Naš kolumnist Goran Slavić se prisjeća presedana od 24. listopada 1976., kada se Niki Lauda bezuvjetno predao na Velikoj nagradi Japana voženoj na stazi ispod Fujija. 

Piše: Goran Slavić

U kolektivnom sjećanju Talijana ostala su upisana dva razočaranja s okusom Dalekog istoka. Prvo je poraz talijanske nogometne vrste na svjetskom prvenstvu u Velikoj Britaniji. Tog popodneva 1966. talijanski su izabranici poraženi od Koreje i izbačeni iz daljnjeg tijeka natjecanja. Deset godina kasnije milijuni su talijanskih televizijskih gledatelja uživo promatrali Laudinu bezuvjetnu predaju u drugome krugu Velike nagrade Japana u Fujiju, čime je naslov svjetskoga prvaka predan u ruke Jamesa Hunta. I premda je od toga dana prošlo tridesetak godina još uvijek je podosta toga ostalo nerazjašnjeno i mnoge su zagonetke neriješene. Bilo je to prvi i jedini put u povijesti Formule 1 da je jedan od pretendenata na naslov prvaka odbio nastupiti u završnici prvenstva. Taj događaj podijelio je talijansko (i ne samo talijansko) javno mnijenje. Na jednoj su strani bili oni koji su Laudu nazivali plašljivim kunićem, a na drugoj branitelji ljudske strane Nikija Laude i njegove hrabrosti da javno ispovijedi strah. Ponovno se aludiralo na njegovo zečje lice, zaboravljajući pritom na veliko srce i hrabrost iskazanu do tada. «Ferrari me plaća da bih vozio, a ne da se bacam s prozora. Staza je bila poput jezera, nisam vidio ništa. Nastaviti utrku bila bi čista ludost». Poprište posljednje utrke bilo je 24. listopada 1976. na stazi smještenoj podno vulkana Fujijama. Prvenstvena je sezona imala samo dva protagonista: Nikija Laudu i Jamesa Hunta. U prvome dijelu sezone stranice žutoga tiska punio je Hunt, zapravo njegova prelijepa družica Suzie, top-model koja ga je ostavila, bacivši se u zagrljaj Richardu Burtonu. Hunt je odgovorio traženjem rastave, pojačavši istodobno svoje druženje s pivom.

Lauda je sezonu započeo u velikome stilu. Doimao se poput klona Clinta Eastwooda u filmu Za šaku dolara. Bio je hladan, odmjeren i neumoljiv, a njegovo je lice imalo samo dva izražaja: onaj s kapom ili bez nje. Izgledalo je da će ponoviti uspjeh iz prethodne godine. Pobjeđuje u prvim dvjema utrkama u Brazilu i Južnoj Africi, potom je drugi u Long Beachu i Španjolskoj, treći u Švedskoj te ponovno prvi u Belgiji, Monaku i Velikoj Britaniji. 19. travnja zatekao se u Salzburgu gdje je gradio novu kuću. I sam je htio pomoći u radovima vozeći u traktoru građevinski materijal. No zbog vlastite neopreznosti traktor se prevrnuo, a Lauda se izvukao s bolovima i dobro natučen, a upitan je bio i njegov nastup u Španjolskoj. Talijanski mediji počeli su spekulirati o njegovoj zamjeni nekim talijanskim vozačem dok se ne vrati u formu. Lauda je tada prvi put izgubio strpljenje s medijima i novinaru Corriere della Sera oštro je odbrusio: «Ne, jer talijanski vozači su dobri samo kada se voze trgom ispred mjesne crkve». Lauda je Veliku nagradu Španjolske završio na drugome mjestu, ali su poslije utrke Huntov i Laffiteov automobil proglašeni neregularnima zbog preširokog stražnjeg dijela i diskvalificirani. Kasnije je FIA odlučila priznati Huntovu pobjedu. Slično se dogodilo i u Velikoj Britaniji gdje je ponovno pobijedio James Hunt, ali je naknadno diskvalificiran i oduzeta mu je pobjeda. 11. ožujka uplovio je u bračne vode i gotovo u tajnosti sklopio je civilni brak u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) s 26-godišnjom Marlenom Knaus podrijetlom iz Čilea. Sklapanju braka prisustvovali su samo svjedoci, Karlheinz i Maria Oertel. Doktor Oertel je bio zadužen u Raiffeisen Banki za odnose s javnošću i upravo zahvaljujući njemu Lauda je uspio dobiti kredit koji mu je otvorio vrata u Marchovoj momčadi na početku karijere u Formuli 1. Laudina ženidba obavljena je gotovo na brzinu i za mnoge neočekivano između Velike nagrade Južne Afrike i Utrke prvaka u Brands Hatchu. Da je to doista tako potvrđuje i činjenica da je Lauda za vjenčanje morao posuditi kravatu, dok je Marlene pribavila bračno prstenje. Marlenu, koja je bila foto-model, Lauda je upoznao na proslavi njezinog rođendana održanoj u Salzburgu u kući Kurta Jürgensa kojemu je tada bila prijateljica. Lauda je često isticao prve riječi koje mu je uputila: «Što radi jedan vozač Formule 1 kada ne vozi utrke?». Bila je to ljubav na prvi pogled. Poslije završene sezone u Formuli 1 Lauda i Marlene ponovno su se sastali u Ibizi gdje je njezina majka imala kuću. Marlene i Niki tada nisu imali vremena za bračno putovanje na koje su otputovali tek poslije utrke u Long Beachu. Do tada je Lauda bio u sedmogodišnjoj vezi s Mariellom Reininghaus iz Graza kojoj je, čini se, posvećivao nedovoljno vremena, a kako je i sam kasnije priznao «Formula 1 tražila je velika odricanja». Mariella je tada nastavila studij umjetnosti koji je prekinula kada ga je počela pratiti po utrkama. S Mariellom se upoznao na skijanju u Bad Gasteinu. Bila je plemenitoga podrijetla i njezini roditelji protivili su se njihovoj vezi, držeći Laudu neozbiljnim. Čak su joj i zabranili da se susreće s njime. Mariella, o čijem su se odgoju brinule uglavnom časne sestre, odlučila je tada prekinuti s roditeljima i nastavila je živjeti s Nikijem. Nakon što su uslijedili Nikijevi uspjesi u Formuli 1 bivala je sve osamljenija, krijući svoje razočaranje pred svima. Za Laudu je bila idealna supruga: nije mu činila poteškoće, nije se protivila njegovim izlascima s prijateljima, nije ga ometala u poslu i uvijek je činila sve što je htio. Mariella je voljela izlaske u društvo dok je Niki bio najveći neprijatelj primanja i proslava, no sama nije htjela nikada izlaziti. Kada je Lauda postao svjetski prvak njihovi su se odnosi još više pogoršali. 26-godišnji Lauda poprilično se promijenio i na kraju nije bilo moguće progovoriti s njime niti nekoliko riječi. Tih se dana prisjećala na svoj način: «Kada su princ i princeza od Monaka organizirali primanje za pobjednika utrke (Laudu) uzvanici su slavili satima, a u meni su vidjeli isključivo njegovu djevojku s piste, što me duboko pogodilo i činilo nesigurnom». Uspijevali su se sresti samo u hotelskoj sobi poslije utrke, gdje bi umorni Lauda odmah utonuo u san.

Lauda je poslije utrke u Velikoj Britaniji vodio s gotovo nedostižnom prednošću sa 61 osvojenim bodom, nasuprot Scheckterovih trideset te Huntovih i Depaillerovih 26. Nedostajalo je sedam utrka do kraja sezone i sve se odvijalo u njegovu korist. Međutim, nedjelja 1. kolovoza 1976. zauvijek je promijenila Laudin život. U drugome krugu Velike nagrade Njemačke na zahtjevnoj stazi u Nürburgringu doživio je tešku nesreću. Poslije udarca u stijene njegov se gorući Ferrari odbio na sredinu staze. Ostao je pri svijesti pokušavajući očajnički otkopčati pojaseve dok su mu plameni jezici bivali sve bliži. Nasreću odmah su se zaustavili Guy Edwards, Brett Lunger, Harald Ertl i Arturo Merzaio te uhvatili ukoštac s vatrom kako bi izvukli nesretnog Laudu. Iz automobila ga je izvukao Merzario: «Kada sam ga zajedno s kolegama uspio izvući iz gorućeg automobila bio je pri svijesti. Zatražio je da mu skinem kacigu vidno oštećenu od vatre. Vrištao je. "Reci mi kakvo je moje lice, reci mi!"». Požar je vidno nagrdio lice svjetskoga prvaka koji je usto gotovo u potpunosti izgubio jedno uho. No ono čega su se liječnici plašili nisu bile opekline zbog kojih su znali da će preživjeti. Najviše su ih brinuli Laudini dišni putovi i otrovni plinovi koje je udisao. Kada je stigao u bolnicu u Mannheimu liječnici nisu davali prevelike nade. Bilo je upitno hoće li uopće dočekati idući dan. Tjedan dana poslije nesreće, gotovo čudom, bio je izvan životne opasnosti.

Poslije dobivene bitke gledao je da se što prije vrati utrkama. Lauda je bio prisiljen na mirovanje i oporavak, pa je morao preskočiti utrke u Nizozemskoj i Austriji. Četrdeset dana poslije teške nesreće u Nürburgringu vratio se na stazu u Fioranu kako bi obavio seriju testova. Njegovo stanje bilo je još uvijek prilično delikatno. Lice mu je bilo unakaženo, a rane od opeklina krvarile su ispod zavoja. Ferrari je ostao zaprepašten njegovom iznimnom voljom za povratak utrkama. Svim ovim nedaćama potrebno je pribrojiti povraćanje i snažan proljev koji su prethodili njegovom povratku u Monzi. Unatoč svemu, završio je utrku na četvrtome mjestu. Možda je u toj utrci tražio previše od sebe, jer je sljedeće dvije u Kanadi i Americi loše odvozio. No Hunt je tada nizao pobjedu za pobjedom, a Lauda je osvojio samo treće mjesto u SAD-u.

Konačna odluka prepuštena je Velikoj nagradi Japana. U mnogim su talijanskim domovima te nedjelje svjetla bila upaljena već u pet sati ujutro. Bio je to i povijesni nadnevak za RAI jer je prvi put prenosio u boji jednu Veliku nagradu. U jedan sat u noći po talijanskome vremenu održan je u Fujiju warm-up. Niki je među prvima izišao iz boksa u svojemu Ferrariju 312 T2 s brojem jedan. Sporo je odvozio jedan krug krivudajući između tisuću potočića naplavljene staze da bi se potom vratio u boks. «Uzalud je ići naprijed ovako», rekao je lakonski Forghieriju i Audettu Ferrarijevom tehničkom i sportskom direktoru. Na stazi je vladao kaos. Jarier, Stuck i Pace postali su žrtve spektakularnih okretanja, a Perkins je izgubio kontrolu nad svojim Brabhamom i snažno je udario u zaštitnu ogradu. «Ako se nastavi ovako nećemo voziti», izjavio je novinarima Hunt. U Ferrarijevom boksu bilo je prilično živo. Kiša je postajala sve jača, a Audetto je poslije dugoga razgovora s Laudom odlučio preuzeti inicijativu. Održan je sastanak vozača s direktorom utrke Yoshihirom Yasumotom. Vremenska predviđanja ukazivala su na još jače pogoršanje. Većina vozača protivila se utrci, što je bilo svojevrsno olakšanje i za Laudu koji nije htio staviti svoj život na kocku pod takvim uvjetima, bez obzira radilo se o naslovu svjetskoga prvaka. Nakon što je sastanak završen Lauda je otišao u park vozača, ali ne u Ferrarijev boks. Nasuprot tome sjeo je na zadnje sjedalo jednog od srebrnih Rolls Roycea koje su organizatori stavili na raspolaganje vozačima za putovanje između uzletišta, hotela i staze. U unutrašnjosti Silver Shadowa s registarskom tablicom 10-44 svjetski je prvak započeo seriju privatnih razgovora s gotovo svim svojim kolegama. Kako se vremenski uvjeti nisu nimalo poboljšali, sazvan je još jedan sastanak. Fittipaldi, Pace, Lauda i Audetto predložili su poništavanje utrke, a u tome su se složili gotovo svi ostali. Govorilo se o mogućnosti da se utrka održi u siječnju kao Velika nagrada Argentine koja bi trebala biti posljednja utrka prethodne sezone.

Začudo, inicijativu nije podržao Nikijev momčadski kolega Clay Regazzoni. I Peterson je htio po svaku cijenu voziti, premda mu to nije značilo mnogo u konačnom redoslijedu. Istog je mišljenja bio Brambilla, «čarobnjak kiše», kao i Japanci Takahara i Hasemi, čiji glas u čitavoj priči politički nije značio gotovo ništa. Bernie Ecclestone, Brabhamov patron i moćni vrhovnik FOCA-e nije se protivio poništavanju utrke, pod uvjetom da vozači ipak odvoze nekoliko krugova kako bi barem formalno zadovoljili gledatelje i interese televizije. Uslijedila je nova stanka i novi dogovori u Laudinome Rolls Royceu. Niki je poslije svega izišao prilično miran, gotovo zadovoljan. Start utrke je odgođen, ali su se organizatori našli u vremenskoj stisci. Posljednji, iznenadni sastanak održan je upravo u trenutku dok je napolju bjesnio uragan. Lauda je manirom vođe odlučno uzviknuo: «Dosta, odlučio sam da neću voziti. napravit ću jedan krug i onda se zaustaviti!». «Ispravno, bravo! To je jedina stvar koju treba učiniti», komentirali su njegove brojne kolege. Nedugo zatim, kako je pripovijedao sam Lauda u svojoj autobiografiji pod naslovom Moja priča, «…Stigao je neki tip i rekao da se počelo mračiti. Ako ne krenemo odmah nećemo moći odvoziti posljednje krugove te će propasti sve, televizija, utrka. Brambilla je krenuo prvi, a za njim svi ostali». Lauda nije klonuo duhom i prije nego što se uputio na startnu rešetku vratio se u park vozača. Giancarlo Cevenini, dopisnik talijanskog Autosprinta ostao je iznenađen činjenicom da je Lauda tražio vozača svojega Rolls Roycea. Ubrzo ga je pronašao i prema svjedočanstvu samoga Ceveninija zamolio ga je da se ne udaljava i da bude spreman blizu limuzine.

Na startnoj rešetki Lauda je bio u drugome redu, iza Andrettijevog Lotusa i Huntovog McLarena. Do njega je bio John Watson u Penskeu. I upravo se na startnoj rešetki Hunt povjerio Peteu Lyonsu, novinaru engleskog Autosporta: «Nemam namjeru voziti. Ne mogu. Napravit ću samo nekoliko krugova». Nekoliko metara dalje inženjer Forghieri pokušao je potaknuti svojega vozača: «Hrabro Niki, nemoj popustiti, kreni oprezno. Nemoj se izlagati uzaludnim rizicima. Gotovo smo uspjeli. Gotovo smo uspjeli, razumiješ?!». Hladni Lauda samo je odmahnuo rukom u znak odobravanja i zatvorio vizir na kacigi. Zagrmjeli su motori i znak za start dan je u 15,14 sati po lokalnome vremenu. Hunt je bio najuspješniji, a slijedili su ga Watson, Andretti, Scheckter i Brambilla. U prvome krugu Lauda je deseti, a ugrožavali su ga Mass i Laffite. Peterson, koji je toliko želio voziti, ironijom sudbine morao se zaustaviti zbog problema s napajanjem u Marchu. U idućem krugu Lauda je usporio i krenuo u boks upravo u trenutku kada se razuzdani Brambilla našao na drugome mjestu. Lauda je otkopčao sigurnosne pojaseve i poslije kraćega razgovora s Forghierijem bilo je očito da neće nastaviti. Tada je netko od mehaničara, uglavnom čistokrvnih Emilijanaca u dijalektu uzviknuo: «Usrao se!». Nikijev šef mehaničara Ermanno Cuoghi bio je suprotnog mišljenja: «Gluposti. Kada je Lauda sišao s automobila nije imao izgled teroriziranog čovjeka. Bio je izuzetno miran i ničime nije odavao znakove uznemirenosti. Izgledao je poput čovjeka koji se ponašao prema unaprijed utvrđenom programu. Nakon što je razgovarao s odgovornima iz Ferrarija nastavio je pratiti utrku iz boksa i vidjelo se na njemu kao da nešto očekuje, kao da će se nešto dogoditi, nešto što bi promijenilo tijek utrke. Imao je izražaj i ponašanje onoga koji sve drži pod kontrolom, a ne straha». U osmome krugu zaustavio se Pace i dva kruga kasnije Fittipaldi. Obojica su se povukli zbog nemogućih uvjeta. «Lauda», nastavio je Cuoghi, «i dalje je čekao, ali nitko se drugi nije povukao…». Dogodilo se suprotno i u 24. krugu kiša je prestala padati, a staza se počela polagano sušiti pa su se vremena po krugu značajno smanjila. I dok su vozači vozili 32. krug Lauda je u Rolls Royceu napustio stazu. Na stražnjem sjedalu do njega je sjedila prilično nervozna Marlene. Vladala je tišina. Napolju je vladao prometni kaos i automobil se sporo kretao. Niki je zatražio od vozača da uključi radio. Bile su smetnje u prijenosu, ali su ipak uspjeli pronaći glas američkog spikera koji je izravno prenosio utrku. Urlao je: «Pozor, nevjerojatan preokret! Pet krugova prije kraja Huntov automobil izgubio je nekoliko mjesta i zaustavio se u boksu. U ovome je trenutku Niki Lauda svjetski prvak». Niki je odmah pogledao Marlenu, ali nisu izgovorili ništa. Nakon što je automobil ušao u pothodnik kojim se vozilo u smjeru uzletišta oslabio je signal i riječi su postale nerazumljive. Kada su izišli iz tunela signala više nije bilo. Na tokijskom uzletištu tisuće jednakih lica bilo je ravnodušno prema onome što se događalo na stazi. Činilo se kao da nikoga ne zanima utrka, a najmanje Lauda. Austrijanac je ipak uočio jedno poznato lice, ono Ferrarijevog uvoznika u Japanu. On nije mogao ne znati. Lauda ga je pogledao s laganim smiješkom, ali je ovaj oborio pogled slegnuvši ramenima. U tom je trenutku Niki shvatio što se dogodilo. Nevjerojatnom vožnjom u posljednjim četirima krugovima James Hunt uspio je dohvatiti treće mjesto i osvojiti četiri boda, osvojivši time samo za jedan bod više naslov svjetskoga prvaka.

Vrativši se u današnje doba, odmah nam se nameću pojedine sumnje. Kako to da većina vozača nije uspjela nametnuti svoju volju i poništiti utrku? Zašto su pojedini vrhunski vozači bili nepopustljivi u svojoj želji da voze? O čemu se govorilo u Laudinom RollsRoyceu zaustavljenom u parku vozača? Je li Lauda uspio ili je vjerovao da je uspio privesti na kraju privatne pregovore? Treba li Laudino povlačenje pripisati samo strahu ili preciznom dogovoru s ostalim vozačima koji su kasnije poštivali samo najvjerniji Fittipaldi i Pace? Osim toga, kako Forghieri i Audetto nisu znali ništa na startnoj rešetki o skorom odustajanju njihovog vozača? I što je čekao Niki na zidu boksa sve do 32. kruga? Na kraju, što se dogodilo tijekom posljednjih četiriju krugova utrke?

Riječ bi na ovome mjestu trebalo prepustiti pojedinim onodobnim protagonistima koji su prihvatili reći istinu, ili barem svoju istinu o Fujiju. Što je o svemu tome dvadesetak godina kasnije izjavio tada 60-godišnji Ermanno Cuoghi, šef Ferrarijevih mehaničara: «Tu sam da kažem da Niki nije bio kunić, dapače. Tijekom cijelog vikenda pokazao se izuzetno miran. Jednostavno se nije htio izložiti suvišnim rizicima. Prije utrke čak sam u njega vidio i malo olakšanja, kao što to biva u onih koji situaciju drže savršeno pod kontrolom. Prije toga je u Rollsu koji mu je organizator stavio na raspolaganje razgovarao s pojedinim vozačima. Pokušao je uvjeriti pomalo sve da se ne vozi i dobio je ne bih rekao jamstva, ali obećanja da pod ovakvim uvjetima nitko od velikih neće startati. U najgorem slučaju bili su spremni odvoziti tek nekoliko krugova i potom se povući, kao što se doista dogodilo s Fittipaldijem, Paceom i Perkinsom. No stvari se nisu razvijale u tome smjeru. Poslije povlačenja Niki je još dugo ostao na zidu boksa i čekao, ali ostali su nastavili voziti». Potrebno je reći i imena jer ako ga je netko izdao dobro bi bilo znati tko... «Nemam što drugo dodati, ne bih htio nikoga optužiti zbog onoga što se već odavno dogodilo». Cuoghi je, dakle, na ovome mjestu zadržao pravo da ne odgovori, no što je o tome 1997. mislio 53-godišnji Arturo Merzario koji je 1976. bio vozač momčadi Williams-Wolf. On je Laudu izvukao iz gorećeg automobila u Nürburgringu, za što mu ovaj podosta vremena nije javno izrekao zahvalnost i nisu bili u dobrim odnosima, stoga je i on bio jedan od osumnjičenih koji su Laudi okrenuli leđa, ali to ovoga puta nije bio slučaj: «Laudu nisam nikada podnašao; ni kao vozača ni kao čovjeka. Kada sam ga napadao činio sam to argumentirano. No zbog njegovog ponašanja 1976. u Fujiju jedini put u mojem životu nisam mogao a da ga ne branim. Pod takvim vremenskim uvjetima nije se smjelo voziti. Prije samoga starta osjećala se atmosfera tipična za skori štrajk. Potom, poslije zelenoga svjetla na semaforu i najpošteniji od vozača ponio se poput bandita! Kao i godinu dana ranije u Montjuichu, u Španjolskoj, vozačka se fronta raspala, a jedini dosljedan bio je Niki Lauda koji je održao riječ danu na sastancima». No zašto je i sam Merzario nastupio u utrci? «Osobno sam nastupio pred strahom od mojega menadžera koji je prijetio izbacivanjem iz momčadi. Zasigurno nisam to učinio kako bih napakostio Laudi. Naravno, govorim samo u moje ime…».

Onaj tko je možda najbolje od svih poznavao stazu u Fujiju bio je japanski vozač Kazuyoshi Hoshino. Utrka u Fujiju bila je ujedno i njegov debi u Formuli 1. «U svojoj karijeri vozio sam u Fujiju više od bilo kojeg drugog vozača i mogu reći da toga dana nije prijetila opasnost od jake kiše, već od slabe drenaže staze. Lauda je sigurno u svojoj karijeri mnogo puta vozio po jakoj kiši… Pripadao sam onoj skupini vozača koja se protivila utrci, ali sam kasnije prihvatio odluku organizatora. Niki je ocijenio uvjete preopasnima i ponio se poput pravoga profesionalca. Veličina vozača ogleda se i u tome kada zna reći ne». Izjave ovih dviju vozača bile su u Laudinu korist, ali što je kasnije o tome govorio i mislio Mauro Forghieri: «Vjerujem da Nikijevo odbijanje u Fujiju ne proizlazi samo iz njegovog straha da riskira po kiši tek dva mjeseca poslije nesreće u Nürburgringu. Bio je žrtvom strahovite mješavine emocija u kojoj je bilo 50% straha, ali i napetosti koju su inscenirali ostali vozači. Mnogo je ljudi promijenilo mišljenje u tako kratkom vremenu. Ipak nemam niti jedan element koji me navodi na zaključak da je između vozača postojao tajni dogovor da se ne vozi, a koji je kasnije bio izigran. Rekao bih samo da je Niki imao momčadskog kolegu Claya Regazzonija koji se na početku protivio utrci, potom je startao i osvojio peto mjesto. Za Laudino odbijanja doznao sam tek u boksu poslije njegovog odustajanja. Shvatio sam njegovo stanje duha i da bih ga zaštitio ponudio sam mu da pronađemo neku tehničku ispriku, primjerice problem s napajanjem koji bi opravdao odustajanje, ali on to nije htio. Nije mi izgledao teroriziran, dapače. Što se tiče, čudnih događaja na stazi, bilo je onih koji su u četirima posljednjim krugovima propuštali Hunta i olakšali mu posao. Alan Jones je bio jedan od njih».

A što je o svemu tome rekao i protagonist ove priče Niki Lauda? «Dobro znadem od kakvog su soja napravljeni vozači. Kada je sve jednostavno složni su i jedinstveni. Potom, kada se događaji zakompliciraju pojedini od njih olako mijenjaju mišljenje i zapadaju u krizu. Moja časna riječ ipak vrijedi. Objašnjenje povlačenja u Fujiju je jednostavno. Nisam držao razumnim riskirati i zaustavio sam se. Uvjeti su bili suludi. Prije toga svi su bili složni. Kada je započela utrka neki su se zaustavili, a neki ne… Potom je kiša prestala i Lauda je ispao budala. U suprotnom slučaju bio bi upamćen kao fenomen».

Vittorio Brambilla bio je u Fujiju tvornički vozač momčadi March Automotive i jedan od odlučnih da nastupe u utrci, bez obzira na nemoguće uvjete. «Da, bio sam jedan od rijetkih sklonih da voze i to zbog toga što sam po mokroj stazi jurio poput vlaka. No dobro se sjećam da je prije same utrke Hunt bio na Laudinoj strani i protivio se utrci». Daniele Audetto obnašao je ulogu Ferrarijevog sportskog direktora: «Toga dana u Fujiju Lauda mi je još od warm-upa govorio da će utrka biti poništena. Zajedno s njime, s Paceom, Fittipaldijem i Laffiteom poduzeo sam prilično napetu akciju, nadajući se potpori ostalih vozača. Odmah smo dobili širok pristanak koji ipak nije bio jednoglasan. Od onih koji nisu pristali uz nas, posebno su me iznenadila dvojica. Clay Regazzoni nas nije podupro, a Ronnie Peterson bio je gotovo nepokretan. Šveđanin nije uputio niti riječi Nikiju. Dok je Lauda govorio na sastanku vozača činio se nezainteresiranim. Razloge ovakvom ponašanju nije teško protumačiti. Clay se osjećao potjeran iz Ferrarija, a slično je bilo i s Petersonom. Na ovome mjestu potrebno je spomenuti i ono što se ranije događalo iza kulisa. Nedugo poslije Laudine nesreće u Ferrariju su pomišljali da ga zamijene upravo Petersonom. To je odlučeno na brzinu, a slagali su se Ronnie i grof Gughi Zanon di Valgiurata. Jedan od Ferrarija 312 T2 prilagođen je Petersonu. Međutim, čim se Lauda donekle oporavio i doznao o čemu se radi, svim je silama nastojao spriječiti Ronnijev dolazak u Ferrari. Imam valjanih razloga vjerovati da je Niki osobno zvao Giannija Agnellija kako bi spriječio dolazak Ronnija Petersona kojega je držao previše dobrim. Činjenica jest da se odustalo od Petersona i odabran je Reutemann. Na dan predviđen za testove Peterson je zrakoplovom stigao u milansku zračnu luku Linate. Bio je nemalo iznenađen kada smo ga morali vratiti natrag. Otada se Peterson gledao prvom prilikom osvetiti Laudi i učinio je to u Fujiju. Time je, bez njegovog pristanka, propalo jedinstvo velikih vozača. O eventualnim dogovorima ispod stola ne znam ništa, no tumačenje neobičnih ponašanja je ono koje sam dao. Ne, Hunt nije izdao Laudu; siguran sam, jer su obojica i dalje ostali prijatelji. Što se mene tiče, mogu samo žaliti što nisam ranije zaustavio Clayja radi promjene guma u posljednjoj fazi utrke. Možda je mogao stići ispred Hunta, ali poslije Laudinog odustajanja bili smo pomalo obezglavljeni jer to doista nismo očekivali…».

Na kraju recimo što je sve o tome mislio i tadašnji predsjednik tvrtke Ferrari Sefac, pokojni Enzo Ferrari: «Što se tiče Regazzonija, htio bi reći da vozač gleda kada mu pokazujemo vremena, mjesto na kojem se nalazi. I on mora odlučiti. Hunt nije imao potrebu da mu to pokazuju, odlučio se zaustaviti kada je bio uvjeren da je najbolje. Regazzoni je posljednje tri utrke vozio poput njega. On uvijek tako vozi. Ako očekujete moju ocjeni o tome kako vozi Regazzoni, rekao bih da Regazzoni vozi za svoju kuću, vozi za sebe. Što se Laude tiče, nije se osjećao sposobnim da vozi i dobro je učinio».

G.S.