvu. Nicholsovi prvi vozači bili su Britanac Jackie Oliver i već spomenuti Amerikanac George Follmer. I drugi automobil bio je neobičan. Nalikovao je kartingu s nasađenim velikim spojlerom, koji je stvarao i veliku sjenu. Možda je i to jedan od razloga da je ulaskom u Formulu 1 svoju momčad nazvao upravo Shadow. Do tada su svi američki konstruktori zainteresirani za Formulu 1 dolazili iz Kalifornije, a Penske i Nichols bili su izuzetak. Poslije početne ideje Nichols je prionuo traženju novca za ostvarenje svojih zamisli na stazi. 1972. u momčad je iz BRM-a došao inventivni dizajner Tony Southgate, a uskoro mu se pridružio i Alan Reed jedan od Marchovih osnivača. Sponzor je pronađen u tvrtki UOP koja se bavila istraživanjem u području ugjlikovodika i specijalnih kovina, a bila je prva koja je opskrbljivala momčad gorivom bez aditiva na bazi olova. Bilo je to zasigurno prvi put u povijesti da se u utrkama počelo razmišljati i o zaštiti okoliša.

Prvi se Shadow DN1 pojavio na stazi 16. siječnja 1973. u Silverstoneu. Automobil je nastavljao tradiciju modela DN2 iz Can-Am serije, gdje se proslavio opremljen Chevroletovim turbinskim motorom.

 Shadow DN2

U utrkama je debitirao Follmerovim šestim mjestom na Velikoj nagradi Južne Afrike,

 Debi u Kyalamiju

a Follmer se na Velikoj nagradi Španjolske uspeo i na najniže mjesto postolja.

Isti je rezultat postigao i Jackie Oliver pri kraju sezone na Velikoj nagradi Kanade.

 Oliver 1973. na Velikoj nagradi Španjolske

Svoju prvu sezonu momčad je okončala s devet osvojenih bodova.

1974. pripremljen je model DN3, a duljina mu je povećana od 254 na 267 cm. Oliver je tada bio uglavnom zaokupljen Can-Am utrkama i napustio je Formulu 1. Nastupao je tek u rijetkim prilikama kada drugi vozači nisu bili raspoloživi. Službeni su vozači bili Francuz Jean-Pierre Jarier i Amerikanac Peter Revson, bivši McLarenov vozač. Početak sezone u Južnoj Americi nije mnogo obećavao, jer su se u Argentini već u prvome krugu međusobno sudarili.

 Revson na Velikoj nagradi Brazila

Sljedeća na redu bila je Velika nagrada Južne Afrike vožena na mnogo većoj nadmorskoj visini od drugih prvenstvenih utrka. Stoga je momčad došla ranije kako bi obavila potrebne testove. Nažalost, u jednom od njih smrt je zatekla Petera Revsona, pa niti jedan automobil nije nastupio u utrci. Od Velike nagrade Nizozemske u momčadi se ustalio Tom Pryce. Prije toga su Jarieru pravili društvo Brian Redman u Španjolskoj i Bertil Roos u Švedskoj. Jarier je uspio osvojiti treće mjesto u Monaku, peto u Švedskoj i šesto u Njemačkoj, ukupno dakle sedam osvojenih bodova.

Tom Pryce

1975. prvi su put u Formuli 1 nastupale tri američke momčadi odjednom: Shadow, Parnelli i Penske. Za Shadow su vozili isti vozači, a Pryce je pobijedio u Utrci prvaka održanoj u Brands Hatchu, ali se nije bodovala za prvenstvo. Prvi su bodovi stigli četvrtim mjestom u barcelonskom Montjuichu, ali je osvojena tek polovina jer je utrka prekinuta zbog Stommelenove teške nesreće. Na Velikoj nagradi Velike Britanije prvi se put jedan Shadow našao na čelu utrke. Bilo je to doduše u prvome krugu, no zbog nesreće Pryce je odustao u dvadesetom. Na treninzima u Austriji i Italiji eksperimentiralo se s Matrinim 12-cilindričnim motorom ugrađenim na Jarierov automobil. No ideja je uskoro odbačena jer je za prihvat ovog motora trebalo napraviti novi automobil. Momčad je na kraju sezone osvojila ukupno 9,5 bodova, ali se glavni sponzor UOP povukao s utrka. Nichols je ponovno krenuo u potragu za novcem.

1976. bila je teška godina. Polovinom sezone Tony Southgate koji je radio na modelu DN8 otišao je u Lotus, a automobil koji je debitirao na Velikoj nagradi Nizozemske dovršio je Dave Wass. Novi je sponzor stigao iz Njemačke, a svoj doprinos dao je i Talijan Ambrosio, pa su i automobili promijenili boju. Automobil se odlikovao većim spremnicima goriva smještenim na središnjem mjestu, a bočni su hladnjaci bili nagnuti. Ukupna bilanca bila je deset osvojenih bodova.

 Pryceova nesreća u Kyalamiju

1977. bila je godina uspona, ali i nove tragedije. Momčad je uspjela osvojiti čak 23 boda. U Brazilu je debitirao Pirellijev inženjer Renzo Zorzi koji je osvojio šesto mjesto, ali je ostao u momčadi samo do Velike nagrade Španjolske. Pryceovo mjesto u momčadi bilo je sigurno, a od Velike nagrade zapadnog SAD-a pridružio mu se Alan Jones. U Kyalamiju, čini se začaranoj stazi za momčad, poginuo je Tom Pryce od udarca vatrogasnog aparata jednog neopreznog suca zavoja koji je i sam platio glavom. U Monaku je debitirao Riccardo Patrese, tada usredotočen na prvenstvo Formule 2, pa je nastupio u samo sedam utrka. Jones je u Monaku osvojio šesto mjesto, peto u Belgiji, a veliki dan za Shadow bio je na Velikoj nagradi Austrije. U ovoj utrci voženoj po kiši, Alan Jones je prvi prošao ciljem u modelu DN8. Patresea je u utrci zamijenio Arturo Merzario koji se kasnije prisjećao tih trenutaka: «Okay, pobijedio je Jones, ali sam u prvim fazama utrke bio ispred njega, prije nego što je započeo svoj nezaustavljivi uspon. U svakom slučaju nemam što reći. Jones i Shadow zaslužili su taj uspjeh, a moja avantura s njima završila je tu». Bila je to druga pobjeda zaredom jedne američke momčadi u Zeltwegu, jer je 1976. to pošlo za rukom i Watsonu u Penskeu. Jones je do kraja sezone uspio osvojiti treće mjesto u Italiji te četvrta u Kanadi i Japanu. Uskoro je uslijedila i silazna putanja jer je polovina momčadi (Oliver, Rees, Wass i Southgate) otišla i osnovala Arrows, a spor oko automobila završio je na sudu, o čemu smo ponešto već ranije pisali.

Clay Regazzoni (1978.)

No Nichols se nije predavao. Ponovno je počeo gotovo od nule i ustrojio je potpuno novu momčad od inženjera do projektanata, od mehaničara do vozača za koje je odabrao Regazzonija i Stucka s potporom njemačkih sponzora. Shadow je imao priličnih problema, a jedan od njih bili su i gume, a sve što su njegovi vozači uspjeli učiniti bila su dva peta mjesta u Brazilu i Švedskoj. Sve što je Shadow uspio napraviti do svog nestanka s automobilističke scene bilo je četvrto mjesto Elia de Angelisa 1979. u Argentini.

Hans-Joachim Stuck (1978.)